Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3659/17 (Č. S.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3659/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3659/17, rješavajući apelaciju Čedomira Sarića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Čedomira Sarića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 027132 17 Rsž od 28. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Rs 027132 16 Rs od 20. marta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Čedomir Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 28. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 027132 17 Rsž od 28. juna 2017. godine, Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Rs 027132 16 Rs od 20. marta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Ministarstava pravde, Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Foči (u daljnjem tekstu: (Pravobranilaštvo), zatraženo je 29. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. novembra 2018. godine, Osnovni sud 7. novembra 2018. godine, Ministarstvo pravde 8. novembra 2018. godine, Pravobranilaštvo 12. novembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem KPZ broj 01-480/16 od 29. jula 2016. godine apelantu, rođenom 31. avgusta 1956. godine u mjestu Čelebići, opština Foča, po zanimanju diplomirani inženjer poljoprivrede, raspoređenom na poslove zamjenika direktora u KPZ, utvrđen je prestanak radnog odnosa zaključno sa 31. avgustom 2016. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant 31. avgusta 2016. godine navršava ukupno 60 godina života i ukupno 40 godina, dva mjeseca i 12 dana penzijskog staža, od čega: 33 godine i 27 dana staža osiguranja, četiri godine šest mjeseci i 13 dana staža osiguranja s efektivnim trajanjem i dvije godine, sedam mjeseci i dva dana posebnog staža. U vezi s tim, KPZ je naveo da u skladu s odredbom člana 35 stav 1 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sankcija), a u vezi sa članom 7 Zakona o izmjenama i dopunama citiranog zakona, zaposleniku prestaje radni odnos kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja ili kada navrši godine života i penzijskog staža za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Takođe, članom 42 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 82/13 i 103/15; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano je da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Stoga, imajući u vidu navedeno utvrđeno je da apelant ispunjava uslove za prestanak radnog odnosa u skladu s odredbom člana 35 stav 1 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, a u vezi s odredbom člana 7 Zakona o izmjenama i dopunama citiranog zakona.

6. Rješenjem Ministarstva pravde broj 08.030/059-2786/16 od 25. avgusta 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja KPZ broj 01-480/16 od 29. jula 2016. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant smatra da je ožalbeno rješenje nepravilno i nezakonito jer mu je poseban staž pogrešno računat u dvostrukom umjesto u jednostrukom trajanju, i pored činjenice što je poslodavcu KPZ još 8. oktobra 2014. godine podnio pismenu izjavu kojom je zahtijevao da mu se poseban staž u dvostrukom trajanju računa u jednostrukom trajanju, kao i da je prestanak radnog odnosa regulisan Zakonom o radu. Ministarstvo pravde je ove apelantove navode odbilo kao neosnovane, ocijenivši da je KPZ pravilno postupio kada je odluku donio primjenom odredbe člana 35 stav 1 tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija kojom je propisano da zaposlenom u ustanovi prestaje radni odnos kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja, prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Članom 42 stav 1 Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 134/11 i 82/13) propisano je da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ostvaruje pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Međutim, kako iz Uvjerenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS – Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond za PIO) broj 000041/16 od 24. februara 2016. godine proizlazi da apelant 31. avgusta 2016. godine navršava 60 godina života i da ima ukupno 40 godina, dva mjeseca i 12 dana penzijskog staža, od čega 33 godine i 27 dana staža osiguranja u efektivnom trajanju, četiri godine, šest mjeseci i 13 dana staža osiguranja u efektivnom trajanju i dvije godine, sedam mjeseci i dva dana posebnog staža, to je, prema ocjeni Ministarstva, apelant ispunio uslove za prestanak radnog odnosa i za ostvarivanja prava na starosnu penziju. Dakle, smatra da je KPZ pravilnom primjenom odredbe člana 35 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, koji je lex specialis za primjenu u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, apelantu utvrdio prestanak radnog odnosa i ostvarivanje prava na starosnu penziju. Ministarstvo pravde je takođe odbilo kao neosnovane apelantove navode da nije bilo zakonskog osnova da mu se poseban staž računa u dvostrukom trajanju. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 39 Zakona o PIO propisano da se lice iz člana 37 navedenog zakona ne može odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda za PIO, a uvidom u uvjerenje Fonda od 24. februara 2016. godine je utvrđeno da apelant ima ukupno dvije godine, sedam mjeseci i dva dana posebnog staža, koje uvjerenje se u smislu odredbe člana 159 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku smatra javnom ispravom, zbog čega je donesena odluka kao u izreci rješenja. Osporene presude

7. Apelant je 19. decembra 2016. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Republike Srpske – Ministarstva pravde RS, KPZ, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanja na rad i isplate.

8. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 027132 16 Rs od 20. marta 2017. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja KPZ broj 01-480/16 od 29. jula 2016. godine i Ministarstva pravde broj 08.030/059-2786/16 od 25. avgusta 2016. godine, „pa se tuženi KPZ Foča obavezuje da [apelanta] vrati na posao i rasporedi na poslove i radne zadatke zamjenika direktora KPZ u Foči, koje je obavljao sve do prestanka radnog odnosa ili da ga rasporedi na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja“, te da: „Obavezuje se tuženi da [apelantu] solidarno naknade materijalnu štetu po osnovu neisplaćene plate u periodu od 1. 9. 2016. godine do 31. 12. 2016. godine u ukupnom iznosu od 11.0840,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama“ na način prezentovan u izreci presude. Apelant je takođe obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

9. Cijeneći apelantov tužbeni zahtjev od 19. decembra 2016. godine podnesen protiv tuženog KPZ (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanja na rad i isplate, Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza (pobliže označenih na str. 4 i 5), cijeneći ih pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu u smislu člana 8, a u vezi sa čl. od 174 do 176 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je među strankama nesporno da je apelant radio kod tuženog na radnom mjestu zamjenika direktora, da mu je Rješenjem tuženog broj 01-480/16 od 29. jula 2016. godine prestao radni odnos zaključno s 31. avgustom 2016. godine zbog ostvarivanja prava na starosnu penziju, odnosno jer je navršio ukupno 40 godina, dva mjeseca i 12 dana penzijskog staža, od čega staža osiguranja s efektivnim trajanjem od 33 godine i 27 dana, staža osiguranja s uvećanim trajanjem od četiri godine, šest mjeseci i 13 dana i posebnog staža od dvije godine, sedam mjeseci i dva dana, po osnovu člana 35 stav 1 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, a u vezi sa članom 7 tog izmijenjenog zakona. Taj sud je takođe utvrdio da je među strankama sporno da li je tuženi predmetno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu donio nezakonito jer je, prema apelantovim navodima, poseban staž računat pogrešno, tj. u dvostrukom umjesto jednostrukom trajanju i pored činjenice što je pismenom izjavom zahtijevao jednostruko računanje tog staža, odnosno da li je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o radu koje su bile na snazi u vrijeme kada je apelant dao izjavu kojom se odrekao posebnog staža u dvostrukom trajanju. Osnovni sud je istakao da je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev budući da je apelant tužbeni zahtjev zasnivao na odredbi člana 125 stav 2 Zakona o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je važio u vrijeme kada je apelant tuženom dao izjavu da se odriče posebnog staža u dvostrukom trajanju i člana 4 tog zakona, te odredbi člana 217 novog Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 1/16), „ a koji je sada na snazi, a isti je bio na snazi kad je [apelantu] prestao radni odnos“. U vezi s tim, Osnovni sud je utvrdio da apelantov zahtjev nema pravnog osnova u odredbi člana 125, stav 2 i 4 citiranog zakona. Dalje, taj sud je ukazao da su odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, između ostalog, regulisani radni odnos i prava po osnovu rada zaposlenih u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, da je članom 35 stav 1 tačka g) navedenog zakona propisano pod kojim uslovima zaposlenom prestaje radni odnos, odnosno tačkom g) je propisano da kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja ili kada navrši godine života i penzijski staž za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Odredbom člana 42 stav 1 Zakona o PIO propisano je da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ostvaruje pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant 31. avgusta 2016. godine navršio 60 godina života i ukupno 40 godina dva mjeseca i 12 dana penzijskog staža, i to staž osiguranja s efektivnim trajanjem od 33 godine i 27 dana, staž osiguranja s uvećanim trajanjem od četiri godine, šest mjeseci i 13 dana i poseban staž od dvije godine, sedam mjeseci i dva dana, iz čega, prema ocjeni tog suda, proizlazi da je apelant ispunio uslove za prestanak radnog odnosa u skladu sa članom 35 stav 1 tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija.

10. Osnovni sud je takođe odbio kao neosnovane apelantove navode da mu je tuženi donio nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa jer mu je poseban staž pogrešno računao, tj. u dvostrukom umjesto u jednostrukom trajanju. Apelant je, naime, tvrdio da je pismenom izjavom zahtijevao jednostruko trajanje računanja tog staža u smislu člana 125 stav 4 tada važećeg Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je propisivao da je poslodavac dužan da poseban staž računa u jednostrukom trajanju ukoliko to radnik zahtijeva. Međutim, Osnovni sud je naveo da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, koji je dakle lex specialis, reguliše radne odnose i prava iz radnih odnosa zaposlenih u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, te je istakao da član 35 stav 1 tačka g) navedenog zakona upućuje na primjenu Zakona o PIO. Stoga, Osnovni sud nije mogao da prihvati apelantovu izjavu od 8. oktobra 2014. godine datu Službi za opšte i pravne poslove KPZ, iz koje proizlazi da se apelant odrekao posebnog staža u dvostrukom trajanju koji je ostvario kao pripadnik Vojske RS i zahtijevao da mu se taj staž računa u jednostrukom trajanju, a koju je dao u skladu sa članom 125 Zakona o radu kao dokaz na osnovu koga bi mogao izvesti zaključak da je prvotuženi bio u obavezi da apelantu poseban staž računa u jednostrukom trajanju. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je imao u vidu činjenicu da je Fond za PIO rješenjem od 26. juna 1998. godine na apelantov zahtjev njemu utvrdio poseban staž u dvostrukom trajanju u vrijeme provedeno u svojstvu pripadnika Vojske RS, što ukupno iznosi dvije godine, sedam mjeseci i dva dana jer je postupak za utvrđivanje posebnog staža u dvostrukom trajanju pokrenut 13. januara 1998. godine po apelantovom zahtjevu. U tom kontekstu, Osnovni sud je naveo da je apelant: „…prije 15 godina samoinicijativno podnio zahtjev da mu se poseban staž računa u dvostrukom trajanju, što mu je Fond PIO rješenjem i utvrdio, a odredbom člana 5 stav 2 Zakona o [PIO] propisano je: 'Stečena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja mogu prestati samo u slučajevima utvrđenim ovim zakonom', a članom 39 istog zakona propisano je: 'Lice iz člana 37 ovog zakona ne može se odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda'.“ Dakle, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 1998. godine, na njegov zahtjev, stekao pravo da mu se poseban staž računa u dvostrukom trajanju. Iz navedenih razloga, pri tome imajući u vidu odredbe člana 35 stav 1 tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, člana 43 stav 1, 5 stav 2 i 39 Zakona o PIO, Osnovni sud smatra da apelant u dokaznom postupku nije dokazao da je tuženi KPZ bio dužan da mu poseban staž računa u jednostrukom trajanju, odnosno da je trebao primijeniti odredbe Zakona o radu koji je važio u vrijeme kada je apelant tuženom kao poslodavcu dao izjavu da se odriče posebnog staža u dvostrukom trajanju, zbog čega je apelant u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom. Osnovni sud je odluku o troškovima parničnog postupka donio primjenom odredbe člana 386 stav 1 ZPP.

11. Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 027132 17 Rsž od 28. juna 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda od 20. marta 2017. godine.

12. Okružni sud je naveo da je ispitujući presudu prvostepenog suda u granicama žalbenih razloga i postupajući prema odredbi člana 221 ZPP zaključio da je odluka prvostepenog suda zakonita i pravilna. Okružni sud je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, naveo da smatra da je prvostepeni sud dao jasne i argumentovane razloge koji su ga rukovodili da u cjelini odbije apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud smatra da rješenje tuženog KPZ od 29. jula 2016. godine, a koje je predmet preispitivanja u ovom radnom sporu, predstavlja klasičan primjer obaveznog, a ne fakultativnog prestanka radnog odnosa, koji je direktor KPZ bio dužan donijeti u slučaju kada je zaposlenik, u konkretnom slučaju apelant, navršio godine života i penzijskog staža za ostvarivanje prava na starosnu penziju, prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Dakle, obavezno donošenje takvog rješenja je uslovljeno navršavanjem godina života i penzijskog staža shodno propisima Zakona o PIO. U okolnostima konkretnog predmeta Okružni sud je utvrdio da je apelant u momentu donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa imao navršenih 60 godina života i 40 godina penzijskog staža, a što proizlazi iz Uvjerenja Fonda PIO broj 000041/16 od 24. februara 2016. godine, pri čemu je u ukupan penzijski staž uračunat staž osiguranja s efektivnim trajanjem od 32 godine, četiri mjeseca i 27 dana, staž osiguranja s uvećanim trajanjem od četiri godine, tri mjeseca i 23 dana, kao i poseban staž u trajanju od dvije godine, sedam mjeseci i dva dana. Prema tome, Okružni sud smatra nespornim da je apelant na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa navršio 60 godina života s obzirom na to da je rođen 31. avgusta 1956. godine. Odredbom člana 41 Zakona o PIO je propisano da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, dok je odredbom člana 42 stav 1 citiranog zakona propisano da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Dakle, iz navedenog slijedi da je apelant u momentu donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa tuženog KPZ ispunjavao zakonske uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu odredbe člana 42 stav 1 Zakona o PIO. Okružni sud je takođe ukazao da je odredbama ranije važećeg Zakona o radu (članom 125 stav 4) zaista bila predviđena obaveza poslodavca da na zahtjev radnika ostvareni staž u dvostrukom trajanju računa kao staž u jednostrukom trajanju. Međutim, u vezi s tim je ukazao da je u vrijeme podnošenja predmetne apelantove tužbe na snazi već bio Zakon o radu koji je stupio na snagu 20. januara 2016. godine kojim navedena obaveza poslodavca nije bila propisana i kojim je, odredbom člana 271, propisano da će se postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu tog zakona okončati prema propisima koji su važili do stupanja na snagu tog zakona. Prema tome, kako je apelant tužbu sudu podnio 19. decembra 2016. godine, tj. nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o radu, evidentno je da nije osnovano apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o radu koji je prestao da važi. Prema tome, Okružni sud smatra da je za rješavanje predmetnog spora bilo mjerodavno materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka pravnog odnosa, a konkretni pravni odnos je nastao 29. jula 2016. godine kada je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa i kada poslodavac nije imao obavezu da ostvareni posebni staž u dvostrukom trajanju računa u jednostrukom trajanju jer ga na to nisu obavezivale važeće odredbe Zakona o radu. S druge strane, taj sud je ukazao da je odredbom člana 5 Zakona o PIO propisano da stečena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja mogu prestati samo u slučajevima utvrđenim tim zakonom. Kako je poseban staž u dvostrukom trajanju pravo koje je definisano tim zakonom, proizlazi da je riječ o stečenom pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja kojeg se apelant u skladu sa članom 39 Zakona o PIO ne može odreći.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da mu je radni odnos prestao nezakonito jer mu je tuženi KPZ poseban penzijski staž računao pogrešno u dvostrukom umjesto u jednostrukom trajanju i pored činjenice što je pismenom izjavom od 8. oktobra 2014. godine zahtijevao da mu se taj staž računa u jednostrukom trajanju u skladu sa članom 125 stav 4 tada važećeg Zakona o radu. Naime, apelant ističe da je pravo na jednostruko računanje posebnog staža stekao na osnovu Zakona o radu važećeg u momentu podnošenja pismene izjave poslodavcu KPZ.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Osnovni sud apelantove navode, takođe, smatra neosnovanim, cijeneći da je u obrazloženju presude dao jasne i valjane razloge koje je prihvatio i Okružni sud. Stoga smatra da je presuda tog suda donesena na osnovu relevantnih zakona citiranih u obrazloženju presude.

16. Ministarstvo pravde smatra neosnovanim apelantove navode da mu se poseban staž trebao računati u jednostrukom trajanju, pri tome ukazujući da je odredbom člana 39 Zakona o PIO propisano da se lice iz člana 37 citiranog zakona ne može odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda PIO, a u spisu se nalazi uvjerenje Fonda PIO od 24. februara 2016. godine da apelant ima ukupno dvije godine, sedam mjeseci i dva dana posebnog staža. Kako je odredbom člana 42 stav 1 Zakona o PIO propisano da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža, a kako je apelant na dan 31. avgust 2016. godine navršio 60 godina života i ukupno ima 40 godina, dva mjeseca i 12 dana penzijskog staža, ispunio je uslove za prestanak radnog odnosa, pa mu je pravilnom primjenom odredbe člana 35 stav 1 tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija utvrđen prestanak radnog odnosa radi ostvarivanja prava na starosnu penziju.

17. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je ukazalo na Odluku Ustavnog suda broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, u kojoj je Ustavni sud zauzeo stav da relevantne odredbe Zakona o PIO na daju pravo zainteresovanim licima da odluče da li će im se u penzijski staž računati poseban staž. Shodno navedenom, apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/10 i 117/11) relevantne odredbe glase:

Član 35. stav 1. tačka g i st. 2. i 3.

Prestanak radnog odnosa (1) Uposlenom u Ustanovi prestaje radni odnos:

g) ispunjavanjem zakonom propisanih uvjeta koji se odnose na godine staža osiguranja i starosnu dob za penzioniranje u skladu sa zakonom kojim se propisuje pitanje penzijsko-invalidskog osiguranja, (2) O prestanku radnog odnosa donosi se rješenje.

(3) Protiv rješenja o prestanku radnog odnosa može se izjaviti žalba ministru u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 98/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

U članu 35. u stavu 1. tačka g) mijenja se i glasi:

"g) kada ispuni uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja ili kad navrši godine života i penzijski staž za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja,".

Član 37.

Na prava i obaveze iz radnog odnosa, koja nisu propisana ovim zakonom primjenjuju se odredbe Zakona o radu.

20. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:

Član 5. stav 2.

(2) Stečena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja mogu prestati samo u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.

Član 22.

Penzijski staž Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž.

Član 37.

(1) Poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:

a) borcu, pripadniku oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili vojnih formacija pod komandom tih snaga, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji te države od 17. avgusta 1990. do 19. maja 1992. godine, i

b) borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije.

(2) Licima iz stava 1. ovog člana u poseban staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, kao i vrijeme provedeno na liječenju i medicinskoj rehabilitaciji, zbog posljedica bolesti ili povreda zadobijenih u oružanim sukobima i zarobljeništvu.

(3) Poseban staž, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, utvrđuje Fond rješenjem, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji borca.

(4) Poseban staž, u skladu sa stavom 1. tačka b) i stava 2. ovog člana, računa se zaključno sa danom demobilizacije, odnosno sa danom oslobađanja iz zarobljeništva ili završetka liječenja i medicinske rehabilitacije, a najdalje do 19. juna 1996. godine.

Član 39.

Lice iz člana 37. ovog zakona ne može se odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda.

Starosna penzija Član 41.

Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.

Član 42.

(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.

(2) Osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.

(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.

21. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 125.

Ugovor o radu prestaje da važi:

[…] 4. kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.

[…] Izuzetno od tačke 4. ovog člana, kod utvrđivanja uslova za prestanak ugovora o radu radniku koji je ostvario poseban staž u dvostrukom trajanju poslodavac je dužan da taj dio staža računa u jednostrukom trajanju, ukoliko to radnik zahtijeva.

22. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16) relevantne odredbe glase:

Član 271.

Postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona okončat će se prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant kao osporene odluke naveo i rješenja Ministarstva pravde broj 08.030/059-2786/16 od 25. avgusta 2016. godine i KPZ broj 01-480/16 od 29. jula 2016. godine, koje zapravo, u okolnostima konkretnog slučaja, predstavljaju odluke apelantovog poslodavca koje su bile predmet apelantovog tužbenog zahtjeva okončanog osporenim presudama redovnih sudova. Stoga će Ustavni sud, u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, razmotriti apelaciju u odnosu na osporene presude. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju predmetni postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 027132 17 Rsž od 28. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, koju je apelant primio 9. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena je 28. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije, kako to proizlazi iz navoda apelacije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanje apelanta na posao, odnosno na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi tog prava.

31. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer mu je tuženi pogrešno računao poseban staž u dvostrukom trajanju, iako je apelant u smislu odredbe člana 125 stav 2 Zakona o radu dao izjavu tuženom da se odriče posebnog staža u dvostrukom trajanju. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. U vezi s navodima apelacije koji se suštinski svode na tvrdnju da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u pogledu računanja „posebnog staža“ u penzijski staž s aspekta propisa koji su važili u Federaciji BiH razmatrao u predmetu broj AP 2184/09 (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci Ustavni sud računanje „posebnog staža“ cijenio shodno odredbama Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, i to odredbe člana 82 stav 1 tačka 1 i člana 94 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 82 stav 1 tačka 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH bilo regulisano, između ostalog, da penzijski staž obuhvata: „1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja […] i poseban staž iz člana 94 ovog zakona;“ a da je odredbom člana 94 tog zakona bilo propisano da se određenim osobama: „[…] u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine.“ Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao (tačka 28): „Stoga, imajući u vidu odredbe člana 82 stav 1 tačka 1, kao i člana 94 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Ustavni sud smatra da taj zakon nije propisao mogućnost zainteresovanim licima da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati (i) poseban staž iz člana 94 tog zakona, što onda znači da je relevantnim odredbama tog zakona propisano obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž onim licima koja su u relevantnom periodu učestvovala u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine.“

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u okolnostima konkretnog predmeta sudovi osporenim odlukama dali jasno i argumentovano obrazloženje da je apelantu tuženi KPZ, postupajući shodno odredbi člana 35 stav 1 tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, a u vezi s odredbom člana 42 stav 1 Zakona o PIO, utvrdio prestanak radnog odnosa zato što je ispunio uslove za starosnu penziju, imajući u vidu činjenicu da je 31. avgusta 2016. godine navršio 60 godina života i 40 godina, dva mjeseca i 12 dana penzijskog staža, u koji mu se, shodno odredbi čl. 37 i 39 Zakona o PIO, uračunava i poseban staž u trajanju od dvije godine, sedam mjeseci i dva dana. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi, Ustavni sud prvenstveno konstatuje da one zapravo na sličan način regulišu pitanje uračunavanja posebnog staža, kao i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH u naprijed citiranom predmetu Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud takođe zapaža da je osporenim odlukama dato jasno obrazloženje da, imajući u vidu specifičnost propisa Republike Srpske, izjava koju je apelant dao tuženom 8. oktobra 2014. godine i kojom se odrekao posebnog staža u dvostrukom trajanju u smislu člana 125 Zakona o radu nije mogla biti cijenjena kao dokaz da se apelantu poseban staž računa u jednostrukom trajanju. Ovo iz razloga što iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova nespornim proizlazi da je Fond PIO upravo na apelantov lični zahtjev 26. juna 1998. godine donio rješenje kojim je apelantu utvrdio poseban staž u dvostrukom trajanju. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbu člana 39 Zakona o PIO, kojom je propisano da se lice iz člana 37 tog zakona, koje je, dakle, ostvarilo poseban staž u dvostrukom trajanju, ne može odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, kada je osporenim odlukama jasno ukazano da se poseban staž osiguranja koji je apelant stekao kao pripadnik Vojske RS računa u njegov penzijski staž u dvostrukom trajanju prema odredbi člana 35 stav 1 tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, a u vezi s odredbom člana 42 stav 1 Zakona o PIO.

34. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući sopstvenu praksu u predmetu koji je pokretao slična pravna pitanja (ibid. AP 2184/09), Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava, te da se primjena materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati proizvoljnom, te da stoga nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3659/17 (Č. S.) | Sudska praksa | Aktio