Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-712/17 (T.M.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-712/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 712/17, rješavajući apelaciju T. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija T. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 022435 16 Kž od 19. januara 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 022435 14 K od 22.
aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant T. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 022435 16 Kž od 19. januara 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 022435 14 K od 22. aprila 2016. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 24. februara 2017. godine, apelant je 28. februara 2017. godine dostavio apelaciju sačinjenu u skladu sa članom 21 stav 3 Pravila Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 29. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 022435 14 K od 22. aprila 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 022435 16 Kž od 19. januara 2017. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Kantonalni sud je nakon sprovedenog postupka zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant, na način koji je detaljno opisan u izreci prvostepene presude, za vrijeme rata i oružanog sukoba u BiH, na području opštine Hadžići, u svojstvu pripadnika Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), postupao protivno odredbama člana 3 stav 1 tačka c) IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine. Naime, apelant je 29. novembra 1992. godine oko 2,30 časova, u selu Breza, opština Hadžići, došao u porodičnu kuću Nihada Bećirovića, zajedno s Predragom Matićem, obojica naoružani automatskim puškama, obučeni u vojničke uniforme, u kojoj su zatekli Nihada Bećirovića, njegovu snahu Ifetu Bećirović i njeno tek rođeno dijete, kao i Asima Korjenića, te je radnjama detaljno opisanim u izreci presude nečovječno postupao prema tim licima, nakon čega su otišli prema kući Ibrahima Bećirovića, te dolaskom do kuće i ulaskom u unutrašnjost, držeći automatsko naoružanje u rukama, kuću pretresao, pa je uzeo i prisvojio neke stvari, među kojima televizor, da bi potom naredio Asimu Korjeniću, Nihadu, Esadu i Sulejmanu Bećirović da uzmu stvari iz Ibrahimove kuće i stave u vozilo Zastava 750, tzv. fićo, s kojim su i došli, te prišao Fadilu Korjeniću, udario ga nogom u predjelu butne kosti, naređujući im da vozilo izvuku iz blata, prijeteći da će ih u suprotnom sve pobiti, nakon čega su se apelant i Predrag Matić s vozilom udaljili u nepoznatom pravcu.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su na glavnom pretresu, po prijedlogu Tužilaštva, provedeni dokazi saslušanjem svjedoka i oštećenih Asima Korjenića, Nihada Bećirovića, Ifete Bećirović i Fadila Korjenića, te saslušanjem vještaka psihijatrijske struke dr Abdulaha Kučukalića, te je izvršen uvid, odnosno čitanje opisanih materijalnih dokaza, među kojima su i zapisnici o prepoznavanju lica putem fotografija koje je sačinila Federalna uprava policije br. 11/8-1-1 i 11/8-1-3 od 18. avgusta 2014. godine. Dalje, navedeno je da su na prijedlog apelantove odbrane provedeni dokazi saslušanjem osam imenovanih svjedoka, da je saslušan apelant u svojstvu svjedoka, te da su pročitani pismeni materijalni dokazi, uključujući i uvjerenje o apelantovom ranjavanju i otpusnicu iz bolnice Žica od 2. decembra 1992. godine.
7. Kantonalni sud je najprije utvrdio postojanje objektivnih elemenata krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret (oružani sukob, apelantov status – pripadnost suprotstavljenoj vojnoj formaciji, te status oštećenih – civila), za koje je navedeno i da nisu bili sporni.
8. Dalje, Kantonalni sud je detaljno iznio sadržinu svih provedenih dokaza, pa je njihovom analizom utvrdio da se inkriminisani događaj desio u vrijeme i na način opisan u izreci presude, što proizlazi iz iskaza svjedoka Asima Korjenića, Nihada Bećirovića, Ifete Bećirović i Fadila Korjenića, a koji su u presudi interpretirani, čiji iskazi su međusobno saglasni i neprotivrječni u pogledu odlučnih činjenica, te se dovode u međusobnu vezu u glavnim segmentima događaja.
9. Kantonalni sud je istakao da je posebno svjedok Asim Korjenić vjerodostojno i ubjedljivo opisao predmetni događaj, vjerovatno iz razloga što je njegov život najviše bio u opasnosti, jer osim što je zadobio tjelesne povrede po svim dijelovima tijela, prijećeno mu je nožem da će biti zaklan, te pucano u njegovoj neposrednoj blizini (što potvrđuje i svjedok Nihad Bećirović). Dalje, Kantonalni sud je istakao da je svjedok Asim Korjenić, na glavnom pretresu u cijelosti potvrdio navode precizirane optužbe, kako u pogledu apelantovog ponašanja prema njemu kritičnog jutra tako i u pogledu njegovog ponašanja prema Ifeti i Nihadu Bećiroviću, kao i dalji slijed događaja nakon što su napustili tu kuću. Istakao je da je 100% siguran da je apelant lice koje ga je tuklo i maltretiralo kritične prilike, da ga je odmah prepoznao na fotografiji prilikom prepoznavanja u FMUP, jer mu njegova slika ni nakon 23 godine kako je ušao na vrata nikada ne izlazi iz očiju, niti će ga zaboraviti dok je živ, navodeći da od tada ne može spavati jer mu je njegov lik stalno pred očima. Prepoznao ga je i u sudnici, samo što je stariji i deblji, ali njegove oči i kovrdžava kosa su ostali isti. Pored toga, znao ga je iz viđenja jer je on često išao kod svojih kolega prije rata u selo Luke, odakle je apelant (njihova sela su međusobno udaljena 17 km), samo nije znao kako se zove, a identitet mu je saznao od komšije Esada Bećirovića, koji ga je poznavao s njim od ranije, a pored toga čuo je kad je on apelantu rekao kad im je tražio video-rekorder: „Momo, nemam ja video-rekordera...“, dok je Predraga Matića znao i imenom i prezimenom od ranije, ali je naglasio da Predrag Matić nije preduzimao nikakve radnje, osim što je bio apelantov čuvar i držao je uperenu pušku dok je apelant njega premlaćivao i zlostavljao. Kantonalni sud je iskaz svjedoka Asima Korjenića doveo u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka psihijatrijske struke dr Abdulaha Kučukalića od 31. oktobra 2014. godine, te navodom tog vještaka datim na glavnom pretresu, iz kojeg proizlazi da kod ovog svjedoka postoji uzročno-posljedična veza između predmetnog traumatskog događaja i simptoma bolesti koji su bili intenzivni najmanje nekoliko godina nakon doživljenog stresnog događaja, te da je uz faktor vrijeme i uz terapijsku pomoć došlo do poboljšanja njegovog duševnog zdravlja, kao i njegovim navodom da navedeni svjedok nije sklon simulaciji niti disimulaciji. Kantonalni sud je istakao da ni odbrana tokom unakrsnog ispitivanja, a niti drugim dokazima nije dovela u pitanje iskaz ovog svjedoka, odnosno vještaka, niti ostalih svjedoka optužbe u odnosu na sam način i tok događaja.
10. Kantonalni sud je naveo da je, iako prilično šturim svjedočenjem, i svjedok Nihad Bećirović u bitnim dijelovima potvrdio navode svjedoka Asima Korjenića i u odnosu na ovaj dio događaja, tako da je bez sumnje utvrđeno da se događaj desio upravo na način kako ga je opisao taj svjedok. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je ovaj svjedok uglavnom nastojao što manje govoriti o događaju, pravdajući to stresom od svega što je proživio u ratu, a nakon što mu je tužilac prezentovao pojedine dijelove iskaza datog u istražnom postupku, potvrdio je navedene navode, te je istakao da je taj vojnik napolju pucao, ali nije u njega, te da su se s njima zajedno uputili do kuće njegovog amidže Ibrahima. Naime, svjedok Nihad Bećirović je na glavnom pretresu istakao da ne zna ko su bila dva vojnika srpske vojske, niti poznaje apelanta, a da mu je Asim Korjenić kasnije rekao kako se zovu, tj. da je Predrag Matić bio u svojstvu apelantovog „tjelohranitelja“ i da je samo stajao s uperenom puškom, a da je vojnik koji je preduzimao inkriminisane radnje opisane u izreci presude apelant. Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio dokaz optužbe zapisnik o prepoznavanju lica putem fotografija Nihada Bećirovića, koji je sačinila Federalna uprava policije od 18. avgusta 2014. godine, jer je saslušanjem tog svjedoka utvrđeno da je prilikom prepoznavanja on prvobitno pokazao na drugo lice, te da mu je policajac rekao da to nije apelant i pokazao mu na drugo lice, tako da sadržina zapisnika ne odgovara načinu na koji je sprovedeno prepoznavanje, odnosno osnovano je odbrana prigovorila na zakonitost prepoznavanja koje je izvršio ovaj svjedok. Osim toga, Kantonalni sud je u pogledu iskaza svjedoka Nihada Bećirovića zaključio da taj svjedok namjerno izostavlja da prezentuje pojedine dijelove događaja, pa tek intervencijom tužioca, odnosno prilikom predočavanja njegove izjave iz istražnog postupka daje odgovore na pojedina pitanja tužioca, ali je evidentno da on nastoji skrenuti s teme, ne želi mnogo pričati o tome, pravdajući to zaboravnošću, dok u isto vrijeme priča o tome kako ga je rođak u ratu zlostavljao, stavljao mu nož pod grlo i sl., iako pitanja nisu bila usmjerena u tom pravcu. Sve to upućuje na zaključak da postoji mogućnost da je na navedenog svjedoka izvršen uticaj, jer svjedok niti postavlja imovinskopravni zahtjev, niti se pridružuje krivičnom gonjenju apelanta, navodeći da nije ni oštećen krivičnim djelom. Pri tome se ima u vidu i to da on nastoji minimizirati to što mu se dogodilo, ponavljajući više puta „malo me udario“ pokazujući na predio usta, odnosno brade, dok u toku daljeg svjedočenja navodi da mu je majica bila krvava od toga što ga je taj vojnik „malo udario“. Međutim, kako je dalje naveo Kantonalni sud, on je ipak potvrdio navode svjedoka Asima Korjenića u bitnim dijelovima, te Ifete Bećirović i Fadila Korjenića, pa sud nema sumnje u pogledu toga da se događaj desio u vrijeme i na način kako je to opisano u izreci presude.
11. Istaknuto je da odbrana uglavnom nije osporavala da se događaj desio na način opisan u optužnici, ali je osporavala da je apelant jedan od aktera navedenog događaja jer je 29. novembra 1992. godine bio ranjen u predvečernjim časovima dok je bio na liniji odbrane na brdu zvano Tinova, koje je bilo od strateškog značaja za odbranu Hadžića od napada Armije RBiH. U tom smislu, osim materijalnih dokaza, odbrana je predložila saslušanje osam svjedoka na okolnosti da je kritičnog dana apelant bio vojno angažovan na liniji, tako da nije napuštao to mjesto ni prethodnog dana, tj. 28. novembra 1992. godine, pa je sud, imajući u vidu da je na iste okolnosti predloženo osam svjedoka, donio rješenje da se na navedene okolnosti mogu saslušati četiri svjedoka po izboru odbrane, te je apelantov branilac reducirao listu predloženih svjedoka i na navedene okolnosti predložio saslušanje četiri imenovana svjedoka, i to V. T., G. Ž., D. T. i Đ. T, koji su saslušani tokom glavnog pretresa. Svjedoci V. T., G. Ž., D. T. i Đ. T. saglasno navode da je apelant 29. novembra 1992. godine ranjen u nogu i da je transportovan u bolnicu Žica u Hadžićima. Osim toga, navedeno je da je apelantova odbrana tvrdila da postoji mogućnost da je inkriminisane radnje preduzimao apelantov brat Slobodan T., koji je poginuo 1993. godine, te da su ga svjedoci zamijenili s apelantom zbog sličnosti. Na te okolnosti saslušana su četiri imenovana svjedoka, i to I. S., Z. K., Ž. Š. i Lj. K., dok je odbrana odustala od prijedloga za saslušanje svjedoka R. L.
12. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je apelant imao brata Slobodana, koji je kao i on bio pripadnik VRS u vrijeme kritičnog događaja, te da je poginuo 18. aprila 1993. godine. Takođe je provedenim dokazima utvrđeno da je apelant ranjen 29. novembra 1992. godine oko 16 časova. Međutim, Kantonalni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant zajedno s Predragom Matićem počinio radnje opisane u izreci presude, a ne njegov brat, preminuli Slobodan. Iako je odbrana nastojala putem svjedoka V. T., G. T., D. T. i Đ. T. dokazati da apelant nije mogao napuštati liniju zbog strateškog značaja te kote, da je bio i prethodno veče na brdu Tinova, dovodeći to u vezu s iskazom svjedoka Asima Korjenića koji je bio ubjedljiv kod tvrdnje da je navedene radnje upravo počinio apelant, da ga nikad neće zaboraviti, da ga prepoznaje i u sudnici, kao i prilikom prepoznavanja u FMUP, da navedeni svjedok do u detalje opisuje njegovo ponašanje, a pri tome ne nastoji da ga prikaže u što gorem svjetlu, Kantonalni sud je zaključio da su navodi neosnovani. To je Kantonalni sud posebno zaključio iz dijela njegovog iskaza kada navodi kako se apelant uljudno ophodio prema Ifeti Bećirović. Da je apelant preduzeo inkriminisane radnje, a ne njegov brat Slobodan proizlazi i iz njegovih navoda, kada on prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka Nihada Bećirovića pita svjedoka: „Šta vas je probudilo prije nego što smo mi došli?“, kada ga branilac nakon toga upozorava da ne pita (vidljivo na prekucanom zapisniku o glavnom pretresu od 14. maja 2015. godine, nakon ponovnog preslušavanja CD-a), sve navedeno upućuje na zaključak da je upravo apelant kritične prilike došao u kuću Nihada Bećirevića i preduzimao radnje opisane u izreci presude. Pri tome nije od uticaja to što je apelant ranjen istog dana, jer se kritični događaj, kao što je vidljivo u izreci presude, dogodio istog dana, ali u ranim jutarnjim časovima, oko 2,30, a ranjavanje oko 16-16,30 istog dana. Prema tome, kako se događaj kod kuće Ibrahima Bećirovića završio oko 4,30 časova, postoji velika vremenska distanca između ta dva događaja, tj. oko 12 časova, za koje vrijeme se apelant mogao vratiti iz sela Breza i otići na liniju na brdo Tinova, gdje je ranjen u predvečernjim časovima.
13. Stoga sud zaključuje da su iskazi navedenih svjedoka odbrane, kao i apelantovog brata
– svjedoka D. T., iskonstruisani u pogledu tvrdnje da apelant nije mogao nikako biti na drugom mjestu van linije na kojoj je držao stražu jer je nelogično da se u detalje sjećaju prethodne večeri prije ranjavanja apelanta, s obzirom na to da je od tada proteklo preko 23 godine, pa sud cijeni da su navedeni svjedoci najvjerovatnije u dogovoru s apelantom, kako bi izbjegao krivičnu odgovornost zbog počinjenog djela.
14. Tvrdnje svjedoka odbrane Ž. Š. i Z. K. da je pokojni Slobodan imao vozilo fiću kojeg nikome nije davao, da su primijetili toga dana da je bio blatnjav, da je on rekao da se zaglavio, prema ocjeni Kantonalnog suda, usmjerene su kako bi dokazale tezu odbrane da je inkriminisane radnje počinio upravo pokojni Slobodan, apelantov brat, a ne apelant. Kantonalni sud ne može prihvatiti navode ovih svjedoka u tom dijelu jer je gotovo nevjerovatno da neko nakon 23 godine pamti da je vozilo bilo blatnjavo i Slobodanove navode u vezi s tim, pa je očito da su se svjedoci dogovorili s odbranom u pogledu navedenog, kako bi dokazali da je Slobodan bio zaglavio fiću u blato.
15. Da je svjedok Asim Korjenić zamijenio identitete odbrana je nastojala dokazati i drugim dokazima, pa i prezentovanjem fotografije pokojnog Slobodana i kopije vozačke dozvole za apelanta iz tog perioda. Međutim, ima se u vidu da iz prezentovanih dokaza odbrane proizlazi da je pokojni Slobodan devet godina mlađi od apelanta, odnosno da je u vrijeme kritičnog događaja imao 22 godine, a apelant 31 godinu, pa je skoro nemoguće da neko ne uoči tu razliku jer se ne radi o blizancima. I na kraju, odbrana je tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka Asima Korjenića i Nihada Bećirovića, te Fadila Korjenića nastojala dokazati da je došlo do zamjene identiteta apelanta i njegovog brata, odnosno eventualno drugog lica, a u odnosu na tvrdnju da je počinilac opisanih radnji prijetio da će ponovo doći drugi dan, te tvrdnju svjedoka da su vidjeli kada je vozilo fićo u kojem su bila dva vojnika dolazio drugi dan u selo, ali niko od navedenih svjedoka nije potvrdio da su u vozilu bili vojnici od prethodne večeri jer ih nisu lično vidjeli, već su čuli od drugih, ali ne znaju ko je bio u vozilu. Jasno je da bi bilo nemoguće da apelant dođe ponovo drugo veče jer je bio u bolnici, tako da postoji mogućnost da je s istim vozilom došao neko drugi, a moguće i Slobodan, ali to nije relevantno za događaj koji je predmet ovog postupka.
16. Konačno, Kantonalni sud je istakao da karakter radnji kojima je apelant učinio ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo oštećenog Asima Korjenića nedvosmisleno ukazuje da ih je apelant preduzeo svjesno i s ciljem teškog omalovažavanja oštećenog. Situacija kada dolazi naoružan s još jednim vojnikom u rane jutarnje časove dok oštećeni spavaju, provokativno se ponašajući i omalovažavajući civile na nacionalnoj osnovi govoreći „ustajte balije“, prijetnjom da će ih pobiti ako mu ne daju to što traži, novac, zlato i dr., udarajući Fadila Korjenića i psujući mu majku, takođe predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo ne samo prema Asimu Korjeniću već i Nihadu Bećiroviću te Fadilu Korjeniću.
17. U Presudi broj 09 0 K 022435 16 Kž od 19. januara 2017. godine, koju je donio povodom apelantove žalbe, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te da u postupku nije bilo kršenja procesnih garancija. Naročito je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim apelantove navode da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitom dokazu
– prepoznavanju apelanta putem fotografije od svjedoka Asima Korjenića. Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud našao da je radnja prepoznavanja apelanta koja je sprovedena na osnovu člana 99 stav 4 ZKPFBiH (prepoznavanje na osnovu fotografija) zakonit dokaz. Navedeni svjedok je prilikom istražne radnje prepoznavanja, nakon predočavanja šest fotografija različitih lica, odmah prepoznao apelanta kao učinioca krivičnog djela na njegovu štetu, i to s potpunom sigurnošću i bez ikakve dvojbe da je baš apelant lice koje je ranije viđao i koje ga je kritičnog dana napalo na način na koji je u iskazu opisao. O svemu navedenom ovaj svjedok je posvjedočio na glavnom pretresu, pa je prvostepeni sud na osnovu takvog iskaza, cijeneći ga uvjerljivim i dovodeći ga u vezu s ostalim izvedenim dokazima, utvrdio da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Vrhovni sud je primijetio da nisu tačni navodi branioca kako fotografija na kojoj je prepoznavan apelant ne sadrži tipične sličnosti s apelantom budući da se radi o fotografiji iz lične karte od 2014. godine koja ne odgovara apelantovom izgledu 1992. godine, da njegova fotografija odstupa od ostalih pokazanih fotografija, jer je svjedok Asim Korjenić na glavnom pretresu jasno iskazao da se apelant nije bitno izmijenio, osim što se udebljao i da ima sijedu kosu, kao što nisu tačni ni navodi branioca kako je Asim Korjenić prije prepoznavanja dao takav opis koji se može odnositi na veliku grupu lica i da nije ničim ukazao na osnovu čega je pokazao na fotografiju apelanta (fotografija br. 3), te da od svjedoka nije konkretno zatraženo da se izjasni na osnovu kojih karakteristika je eliminisao ostala lica s fotografija. Navod apelantovog branioca kojim ukazuje na nezakonitost u fazi prikupljanja dokaza prepoznavanja zato što su prepoznavanju bila prisutna dva lica i zapisničar u prostorijama PS Hadžići, a ne u službenim prostorijama pomenute uprave, bez prisutnosti tužioca i bilo kakvih svjedoka, u suštini je paušalne prirode budući da branilac ne ukazuje na to koji zakonski propisi obvezuju obavljanje prepoznavanja u prostorijama uprave policije, te koji propisi u fazi prikupljanja dokaza u istrazi obvezuju prisutnost tužioca i svjedoka prilikom prepoznavanja. Ocijenjen je neosnovanim i navod apelantovog branioca da je nezakonit dokaz prepoznavanje koje je izvršio svjedok Asim Korjenić, zato što je sud prihvatio nezakonitim prepoznavanje Nihada Bećirovića. Naime, u spisu predmeta postoji zapisnik o prepoznavanju lica koji se odnosi na prepoznavanje koje je izvršio svjedok-oštećeni Asim Korjenić i zapisnik o prepoznavanju koje je izvršio svjedok Nihad Bećirović koji prvostepeni sud nije prihvatio kao dokaz o prepoznavanju zato što je svjedok Nihad Bećirović opovrgnuo sadržinu zapisnika navodeći da su mu službena lica sugerisala na kojoj je fotografiji apelant. Radi se konkretno o dvije posebne i odvojene radnje prepoznavanja, a činjenica da je svjedok Nihad Bećirović na glavnom pretresu pobio svoj način prepoznavanja ne dovodi u pitanje pravilnost sprovedene istražne radnje prepoznavanja od navedenog svjedoka Asima Korjenića, koji je u potpunosti potvrdio svoje prepoznavanje konstatovano na zapisniku o prepoznavanju, te to potvrdio u okviru svog iskaza kao svjedoka na glavnom pretresu.
18. Dalje, ocijenjeni su neosnovanim i navodi da je svjedoku sugerisano da identifikuje baš apelanta jer takvo što iz njegovog iskaza ne proizlazi. Navedena žalbena konstrukcija je zapravo usmjerena da se diskredituje iskaz svjedoka Asima Korjenića, koji je, i prema ocjeni Vrhovnog suda, sasvim jasan, dosljedan i uvjerljiv, te izričit i siguran u tvrdnji da je apelant učinilac predmetnog krivičnog djela, da ga je znao od ranije po liku, prepoznao po fotografijama prilikom istražne radnje prepoznavanja, te takođe na glavnom pretresu, kako je to pravilno utvrdio i Kantonalni sud. Činjenica da je ovaj svjedok jedini svjedočio da je prepoznao apelanta ni na koji način ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njegovog iskaza, jer, s obzirom na to da je on apelanta od ranije poznavao likom, jasno ga opisao, dobro ga vidio prilikom napada, te ga sa sigurnošću identifikovao na fotografiji, kao i u okviru iskaza kao svjedoka ne ostavlja nikakav prostor za sumnju da bi se moglo raditi o bilo kojem drugom licu osim apelanta, odnosno o sumnji u istinitost i vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka.
19. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode da je prvostepena presuda zasnovana na prepoznavanju apelanta neposredno u sudnici, što je dokaz na kome se prema odredbi člana 11 stav 2 ZKPFBiH ne može zasnovati sudska odluka. Naime, svjedok Asim Korjenić je na glavnom pretresu u okviru svog iskaza kao svjedoka iskazao da je prisutni u sudnici apelant lice koja je kritičnog dana izvršilo radnje za koje je optužen. Taj dio njegovog iskaza u kojem je pokazao na apelanta nije radnja prepoznavanja u smislu člana 99 ZKPFBiH, pa se ima cijeniti u sklopu cjelokupnog iskaza njega kao svjedoka i ne predstavlja nezakoniti dokaz, kako se to pogrešno navodi u žalbi branioca.
20. Vrhovni sud je ocijenio netačnim apelantov navod da Kantonalni sud nije obrazložio zbog čega nije dopustio apelantovoj odbrani da se sasluša osam predloženih svjedoka nego je usvojen prijedlog za saslušanje četiri svjedoka. Suprotno navedenom netačnom navodu žalbe, prvostepeni sud je (str. 9. presude) dao jasne razloge o tome, navodeći da je apelantov branilac predložio saslušanje osam svjedoka na iste okolnosti dokazivanja da je apelant u kritično vrijeme bio na drugom mjestu na brdu Tinovo na borbenom položaju, zbog čega je sud odbio saslušanje tolikog broja svjedoka na navedene okolnosti i dopustio na te okolnosti saslušanje četiri svjedoka, sa čime se saglasila apelantova odbrana, te smanjila broj svjedoka odbrane na iste okolnosti na četiri svjedoka koji su i saslušani na glavnom pretresu.
21. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zbog pogrešne ocjene provedenih dokaza, u prvom redu iskaza svjedoka Asima Korjenića. Pravilno je, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud svoje zaključke o tome da se događaj u kući Nihada Bećirovića desio onako kako je to navedeno u optužnici zasnivao na iskazima očevidaca Asima Korjenića, Nihada Bećirovića i Ifete Bećirović, a zaključak o apelantovoj krivnji na zapisniku o njegovom prepoznavanju broj 11/8 -1-1 od 18. avgusta 2014. godine i iskazu očevica Asima Korjenića koji je prepoznao apelanta, te jasno i okolnosno opisao cijeli tok predmetnog događaja, i to na način kako je to navedeno u pobijanoj presudi.
22. U pogledu odlučnih činjenica, kako je to utvrdio i obrazložio prvostepeni sud, u iskazu svjedoka Asima Korjenića ne postoje nikakve protivrječnosti, kako to neosnovano tvrdi apelant. Da je tačan iskaz svjedoka Asima Korjenića u pogledu načina i dešavanja kritične prilike u svojim su iskazima potvrdili svjedoci Nihad Bećirović i Ifeta Bećirović, kao i Fadil Korjenić u odnosu na dešavanja u kući Ibrahima Bećirovića, koji su bili na licu mjesta, koji nisu identifikovali apelanta, ali su njihovi iskazi kao očevidaca bitni jer su opisali događaj upravo na način kako ga je opisao svjedok Asim Korjenić, čime su potvrdili da svjedok Asim Korjenić istinito iznosi činjenice koje je na licu mjesta zapažao. To što je on jedini od očevidaca prepoznao po liku apelanta a sutra saznao za ime i prezime rezultat je činjenice da je od ranije iz viđenja poznavao apelanta, za razliku od drugih svjedoka očevidaca koji ga odranije nisu poznavali. Pored iskaza navedenog svjedoka prvostepeni sud se u svojoj presudi pozvao i na druge dokaze, koje konkretno navodi, od kojih je bitan zapisnik o apelantovom prepoznavanju broj 118-1-i od 18. avgusta 2014. godine. Ovaj svjedok je na glavnom pretresu bio izričit, bez bilo kakve dileme o apelantovom identitetu, pa ni za Vrhovni sud nema nikakve dileme da je upravo na glavnom pretresu održanom 25. marta 2016. godine, kada je detaljno bio ispitan kako od tužioca tako i od suda i odbrane, istinito opisao cijeli događaj i potvrdio apelantov identitet. Pri tom je potrebno uzeti u obzir da je njegov iskaz u bitnom saglasan iskazima svjedoka očevidaca o detaljima događanja, pa kada se sve to uzme u obzir te dovede i u vezu s njegovim ponovnim izričitim stavom da je apelant lice koje je postupalo na način kako je to navedeno u izreci presude upravo apelant, onda zaista nema nikakve dileme da na navedenog svjedoka nije vršen bilo kakav pritisak, niti prilikom radnje prepoznavanja, a niti od Tužilaštva, kako to tvrdi apelantova odbrana. Pored toga je lišena svake osnove i tvrdnja apelantovog branioca da je svjedok Asim Korjenić imao razlog da lažno tereti apelanta, kako bi za sebe ishodio materijalu korist, budući da ni ovaj sud ne nalazi bilo kakav razlog zbog čega bi Asim Korjenić, od svih vojnika VRS s područja opštine Hadžići, neosnovano baš teretio apelanta i bio tako izričit u svom iskazu i prepoznavanju apelanta.
23. Pri ovakvom zaključku Vrhovni sud je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, kojeg je prvostepeni sud pravilno prihvatio, iz kojeg proizlazi uvjerenje Vrhovnog suda da je svjedok Asim Korjenić imao traumu vezanu za događaj od 29. novembra 1992. godine koja je medicinski verifikovana i da svjedok nije sklon simulaciji ili disimilaciji, što dodatno ukazuje na istinitost i vjerodostojnost njegovog prepoznavanja apelanta i njegovog iskaza.
24. Pravilne zaključke je prvostepeni sud izveo i u odnosu na apelantov alibi i u vezi s tim zaključke koji se odnose na iskaze svjedoka odbrane, na čijim iskazima insistira apelantov branilac u žalbi, a koji su, pored ostalog, izjavili da je dan prije kritičnog događaja na brdu Tinovo koje je tada bilo linija razdvajanja VRS i Armije BiH, a na sam dan kada se desio kritični događaj, odnosno 29. novembra 1992. godine, apelant bio s njima, da ni jednog momenta nije napuštao liniju, a da je navedenog dana i ranjen u popodnevnim časovima, tačnije oko 16,00 časova, koje je Vrhovni sud ponovio.
25. Na nemogućnost zamjene apelantovog identiteta s njegovim preminulim bratom Slobodanom T. prvostepeni sud je u obrazloženju presude dao jasne razloge, zaključujući da sličnost između braće nije takva da ukazuje na tu mogućnost. I prema stavu Vrhovnog suda, uzimajući u obzir sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, iskazi svjedoka odbrane čija je sadržina izložena u pobijanoj presudi, ne mogu dovesti u sumnju zaključke prvostepenog suda, koji nesumnjivo proizlaze iz provedenih dokaza, da je apelant u vrijeme i na navedeni način počinio predmetno krivično djelo. Neprihvatljiva je tvrdnja branioca da iskazi svjedoka odbrane potvrđuju apelantov alibi, kao i da činjenica da drugi očevici nisu prepoznali apelanta dovode u pitanje iskaz svjedoka Asima Korjenića, o čemu je u presudi Vrhovnog suda dato detaljno pojašnjenje. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, apelant ističe da je osporena presuda zasnovana samo na iskazu jednog svjedoka – oštećenog, bez ijednog materijalnog dokaza koji bi potvrdio taj iskaz, te koji iskaz pred sudom je različit od iskaza datog u istrazi Tužilaštvu i policiji. Ukazuje da niko od svjedoka nije poznavao apelanta, dok je prepoznavanje koje je izvršio svjedok – oštećeni „nezakonito jer toj radnji nije prisustvovao ni tužilac a ni apelantova odbrana“. Dalje, apelant ističe da je u inkriminisano vrijeme bio u bolnici Žica jer je taj isti dan teško ranjen i fizički nije mogao biti na inkriminisanom mjestu u inkriminisano vrijeme. Apelant ističe i da sud nije razmatrao, odnosno analizirao niti jedan provedeni dokaz odbrane. Navodi da je „očigledno došlo do zamjene ličnosti jer je njegov rođeni brat, koji je u to vrijeme bio vojni policajac RS, bio na licu mjesta, a taj brat Slobodan T. u potpunosti liči apelantu jer su isti blizanci“. Dalje, apelant navodi da je „tokom suđenja predsjednik sudećeg vijeća potpuno preuzeo ulogu tužioca – postavio je neuporedivo više pitanja svjedocima nego tužilac, presjecao je odbranu tokom relevantnih pitanja svjedocima itd.“. Konačno, apelant tvrdi da je sud odbio svjedočenje brojnih svjedoka odbrane, bez razumnog obrazloženja, a saslušanim svjedocima odbrane nije poklonio vjeru.
b) Odgovor na apelaciju
27. Kantonalni sud je istakao da iz spisa predmeta proizlazi da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
28. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju navodi i prigovori koje je apelant iznosio u žalbi protiv presude Kantonalnog suda, a koju je Vrhovni sud svojom presudom od 19. januara 2017. godine odbio kao neosnovanu, te da su na sve apelacione navode dati odgovori u obrazloženju presude tog suda. Naglašeno je da je u apelaciji naveden niz neistinitih navoda koji su suprotni jasnoj i određenoj ocjeni i zaključcima iznesenim u presudi Vrhovnog suda.
29. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su svi apelantovi navodi paušalni i neosnovani.
V.Relevantni propisi
30. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
31. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 99. st. (3) i (4) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.
"(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija te osobe ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih osoba ili predmeta iste vrste.".
Član 276. st. (1) i (3) Izvođenje dokaza (1) Stranka i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze. (3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje vrši strana koja poziva svjedoka, ali sudija odnosno vijeće može u svakom momentu da postavi pitanje svjedoku. Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 09 0 K 022435 16 Kž od 19. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 29. januara 2016. godine, a da je apelaciju podnio 20. februara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
35. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
39. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom [...].
(3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
40. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
41. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te proizvoljne primjene procesnog prava. U tom kontekstu, apelant pojašnjava da nije analiziran nijedan dokaz odbrane, da niko od svjedoka nije poznavao apelanta, da se presuda zasniva na iskazu samo jednog svjedoka, da je iskaz svjedoka kontradiktoran, te da je sud odbio brojne svjedoke odbrane bez obrazloženja. Takođe, apelant navodi da je predsjednik sudskog vijeća „postavio neuporedivo više pitanja svjedocima nego tužilac“.
42. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296 stav 2 ZKP). Pri tome, prema članu 16 ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
44. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom krivičnom postupku Kantonalni sud donio presudu koju je potvrdio i Vrhovni sud nakon provedenog opsežnog dokaznog postupka, kojom je apelanta proglasio krivim što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i četiri mjeseca. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava postojanje opštih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva nego osporava da je on počinio krivičnopravne radnje koje čine elemente navedenog krivičnog djela, i to tvrdnjama da nije mogao biti prisutan u vrijeme i u mjestu gdje se inkriminisani događaj desio, te, osim toga, da je eventualno došlo do zamjene njegovog identiteta s njegovim preminulim bratom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je sve apelacione navode, izuzev navoda da je predsjednik sudskog vijeća „postavio neuporedivo više pitanja svjedocima nego tužilac“, Vrhovni sud veoma detaljno razmotrio te dao obrazloženje zašto su svi istaknuti navodi neosnovani. Naime, Ustavni sud najprije zapaža da je apelant u postupku imao stručnu pomoć, odnosno branioca koji ga je zastupao u toku postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvenstveno Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, to jest ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, za razliku od apelantovih navoda, u obrazloženju obje osporene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu, u odnosu na postojanje krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Redovni sudovi su dali detaljne razloge i obrazloženja zbog čega su prihvatili pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da nije izostala detaljna i iscrpna ocjena iskaza saslušanih svjedoka, kao i da je poklonjena posebna pažnja prilikom ocjene iskaza svjedoka odbrane, te da je pojašnjeno zašto tim iskazima sud nije poklonio vjeru.
45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, za razliku od apelantovih navoda, ocijenio da je iskaz svjedoka Asima Korjenića vjerodostojan. U tom smislu je u osporenim presudama interpretiran iskaz ovog svjedoka s glavnog pretresa od 25. marta 2015. godine kao i pojašnjenja tog svjedoka na glavnom pretresu predočenih dijelova njegovog iskaza iz istrage od 11. juna 2014. godine. Takođe, izvršen je uvid i u zapisnik o prepoznavanju apelanta sačinjen u Federalnoj upravi policije Sarajevo br. 11/8-1-1 od 18. avgusta 2014. godine s pripadajućim fotografijama šest lica koje su prezentovane navedenom svjedoku prilikom vršenja istražne radnje prepoznavanja. Kantonalni sud je ukazao i da je imao u vidu okolnost da je ovaj svjedok bio najviše izložen apelantovom fizičkom i psihičkom maltretiranju, zbog čega nije mogao upamtiti svaki detalj konkretnog dešavanja, pa je postojala mogućnost da drukčije percipira pojedine detalje različito od drugih očevidaca koji tome nisu bili izloženi u navedenoj mjeri kao navedeni svjedok. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da se pojedini različiti detalji u iskazima ovog svjedoka ne odnose na bitne činjenice, a posmatrani u cjelini iskaza svjedoka Asima Korjenića ne dovode u pitanje istinitost i vjerodostojnost njegovog iskaza. Pri ovakvom zaključku Kantonalni sud je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, iz kojeg proizlazi uvjerenje suda da je svjedok Asim Korjenić imao traumu vezanu za događaj od 29. novembra 1992. godine, koja je medicinski verifikovana i da svjedok nije sklon simulaciji ili disimilaciji, što dodatno ukazuje na istinitost i vjerodostojnost njegovog prepoznavanja apelanta i njegovog iskaza. Pored toga, utvrđeno je da je ovaj iskaz u bitnim dijelovima saglasan i ne odstupa ni od iskaza ostalih svjedoka optužbe. Da je tačan iskaz svjedoka Asima Korjenića u pogledu načina i dešavanja kritične prilike u svojim su iskazima potvrdili svjedoci Nihad Bećirović, Ifeta Bećirović, kao i Fadil Korjenić, i to svako u određenom dijelu dešavanja, ali koji kada se sagledaju kao cjelina u potpunosti potvrđuju navedene iskaze. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio i da pomenuti svjedok nije imao posebnog motiva da neosnovano tereti apelanta.
46. U vezi s apelantovim navodima da je u konkretnom slučaju zapisnik o njegovom prepoznavanju broj 118-1-i od 18. avgusta 2014. godine nezakonit, Ustavni sud zapaža da je svjedok Asim Korjenić u svom iskazu na glavnom pretresu bio izričit u svojoj tvrdnji da je apelant lice koje je odmah po liku prepoznao, da ga je prepoznao na fotografiji između šest fotografija pokazanih različitih lica, koje su mu predočene na prepoznavanju, te da je upravo apelant u sudnici ono lice koje je počinilo radnje navedene u izreci presude, za kojeg je naveo da se nije bitno promijenio osim što mu je sada kosa sijeda, te da sada ima stomak koji ranije nije imao. Ovaj svjedok je na glavnom pretresu takođe bio izričit, bez bilo kakve sumnje u apelantov identitet, da je upravo na glavnom pretresu održanom 25. marta 2016. godine, kada je detaljno bio ispitan kako od tužioca, tako i od suda i odbrane, istinito opisao cijeli događaj i potvrdio apelantov identitet. Pri tom je potrebno uzeti u obzir da je njegov iskaz u bitnom saglasan iskazima svjedoka očevidaca o detaljima događanja, pa kada se sve to uzme u obzir, te dovede i u vezu s njegovim ponovnim izričitim stavom da je apelant lice koje je postupalo na način kako je to navedeno u izreci presude upravo apelant, onda zaista nema nikakve dileme da na navedenog svjedoka nije vršen bilo kakav pritisak, niti prilikom radnje prepoznavanja, a niti od Tužilaštva, kako to tvrdi apelantova odbrana. Naročito, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto je ocijenio neosnovanim apelantov navod o nezakonitosti apelantovog prepoznavanja koje je izvršio svjedok Asim Korjenić. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud i u tom dijelu dao potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju, koji su navedeni u činjeničnom dijelu ove odluke.
47. Dalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o tome da je u inkriminisano vrijeme bio u bolnici Žica jer je taj isti dan teško ranjen i fizički nije mogao biti na inkriminisanom mjestu u inkriminisano vrijeme. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud veoma detaljno ispitali i ove apelantove navode, te zaključili zašto su neosnovani. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da se inkriminisani događaj opisan u izreci prvostepene presude dogodio 29. novembra 1992. godine u periodu od 2,30 do 5,00 časova, i to na mjestu udaljenom oko 17 km od brda Tinovo, u selu Breza, gdje je apelanta prepoznao svjedok Asim Korjenić, pa je tako apelant, s obzirom na vremenski razmak između izvršenja djela u selu Breza i ranjavanja na brdu Tinovo, imao dovoljno vremena da dođe na mjesto događaja i počini predmetno djelo i da se vrati u popodnevnim časovima na brdo Tinovo, gdje će biti ranjen oko 16,00 časova, što doista i proizlazi iz medicinske dokumentacije o njegovom ranjavanju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama pojašnjeno i zašto sud nije povjerovao svjedocima odbrane V. T., G. T., D. T. i Đ. T. da apelant nije mogao napuštati liniju zbog strateškog značaja te kote, da je bio i prethodno veče na brdu Tinova koje je tada bilo linija razdvajanja VRS i Armije BiH, a na sam dan kada se desio kritični događaj, odnosno 29. novembra 1992. godine, apelant bio s njima, da ni jednog momenta nije napuštao liniju. Kantonalni sud je istakao da je nelogično da se ti svjedoci u detalje sjećaju prethodne večeri prije apelantovog ranjavanja jer je od tada proteklo preko 23 godine, pa sud cijeni da su navedeni svjedoci najvjerovatnije u dogovoru s apelantom, kako bi izbjegao krivičnu odgovornost zbog počinjenog djela, te da su subjektivni i kao takvi neprihvatljivi.
48. Konačno, u pogledu apelantovih navoda da je predsjednik sudskog vijeća „postavio neuporedivo više pitanja svjedocima nego tužilac“, Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretno ukazao kako ta okolnost može dovesti na bilo koji način do povrede njegovog prava na pravično suđenje. Štaviše, Ustavni sud ukazuje da predsjednik sudskog vijeća, kao i ostali članovi vijeća, u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, kao i njihovog neposrednog izvođenja, te drugim odredbama ZKPFBiH, u svakom momentu imaju pravo postaviti pitanje bilo kojoj od stranaka u postupku, dakle kako odbrani tako i optužbi (član 276 stav 3), što niti u jednom slučaju samo po sebi ne može biti protumačeno kao pristrasnost jednoj ili drugoj strani.
49. Dalje, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u žalbenom postupku bavio identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantovim prigovorima, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za što je, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasno i argumentovano obrazloženje. Imajući u vidu navedene principe u obrazloženju odluke višeg suda u okolnostima konkretnog slučaja, te obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda koje u potpunosti slijedi ove principe, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji da kao sud koji je sproveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
50. Dalje, apelant navodi da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, budući da je Sud BiH odbio prijedlog za saslušanje četiri svjedoka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda br. AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome, član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34 i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).
51. Takođe, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno povezan s pravom iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da redovni sud i u smislu odredaba člana 278 stav (2) ZKP ima diskreciono ovlašćenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo taj dokaz bitno uticao na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane za saslušanje četiri svjedoka, o čemu su se kako Kantonalni tako i Vrhovni sud detaljno izjasnili u svojim odlukama, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
52. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje su apelanti izričito zahtijevali. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može razloge koje su sudovi dali u vezi s ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Stoga su navodi koji se odnose na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku u smislu člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije neosnovani.
53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada za svoje odlučenje u tom pogledu daju detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja, uključujući i razloge zbog kojih je odbijeno izvođenje određenog dokaza koji je apelant predložio.
55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević