Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1114/18 (Federacija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1114/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1114/18, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 013244 14 Rev od 2.

novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 22. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 013244 14 Rev od 2. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da nije pravno valjana uknjižba prava vlasništva u korist apelantice, te pravo raspolaganja u korist ŠGD „Šume Središnje Bosne/ŠPD“ Srednjobsanske šume Donji Vakuf, na nekretnini koja je bliže opisana u izreci presude, te je naloženo njeno brisanje i uspostavljanje prijašnjeg stanja u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je predniku tužitelja (O. H. i Z. L.; u daljnjem tekstu: tužitelji) rješenjem Povjerenstva za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama Općine Kreševo iz 2002. godine na predmetnoj nekretnini utvrđeno pravo vlasništva i posjeda sa 1/1 dijela i ovo rješenje je provedeno u zemljišnim knjigama, odnosno na temelju ovog rješenja prednik tužitelja upisan je u zk. ul. kao vlasnik navedene nekretnine. Vrhovni sud je, također, naveo da je iz zk. ul. br. 201 k.o. Mratinići vidljivo da je na predmetnoj nekretnini došlo do promjene upisa prava vlasništva prednika tužitelja kada je 2009. godine na ovoj nekretnini uknjiženo pravo raspolaganja u korist prvotužene ŠGD „Šume Središnje Bosne“/ŠPD „Srednjobosanske šume" Donji Vakuf i pravo vlasništva u korist apelantice, pri čemu je kao osnov uknjižbe prava vlasništva apelantice naveden član 44. stav 2. Zakona o šumama Federacije Bosne i Hercegovine (kojim je propisano, između ostalog, da su državne šume u vlasništvu Federacije). Vrhovni sud je ukazao da su tužitelji, kao nasljednici ranijeg zemljišnoknjižnog vlasnika, podnijeli tužbu 2012. godine, dakle, nakon 20. novembra 2002. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" br. 58/02, 19/03 i 54/04), pa prema odredbama člana 87. stav 3. u vezi sa stavom 1. navedenog zakona određeno je da nakon stupanja na snagu ovog zakona upisi u zemljišnu knjigu se vrše prema pravilima ovog zakona. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 5. stav 1. ovog zakona regulisano da vlasništvo kao i druga stvarna prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, a odredbom stava 2. ovog člana samo je izuzeta mogućnost sticanja prava vlasništva i drugih prava na nekretninama po osnovu nasljeđivanja. Prema stavu Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju upis tuženih nije zasnovan na valjanom pravnom osnovu, jer u toku postupka nije dokazano da su ni na jedan zakonom propisani način postali vlasnici nekretnine. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da pozivanje na odredbe člana 44. stav 2. Zakona o šumama ne predstavlja valjan pravni osnov za upis prava vlasništva apelantice, tj. u situaciji kada apelantica nije priložila bilo kakav akt ili odluku nadležnog tijela koji bi poslužili kao valjan osnov za upis prava vlasništva u smislu odredbe člana 3. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama, odnosno promjene vlasništva (član 4.), bez osnova je isticanje da je sporna uknjižba izvršena na temelju Zakona. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao je brisovna tužba stvarnopravna tužba sui generis, kojom se mogu pobijati već izvršeni upisi u zemljišnim knjigama bilo radi pomanjkanja materijalnopravnih uvjeta bilo radi istovremenog pomanjkanja formalnih i materijalnopravnih uvjeta, pri čemu je tužitelj u obavezi dokazati da je bio upisan u zemljišnoj knjizi, a što je u toku postupka utvrđeno, tj. da je prednik tužitelja bio upisan kao vlasnik sporne nekretnine i da je uknjižba u korist tuženih nevaljana, a utvrđeno je u toku postupka da nije bilo materijalnopravnih, ni formalnopravnih uslova za uknjižbu prava vlasništva apelantice. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da u ovom postupku, suprotno tvrdnjama apelantice, nije od uticaja rješenje organa uprave kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava vlasništva temeljem uzurpacije na predmetnoj nekretnini.

4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica smatra da se shodno odredbama člana 44. stav 2. Zakona o šumama zakonito uknjižila kao nositelj stvarnih prava na spornim nekretninama, te da je, suprotno zaključku redovnih sudova, postojao pravni osnov za upis prava vlasništva apelantice na spornim nekretninama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi je primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1114/18 (Federacija Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio