Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1334/18 (S. K. i A. K.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1334/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1334/18, rješavajući apelaciju Stojana Kalabića i Aleksandra Kalabića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Stojan Kalabić i Aleksandar Kalabić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 179832 17 Rev od 5. decembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojan Kalabić i Aleksandar Kalabić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Goran Bubić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 28. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 179832 17 Rev od 5. decembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da sa tužiteljem (Penzijski rezervni fond Republike Srpske a.d. Banjaluka) zaključe ugovor o prodaji 85.632 akcija sa pravom glasa emitenta (Uzlomac a.d. Kotor Varoš), po cijeni od 0,50 KM po akciji, uz obavezu da na osnovu tog ugovora za sticanje vlasništva nad 85.632 akcija sa pravom glasa emitenta isplate tužiocu iznos od 42.816,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Vrhovni sud je o obrazloženju osporene odluke naveo da su apelanti akcionari emitenta sa određenim brojem akcija sa pravom glasa koje su stekli kupovinom 2003. i 2006. godine. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 4. stav 1. Zakona o preuzimanju akcionarskih društava („Službeni glasnik Repubike Srpske" broj 65/08) kojim je propisano da lice koje neposredno ili posredno putem zajedničkog djelovanja stekne akcije emitenta kojima, zajedno sa akcijama koje već ima, prelazi procent od 25 % od ukupnog broja glasova koje daju akcije emitenta sa pravom glasa, obavezno je da o sticanju odmah obavijeste emitenta, Komisiju za hartije od vrijednosti Republike Srpske, berzu javnosti, te objavi ponudu za preuzimanje pod uslovima i način određen ovim zakonom. Vrhovni sud je istakao da je nesporno da apelanti, kao akcionari koji su zajedničkim djelovanjem stekli akcije emitenta, koje prelaze procenat od 25 % od ukupnog broja glasova koje daju akcije emitenta sa pravom glasa, nisu pokrenuli postupak preuzimanja emitenta u smislu odredaba člana 4. stav 1. Zakona o preuzimanju akcionarskih društava. Stoga je rješenjem Komisije za hartije od vrijednosti Republike Srpske Banjaluka iz 2012. godine utvrđena obaveza apelanata da pokrenu postupak, odnosno objave ponudu za preuzimanje akcionarskog društva emitenta, ali da apelanti ni nakon donošenja tog rješenja nisu pokrenuli postupak preuzimanja emitenta. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se osnovanim ukazuje zahtjev tužioca, kao akcionara emitenta sa 85.632 redovnih akcija na osnovu kojih isti ima učešća u emitentu sa 10,000012 %, kojim traži da se apelanti obavežu da sa njim zaključe ugovor o otkupu njegovih akcija, u smislu odredaba člana 41. stav 8. Zakona o preuzimanju akcionarskih društava, kojim je propisano da ako ponudilac ne objavi ponudu za preuzimanje pod uslovima i na način određen ovim zakonom, svaki akcionar emitenta može putem nadležnog suda zahtijevati obavezno zaključenje ugovora o prodaji akcija, pod uslovima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da kada se ima u vidu, da tužilac ima 85.632 redovnih akcija navedenog emitenta i da je vrijednost jedne akcije 0,50 KM, obračunate u skladu sa odredbama člana 15. stav 4. Zakona o preuzimanju akcionarskih društava, pravilno su sudili nižestepeni sudovi kada su obavezali apelante da sa tužiocem zaključe ugovor o otkupu 85.632 redovnih akcija, te da na osnovu sticanja vlasništva tužiocu isplate traženi iznos sa zateznom kamatom, a koje iznosi su ustvrđeni na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se ovakav zaključak ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima da su nižestepeni sudovi za razrješenje predmeta spora trebali primijeniti raniji Zakon o preuzimanju akcionarskih društava („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/02), jer su navedene akcije sa pravom glasa stekli zaključno sa 2006. godinom, a odredbama člana 49. stav 2. Zakona o preuzimanju akcionarskih društava je propisano da ako je obaveza objavljivanja ponude nastala po odredbama ranijeg Zakona o preuzimanju akcionarskih društava, a postupak nije pokrenut do dana stupanja na snagu ovog zakona, tj. do 23. jula 2008. godine, da će se postupak preuzimanja sprovesti po odredbama ovog zakona. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da obzirom da završna riječ tužioca predstavlja jedno sumarno izjašnjenje u pogledu postupka, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nije došlo do povrede načela kontradiktornosti propisanog odredbama člana 5. Zakona o parničnom postupku kada je propušteno da se pismena završna riječ tužioca dostavi apelantima. Također, Vrhovni sud je istakao da se neosnovano revizijom apelanata ukazuje da je predmetno potraživanje zastarjelo, te da je u predmetnom slučaju valjalo primijeniti odredbe člana 374. i 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u pogledu zastarjelosti predmetnog potraživanja. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da, budući da se zahtjevom iz tužbe ne traži naknada štete, već tužilac traži da se apelanti obavežu da sa njim zaključe ugovor o prodaji akcija i da mu na ime sticanja vlasništva na prodanim akcijama isplati određen iznos, u pogledu predmeta spora, a kako to proizilazi iz drugostepene presude, valjalo je primjeniti desetogodišnji zastarni rok iz člana 371. ZOO, koji u konkretnom slučaju nije protekao, budući da je obaveza apelanata nastala 15. septembra 2006. godine, a tužba sudu je podnesena 8. novembra 2013. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti, u suštini, vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijenjeno materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da je u konkrentom slučaju povrijeđeno načelo kontradiktornosti, budući da im nikada nije uručen podnesak koji je sadržavao završno izlaganje tužitelja na koji se nisu mogli izjasniti. Pored toga apelanti smatraju da su sudovi proizvoljno cijeneći dokaze, pogrešno utvrdili vrijednosti akcija, te da su proizvoljno primijenili odredbe Zakona o preuzimanju akcionarskih društava, kao i odredbe ZOO u pogledu zastarjelosti potraživanja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelanti uglavnom ponavljaju identične navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene procesnog i materijalnog prava, a koje su ranije isticali u reviziji protiv drugostepene presude i koje je Vrhovni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1334/18 (S. K. i A. K.) | Sudska praksa | Aktio