Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2132/17 (V. V.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povjeravanje djeteta
- Izdržavanje
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Razvod braka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2132/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2132/17, rješavajući apelaciju Vlade Vulina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Vulina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 035730 17 Gž od 3. aprila 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 035730 16 P 2 od 30. novembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vlado Vulin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, koga zastupa Goran Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 035730 17 Gž od 3. aprila 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 035730 16 P 2 od 30. novembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od D. V. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 29. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor dostavio 6. decembra 2018. godine, Okružni sud takođe 6. decembra 2018. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 035730 16 P 2 od 30. novembra 2016. godine brak zaključen 10. avgusta 1996. godine u Mrkonjić Gradu između apelanta i tužiteljice je razveden, te utvrđeno da će se ta činjenica po pravosnažnosti presude upisati u matične knjige vjenčanih. Dalje je utvrđeno da se mldb. kćerka stranaka I. V., rođena 29. februara 2004. godine, povjerava na odgoj i vaspitanje tužiteljici. Takođe, istom presudom je obavezan apelant da na ime izdržavanja mldb. kćerke I. V. plaća mjesečno iznos od po 40% od plate koju ostvaruje počev od 1. decembra 2016. godine pa za ubuduće, i to do desetog u mjesecu za tekući mjesec, na ruke tužiteljice kao zakonske zastupnice mldb I. V. u slučaju kašnjenja s plaćanjem uvećano za zakonske kamate na svaki pojedinačni iznos, sve dok za to budu postojali zakonski razlozi.
6. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud se pozvao na član 52 stav 1 Porodičnog zakona po kojem bračni supružnik može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv. S obzirom na nespornu činjenicu da je zajednički život stranaka postao nepodnošljiv, da je faktička zajednica života prestala odavno, prema mišljenju Osnovnog suda stekli su se svi uslovi da se taj brak razvede. U pogledu odluke o povjeravanju na čuvanje i vaspitanje mldb. kćerke stranaka, oba roditelja su željela da se dijete njima povjeri. Sud se dalje pozvao i na član 73 stav 1 Porodičnog zakona kojim je propisano ako se u bračnom sporu rješava i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece, a stavom 2 je propisano da će organ starateljstva staviti prijedlog o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, a ovlašćen je da u granicama tog prijedloga iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravna sredstva i preduzima druge parnične radnje. Članom 108 stav 1 istog zakona je propisano da roditeljsko pravo prestaje kada dijete postane punoljetno ili kada prije punoljetstva zaključi brak, a članom 205 stav 1 istog zakona je propisano da će sud i po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja. Prema ocjeni suda, nesporno je da je sin stranaka S. V. postao punoljetan, da je stekao potpunu poslovnu sposobnost, te nema potrebe da se on povjerava nekom od roditelja. Takođe je utvrđeno kao nesporno da je mldb I. V., kćerka stranaka, cijelo ovo vrijeme s majkom koja sama vodi računa o njoj.
7. U pogledu izdržavanja sud se pozvao na član 253 Porodičnog zakona kojim je propisano da će prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje sud uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti. Kad se izdržavanje traži za dijete, uzeće se u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje, a prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze na osnovu izdržavanja. Članom 259 istog zakona je propisano da će sud lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu, obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa koji se određuju procentom od ličnog dohotka, a članom 261 istog zakona je propisano da taj procenat ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, niti može biti veći od 50% za sva lica koja traže izdržavanje. Mldb. kćerka ide u školu i kao i sva druga djeca tog uzrasta ima izdatke koji se odnose na odjeću, obuću, školske obaveze, društvene obaveze, posebno imajući u vidu da je odličan đak, te da pohađa dramsku sekciju i hor. Sud kod nje posebno cijeni i zdravstveno stanje s obzirom na to da iz dokaza nalaza i mišljenja Kliničkog centra Banja Luka od 1. septembra 2016. godine proizlazi da ona ima zdravstvenih problema, te da joj je potrebna hospitalizacija radi dodatnog ispitivanja. U vezi s tim, usvojen je tužbeni zahtjev u pogledu izdržavanja mldb. kćerke u navedenom procentu od plate tuženog, ali počev od 1. decembra 2016. godine pa ubuduće dok za to budu postojali razlozi.
8. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 035730 17 Gž od 3. aprila 2017. godine žalba tužiteljice je uvažena, prvostepena presuda se u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke u pogledu dospjelosti apelantove obaveze da doprinosi izdržavanju mldb. kćerke (dio stava III izreke) preinačava tako da se utvrđuje da apelantova obaveza da doprinosi izdržavanju mldb. djeteta u dosuđenom iznosu teče počev od 4. jula 2014. umjesto od 1. decembra 2016. godine, dok se apelantova žalba odbija i označena presuda prvostepenog suda u dijelu odluke o povjeravanju (stav II izreke) i visini obaveze izdržavanja mldb. djeteta (preostali dio stava III izreke) odbija.
9. Kako je obrazložio Okružni sud, pri odlučivanju o povjeravanju mldb. djece na čuvanje i vaspitanje, sud je dužan da ispita sve okolnosti objektivne prirode (ekonomske, stambene i imovinske uslove, kao i okolnosti subjektivnog značaja (uzrast djeteta, odnos roditelja prema djetetu, njihove emocionalne odnose, dosadašnju brigu oko djeteta), procjenjujući ih u njihovoj ukupnosti, imajući pri tome u vidu isključivo interes djeteta kao relevantnu okolnost za donošenje odluke. Suprotno apelantovoj žalbi, prvostepeni sud je, shodno zakonskim odredbama, ispitao sve relevantne okolnosti, nakon čega je donio odluku da se mldb. dijete parničnih stranaka dodijeli tužiteljici kao majci i za takvu svoju odluku naveo valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Okružni sud. Pored toga, prema odredbama člana 232 u vezi sa članom 19 Porodičnog zakona, oba roditelja su dužna da izdržavaju svoju malodobnu djecu i u izvršavanju te obaveze da iskoriste sve svoje mogućnosti.
10. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovoj žalbi, Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne odluke o ovom dijelu tužbenog zahtjeva i pravilno je sudio kada je našao da je apelant obavezan da doprinosi izdržavanju mldb. djeteta u navedenom iznosu. Međutim, žalba tužiteljice osnovano ističe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odredio da s obzirom na to da je apelant cijelo vrijeme vodio brigu o sinu i djelimično o kćerci, apelantova obaveza da na ime njegovog doprinosa za izdržavanje mldb. kćerke teče počev od 1. decembra 2016. godine. Slijedom navedenog, Okružni sud je odredio da utvrđena obaveza izdržavanja treba da teče od dana podnošenja tužbe 4. jula 2014. godine jer se tim danom stvorila obaveza plaćanja izdržavanja, pri čemu je bez uticaja okolnost da je apelant cijelo vodio brigu o sinu, te djelimično o kćeri.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Apelant navodi da je sud u konkretnom predmetu proizvoljno primijenio Porodični zakon. Naime, i pored činjenice da je prvostepeni sud nesporno utvrdio da je apelant ostao u porodičnoj kući sa sinom, te da je cijelo vrijeme snosio troškove plaćanja komunalnih usluga i utrošene električne energije, što potvrđuju materijalni dokazi, sud obavezuje apelanta da za izdržavanje mldb. kćerke plaća 40% od plate, a drugostepeni sud preinačava presudu i obavezuje apelanta da za izdržavanja plaća 40% s kamatom od 4. jula 2014. umjesto od 1. decembra 2016. godine. Dakle, za vrijeme dok je tužiteljica živjela u porodičnoj kući do 10. septembra 2015. godine, kao i za vrijeme dok je bila u sigurnoj kući, kao i nakon napuštanja sigurne kuće, sudovi obavezuju apelanta da plaća 40% za izdržavanje mldb. kćerke, odnosno kao da ne postoji sin stranaka o kojem se brine otac.
13. Iz navedenih razloga, apelant smatra da pobijanom presudom Okružnog suda nije obezbijeđena jedinstvena primjena prava naročito u odnosu na odredbe čl. 253 i 261 Porodičnog zakona, koje odredbe je drugostepeni sud samo brojem spomenuo, ali nije dao razloge donošenja presude u skladu s tim odredbama. Drugostepeni sud nije dao razloge za usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice na način da da detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te nije dao razloge za neusvajanje apelantovih navoda, pa je primjena relevantnih zakonskih odredaba u konkretnom slučaju bila proizvoljna. Naime, u pobijanoj odluci sud spominje sina stranaka s navodima da je on ostao u Mrkonjić Gradu u porodičnoj kući. Međutim, u obrazloženju presude se ne daje obrazloženje u odnosu na apelantov doprinos izdržavanju sina, a nema spora u činjenici da sin živi u kući u Mrkonjić Gradu s apelantom koji ga izdržava iako je sin postao punoljetan jer je on učenik četvrtog razreda gimnazije. Prilikom utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje mldb. kćerke sud nije pravilno primijenio odredbe Porodičnog zakona. Nametanjem apelantu obaveze da za jedno mldb. dijete plaća 40% od plate dok u isto vrijeme izdržava drugo punoljetno dijete sudovi su povrijedili apelantovo pravo na imovinu, te ugrozili egzistenciju njega i sina stranaka.
b) Odgovor na apelaciju
14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke.
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, te da smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
V.Relevantni propisi
16. Porodični zakon RS („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 44/08, 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
2. Razvod braka Član 52.
(1) Bračni supružnik može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv.
(....)
Član 73 stav 1.
(1) Ako se u bračnom sporu rješava i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece.
(…)
6. Prestanak roditeljskog prava Član 108.
(1) Roditeljsko pravo prestaje kad dijete postane punoljetno ili kad prije punoljetstva zaključi brak.
(...)
Član 205. stav 1 Sud će i po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja. Člana 232.
1) Međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srodnici doprinose, srazmjerno svojim mogućnostima i sposobnostima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje.
(2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.
4. Određivanje izdržavanja Član 253 (1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba.
(2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.
Član 259.
(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.
(2) Ako se plata, penzija ili stalna novčana renta, iz kojih se alimentira izdržavanje ostvaruje u inostranstvu, plaćanje budućih mjesečnih iznosa može se odrediti i u fiksnom iznosu i u valuti u kojoj se ti prihodi ostvaruju.
(3) Postupak izvršenja radi naplate izdržavanja iz prethodnog stava pokreće sud po službenoj dužnosti.
Član 261.
Procenat iz čl. 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 P 035730 17 Gž od 3. aprila 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 8. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. (1), (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što ga je, prema njegovom mišljenju, redovni sud obavezao da za izdržavanje kćerke plaća 40% od plate, a drugostepeni sud preinačio presudu i obavezao apelanta da za izdržavanje plaća 40% s kamatom od 4. jula 2014. umjesto od 1. decembra 2016. godine, ne uzimajući u obzir da je u navedenom periodu izdržavao i sina. Apelant smatra da je sud na taj način proizvoljno primijenio materijalno pravo iz čl. 253 i 261 Porodičnog zakona. Sud dakle nije, prema apelantovom mišljenju, pravilno primijenio materijalno pravo Porodičnog zakona prilikom utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje mldb. kćerke.
25. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Porodičnog zakona prilikom utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje mldb. kćerke. U vezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise jer očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u situaciji kada je Okružni sud na osnovu provedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona preinačio prvostepenu presudu tako da je utvrđena apelantova obaveza da doprinosi izdržavanju mldb. djeteta u dosuđenom iznosu počev od 4. jula 2014. umjesto od 1. decembra 2016. godine, pri tome dajući jasne i argumentovane razloge za takvo odlučivanje, nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni odredbi Porodičnog zakona od strane Okružnog suda. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali na to da redovni sudovi nisu, u smislu odredbi člana 253 Porodičnog zakon, prema kojima će sud pri donošenju odluke o visini iznosa za izdržavanje maloljetnog djeteta voditi računa kako o uzrastu djeteta i potrebama djeteta za školovanje tako i o finansijskim mogućnostima i potrebama lica koje daje izdržavanje, ocijenili bitne činjenice za donošenje navedenih odluka. Naime, nesporno je da su redovni sudovi ispitali konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka (uključujući visinu plate koju apelant sada prima u odnosu na visinu plate u vrijeme donošenja inicijalne odluke o izdržavanju, kao i potrebe tuženih s obzirom na njihovu životnu dob i školski status). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pri tome pružili mogućnost i apelantu i tužiteljici da sudu iznesu sve činjenice koje bi išle u prilog tome da redovni sudovi donesu pravičnu odluku povodom svih navedenih pitanja koja su raspravljana u konkretnom postupku.
28. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode vezane za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbi Porodičnog zakona pri odlučivanju o promjeni ranije odluke o visini iznosa za izdržavanje maloljetnog djeteta u dosuđenom iznosu teče od počev od 4. jula 2014. umjesto od 1. decembra 2012. godine.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi osporene odluke donijeli u skladu s relevantnim odredbama Porodičnog zakona ispitujući sve okolnosti objektivne kao i subjektivne prirode, procjenjujući ih u njihovoj ukupnosti, imajući pri tome u vidu isključivo interes djeteta kao relevantnu okolnost za donošenje odluke.
32. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, sudija Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević