Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-7391/18 (Dž. Ć.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7391/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-7391/18, rješavajući zahtjev Dž. Ć., za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dž. Ć., za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 14. decembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 309011 18 Rev od 31. jula 2018. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio protivizvršenje u predmetu Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 005223 18 I do donošenja odluke o apelaciji.

Uvodne napomene

2. Apelant je 31. maja 2007. godine godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženih Republike Srpske i Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tužena) sa tužbenim zahtjevom da se tužena obaveže da apelantu na ime putnih troškova na relaciji Tuzla - Bijeljina i Bijeljina – Tuzla za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 14. novembra 2008. godine kao dana sačinjavanja nalaza sudskog vještaka isplati 16.478,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do konačne isplate, te da se tužena obaveže da mu i ubuduće na isti način plaća putne troškove i sve dok se ne promijene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja. Također apelant je zahtjevao da se tužena obaveže da apelantu na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor u 2006. godini isplati iznos od 1.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. avgusta 2006. godine do isplate.

3. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine obavezana je tužena da apelantu na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor u 2006. godini isplati iznos od 1.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom Osnovni sud je odbio kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva, kojim je apelant tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade troškova prijevoza na posao i sa posla na relaciji Tuzla - Bijeljina i obrnuto za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 14. novembra 2008. godine kao dana sačinjavanja nalaza sudskog vještaka isplati iznos od 16.478,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu, kao i da mu tužena ubuduće na isti način plaća putne troškove.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 83 0 P 001846 09 Gž od 24. septembra 2009. godine kojom je apelantova žalba uvažena, prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu tako što je tužena obavezana da apelantu isplati 16.478,00 KM na ime naknade troškova prijevoza na posao i sa posla na relaciji Tuzla - Bijeljina i obrnuto za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 14. novembra 2008. godine, te da mu ubuduće na isti način plaća troškove prevoza. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.436,90 KM kao i troškove žalbenog postupka u iznosu od 842,40 KM.

5. Odlučujući o reviziji tužene protiv presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud ) je donio presudu broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine kojom je revizija tužene usvojena i presuda Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine preinačena tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 25. marta 2009. godine.

6. Apelant je 18. novembra 2009. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne i izvršne presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine protiv tužene kao izvršenika, radi naplate potraživanja dosuđenih navedenom presudom Okružnog suda. Rješenjem o izvršenju broj 83 0 I 005223 10 I od 11. februara 2010. godine, Osnovni sud je dozvolio predloženo izvršenje. Rješenjem broj 83 0 I 005223 10 I od 24. maja 2010. godine, Osnovni sud je usvojio apelantov prigovor izjavljen na odluku o troškovima izvršnog postupka i apelantu dosudio troškove izvršenja u iznosu od 1.404,00 KM. Istim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor tužene kao izvršenika na rješenje o izvršenju. Nakon toga, izvršenje je provedeno tako što je apelant 22. oktobra 2010. godine naplatio svoja potraživanja u ukupnom iznosu od 29.580,70 KM.

7. Nakon što je presudom Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine, revizija tužene protiv presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine usvojena i preinačena navedena presuda Okružnog suda tako što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda broj 83 0 p 001846 07 P od 25. marta 2009. godine, Tužena je 19. jula 2011. godine protiv apelanta podnijela Osnovnom sudu prijedlog za protivizvršenje kojim je tražila da sud naloži apelantu da tuženoj vrati novčani iznos od 29.580,70 KM koliko mu je isplaćeno po osnovu presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. oktobar 2010. godine kao dana isplate, pa do konačne isplate.

8. Osnovni sud je rješenjem broj 83 0 I 05523 11 I 2 od 6. decembra 2013. godine usvojio prijedlog tužene za protivizvršenje, te u ponovnom postupku rješenje o protivizvršenju broj 83 0I 005223 11 I 3 od 7. maja 2014. godine kojim je dozvolio predloženo protivizvršenje tužene. Protivizvršenje je dopušteno radi naplate iznosa od 29.580,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počevši od 22. oktobra 2010. godine pa do dana isplate na novčanom potraživanju – apelantovoj plaći koju ostvaruje u Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona, zapljenom i prijenosom do ½ plaće u korist tužene kao tražioca protivizvršenja, te je naloženo Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona da iznos od ½ apelantove plaće isplaćuje mjesečno prijenosom na žiroračun tužene, kako je i precizirano u rješenju, do potpunog namirenja novčanog potraživanja tužene.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 11 I 3 od 2. jula 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor protiv navedenog rješenja o protivizvršenju, a rješenjem Okružnog suda broj 83 0 I 005223 14 Gž 4 od 12. septembra 2014. godine odbijena je i apelantova žalba protiv rješenja Osnovnog suda od 2. jula 2014. godine kao neosnovana.

10. Ustavni sud je, odlučujući o apelantovoj apelaciji podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda od 14. juna 2011. godine i presude Osnovnog suda od 14. juna 2011. godine, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3466/11 od 15. aprila 2015. godine kojom je usvojio apelaciju apelanta, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Srpske od 14. juna 2011. godine i predmet vratio tom sudu radi donošenja nove odluke odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud arbitrarno primjenio materijalno pravo kada je odlučujući o reviziji tužene preinačio drugostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev pri čemu nije sagledao argumentaciju koju je iznio drugostepeni sud niti je dao obrazloženje iz kojeg bi se mogli vidjeti njegovi stavovi o pitanjima na kojima je drugostepeni sud temeljio svoju odluku.

11. Vrhovni sud je izvršavajući nalog iz odluke Ustavnog suda AP-3466/11, donio presudu broj 83 0 P 001846 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine kojom je (stav 1. izreke) revizju tužene protiv presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine djelimično usvojio, te je ukinuo navedenu presudu Okružnog suda i presudu Osnovnog suda od 25. marta 2009. godine u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu naknade na ime troškova prevoza za period od 8. marta 2004. godine do 31. maja 2006. godine i u tom dijelu apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena jer je podnesena protekom prekluzivnog roka od godinu dana (tužba podnesena 31. Maja 2007. godine) shodno odredbama člana 105. Zakona o radu. U odnosu na preostali dio presude Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine, kojim je tužena obavezana da apelantu, na ime troškova prevoza za period od 1. juna 2006. godine do 14. novembra 2008. godine isplati iznos od 8.494,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. novembra 2008. godine, te da mu i u buduće na isti način plaća putne troškove sve dok se ne promijene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja, revizija tužene je odbijena. Istom presudom, tužena je obavezana da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos 1.253,60 KM.

12. Nadalje, iz činjenica predmeta proizilazi da je Ustavni sud, odlučujući o apelantovoj apelaciji podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske od 30. juna 2015. godine, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4521/15 od 10. aprila 2018. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju. Naime, Ustavni sud je zaključio da „Vrhovni sud, prilikom donošenja osporene odluke, nije proizvoljno primjenio pravo, te je poštovao stavove iz ranije Odluke Ustavnog suda broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine“. Istom odlukom Ustavni sud je odbacio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 I 005223 15 Gž od 5. februara 2016. godine zbog toga što je preuranjena, a protiv rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. novembra 2016. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 I 005223 17 Gž 6 od 17. marta 2017. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna.

Parnični postupak (radi diskriminacije) okončan osporenim presudama

13. Apelant je 28. juna 2017. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tužene radi utvrđeivanja diskriminacije i određivanja sudske mjere osiguranja. Tužbeni zahtjev apelant je temeljio na odredbama čl. 27. (stvarna nadležnost) i 42. (isključiva mjesna nadležnost) Zakona o parničnom postupku, te odredbama člana 13. Zakona o zabrani diskriminacije BiH kao i „tvrdnjama da je tužena počinila diskriminaciju jer je protiv tužioca (apelanta) nezakonito provela postupak protivizvršrnja oduzimajući mu stečeno pravo, pri tom ukazujući da sudovi nisu postupili u skladu sa odlukom Ustavnog suda broj AP-3466/11“.

14. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 309011 17 P 32 0 P 309011 17 Mo od 27. oktobra 2017. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 309011 17 Gž od 12. marta 2018. godine (u daljnem tekstu: Kantonalni sud) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja (sve peciznije navedeno u izreci presude). Iz obrazloženja presuda proizilazi da su Općinski sud i Kantonalni sud polazeći od činjeničnih tvrdnji na kojima je zasnovan apelantov tužbeni zahtjev, te činjeničnih utvrđenja utemeljenih na izvedenim dokazima, zaključili da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) kao i čl. 2, 3, 6 i

15. Zakona o zabrani diskriminacije. Naime, sudovi su na osnovu provedenih dokaza zaključili da je nesporno dokazano da je u postupku protivizvršenja pokrenutom po prijedlogu tužene, obezbijeđena sudska zaštita apelantovih prava, koju je djelimično i ostvario rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. maja 2016. godine jer je obustavljen postupak protivizvršenja u odnosu na iznos od 8.494,00 KM koji je apelant naplatio na ime troškova prevoza za period 1. juna 2006. do 14. novembra 2008. godine sa kamatama i troškovima postupka, dok je ostalo na snazi pravosnažno rješenje o protivizvršenju od 7. maja 2014. godine, u odnosu na iznos koji je isplaćen apelantu na ime troškova prevoza za period od 8. marta 2004. godine do 31. maja 2006. godine jer je u tom dijelu apelantova tužba odbačena kao neblagovremena, shodno odredbama člana

105. Zakona o radu.

15. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 32 0 P 309011 18 Rev od 31. jula 2018. godine kojom je reviziju odbio kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka po reviziji. Nakon što je ponovio činjenična utvrđenja i pravni stav nižestepenih sudova, Vrhovni sud je zaključio da je pravni zaključak nižestepenih sudova u cijelosti pravilan, jer i po mišljenju Vrhovnog suda, iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da apelant tokom postupka nije dokazao da je do povrede prava apelanata na naknadu predmetnih troškova došlo zbog diskriminacije odnosno da je u odnosu na druge zaposlenike Osnovnog suda u Bijeljini u pogledu prava na troškove prijevoza za sporni period za koji je i apelant tražio isplatu naknade bio diskriminisan. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan o čemu su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu odluku.

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f), i k), te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant opširno izlaže navode koje je već ranije isticao u svojim apelacijama te smatra da, „umjesto da se apelantu prizna pravo na naknadu troškova prevoza, od apelanta se traži da vrati, i to ne samo ono što je naplatio nego i daleko veći iznos“. Smatra da je obaveza redovnog suda da postupa u skladu s odlukama Ustavnog suda kao suda najviše instance, te da u cijelosti postupi po Odluci broj AP 3466/11, što sudovi nisu ispoštovali“ zbog čega smatra da mu povrijeđena navedena ustavna prava.

17. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „Privremeno, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u konkretnom predmetu, obustaviti postupak protivizvršenja koji se protiv apelanta vodi kod Osnovnog suda u Zvorniku u predmetu broj 83 0 I 005223 18 I“. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da će se postupak protivizvršenja provesti pljenidbom ½ apelantove plate zbog čega će pretrpjeti nenadoknadivu štetu on i njegova šestočlana porodica u kojoj je apelant jedini zaposlen. U prilog tome, apelant je istakao da ima sina koji je teško bolestan i operisan u Njemačkoj, da je liječenje skupo zbog čega je morao zaključiti ugovor o kreditu i da mjesečna rata otplate tog kredita iznosi 1.698,69 KM. Također je istakao da će mu „u postupku protivizvršenja plata biti dodatno opterećena i da će protivizvršenje biti određeno na stanu u kojem živi, a nakon prodaje stana, bit će zakazana i deložacija njegove porodice“.

18. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

19. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

20. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će u postupku protivizvršenja koji se po prijedlogu tužene vodi protiv apelanta u predmetu Općunskog suda u Zvorniku broj 83 0 I 005223 18 I pretrpiti neotklonjive štetne posljedice, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.

22. Ustavni sud, dakle, ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizilazi da apelant u prilog donošenja privremene mjere, kojom traži da se „privremeno, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u konkretnom predmetu, obustaviti postupak protivizvršenja koji se protiv apelanta vodi kod Osnovnog suda u Zvorniku u predmetu broj 83 0 I 005223 18 I“, ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, te navode kojim ukazuje da bi provođenjem postupka protivizvršenja u predmetu Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 005223 18 I“, prije odluke o apelaciji u konkretnom slučaju, dovelo do teških posljedica za apelanta jer bi pretrpio nenadoknadivu štetu.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant osim tvrdnji da bi provođenje protivizvršenja apelanta stavilo u nepovoljan položaj i nanijelo mu štetu čije bi posljedice u budućnosti bile teško otklonjive, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelantta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

24. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

25. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-7391/18 (Dž. Ć.) | Sudska praksa | Aktio