Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7341/18 (L. B. i E. I. i E. I.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7341/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-7341/18, rješavajući apelacije Lejle Begović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Lejla Begović i Esad Ibrahimović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 250061 17 Rev od 19. septembra 2018. godine i E. I. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 025587 18 Gž od 6. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-7341/18

1. Lejla Begović iz Sarajeva i Esad Ibrahimović iz Trnova (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Aida Haznadarević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. decembra 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 250061 17 Rev od 19. septembra 2018. godine, kojom je odbijena revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 260061 15 Rsž od 28. juna 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi (Famos d.d. Sarajevo, Ortačka grupa Salih Lemeš iz Sarajeva i DTS – Šped d.o.o. Sarajevo) obavežu da im solidarno isplate na ime plaća za 1999., 2000., 2001., 2002., 2004. i 2005. godinu ukupne iznose od po 10.777,35 KM.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju drugostepene odluke ukazao da je prvostepeni sud naveo da se utužena potraživanja odnose na plaće nastale u periodu od 1999. do 2005.godine, a kako su apelanti podnijeli tužbu 19. aprila 2012. godine, sud je istakao da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja, pa je apelante odbio sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, jer je protekao rok od tri godine od dana nastanka potraživanja do dana podnošenja tužbe. Nadalje, istaknuto je da je prvostepeni sud cijenio da je članom 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predviđeno da se zastara prekida kada dužnik prizna dug. U vezi s tim, navedeno je da je prvostepeni sud istakao da nije došlo do priznanja duga od strane tuženih na način zato što su visine neisplaćenih plaća i doprinosa iskazane u početnoj bilansi preduzeća i u javnom pozivu za prodaju od 1. jula 2000.godine, jer priznanje mora biti takvo da se tačno zna kome i u kojem se iznosu priznaje obaveza i prihvata plaćanje. Naime, ukazano je da iskazivanjem u početnoj bilansi nije priznato potraživanje apelanata, pa nije došlo do prekida zastare, te je prvostepeni sud zbog toga apelante odbio sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud postupajući u skladu sa odredbom člana 387. ZOO pravilno cijenio da nije došlo do prekida zastarjevanja potraživanja obzirom da tuženi nisu priznali postojanje duga prema apelantima. Također, drugostepeni sud je istakao da je saglasan sa stavom prvostepenog suda da početni bilans preduzeća ne može predstavljati ispravu kojom se priznaje dug apelantima. Naime, ukazano je da je taj bilans sačinjen u skladu sa Zakonom o početnom bilasu stanja preduzeća i banaka i imao je svrhu pripreme preduzeća za proces privatizacije pa se ne može smatrati priznanjem duga jer iz njegovog sadržaja ne proizilazi izričito priznanje duga povjeriocima u tačno određenom iznosu jer samo jasno, određeno i bezuslovno prizanje duga dovodi do prekida zastarijevanja prema odredbi člana 387. ZOO.

4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da polazeći od toga da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnijeta 19. aprila 2012. godine, i taj sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili postavljene zahtjeve apelanata. Naime, ukazano je da potraživanje plaća zastarijeva u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja (član 106. Zakona o radu), a kako je taj rok istekao znatno prije podnošenja tužbe, to je bilo osnova da se apelanti odbiju sa tužbenim zahtjevom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti navod apelanata da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji preduzeća Famos d.d. Sarajevo od 20. oktobra 2010. godine i na osnovu početne bilanse prvotuženog došlo do prekida zastare potraživanja. Vrhovni sud je ukazao da do takve situacije može doći samo onda kada dužnik istovremeno prizna pravni osnov dugovanja, visinu duga i kojim određenim licima priznaje potraživanje. Kako tuženi nisu na ovaj način postupili niti su nakon zaključenja ugovora vršili isplate plaća apelantima, istaknuto je da nije došlo do prekida zastarjelosti (analogna primjena člana

387. ZOO). Najzad, ukazano je da se na potraživanje plaća primjenjuje zastarni rok od tri godine, a ne opći zastarni rok od pet godina kako to pogrešno smatraju apelanti (član 371. ZOO). AP-7435/18

5. E. I. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 025587 18 Rev od 29. oktobra 2018. godine kojim je odbačena kao nedopuštena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 025587 18 Gž od 6. februara 2018. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2156/18 od 11. maja 2018. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Suda BiH od 6. februara 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

6. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene (Bosna i Hercegovina, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine) od 26. aprila i 30. maja 2017. godine (tim rješenjima je apelantici zbog teže povrede službene dužnosti izrečena novčana kazna u iznosu od 30 % od osnovne plaće zaposlenika na period od mjesec dana).

7. U obrazloženju osporene odluke, Sud BiH je, pored ostalog, naveo da je prvostepenom presudom odbijen tužbeni zahtjev za poništenje odluka disciplinskih organa na osnovu utvrđenja suda da tokom disciplinskog postupka nisu povrijeđene procesne odredbe, da su odluke donesene na osnovu činjenica koje proizilaze iz provedenih dokaza i pravilnom primjenom odredbi materijalnog prava. Prije svega, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno konstatovao da nema punu jurisdikciju u sporu povodom izrečene disciplinske mjere, jer je spor o disciplinskoj odgovornosti spor o zakonitosti u kome sud ocjenjuje da li su poštovani propisi kod izricanja disciplinske mjere i u tom cilju provjerava pravilnost pravedne procedure, istinistost činjenica na kojima je odluka zasnovana i pravilnost primjene materijalnog prava. Naime, ukazano je da sud ne može samostalno utvrđivati disciplinsku odgovornost jer činjenice za postojanje povrede i disciplinsku odgovornost utvrđuju disciplinski organi. Također, istaknuto je da sud ne može preuzeti ulogu disciplinskih organa, niti može otklanjati propuste koje ti organi učine, pa je jasno da sud ne može ni imati punu jurisdikciju u ovim sporovima. Isto tako, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno cijenio da se postupak pred disciplinskom komisijom provodi po principima upravnog postupka, što je propisano odredbom člana 14. stav 1. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenika u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također, Sud BiH je istakao da i prema ocjeni tog suda disciplinski organi tokom vođenja postupka nisu povrijedili pravila postupka propisana Pravilnikom. Nadalje, navedeno je da prvostepeni sud pravilnim tumačenjem odredbe člana 11. stav

1. Pravilnika nije utvrdio postojanje povrede procedure u činjenici da u disciplinskoj prijavi nije navedeno mjesto i vrijeme počinjenja povrede jer ove podatke tek treba da sadrži odluka o pokretanju disciplinskog postupka koja je u konkrentom slučaju u cjelosti sačinjena u skladu sa stavom 3. citiranog člana. Dakle, ukazano je da preispitujući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kojem se zasnivaju odluke disciplinskih organa, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da iz dokaza nesumnjivo proizilazi da je apelantica na neprimjeren način odbila radnu obavezu sa kojom je bila prethodno upoznata. Naime, istaknuto je da je na ovaj način sud provjerio istinitost činjenica na kojima se zasnivaju osporavane odluke i utvrdio da su se u predmetnom ponašanju apelantice ostvarila bitna obilježja teže povrede službene dužnosti definisane kao „neizvršavanje povjerenih poslova“ i „kršenje pravila radne discipline“ iz člana 60. stav 3. tačka d) Zakona o radu u institucijama BiH. Najzad, Sud BiH je istakao da je apelantici izrečena sankcija u granicama propisanim odredbom člana 62. stav 1. tačka b) Zakona o radu u institucijama BiH pri čemu je prvostepena komisija cijenila sve utvrđene olakšavajuće okolnosti, pa se nije mogao prihvatiti žalbeni navod o neadekvatnosti izrečene sankcije za utvrđenu težu povredu radne obaveze. Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7341/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, kao konačnih odluka u predmetnim postupcima, dali detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu i ZOO, odnosno relevantnih odredaba Pravilnika i Zakona o radu u institucijama BiH na predmetne situacije, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7341/18 (L. B. i E. I. i E. I.) | Sudska praksa | Aktio