Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1788/18 (T. G.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1788/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1788/18, rješavajući apelaciju Tihomira Gligorića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tihomir Gligorić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 191742 17 Rev od 7. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tihomir Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 191742 17 Rev od 7. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev koji je tražio da se poništi rješenje Odbora državne uprave za žalbe od 17. aprila 2014. godine i rješenje vršioca dužnosti direktora Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RUGIP) od 10. marta 2014. godine i da se obaveže tužena (Republika Srpska, RUGIP) da apelanta vrati na radno mjesto u skladu sa njegovo stručnom spremom, kao i da mu na ime naknade plate isplati određeni novčani iznos za period od 1. decembra 2013. godine do 30. septembra 2015. godine, te da na iznos naknade plate na apelantovo ime plati obavezne doprinose za navedeni period.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant 30. aprila 2013. godine razriješen dužnosti direktora uprave RUGIP-a i da nakon toga nije imao riješen radno pravni status (primao naknadu plate radnog mjesta direktora po osnovu statusa neraspoređenog državnog službenika), te da je rješenjem od 20. septembra 2013. godine raspoređen na radno mjesto višeg saradnika kolegijuma počev od 30. septembra 2013. godine. Dalje, da je apelant osporio žalbom spomenuto rješenje, da bi Odbor državne uprave za žalbe donio rješenje od 30. oktobra 2013. godine kojim je rješenje o rasporedu apelanta djelimično poništio u dijelu početka rada, tako što je utvrđeno da raspored na poslove višeg saradnika kolegijuma teče od konačnosti odluke o rasporedu. Takođe, da je rješenje Odbora državne uprave za žalbe uručeno apelantu 8. novembra 2013. godine uz dopis tužene od 6. novembra 2013. godine kojim je obaviješten da je dužan da se javi na posao prvog narednog dana od dana prijema rješenja, a da je apelant dopisom od 11. novembra 2013. godine obavijestio tuženu da je primio navedeno rješenje. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da apelantovi navodi da je tada egzistiralo rješenje o prestanku radnog odnosa i da zbog toga nije bio riješen apelantov radno pravni status nisu prihvatljivi. Naime, ukazano je da u dokaznom postupku jeste čitano rješenje tužene od 4. oktobra 2013. godine kojim je apelantu prestao radni odnos sa 30. septembrom 2013. godine, ali da je tužena novim rješenjem od 6. novembra 2013. godine to rješenje oglasila ništavim i istog dana uputila apelantu dopis da se javi na rad, pa je od 9. novembra 2013. godine egzistiralo samo rješenje o rasporedu apelanta na poslove višeg saradnika kolegijuma. Nadalje, navedeno je da počev od 9. novembra 2013. godine do 30. decembra 2013. godine i dalje, apelant nije dolazio na posao, niti je pravdao izostanke, pa je 3. decembra 2013. godine vršilac dužnosti direktora RUGIP-a podnio inicijativu za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta zbog neopravdanog izostanka sa posla, dok je rješenjem od 4. decembra 2013. godine pokrenut prethodni disciplinski postupak (na ovu inicijativu apelant se pismeno izjasnio ne osporavajući činjenicu izostanka sa posla). Vrhovni sud je naveo da je ovlašteni službenik za prethodni disciplinski postupak sačinio izvještaj 23. decembra 2013. godine, nakon čega je vršilac dužnosti direktora RUGIP-a zahtjevom od 30. decembra 2013. godine pokrenuo disciplinski postupak protiv apelanta zbog teže povrede radne obaveze iz odredaba člana 68. stav 2. Zakona o državnim službenicima (odredbama člana 68. stav 2. tačka z) tog zakona propisano je da je teža povreda radne dužnosti neopravdano izostajanje s posla pet radnih dana u toku šest mjeseci ili neopravdano izostajanje s posla tri radna uzastopno). Vrhovni sud je naveo da se za povrede radnih dužnosti iz odredaba člana 68. stav 2. Zakona o državnim službenicima može, pored, novčane kazne, izreći disciplinska mjera prestanka radnog odnosa (član 70. stav 1. istog zakona). U vezi s tim, navedeno je da je apelantu dostavljena inicijativa za pokretanje disciplinskog postupka na koju se apelant pismeno izjasnio, nakon čega je pokrenut disciplinski postupak i zakazana rasprava za 10. februar 2014. godine. Nadalje, istaknuto je da je na apelantovo traženje rasprava odgođena na neodređeno vrijeme, te je pozvan da u roku od pet dana obavijesti Disciplinsku komisiju o razumnom terminu naredne rasprave, na šta se apelant oglušio. Vrhovni sud je naveo da je sljedeća rasprava zakazana za 5. mart 2014. godine, da bi apelant podneskom od 4. marta 2014. godine obavijestio Disciplinsku komisiju da nije u mogućnosti odazvati se pozivu zbog puta u inostranstvo. S obzirom na to da se apelant nije odazvao pozivu za usaglašavanje termina, niti je dokumentovao navode da je bio u inostranstvu, Vrhovni sud je istakao da je pravilno održana rasprava od 5. marta 2014. godine u odsutnosti uredno obaviještenog apelanta (u pozivu upozoren o posljedicama izostanka sa rasprave), a nakon toga rješenjem od 10. marta 2014. godine apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije onemogućen u pravu na odbranu, već se sam lišio tog prava naprijed opisanim ponašanjem. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov revizioni prigovor da je tužena morala obustaviti disciplinski postupak jer prethodni postupak nije proveden u propisanom roku. Naime, ukazano je da prema odredbama člana 9. stav 4. Uredbe o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti u republičkim organima uprave Republike Srpske propisano da se postupak mora okončati u roku od 15 dana od dana pokretanja istog. Shodno tome, istaknuto je da je prethodni postupak trajao od 4. decembra 2013. godine do 23. decembra 2013. godine, iz čega proizilazi da je trajao duže od 15 dana. Vrhovni sud je ukazao da odredbama naprijed spomenute Uredbe nije propisana sankcija za prekoračenje navedenog roka, niti ovo prekoračenje može dovesti do obustave disciplinskog postupka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu nije omogućeno da učestvuje u disciplinskom postupku i da iznese svoju odbranu, odnosno da je pogrešno utvrđenje da nije opravdao svoj izostanak i da put u inostranstvo nije opravdan razlog izostanka. Dalje, apelant navodi da prethodni disciplinski postupak nije proveden u propisanom roku od 15 dana, što za posljedicu ima obustavljanje tog postupka. Apelant smatra da nije bilo zakonskih uslova da se donese rješenje o prestanku radnog odnosa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević