Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7156/18 (S. P. i M. T.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7156/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-7156/18, rješavajući apelacije Srđana Praštala i Mirzeta Tabučića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Srđan Praštalo protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 277302 18 Pžp od 2. novembra 2018. godine i Mirzet Tabučić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 074181 18 Pžp od 30. augusta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-7156/18

1. Srđan Praštalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 277302 18 Pžp od 2. novembra 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 277302 18 Pr od 11. juna 2018. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 39. stav 2. u vezi sa stavom 1. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 580,00 KM.

3. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da iz Rješenja o registraciji Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 29. juna 2016. godine proizilazi da je kao lice ovlašteno za zastupanje subjekta upisa „Consultin“ d.o.o. Banjaluka, označen apelant, direktor navedenog privrednog društva. Nadalje, ukazano je da iz poreskih kartica poreskog obveznika „Consultin“ d.o.o. Banjaluka, prozilazi da nisu podnesene na vrijeme poreske prijave. Također, istaknuto je da je iz kopije PDV prijava i originala vidljivo da za mjesece august, septembar i oktobar iste prijave nisu podnesene u zakonski predviđenom roku već su iste podnesene 30. novembra 2017. godine i to bez potpisa odgovornog lica i bez pečata predmetne firme, a iz zaključka ovlaštenog poreskog organa od 23. januara 2018. godine je vidljivo da su navedene PDV prijave odbačene. Imajući u vidu relevantnu odredbu Zakona o registraciji poslovnih subjekata u RS, te činjenicu da je apelant od 29. juna 2016. godine u sudskom registru označen kao zakonski zastupnik navedenog poreskog obveznika, navedeno je da ta činjenica proizvodi pravno dejstvo prema trećim licima, u ovom slučaju, prema ovlaštenom podnosiocu prekršajnog naloga. Isto tako, istaknuto je da ova činjenica predstavlja i prethodno pravno pitanje, koje je prvostepeni sud pravilno riješio, jer se prekršaj koji je apelantu stavljen na teret dogodio u poreskom periodu nakon što je on upisan u sudski registar kao zakonski zastupnik „Consultin“ d.o.o. Banjaluka. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 106. stav 1. Zakona o prekršajima RS jasno propisano da je pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica, koje nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. S tim u vezi, ukazano je da je prvostepeni sud upravo na osnovu svoje slobodne ocjene, a na osnovu svih provedenih dokaza, pravilno zaključio da je apelant kao odgovorno lice u pomenutom privrednom društvu počinio predmetni prekršaj. Naime, istaknuto je da je to posebno iz razloga što je odredbom člana 67. stav 1. Zakona o PDV propisano da svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj, a tačkom 4. istog zakona propisano je da poreski obveznik koji ne podnese prijavu za PDV ili je ne podnese u propisanom roku u skladu sa st. 1. - 4. člana 39. Zakona o PDV biće novčano kažnjen u iznosu od 300,00 KM. Također, navedeno je da je stavom 2. navedenog člana propisano da ovlašteno lice koje radi za pravno lice podliježe istoj novčanoj kazni kao i pravno lice kako je propisano prethodnim stavom. Dakle, ukazano je da kako predmetni poreski obveznik u kojem je nesporno utvrđeno da je odgovorno lice apelant, za poreski period august 2017. godine nije podnio PDV prijavu do 11. septembra 2017. godine i za poreski period od septembra 2017. godine do 10. oktobra 2017. godine, takvom radnjom je apelant, kao odgovorno lice prekršio odredbu člana 67. stav 1. tačka 4) Zakona o PDV. Na kraju, Okružni sud je naveo da iz zapisnika o održanom usmenom pretresu pred prvostepenim sudom proizilazi da je odbrana apelanta predložila dokaze, kojima su imali namjeru dokazati tvrdnju da apelant nije odgovorno lice u „Consultin“ d.o.o. Banjaluka, odnosno da je M. K. neovlašteno obavljao funkciju odgovornog lica u ovom privrednom društvu. Imajući u vidu sve gore navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio dokaze odbrane, uz obrazloženje da su irelevantni za ovaj prekršajni postupak jer je pored apelanta, M. K. također upisan u sudski registar kao glavni većinski vlasnik ovog privrednog društva. Dakle, ukazano je da ovakvim postupanjem prvostepnog suda nije povrijeđeno ni jedno pravo apelanta, koji je tokom čitavog postupka imao pravo na odbranu, mogućnost uvida u sve dokaze suprotne strane, mogućnost da prigovara tim dokazima, kao i mogućnost da predlaže i izvodi svoje dokaze.

AP-7488/18

4. Mirzet Tabučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Suad Velić, advokat iz Živinica, podnio je 18. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Pr 074181 18 Pžp od 30. augusta 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Pr 074181 17 Pr od 5. januara 2018. godine kojim je apelant, kao odgovorno lice u pravnom licu „Alfa 90“ d.o.o. Živinice, oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 166. stav 1. tačka 26. Zakona o zaštiti od požara i vatrogastvu F BiH, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je istakao da u konkretnom slučaju, nasuprot apelantovim navodima, predmet prekršajnog postupka nije zakonitost donošenja rješenja Kantonalne uprave civilne zaštite, Inspektorata za zaštitu i spašavanje Tuzla od 17. februara 2017. godine. Naime, ukazano je da je zakonitost donošenja predmetnog rješenja predmet upravnog postupka u prvom i drugom stepenu, a potom i upravnog spora. S druge strane, prvostepeni sud je naveo da je predmet ovog prekršajnog postupka izvršenje, odnosno neizvršenje tačke 4. pomenutog rješenja od 17. februara 2017. godine, kojim je pravnom licu bilo naloženo da u određenom roku, tačnije u roku od 40 dana izvrši obilježavanje požarnih puteva linijama po podu u objektu, odnosno hali za proizvodnju metalnih ograda i održavanje istih puteva u prohodnom stanju. Nadalje, prvostepeni sud je ukazao da je iz provedenih materijalnih dokaza nesporno utvrdio da okrivljeni apelant kao odgovorno lice u pravnom licu „Alfa 90“ d.o.o. Živinice nije postupio po navedenom rješenju od 17. februara 2017. godine, preciznije nije postupio u roku od 40 dana po tački 4. predmetnog rješenja, tj. nije izvršio obilježavanje požarnih puteva linijama po podu u objektu, odnosno u hali za proizvodnju metalnih ograda, te iste požarne puteve održavao u prohodnom stanju, kako je to bilo naloženo tačkom 4. predmetnog rješenja. Dakle, prvostepeni sud je istakao da je nesporno utvrdio da su se u radnjama apelanta stekla obilježja predmetnog prekršaja.

7. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je u smislu relevantnih odredbi Zakona o prekršajima F BiH, ispitao prvostepeno rješenje na osnovu spisa predmeta i žalbe, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa prvostepenog suda proizilazi da je predmet ovog prekršajnog postupka izvršenje, odnosno neizvršenje tačke 4. rješenja Kantonalne uprave civilne zaštite, Inspektorata za zaštitu i spašavanje Tuzla od 17. februara 2017. godine, kojim je apelantu bilo naloženo da u određenom roku, tačnije u roku od 40 dana izvrši obilježavanje požarnih puteva linijama po podu u objektu, odnosno hali za proizvodnju metalnih ograda i održavanje istih puteva u prohodnom stanju. Također, ukazano je da je iz provedenih materijalnih dokaza pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelant nije postupio po navedenom rješenju od 17. februara 2017. godine.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7156/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o prekršajima F BiH i Zakona o PDV. Osim toga, apelant Mirzet Tabučić se pozvao i na povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama. Također, apelant Srđan Praštalo je Ustavnom sudu dostavio i dopunu apelacije i to 17. januara 2019. godine. Apelant je u apelaciji naveo da je osporenu odluku primio 9. novembra 2018. godine. Ustavni sud podsjeća da je rok za podnošenje apelacije 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio, te da se apelacija ne može dopunjavati izvan ovog roka. Kako je navedena dopuna apelacije podnesena izvan roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku, Ustavni sud je neće razmatrati.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se apelanti pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7156/18 (S. P. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio