Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5460/17 (A. K.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Protjerivanje stranaca
- Upravni spor
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Javni interes
- Miješanje u porodični život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Legitiman cilj
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o strancima
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o strancima
- Pravilnik o ulasku i boravku stranaca
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti tajnih podataka
Predmeti (1)
AP-5460/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5460/17, rješavajući apelaciju Albana Kelmendija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Albana Kelmendija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023007 16 U od 20. oktobra 2017. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-113/16 od 3.
augusta 2016. godine i Rješenja Ministarstva - Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-42/16 od 18. jula 2016. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Albana Kelmendija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 023007 16 U od 20. oktobra 2017. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-113/16 od 3.
augusta 2016. godine i Rješenja Ministarstva - Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-42/16 od 18. jula 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Alban Kelmendi (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Srbije, kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 023007 16 U od 20. oktobra 2017. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2- 113/16 od 3. augusta 2016. godine i Rješenja Ministarstva - Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.1-07.3-42/16 od 18. jula 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 21. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. decembra 2018. godine do 8. januara 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješavajući po službenoj dužnosti u upravnoj stvari protjerivanja apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), Služba je donijela Rješenje broj UP-1/18.5.1-07.3-42/16 od 18. jula 2016. godine kojim je apelantu naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te mu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od četiri godine, računajući od dana napuštanja, i određeno je da mu se do napuštanja teritorije BiH uz potvrdu privremeno oduzimaju sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH.
6. U obrazloženju rješenja konstatirano je da se apelant 12. maja 2016. godine obratio Službi - Terenskom centru Sarajevo zahtjevom za izdavanje produženja privremenog boravka po osnovu spajanja porodice u BiH. Dalje, konstatirano je da je, postupajući po službenoj dužnosti, Služba, u skladu sa članom 75. stav (2) Pravilnika o ulasku i boravku stranaca („Službeni glasnik BiH“ broj 25/16), izvršila provjere u evidencijama Službe, operativne provjere na terenu, kao i provjere u službenim i operativnim evidencijama organa nadležnih za provođenje zakona u BiH, te da se, s tim u vezi, obratila Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH (u daljnjem tekstu: OSA) koja je, u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima („Službeni glasnik BiH" broj 88/15, u daljnjem tekstu: Zakon o strancima), nadležna za vršenje sigurnosnih provjera za strance s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti. Zatim, konstatirano je da je aktima br. 04-5-16373-16 od 1. jula 2016. godine i 04/5- 17302/16 od 14. jula 2016. godine OSA dostavila Službi informacije označene „određenim stepenom tajnosti“ iz kojih je evidentno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Također, ukazano je da je uvidom u evidencije Službe utvrđeno da je apelant od 4. juna 2012. godine do 3. juna 2016. godine imao kontinuirano odobravane privremene boravke u BiH po osnovu braka sa državljankom BiH Lejlom Kelmendi (u daljnjem tekstu: L.K.). Služba je, pored toga, konstatirala da je 18. jula 2016. godine, neposredno prije donošenja odluke kao u dispozitivu, od apelanta uzeta izjava na zapisnik, precizirani broj, tokom koje je apelant upoznat da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov ostanak u BiH, a potom mu je omogućeno izjašnjenje u pogledu utvrđenih činjenica.
7. U vezi sa navedenim, Služba je istakla da je članom 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Dalje, ukazala je da je prilikom odlučivanja da li će se apelantu izreći mjera protjerivanja iz BiH, Služba s posebnom pažnjom ocijenila sve dokaze i sve okolnosti bitne za donošenje odluke, uključujući stepen integriranosti stranca u BiH. Međutim, Služba je istakla da, i pored činjenice da je apelant već četiri godine imao odobravane privremene boravke u BiH i da živi u bračnoj zajednici sa L.K., državljankom BiH, sa kojom ima dvoje mldb. djece, koja su državljani BiH, nije mogla zanemariti dostavljenu sigurnosnu procjenu nadležne agencije koja, po mišljenju Službe, ima primat u odnosu na njegov stepen integriranosti u BiH. Služba je prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, ocjenjujući predočene činjenice u pogledu stepena apelantove integriranosti u BiH, odlučila da je period od četiri godine opravdan i proporcionalan u odnosu na utvrđenu smetnju za njegov dalji boravak u BiH. Također, zaključila je da donošenjem odluke o protjerivanju sa teritorije BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i procjenu sigurnosnih razloga od OSA-e, Služba je na temelju člana 105. stav 6. i člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima donijela odluku kao u izreci.
9. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe, koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu Rješenjem broj UP-2-06-07-2-113/16 od 3. augusta 2016. godine i potvrdilo prvostepeno rješenje.
10. U obrazloženju rješenja Ministarstva je ukazano da je iz tajnog dijela prvostepenog spisa vidljivo da je OSA aktima br. 04/5-16373/16 od 1. jula 2016. godine i 04/5-17302/16 od 14. jula 2016. godine dostavila informacije koje su označene „stepenom tajnosti“ iz kojih se vidi da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Dalje, ukazano je da iz zapisnika o usmenoj izjavi stranke, precizirani broj, koji je sastavljen 18. jula 2016. godine u prostorijama Službe, vidljivo da je apelant izjavio da ima odobren privremeni boravak u BiH po osnovu braka sa državljankom BiH do 3. juna 2016. godine, te da je podnio zahtjev za produženje privremenog boravka i da ima u kontinuitetu odobrene boravke u BiH od 2012. godine. Također, apelant je izjavio da je zaposlen kao direktor firme „Aldolado" d.o.o., koja je vlasništvo njegovog oca, da živi u Hadžićima, u stanu koji je vlasništvo navedene firme, i da nije podnosio zahtjev za prijem u državljanstvo BiH. Pored toga, vidljivo je da je apelant izjavio da ne preduzima nikakve aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonom, da se u odnosu na informacije nadležnih agencija po kojima se dovodi u vezu sa aktivnostima koje su u suprotnosti sa zakonima BiH ne može izjasniti, jer ne zna o čemu se radi i da za vrijeme svog boravka u BiH nikada nije dolazio u sukob sa zakonom, kao i da je u BiH došao da se nastani i živi sa svojom porodicom, suprugom i dvoje djece, koji su državljani BiH i koji nemaju druga državljanstva, da je investirao u BiH i da zapošljava četrdeset državljana BiH. Ministarstvo je dalje konstatiralo da se u prvostepenom spisu, također, nalaze aktuelni izvod iz sudskog registra Općinskog suda u Sarajevu, precizirani broj od 7. septembra 2016. godine, iz kojeg proizlazi da je u sudskom registru upisana firma „Aldolado" d.o.o. Sarajevo, čiji je osnivač Bećir Kelmendi, isplatna lista od 30.6.2016. godine iz koje je vidljivo da firma „Aldolado" d.o.o. vrši isplatu plaća za 27 radnika, te specifikacija uz isplatu plaća.
11. Ministarstvo je, ocjenjujući navode žalbe, utvrđene činjenice, kao i stanje u spisu predmeta, zaključilo da je prvostepeni organ potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis kada je donio prvostepeno rješenje, konstatirajući da je prvostepeni organ nesporno utvrdio da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH i da je primjena člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima u konkretnom slučaju opravdana.
12. Ministarstvo je konstatiralo da je u žalbi neosnovano navedeno da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer je prvostepeni organ u toku prvostepenog postupka pribavio informaciju od OSA-e iz koje je vidljivo da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Ministarstvo je ukazalo da je navedena informacija označena određenim stepenom tajnosti i kao takva, u pogledu dostupnosti, podliježe pravilima koja su propisana Zakonom o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH" br. 54/05 i 12/09, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti tajnih podataka) kojih su se državni organi dužni pridržavati kada u provođenju svojih zakonskih ovlaštenja proizvode, imaju pristup i koriste te podatke, kao i zaposlenici u tim organima, organizacijama i institucijama. Pored navedenog, Ministarstvo je ukazalo da je OSA, shodno članu 8. stav 4. Zakona o strancima, jedini organ koji je nadležan da vrši sigurnosnu provjeru za stranca sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Pri tome Ministarstvo je konstatiralo da činjenica da je apelant zaposlen i da firma u kojoj je on direktor zapošljava određeni broj zaposlenih, kao i da je do sada imao odobrene privremene boravke u BiH nema utjecaja na konkretnu odluku kod utvrđene činjenice da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, a što je razlog za izricanje mjere protjerivanja iz BiH.
13. Dalje, Ministarstvo je konstatiralo da je apelant neosnovano naveo da u konkretnom slučaju nije ispoštovano načelo saslušanja stranke, jer se iz priloga spisa, i to zapisnika o usmenoj izjavi stranke, precizirani broj od 18. jula 2016. godine, vidi da je apelantu u prisustvu njegovog opunomoćenika pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama koje se odnose na boravak u BiH, kao i na okolnosti postojanja saznanja da se apelant dovodi u vezu sa preduzimanjem aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonom. Također, konstatiralo je da su neosnovani žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju došlo do bitne povrede odredaba upravnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, jer je osporeno rješenje doneseno bez konkretizacije uz paušalne navode da je apelant prijetnja po sigurnost BiH s obzirom na to da su ti navodi u suprotnosti sa podacima tajnog dijela prvostepenog spisa, odnosno suprotni su informaciji koju je dala OSA.
14. Ministarstvo je zaključilo da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije, jer je apelant oženjen državljankom BiH sa kojom ima dvoje djece, koja su, također, državljani BiH. Ministarstvo je zaključilo da protjerivanje lica koje predstavlja prijetnju za sigurnost zemlje ima prioritet u odnosu na njegovo pravo na porodični život, te da je zbog tog razloga miješanje javne vlasti u vršenje ovog prava u skladu sa Zakonom o strancima, kojim je u članu 106. propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Pri tome ukazalo je da apelantu nije osporeno pravo da negdje drugdje gradi porodicu ili uživa porodični život.
15. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 023007 16 U od 20. oktobra 2017. godine.
16. Sud BiH je u obrazloženju presude ukazao da je, radi ocjene pravilnosti zaključka Ministarstva da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku i nacionalnoj sigurnosti BiH, pribavio izvještaj OSA-e, te da je zaključio da je Ministarstvo prilikom donošenja osporenog rješenja pravilno utvrdilo sve činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke. Prema mišljenju Suda BiH, pri donošenju konačnog upravnog akta pravilno su utvrđene sve činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom slučaju.
17. Sud BiH je istakao da je apelantov prigovor da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da apelant preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku, u suprotnosti sa podacima u spisu, jer iz dijela spisa Ministarstva, koji nosi oznaku „povjerljivo", proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva, pa je Ministarstvo prilikom donošenja odluke pravilno ocijenilo relevantne informacije dostavljene od OSA-e. Također, Sud je istakao da je, kako Ministarstvo i Služba nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica koje je utvrdila OSA, na osnovu dostavljenih informacija utvrdio da su se ispunili uvjeti za primjenu člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima.
18. Sud BiH je istakao da je, prema članu 1. Zakona o OSA-i, ova agencija odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka radi zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Agencija obavlja svoj rad u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Ukazao je da je, prema članu 5. ovog zakona, Agencija odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi sa prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine kako unutar, tako i van BiH, njihovo analiziranje i prenošenje ovlaštenim zvaničnicima i tijelima navedenim u članu 6. stav 5. ovog zakona, kao i za prikupljanje, analiziranje i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlaštenim službenim licima, kako je definirano Zakonom o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim nadležnim tijelima u Bosni i Hercegovini, kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost BiH. Također, ukazao je da, u skladu sa članom 8. Zakona o strancima, sigurnosnu provjeru stranaca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA BiH na temelju čije procjene je i doneseno prvostepeno, kao i drugostepeno rješenje o otkazu prava na privremeni boravak.
19. Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da mu je prvostepeni organ uskratio da se izjasni o okolnostima slučaja, jer iz spisa predmeta proizlazi da je apelant saslušan prije donošenja rješenja prilikom kojeg je upoznat da postoje informacije nadležne agencije, te se sam apelant saglasio sa time, što potvrđuje njegova izjava koju je lično potpisao apelant.
20. Ispitujući eventualne povrede člana 8. Konvencije, Sud BiH je ispitao da li je predmetno miješanje javne vlasti proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu, radi poštivanja vladavine prava. Sud BiH je zaključio da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti i da je kontaktirao sa drugim licima koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Dalje, Sud BiH je u konkretnom slučaju razmotrio okolnosti u vezi sa apelantovim ličnim prilikama, kao što su brak i porodica, te dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti, utvrdio da je odbijanje zahtjeva proporcionalno njegovom pravu uživanja na porodični život. Sud BiH je zaključio da je obrazloženje koje je dalo Ministarstvo o odnosu nacionalne sigurnosti i poštivanju apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i da ono ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, te da su odluke upravnih organa predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, tako da je ovaj sud, donoseći odluku u okolnostima navedenog slučaja, ispitao opasnost apelanta po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Prema tome, Sud BiH je zaključio da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant se poziva na odredbe Konvencije o pravima djeteta. U vezi sa tim, apelant, u suštini, tvrdi da mu nikada u toku predmetnog postupka nije omogućeno da se upozna sa sadržajem informacija OSA-e na kojima se zasnivaju osporene odluke, te da se eventualno izjasni na navode iz tih informacija, odnosno da nije mogao iznijeti razloge protiv svog protjerivanja, bez obzira što je saslušan prije donošenja prvostepenog rješenja. Apelant ukazuje da u osporenim odlukama nije konkretizirano zašto njegovo prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Apelant smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju postupio suprotno zauzetom stavu Apelacionog vijeća tog suda u predmetu broj S1 3 U 016831 15 Uvp od 19. januara 2016. godine, prema kojem činjenica da OSA vrši sigurnosnu provjeru za stranca, ne lišava organ uprave i sud dužnosti da u postupku donošenja, odnosno preispitivanja odluke kojom je otkazano pravo na boravak stranca ocjenjuje postojanje prijetnje javnom poretku ili sigurnosti BiH prisustvom stranca u BiH, s obzirom na to da OSA prikuplja podatke i vrši sigurnosnu procjenu za stranca, ali da je Sud taj koji u postupku preispitivanja odluka upravnih organa zasnovanih na takvoj provjeri slobodno ocjenjuje i odlučuje o postojanju osnovanosti takve procjene. Naime, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju evidentno da Sud BiH nije izvršio takvu procjenu. Također, apelant ukazuje da se osporene odluke ne obaziru na ukazanu činjenicu da ima dvoje malodobne djece sa državljankom BiH. Smatra da se konkretnom slučaju mora posvetiti posebna pažnja upravo zbog malodobne djece koja, također, imaju svoja prava prema Konvenciji o pravima djeteta i da je u osporenim odlukama izostalo obrazloženje koje bi zadovoljilo prava na zaštitu najboljeg interesa apelantove djece zagarantiranih tom konvencijom, a koja su osporenim odlukama odvojena od apelanta. U vezi sa tim navodima, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 5156/15. Apelant tvrdi da se u osporenim odlukama nije obaziralo na činjenicu da je apelant „duboko integriran u ovoj zemlji“, zasnivajući porodicu, obavljajući privrednu djelatnost i zapošljavajući veći broj radnika, odnosno da nedostaje obrazloženje okolnosti da je protjerivanje apelanta zaista neophodno i opravdano, što, po njegovom mišljenju, predstavlja kršenje člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant navodi da ne može da uživa porodični život u drugoj zemlji, a da „ne remeti život svoje mldb. djece koja borave u BiH sa svojom majkom“ i da je zbog osporenih odluka itekako otežano ostvarivanje kontakata sa njima. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi da odredbe čl. 8, st. 4. i 5, čl. 84. tač. h) i k) i člana 106. stav 1. točka j) Zakona o strancima nisu kompatibilne sa osnovnim ljudskim pravima garantiranim Evropskom konvencijom, odnosno da su u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, i da naloži Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 61. stav 4. Pravila Ustavnog suda, uskladi navedene odredbe sa odgovarajućim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
22. Sud BiH, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju utvrdio da je pobijano rješenje pravilno, jer su se stekli uvjeti iz člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Dalje, ističe da u postupku odlučivanja o zakonitosti rješenja o protjerivanju sud ispituje da li je rješenje doneseno na osnovu zakona, a ne ispituje činjenicu o apelantovoj prijetnji nacionalnoj sigurnosti, jer je OSA, u skladu sa članom 8. Zakona o strancima, ta koja vrši sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Sud BiH ukazuje da se navodi sadržani u apelantovoj apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu BiH u cijelosti ponavljaju i da su bili sadržani i u tužbi protiv rješenja Ministarstva o kojoj je odlučeno osporenom odlukom. Također, ističe da apelant nije podnio zahtjev za preispitivanje osporene presude Suda BiH.
23. Ministarstvo, između ostalog, navodi da su neosnovani apelacioni navodi da su OSA, a potom i Ministarstvo sigurnosti neosnovano kvalificirali da je apelant prijetnja po sigurnost BiH. Tvrdi da su ovi navodi u suprotnosti sa informacijom OSA-e iz koje se vidi da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, a koja je označena određenim stepenom tajnosti i u pogledu dostupnosti podliježe pravilima koja su propisana Zakonom o zaštiti tajnih podataka. Pored navedenog, Ministarstvo ukazuje da je OSA, shodno članu 8. stav 4. Zakona o strancima, jedini organ koji je nadležan da vrši sigurnosnu provjeru stranca sa ciljem utvrđivanja razloga za sigurnost BiH. Dalje, ukazuje da su neosnovani apelacioni navodi da nije ispoštovano načelo saslušanja stranke, jer se iz priloga spisa, i to zapisnika o usmenoj izjavi stranke, precizirani broj od 18. jula 2016. godine, vidi da je apelantu u prisustvu njegovog opunomoćenika pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama koje se odnose na boravak u BiH, kao i na okolnosti postojanja saznanja da se apelant dovodi u vezu sa preduzimanjem aktivnosti koje su u suprotnosti sa zakonom. Pored toga, tvrdi da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život izvršeno u skladu sa Zakonom o strancima, čijim je članom 106. propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Također, tvrdi da apelantu nije osporeno pravo da negdje drugo gradi porodicu ili uživa porodični život.
24. Služba, između ostalog, ukazuje da je donošenju osporene odluke tog organa prethodila pribavljena informacija OSA-e označena određenim stepenom tajnosti u kojoj je navedeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Također, ukazuje da je, pored te informacije, s posebnom pažnjom ocijenila sve dokaze i sve okolnosti bitne za donošenje odluke, uključujući stepen integriranosti apelanta u BiH.
V. Relevantni propisi
25. Zakon o strancima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
(Sloboda kretanja) (1) Stranac može ulaziti u BiH i boraviti na njenoj teritoriji s važećom putnom ispravom u koju je unesena viza ili dozvola boravka, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom čija je BiH ugovorna strana nije drugačije propisano. Ulazak, boravak, kretanje i izlazak stranaca mogu biti ograničeni pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom.
(2) Stranci koji zakonito borave u BiH pod uslovima propisanim ovim zakonom uživaju pravo na slobodu kretanja u BiH i slobodan izbor mjesta boravka, ako nije drugačije određeno ovim ili drugim zakonom u posebnim oblastima iz razloga javnog interesa u demokratskom društvu.
[…] (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija).
(5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog člana ili drugi nadležni organ, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita tajnih podataka u BiH.
[…] Član 105.
(Mjera protjerivanja) (1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, period zabrane ulaska i boravka u BiH može biti duži od pet godina kada to zahtijevaju razlozi zaštite sigurnosti BiH, javnog poretka, javnog reda i mira.
[…] (6) Rješenje o protjerivanju stranca iz BiH, sa zabranom ulaska i boravka u BiH, donosi Služba po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog druge organizacione jedinice Ministarstva, organa za provođenje zakona ili drugog organa.
[…] (10) Strancu se do okončanja postupka, uz potvrdu, privremeno oduzimaju putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, osim ako pristane dobrovoljno napustiti BiH prije okončanja postupka.
[…] Član 106.
(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1)Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
[…]
j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
[…] (2) Prilikom odlučivanja da li će strancu izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, Služba je dužna s naročitom pažnjom ocijeniti sve dokaze i utvrditi sve okolnosti i činjenice bitne za donošenje odluke, kao i stepen integriranosti u BiH, a u skladu s principima zakona kojim se uređuje oblast upravnog postupka BiH.
[…]
26. Zakon o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 72. stav 4.
(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati ili fotokopirati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu stranke ili trećih osoba.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek
28. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
29. Prilikom ispitivanja ovih apelacionih navoda Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(…)
30. Apelant, dakle, osporava odluku Suda BiH kojom je odlučivano o njegovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja upravnih organa kojim je apelant kao stranac protjeran sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska i boravka u određenom trajanju. Ustavni sud podsjeća da odluke koje se tiču ulaska, ostanka i protjerivanja stranaca ne uključuju utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, ili utvrđivanje postojanja krivične optužbe protiv njega u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Maaouia protiv Francuske, aplikacija broj 39652/98, st. 36-40, EHCR 2000-X, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. marta 2012. godine, tačka 54, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostala prava
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 023007 16 U od 20. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. oktobra 2017. godine a apelacija je podnesena 22. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
37. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da bi njegovim protjerivanjem bilo povrijeđeno ne samo njegovo pravo na porodični život već i pravo na porodični život njegove supruge i djece koji su državljani BiH. Također, apelant posebno naglašava da nikad nije bio upoznat sa razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH, na osnovu čega mu je uskraćeno pravo na stalni boravak i izrečena mjera protjerivanja.
38. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je apelant od 4. juna 2012. godine do 3. juna 2016. godine imao kontinuirano odobravane privremene boravke u BiH po osnovu braka sa L.K., državljankom BiH, da sa njome živi u bračnoj zajednici i ima dvoje mldb. djece koja su, također, državljani BiH. Pravosnažnim rješenjem Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-42/16 od 18. jula 2016. godine apelantu je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te su mu zabranjeni ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od četiri godine, računajući od dana napuštanja, i to zbog toga što je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da iz predočenih dokumenata Ustavnom sudu proizlazi da je apelant uspostavio odnose koji predstavljaju porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije, pa da izrečena mjera protjerivanja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život (vidi, Evropski sud, Al-Nashif protiv Bugarske, presuda od 20. juna 2000. godine, st. 112-115, Lupsa protiv Rumunije, aplikacija broj 10337/04, st. 24, 26. i 27, ECHR 2006-VII, Musa i drugi protiv Bugarske, presuda od 11. januara 2007. godine, stav 58, Bashir i drugi protiv Bugarske, presuda od 14. juna 2007. godine, stav 37).
39. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje, da bi miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo u skladu sa članom 8. Evropske konvencije, ono mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan od „legitimnih ciljeva“ određenih stavom 2. navedenog člana i mora biti „neophodno u demokratskom društvu“.
40. U vezi sa pitanjem da li je miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo „u skladu sa zakonom“, Ustavni sud ukazuje da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4261/18 od 11. oktobra 2018. godine (u kojoj je u kontekstu osporenih odluka u tom predmetu o izricanju mjere protjerivanja ispitivao navode o povredi prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te čl. 5. i 8. Evropske konvencije), kao i u Odluci broj AP 3439/17 od 11. oktobra 2017. godine (u kojoj je u kontekstu osporenih odluka u tom predmetu - o otkazivanju prava na stalni boravak i izricanju mjere protjerivanja ispitivao navode o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije, kao i navode o povredi prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju). Pri tome Ustavni sud ukazuje da je u tački 44. Odluke broj AP 4261/18 navedeno: „[…]Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka eksplicitno proizlazi da je u konkretnom slučaju mjera protjerivanja izrečena apelantu zasnovana na članu 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Tom odredbom je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Dakle, izrečena mjera je, u smislu navedenih standarda Evropskog suda, imala osnov u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti.“ Imajući u vidu praksu iz navedene Odluke broj AP 4261/18, Ustavni sud smatra da je mjera koja je izrečena apelantu na osnovu iste zakonske odredbe kao i u navedenom slučaju, također u smislu navedenih standarda Evropskog suda, imala osnov u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti.
41. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke kojom je odlučivano o navedenim mjerama proizlazi da apelantovo prisustvo u državi, prema procjeni OSA-e, predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH, pa bi navođenje njenog sadržaja bilo u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka, jer se radi o tajnim podacima u smislu člana 4. tačka a) Zakona o zaštiti tajnih podataka. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da OSA, u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima, provodi sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. OSA je uspostavljena Zakonom o OSA-i i, shodno članu 1. navedenog zakona, odgovorna je za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka radi zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH, a svoj rad obavlja u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Dalje, Ustavni sud zapaža da je OSA sporne informacije od 1. i 14. jula 2016. godine i sačinila u skladu sa ovlaštenjem iz odredbe člana 8. stav 4. Zakona o strancima kojom je regulirano da sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi OSA. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 5. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano da, izuzetno od odredaba tog zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju i sudije Suda BiH. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da sudijama Suda BiH nije bila uskraćena mogućnost da ostvare uvid u informacije OSA-e u kojima su izneseni podaci prema kojima je apelant označen kao prijetnja javnom poretku i nacionalnoj sigurnosti, te da se upoznaju sa njihovim sadržajem. Štaviše, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH, nasuprot apelantovim tvrdnjama, proizlazi da je Sud BiH izvršio uvid u navedene informacije OSA-e i da je ocijenio da iz njih proizlazi osnovanost zaključka organa uprave da apelantovo prisustvo u državi predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke Suda BiH nema elemenata koji bi upućivali na zaključak da je tumačenje sigurnosti BiH u apelantovom slučaju bilo nezakonito ili suprotno zdravom razumu, ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su prilikom odlučivanja da li je apelantu potrebno izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, nasuprot apelantovim navodima, nadležni organi, odnosno Sud, s naročitom pažnjom ocijenili i stepen njegove integriranosti u BiH, pa Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni odredbe člana
106. Zakona o strancima u konkretnom slučaju (vidi tačku 43. Odluke broj AP 3439/17 od 11. oktobra 2017. godine i tačku 45. Odluke broj AP 4261/18 od 11. oktobra 2018. godine).
42. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantu, u smislu navedenih standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nije bila uskraćena mogućnost da preispituje izrečene mjere protjerivanja, zabrane ulaska i oduzimanja putnih isprava putem žalbe, odnosno tužbe u upravnom sporu, pred nezavisnim i nepristrasnim organom, odnosno Sudom BiH, u kontradiktornom postupku u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije. Činjenica da ni u jednoj fazi postupka izricanja navedenih mjera apelantu nije, makar u naznakama, predočena suština slučaja prijetnje po sigurnost BiH temelji se na zakonskom ograničenju za učesnike u postupku predviđenom Zakonom o OSA-i i Zakonom o zaštiti tajnih podataka da, i pored mogućnosti da ocjenjuju sadržaj informacije OSA-e, te da zahtijevaju i njeno obnavljanje, ne mogu odlučivati o skidanju tajnosti ni u dijelu ni u cjelini, odnosno ne mogu je otkriti i prezentirati u toku postupka, niti praviti opservacije o njenom sadržaju u obrazloženju odluke (vidi tačku 44. Odluke broj AP 3439/17 od 11. oktobra 2017. godine i tačku
46. Odluke broj AP 4261/18 od 11. oktobra 2018. godine).
43. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u navedenim odlukama i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine i AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine, na koju se pozvao i u svojoj Odluci broj AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine, i u navedenim odlukama, između ostalog, konstatirao da informacija OSA-e nije bila apsolutno nedostupna apelantu, ali da u postupku nije koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o OSA-i i Zakona o zaštiti tajnih podataka, te je time sam sebe lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po nacionalnu sigurnost. S obzirom na to da apelant u navedenim predmetima ove mogućnosti nije koristio, a da, izuzimajući činjenice da mu nije otkrivena informacija OSA-e, nije tvrdio da mu mjera protjerivanja nije izrečena u skladu sa uvjetima propisanim zakonom, na način i u postupku koji je, također, propisan zakonom, Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je miješanje u pravo na porodični život apelanta u tim predmetima bilo zakonito. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, te činjenicu da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o OSA-i i Zakona o zaštiti tajnih podataka, čime je sam sebe lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po sigurnost BiH, kao i uzimajući u obzir da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba Zakona o strancima na koje su se nadležni organi i Sud BiH pozvali u osporenoj odluci, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju, kao i u navedenim slučajevima, miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo zakonito. Pri tome, u vezi sa apelantovim navodima kojima je tražio od Ustavnog suda da utvrdi da su određene odredbe Zakona o strancima u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica konkretnog predmeta nesporno proizlazi da se apelant, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, ne ubraja u subjekte koji imaju pravo da pokrenu spor ove vrste pred Ustavnim sudom.
44. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti „nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”.
45. Da bi se odredilo da li su osporene odluke kojima je apelantu naređeno da napusti teritoriju BiH kompatibilne s poštivanjem prava na porodični život, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema koja je država porijekla. Neki od faktora koji se pri tome uzimaju u obzir su: dužina boravka i poznavanje jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje porodičnih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekt na odnos sa onim članovima porodice koji ostaju, sve druge lične okolnosti kao što su zdravstveni ili psihološki faktori koji mogu značiti da bi deportacija imala drastičan utjecaj na pojedinca. Navedeni faktori moraju biti u ravnoteži s razlozima za deportaciju da bi se odredilo da li je miješanje u porodični život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara.
46. U konkretnom slučaju, kao što je već konstatirano u ovoj odluci, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant od 2012. godine do 2016. godine u kontinuitetu boravio u BiH, i to po osnovu izdatih odobrenja za privremeni boravak, te da je u toku 2016. godine, tačnije 12. maja 2016. godine, podnio zahtjev za produženje privremenog boravka po osnovu spajanja porodice u BiH prilikom čega je Služba, nakon operativnih provjera i provjera u službenim i operativnim evidencijama, po službenoj dužnosti pokrenula predmetni postupak protjerivanja. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant živi u bračnoj zajednici sa L.K., državljankom BiH, sa kojom ima dvoje mldb. djece (rođ. 2011. i 2014. godine), koja su državljani BiH, i da je zaposlen kao direktor firme „Aldolado" d.o.o. Sarajevo. O eventualnim drugim vezama s državom BiH apelant nije dostavio dokaze Ustavnom sudu. U pogledu veza sa državom Srbijom, čiji je apelant državljanin, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da ne govori jezik te zemlje, ili da je presjekao sve veze sa tom zemljom. Dalje, apelant nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze o tome da u Srbiji ima bilo kakvih problema s javnim vlastima.
47. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud ukazuje da je apelantu osporenim odlukama izrečena mjera protjerivanja na period od četiri godine. Pri tome, u vezi sa apelacionim navodima kojima se apelant poziva na odredbe Konvencije o pravima djeteta i princip najboljeg interesa djeteta, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 3. stav 1. navedene konvencije propisano: „U svim aktivnostima koje se tiču djece od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.“ Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Jeuness protiv Holandije (u kojem je odlučivao o predstavki podnesenoj u odnosu na odluke kojima je odbijen zahtjev podnositeljice predstavke za boravišnu dozvolu) izrazio stav da, kada se radi o djeci, u obzir se moraju uzeti njihovi najbolji interesi u smislu odredaba Konvencije o pravima djeteta. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant u postupku pred organima uprave i Sudom BiH uopće ukazivao na povrede odredaba Konvencije o pravima djeteta i iznio konkretne tvrdnje i dokaze da u konkretnom slučaju nisu uzeti u obzir najbolji interesi njegove djece. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant ni u apelaciji ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu porodicu da boravi u državi Srbiji, niti da njegova djeca ne govore službeni jezik te (susjedne) zemlje, ili da ga ne mogu posjećivati ili boraviti u toj zemlji, odnosno da njihov boravak u toj zemlji ili posjećivanje apelanta u njoj ne bi bilo u njihovom najboljem interesu, ili da postoje neki drugi konkretni razlozi zbog kojih osporene odluke o protjerivanju apelanta sa teritorije BiH ne bi bile proporcionalne njegovom pravu na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije imajući u vidu i najbolji interes djeteta. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH i da je kontaktirao sa drugim licima koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Također, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nadležni organi i Sud BiH, nasuprot apelantovim navodima, razmotrili okolnosti u vezi sa apelantovim ličnim prilikama kao što su brak i porodica i činjenicu da je direktor privrednog društva sa sjedištem u BiH, te, dovodeći ih u vezu s pitanjima nacionalne sigurnosti, utvrdili da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna njegovom uživanju u pravu na porodični život i, iako se o tome nisu eksplicitno izjasnili, u najboljem interesu apelantove djece, u smislu odredaba Konvencije o pravima djeteta. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH o odnosu nacionalne sigurnosti i poštivanja apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i da ono ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao opasnost apelanta po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane, i zaštite apelantovog prava na porodični život, s druge strane. U vezi sa apelantovim pozivanjem na Odluku broj AP 5156/15 od 10. maja 2017. godine, Ustavni sud smatra da praksa iz navedene odluke nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se u tom predmetu radi o različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (u predmetnoj odluci su osporavane odluke organa uprave i redovnog suda kojima je odbijen zahtjev apelantice i njene mldb. djece za stjecanje državljanstva Bosne i Hercegovine i državljanstva Federacije Bosne i Hercegovine).
48. Ustavni sud zaključuje da otkazivanjem prava na stalni boravak i izricanjem mjere protjerivanja na period od četiri godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. Apelant tvrdi da su mu osporenom odlukom prekršena prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i slobodnog izbora boravišta iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
50. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…]
f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
[…]
51. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u posebnim oblastima, također, ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.
52. U vezi sa predmetnim apelacionim navodima, kojim apelant, dakle, istovremeno ukazuje na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i slobodnog izbora boravišta iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, smatra da je potrebno ukazati na praksu u predmetima br. AP 4672/10 od 10. decembra 2013. godine i AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 4672/10 od 10. decembra 2013. godine i AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je razmatrao pitanje rezultira li mjera ograničenja kretanja u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu lišavanjem slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije, ili ograničenjem kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U navedenim predmetima Ustavni sud je nakon analize utvrdio da se u okolnostima tih konkretnih slučajeva, ipak, radi o ograničavanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu u odlukama br. AP 5033/15 od 3. februara 2016. godine i AP 4850/14, te AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda) u kojima je razmatrao apelacije podnesene protiv odluka donesenih u postupku zamjene izrečene mjere pritvora u krivičnom postupku blažim mjerama (mjerama zabrane), odnosno odluka donesenih u postupcima izricanja i obavezne dvomjesečne procjene opravdanosti izrečenih mjera zabrane iz odredaba člana 126. i 126.a Zakona o krivičnom postupku BiH. Iz navedene prakse proizlazi da se isto činjenično i pravno pitanje u odnosu na mjere zabrane može razmatrati u okviru standarda koji proizlaze iz dva posebna prava, i to prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Imajući u vidu praksu Ustavnog suda u svim navedenim predmetima i dovodeći je u vezi sa činjenicama konkretnog predmeta, u kojem apelant osporava odluku donesenu u upravnom sporu kojom je kao stranac protjeran sa teritorije BiH sa zabranom ulaska i boravka u određenom trajanju, Ustavni sud smatra da je apelacione navode potrebno razmotriti isključivo u kontekstu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
53. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog svojim navodima o kršenju ovog prava, u suštini, iznosi iste navode o kojima je Ustavni sud već odlučio u okviru analize navodnog kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zaključio da su odluke kojima je protjeran sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska i boravka u određenom trajanju i privremenim oduzimanjem svih putnih isprava koje može koristiti za prelazak državne granice BiH zasnovane na uvjetima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom u kom je apelant imao potrebne proceduralne garancije, te da razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su odluke o mjeri protjerivanja apelanta, zabrani ulaska, te oduzimanju putnih isprava zasnovane na uvjetima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom u kom je apelant imao sve proceduralne garancije, te kada razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava.
55. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da zbog istih razloga nema kršenja apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
56. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević