Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3629/17 (Z. K.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pritvor
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 439
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3629/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3629/17, rješavajući apelaciju Zlatka Klepe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zlatka Klepe.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 063051 17 Rev od 6. juna 2017. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zlatko Klepo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Nijaz Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je 25. augusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 063051 17 Rev od 6. juna 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zastupane po Federalnom pravobranilaštvu, zatraženo je 29. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 31. oktobra 2018. godine, a tužena 7. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 063051 08 P od 6. novembra 2012. godine tužena je obavezana da apelantu na ime nematerijalne štete u vidu pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, uzrokovanih neosnovanim lišenjem slobode isplati iznos od 70.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. oktobra 2008. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.316,38 KM. Istom presudom apelant je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, te je oslobođen plaćanja sudske takse na tužbu i odluku.
6. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je Optužnicom Vojnog tužilaštva Mostar broj KT-582/94 od 4. maja 1994. godine protiv apelanta pokrenut krivični postupak zbog izvršenja krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH), te da je apelant prvobitno presudom Vojnog suda od 8. maja 1995. godine bio proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od devet godina, uz uračunavanje u tu kaznu vremena provedenog u pritvoru od 1. maja 1994. godine. Međutim, navedena presuda je ukinuta rješenjem „Vrhovnog suda u Mostaru“ od 19. septembra 1995. godine. Nakon toga je 15. aprila 1996. godine donesena oslobađajuća presuda, međutim i ta presuda je presudom „Vrhovnog suda HRHB“ od 11. jula 1996. godine ukinuta, te je predmet vraćen na ponovni postupak. U vezi s tim je utvrđeno da je apelantu tokom vođenja krivičnog postupka određen pritvor, koji je trajao od 1. maja 1994. do 15. aprila 1996. godine i koji je ukinut Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj K-31/99. Dalje je utvrđeno da je u konačnici Kantonalni sud u Mostaru, postupajući u ponovnom postupku, 20. maja 2005. godine donio presudu kojom je apelant oslobođen optužbe za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-396/05 od 31. maja 2006. godine. Općinski sud je također utvrdio da je apelant ranije osuđivan, Presudom Općinskog suda u Čapljini broj K-84/93 od 19. novembra 1993. godine, na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci uvjetno tri godine za krivično djelo iz člana 148. stav 1. tačka 1. KZRBiH. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant 27. septembra 2006. godine podnio zahtjev Federalnom ministarstvu pravde radi naknade štete zbog neosnovanog pritvora, koje ga je 10. oktobra 2006. godine obavijestilo da to ministarstvo neće postupati po njegovom zahtjevu i da zaštitu svojih prava može tražiti pred nadležnim sudom shodno članu 437. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP).U obrazloženju je nadalje navedeno da je Općinski sud ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim je ukazao da je nesporno da je apelantu pritvor određen „od strane organa HR H-B“, međutim cjelokupni postupak su preuzeli pravosudni organi FBiH u 2006. godini, tako da je u konačnom i završen pred Vrhovnim sudom FBiH u 2006. godini pa se, pored odgovornosti tužene na osnovu člana 437. stav 3. ZKPFBiH iz 2003. godine, može sasvim sigurno govoriti o njenoj odgovornosti na osnovu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dakle, Općinski sud je prilikom odlučivanja imao u vidu vrijeme nastanka FBiH kao entiteta, kao i činjenicu da Ustav iz 1994. godine svim pojedincima garantira osnovna ljudska prava preuzeta iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Na osnovu izvedenih dokaza, iskaza apelanta i saslušanih svjedoka, te posebno cijeneći nalaz vještaka medicinske struke (psihijatrijski nalaz dr. Ljubovića i njegovu izjavu, te neuropsihijatrijski nalaz dr. Kučukalić), Općinski sud je ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Općinski sud se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 200. stav 1. ZOO koji propisuje novčanu naknadu za pretrpljenu duševnu bol zbog povrede prava na ugled, časti i slobode ili prava ličnosti, koja se u predmetima naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode dosuđuje u jedinstvenom iznosu koji obuhvaća sve posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. U vezi s tim, taj sud je utvrdio da je apelant u pritvoru proveo nešto manje od dvije godine i da je konačan ishod krivičnog postupka oslobađajuća presuda što, prema ocjeni tog suda, dovodi do činjenice da apelant ima pravo na naknadu štete bez obzira da li je postojao opravdan, odnosno zakonit osnov za njegovo pritvaranje, a sve zato što pritvor nije naknadno opravdan pravomoćnom osuđujućom presudom. Prednje naročito iz razloga što tužena u toku postupka nije ponudila dokaze da je do određivanja, odnosno produženja pritvora apelantu došlo uslijed njegovih nedozvoljenih postupaka, tako da su u tom pravcu ispunjeni uvjeti za naknadu štete u smislu člana 439. stav 1. tačka a) ZKP-a, a u vezi sa stavom 3. istog člana budući da se, suprotno stavu tužene, ocjena osnovanosti zahtjeva za naknadu štete uslijed neosnovanog pritvaranja cijeni prema ZKP-u koji je važio u vrijeme pravomoćnog okončanja krivičnog postupka. Općinski sud je u vezi s tim istakao da je apelant neosnovanim pritvaranjem pretrpio nematerijalnu štetu s obzirom na to da, u pravilu, svaki čovjek, bez obzira na psihičku strukturu ličnosti, lišenjem slobode trpi određeni stepen duševnih boli, odnosno da se tim remeti emocionalna i psihička ravnoteža jer se radi o gruboj povredi lične sfere, pa tu štetu shodno tome treba i reparirati odgovarajućom satisfakcijom. Pri utvrđivanju intenziteta duševnih boli i njihovog trajanja u konkretnom slučaju, odnosno koliki je novčani iznos potreban da bi se postigla materijalna satisfakcija apelanta kao oštećenog, odnosno da bi se ublažile nastale štetne posljedice prouzrokovane neosnovanim lišenjem slobode, sud se vodio članom 200. stav 2. ZOO kojim je propisano da će sud pri odlučivanju o visini naknade za pretrpljenu štetu voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom. Općinski sud je također imao u vidu da se pri ovom odlučivanju treba uzeti u obzir i niz objektivnih i subjektivnih okolnosti, kao što su apelantov ugled koji je ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu nakon lišenja slobode, težinu i prirodu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, vrijeme trajanja lišenja slobode i slično, te na osnovu svega navedenog odrediti visinu naknade koja apelantu u konkretnom slučaju pripada.
8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je uslijed pritvaranja i osuđivanja došlo do značajnog narušavanja apelantovog zdravlja, da njegova sadašnja klinička slika ima obilježja kombinacije simptoma hroničnog posttraumatskog stresnog poremećaja i trajne promjene ličnosti, nakon teških i prolongiranih stresnih događaja, uslijed čega mu je ordinirana i odgovarajuća terapija, i da je apelant koristeći svoje intelektualne sposobnosti, životno iskustvo, te zdrave mehanizme adaptacije na traumatske događaje uspio povratiti psihičku ravnotežu, očuvati radnu funkcionalnost, te po obimu i intenzitetu reducirati navedene psihičke tegobe tako da mu životna aktivnost nije umanjena, ali da su ostala ružna sjećanja. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da apelant osnovano potražuje naknadu nematerijalne štete na ime povrede prava slobode ličnosti i naknadu štete zbog povrede prava ugleda i časti. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odluku o usvajanju apelantovog tužbenog zahtjeva zasnovao na odredbi člana 437. stav 3. i člana 439. stav 1. tačka 1. ZKP-a („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 56/03...), te primjenom odredbe člana 200. stav 1. i člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U tom kontekstu je ukazano da je sud, cijeneći apelantove lične i porodične prilike, između ostalog utvrdio da je u vrijeme pritvaranja imao 19 godina, da je trenutno nezaposlen, da živi sa suprugom i djetetom, da je prije štetnih dešavanja bio društven, omiljen u društvu i da nije bio problematičan, da je u pritvoru proveo skoro dvije godine, od toga znatan dio u samici, te da mu je na teret stavljeno izuzetno teško krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kasnije ubistvo. Dalje je utvrđeno da je apelant za vrijeme pritvora bio izložen fizičkom i psihičkom maltretiranju, prijetnjama po život njega i njegove uže porodice i konstantnom strahu, zbog čega mu je dijagnosticirana i psihička bolest hroničnog posttraumatskog stresnog sindroma, te trajna promjena ličnosti, tako da će posljedice pritvaranja osjećati cijeli život. Ukazano je da je taj sud iskaz apelanta, te saslušanih svjedoka ocijenio iskrenim i objektivno datim, te im je poklonio vjeru, pa je, cijeneći te iskaze s ostalim provedenim dokazima, ocijenio „da se na njima može zasnivati sudska odluka, pri čemu tužena strana nije provodila bilo kakve kontradokaze, niti je na bilo koji način jasno i određeno prigovorila nekom dijelu iskaza [apelanta] i svjedoka. U vezi s tim sud ističe da je neuropsihijatrijsko vještačenje proveo sudski vještak, u čijem je opisu posla da uzme anamnezu od ispitanika, te da daljnjim dijagnostičkim metodama, odnosno psihijatrijskim intervjuom, u skladu s pravilima struke da konačne zaključke, tako da ne stoje prigovori tužene u ovom pravcu“. Stoga, cijeneći sve navedeno, trajanje pritvora i intenzitet pretrpljenih psihičkih boli, apelantu je Općinski sud dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 70.000,00 KM zbog neosnovanog lišenja slobode u periodu od 1. maja 1994. do 15. aprila 1996. godine.
9. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 063051 13 Gž od 18. februara 2015. godine žalba tužene je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostepenog suda.
10. Tužena je osporavala presudu prvostepenog suda iz svih razloga propisanih odredbom člana 208. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) navodeći da tužena (Federacija BiH) ne može biti odgovorna za naknade eventualne štete koja je nastala prije donošenja ZKPFBiH iz 1998. godine i ZKPFBiH iz 2003. godine. Kantonalni sud je navedenu žalbu tužene odbio kao neosnovanu te je, razmatrajući žalbene navode tužene, istakao da smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje ZKP iz 2003. godine (a ne Uredba sa zakonskom snagom o primjeni ZKP-a („Službeni list RBiH“ broj 2/92) na koju se pozivala tužena), koji je bio na snazi kada je presuda kojom je apelant oslobođen optužbe postala pravomoćna. Ukazano je da prema odredbi člana 437. stav 3. ZKPFBiH Federacija odgovara za štetu uzrokovanu neosnovanim lišenjem slobode. Naime, u predmetnom postupku kada je Vrhovni sud 31. maja 2006. godine potvrdio presudu Kantonalnog suda od 20. maja 2005. godine, u vrijeme važenja ZKP-a iz 2003. godine, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, prvostepeni sud je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno primijenio odredbe člana 437. stav 3. ZKPFBiH kada je utvrdio odgovornost tužene za naknadu štete apelantu zbog neosnovanog lišenja slobode. Objektivna odgovornost tužene kao garancija efikasnog ostvarivanja prava oštećenog na naknadu zasniva se i na odredbi člana 172. ZOO. Pravo na naknadu štete apelantu pripada bez obzira da li je postojao opravdan, odnosno zakonit osnov pritvaranja, sve iz razloga što pritvor nije naknadno opravdan, a tužena nije dokazala da je apelant pritvaranje prouzrokovao svojim nedopuštenim postupcima, kako je to, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno zaključio prvostepeni sud. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u okolnostima konkretnog slučaja, ocijenivši sve okolnosti značajne za visinu štete, pravilnom primjenom odredbe člana 200. ZOO, apelantu dosudio naknadu nematerijalne štete, kao u izreci presude tog suda, za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti uzrokovanih neosnovanim lišenjem slobode, odnosno da je prvostepeni sud odlučio na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP žalbu tužene odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda.
11. Odlučujući o reviziji tužene protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 063051 17 Rev od 6. juna 2017. godine kojom je reviziju tužene djelimično uvažio, obje nižestepene presude preinačio, tako što je tuženoj naloženo da apelantu na ime nematerijalne štete u vidu pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, a uzrokovanih neosnovanim lišenje slobode, isplati iznos od 42.000,00 KM umjesto iznosa od 70.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. oktobra 2008. godine kao dana podnošenja tužbe.
12. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj parnici apelantov zahtjev da mu tužena na ime naknade štete, na ime pretrpljenih duševnih boli zbog neosnovanog lišavanja slobode u periodu od 27. aprila 1994. do 15. aprila 1996. godine, isplati iznos od 70.000,00 KM s pripadajućom kamatom i troškovima postupka. Iz iznesenog činjeničnog i pravnog stanja iz spisa predmeta Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi odluku o usvajanju apelantovog tužbenog zahtjeva zasnovali na odredbi člana 437. stav 3. i člana 439. stav 1. tačka 1. ZKP-a, te primjenom odredbe člana 200. stav 1. i člana 277. ZOO, ocijenivši da apelant ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvora, cijeneći apelantove lične i porodične prilike, trajanje pritvora, intenzitet pretrpljenih psihičkih boli, tako što su apelantu dosudili naknadu nematerijalne štete u iznosu od 70.000,00 KM. Suprotno prigovoru tužene, Vrhovni sud je ukazao da se osnovanost lišenja slobode ocjenjuje prema krajnjem ishodu postupka, a sama činjenica ishoda postupka na jedan od načina navedenih u odredbi člana 439. stav 1. tačka 1. ZKP-a znači da nije bilo mjesta pritvoru ili da je on bio neosnovan, što apelantu daje pravo na naknadu štete i stvara obavezu tužene da odgovara za svu štetu uzrokovanu boravkom u pritvoru. Iz navedenog slijedi da svako lice protiv kojeg je redovni krivični postupak završen obustavom ili oslobađajućom presudom, odnosno odbijajućom presudom ima pravo na naknadu štete, bez obzira na to da li su u vrijeme postupka postojali zakonski uvjeti za preventivno lišenje slobode, pa je za oštećenog tada, nakon okončanja postupka na navedeni način, nastala šteta.
13. U predmetnom postupku Vrhovni sud smatra da kada je krivični postupak okončan donošenjem pravomoćne Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj K-31/99 od 20. maja 2005. godine, kojom je apelant oslobođen optužbe za krivično djelo ubistva, u vrijeme važenja ZKP-a iz 2003. godine, primjenjuju se odredbe člana 437. stav 3. i člana 439. stav 1. tačka 1. ZKP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete. Ovo stoga, budući da se u sporovima za naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja primjenjuje ZKP, koji je u primjeni u vrijeme okončanja krivičnog postupka, a ne zakon koji je bio u primjeni u vrijeme lišavanja slobode jer se osnovanost lišavanja slobode ocjenjuje prema krajnjem ishodu krivičnog postupka. Polazeći od navedenog, a pri tome imajući u vidu nesporne činjenice da u vrijeme kada je donesena presuda kojom je apelant oslobođen optužbe (pravomoćna 31. maja 2006. godine) važio ZKP („Službene novine FBiH“ broj 35/03), to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, očigledno valjalo donijeti odluku o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.
14. Međutim, Vrhovni sud je istakao da smatra da tužena osnovano pobija odluke nižestepenih sudova u pogledu visine naknade dosuđene apelantu. U vezi s tim, taj sud je naveo: „Nije sporno da [apelantu] pripada dosuđeni vid naknade nematerijalne štete, ali su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo previsoko određujući visinu naknade štete. Ovaj sud, cijeneći sve objektivne i subjektivne okolnosti, kao što su dužina trajanja pritvora, ugled koji je oštećeni uživao ranije u svojoj životnoj sredini, odnos te sredine prema njemu poslije neosnovanog lišavanja slobode, kao i druge okolnosti koje utječu na njenu prirodu, o kojima su nižestepeni sudovi morali voditi računa kod odmjeravanja visine naknade, preinačio je nižestepene presude tako što je smanjio visinu naknade, preinačio je nižestepene presude, našavši da ovako dosuđeni iznos predstavlja pravičnu novčanu naknadu.“ Dalje, Vrhovni sud smatra neosnovanim prigovor tužene da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su dosudili zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe jer se, prema mišljenju tog suda, radi o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete na koje kamata teče od dana podnošenja tužbe, kako su to pravilno ocijenili nižestepeni sudovi, a ne kako to pogrešno tumači tužena. Stoga je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, apelant navodi da je u prvostepenoj presudi Općinski sud jasno naveo detalje zbog čega postoji obaveza tužene na naknadu štete, te da je u toj presudi posebno naglašeno zbog čega je sud dosudio iznos od 70.000,00 KM smatrajući da bi to bila adekvatna satisfakcija svim vidovima pretrpljenih patnji za vrijeme provedeno u pritvoru, kao i budućih apelantovih patnji zbog pretrpljenog PTSP-a, a da, s druge strane, „reviziona odluka samo jednom rečenicom kaže da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo“, pa se apelant pita „koju je to odredbu prvostepeni, odnosno drugostepeni sud trebao primijeniti, odnosno koji zakon je pogrešno primijenjene od strane ovih sudova“. Apelant naglašava da presuda Vrhovnog suda „nije dala nikakvu pravnu argumentaciju nego je proizvoljno, odokativno smanjila navedeni novčani iznos na ime štete zbog nezakonitog lišenja slobode i držanja u pritvoru skoro dvije godine, a pogotovo ako imamo u vidu činjenicu da je Sud BiH u predmetu Aleksandar Cvetković, također zbog nezakonitog lišenja slobode u trajanju od dvije godine, prihvatio štetu u novčanom iznosu od skoro 170.000,00 KM, pa apelantu nije jasno po kojem kriteriju su se vodile sudije Vrhovnog suda FBiH.“
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporenom presudom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se neosnovano pozvao. Stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da je Vrhovni sud apelantu dosudio naknadu na ime nematerijalne štete primjenjujući opća načela u pogledu visine naknade štete u skladu sa članom 200. ZOO. Smatra da osporena presuda sadrži potpuna i jasna obrazloženja, a da je sam postupak apelantu pružio potpuno i pravično suđenje. Prema tome, tužena predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16; u tekstu koji je važio u vrijeme trajanja postupka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 437. stav 3.
Podnošenje tužbe nadležnom sudu za naknadu štete [...] (3) Tužba za naknadu štete podnosi se protiv Federacije. U slučaju da Federacija naknadi štetu zbog neosnovanog lišenja slobode ili neopravdane osude ona stiče pravo regresa od kantona čijim je zakonom osnovan sud koji je donio pravomoćnu presudu, odnosno rješenje.
[...].
Član 439. stav 1. tačka a).
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete (1) Pravo na naknadu štete pripada:
a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena, [...]
19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 43.a Zamjena kazne zatvora (1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine će se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.
(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM, ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.
(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava 1. ovog člana, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
21. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 250. stav 1.
(1)Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
[...] VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 063051 17 Rev od 6. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22. i Odluka broj AP 4364/16 od 16. decembra 2018. godine, stav 44, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava.
32. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 754/14 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 754/14 od 31. marta 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stavove iz navedene odluke vezane za utvrđivanje naknade nematerijalne štete prouzrokovane neosnovanim lišenjem slobode Ustavni sud je dosljedno slijedio i u novijoj praksi u predmetu koji je pokretao gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4364/16 od 16. decembra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) . Budući da predmetna apelacija pokreće slično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud će u nastavku obrazloženja podsjetiti na ključne dijelove iz citiranih odluka.
33. Dakle, Ustavni sud je u Odluci broj AP 4364/16, između ostalog, podsjetio da je njegova nadležnost određena Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i ograničenjima (kočnicama) koje je Ustavni sud razvio kroz svoju praksu. Jedno od takvih ograničenja (kočnica) principijelan je stav Ustavnog suda da ne ispituje činjenice koje su utvrdili redovni sudovi. Međutim, taj stav nije apsolutan s obzirom na to da praksa Ustavnog suda u tom pravcu dopušta izuzetke u slučajevima kada su relevantne činjenice utvrđene „očigledno proizvoljno“. Opravdanje za navedeni izuzetak Ustavni sud nalazi u činjenici da „proizvoljnost“ odnosno „arbitrarnost ili samovolja“ ne može biti u skladu s načelima iz Ustava Bosne i Hercegovine, uprkos tome što utvrđivanje relevantnih činjenica spada u osnovnu nadležnost redovnih sudova. Dakle, navedeni izuzetak je potreban da bi se mogla popraviti odluka koja je potencijalno neustavna. Ovaj izuzetak se mora krajnje oprezno primjenjivati, ali ne smije postati apsolutno pravilo jer bi to u konačnici predstavljalo redukciju ustavnih prava (tačka 49. Odluke).
34. Ustavni sud je u citiranoj odluci, imajući u vidu i stavove Evropskog suda zauzete u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) u kojoj se Evropski sud, osim suštine zahtjeva iz člana 10. Evropske konvencije, dakle prava na slobodu izražavanja, bavio primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvenciju u kontekstu dosuđene naknade nematerijalne štete, zaključio da se Ustavni sud može, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, upustiti u raspravljanje dosuđene naknade štete s aspekta njene proporcionalnosti, i to u odnosu na elemente iz kojih se formira novčana naknada kao pravična zadovoljština za neosnovano lišenje slobode, imajući pri tome u vidu da se taj iznos naknade štete „utvrđuje na osnovu specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja“, dakle i ovog, na bazi elemenata iz kojih se formira novčana naknada bez ulaska u njenu visinu, odnosno njen obim (tačka
50. Odluke).
35. Konačno, Ustavni sud je u citiranoj odluci, imajući u vidu iznesene stavove u kontekstu ključnih apelacionih prigovora, ocijenio da je Sud BiH u žalbenom i revizionom postupku propustio da iznos dosuđene nematerijalne štete dovede u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta (jasno navedenih u prvostepenoj presudi) i u vezi s tim kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle nematerijalnih vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića, a zatim kao pripadnika određene društvene zajednice, i to s njegovog građanskopravnog aspekta, pa proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda proizašle zbog neosnovanog lišenja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren, konkretno, propuštanjem dovođenja u vezu specifičnih okolnosti (svakog pojedinog slučaja) i u vezi s tim proporcionalnosti (tačka 51. Odluke).
36. Kada je riječ o samoj suštini ugleda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28), što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni i neodvojivi dio njene ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti, koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2814/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Dovodeći navedeno u vezu s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom razmatranja revizije tužene izjavljene protiv presude Kantonalnog suda primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP, reviziju tužene djelimično usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je naložio tuženoj da apelantu na ime nematerijalne štete u vidu pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti uzrokovanih neosnovanim lišenjem slobode isplati iznos od 42.000,00 KM umjesto iznosa od 70.000,00 KM. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da su nižestepeni sudovi prilikom odmjeravanja ovog vida štete pogrešno primijenili materijalno pravo i apelantu navedenu naknadu odredili previsoko. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za razliku od nižestepenih sudova koji su, nesporno cijeneći apelantove lične, socijalne i porodične prilike, između ostalog: da je u vrijeme pritvaranja imao 19 godina; da je prije štetnih dešavanja bio društven, omiljen u društvu i da nije bio problematičan; da je u pritvoru proveo skoro dvije godine (od 27. aprila 1994. do 15. aprila 1996. godine), od toga znatan dio u samici, što zaista predstavlja dug period; zatim da je bio optužen za teško krivično djelo zločin protiv civilnog stanovništva, zatim za krivično djelo ubistvo, za koja je pravomoćno oslobođen optužbe (31. maja 2006. godine); da je apelant za vrijeme pritvora bio izložen fizičkom i psihičkom maltretiranju, prijetnjama po život njega i njegove uže porodice i konstantnim strahom, zbog čega mu je dijagnosticirana i psihička bolest hroničnog posttraumatskog stresnog sindroma, te trajna promjena ličnosti, tako da će posljedice pritvaranja osjećati cijeli život, dali jasne i argumentirane razloge na osnovu kojih su apelantu dosudili naknadu nematerijalne štete u iznosu od 70.000,00 KM. Međutim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, za razliku od prvostepenog suda čiju je odluku potvrdio drugostepeni sud, osim uopćenog pozivanja na parametre koji se generalno cijene prilikom utvrđivanja ovog vida štete (kako je naveo Vrhovni sud: „Objektivne i subjektivne okolnosti, kao što su dužina trajanja pritvora, ugled koji je oštećeni uživao ranije u svojoj životnoj sredini, odnos te sredine prema njemu poslije neosnovanog lišavanja slobode, kao i druge okolnosti koje utječu na njenu prirodu“), zapravo nije ponudio konkretne razloge koji bi išli u prilog zaključku da su nižestepeni sudovi previsoko odredili visinu ove naknade, odnosno da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. Stoga, Ustavni sud nalazi osnovanim apelantove navode da Vrhovni sud nije dao nikakvu adekvatnu argumentaciju na osnovu čega je preinačio nižestepene presude i apelantu dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 42.000,00 KM, tj. da „reviziona odluka samo jednom rečenicom kaže da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo“, tj. da je taj sud proizvoljno, odokativno smanjio navedeni novčani iznos dosuđen presudom Općinskog i Kantonalnog suda na ime štete zbog nezakonitog lišenja slobode i držanja u pritvoru skoro dvije godine. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u smislu stavova iz naprijed citiranih odluka Ustavnog suda, propustio da iznos dosuđene nematerijalne štete dovede u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta (jasno navedenih u prvostepenoj presudi).
38. Na kraju, Ustavni sud smatra neophodnim podsjetiti na to da je upravo Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 27. januara 2016. godine razmatrao i prihvatio „Orijentacione kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete“. Ti kriteriji, kako je naveo sam Vrhovni sud, trebaju omogućiti ujednačenu primjenu člana 200. stav 1. ZOO, pri čemu je istaknut stav da Orijentacioni kriteriji „ne predstavljaju formulu koja automatizmom služi za izračunavanje pravične naknade“, te da u primjeni navedenog zakona „valja uvijek imati na umu okolnosti slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj naročito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade“. Ustavni sud, također, zapaža da je prema Orijentacionim kriterijima za ovaj vid naknade nematerijalne štete (neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode) određeno „100,00 KM po danu“, a u vezi s tim je istaknut sljedeći pravni stav koji glasi: „Duševne boli zbog neopravdane osude, odnosno neosnovanog lišenja slobode predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvaća sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neopravdane osude, odnosno neosnovanog lišenja slobode. Za ovu štetu dosuđuje se jedan iznos naknade pri čijem odmjeravanja sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja (ugled koji je oštećeni ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu poslije osude, odnosno lišenja slobode, težine i prirode krivičnog djela, vrijeme trajanja lišenja slobode i sve druge okolnosti koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih bolova).“ Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, zapravo samo ponovio naprijed navedeni stav bez postupanja po njegovom izričitim smjernicama u smislu njegove konkretizacije na okolnosti apelantovog slučaja. Iz navedenog konačno proizlazi da se prilikom dosuđivanja visine naknade nematerijalne štete apelantu zbog neosnovanog lišenja slobode Vrhovni sud nije pridržavao ni vlastitih Orijentacionih kriterija.
39. Stoga, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali identična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, propustio da konačno utvrđeni iznos dosuđene naknade dovede u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i zahtjeva proporcionalnosti, te zaključuje da je iznos nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren.
40. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do arbitrarnog određivanja iznosa naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, što je za posljedicu imalo kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra ove apelantove navode.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je arbitrarno određen iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević