Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-323/17 (Č. K.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otpremnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-323/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 323/17, rješavajući apelaciju Čede Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Čede Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 Rs 010119 16 Rev od 9. novembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Rs 010119 15 Rsž od 29. septembra 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Čedo Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Vrućice, Teslić, podnio je 25. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 Rs 010119 16 Rev od 9. novembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Rs 010119 15 Rsž od 29. septembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Zdravstveno turističkog centra „Banja Vrućica“ a.d. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 7. novembra 2018. godine, tuženi 20. novembra 2018. godine, a Okružni sud 21. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 7. novembra 2011. godine Osnovnom sudu u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio da se kao nezakonita ukinu rješenja tuženog precizirana u tužbi, da se obaveže tuženi da ga vrati na poslove izvršnog direktora koje je obavljao na osnovu ugovora o radu, da mu isplati neisplaćene plaće, potraživanja koja proizlaze iz radnog odnosa, uplati doprinose, a sve precizirano u tužbi. Osnovni sud je donio Presudu broj 87 0 Rs 010119 11 Rs od 16. januara 2014. godine kojom je u cijelosti odbio navedeni apelantov tužbeni zahtjev.
6. Osnovni sud je donio i Dopunsku presudu broj 87 0 Rs 010119 13 RS 2 od 24. januara 2014. godine kojom je tuženi obavezan da apelanta vrati na posao izvršnog direktora za ugostiteljstvo i turizam koji je obavljao po zaključenom Ugovoru o radu broj 2963/2010 od 1. decembra 2010. godine.
7. Protiv navedene presude i dopunske presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 87 0 Rs 010119 14 Rsž 2 od 28. marta 2014. godine žalbu djelimično uvažio i presudu od 16. januara 2014. godine ukinuo u dijelu u kojem je poništena Odluka tuženog broj 1731/11 od 20. jula 2011. godine i obavezan tuženi da apelantu isplati novčane naknade precizirane u toj presudi i naknadi troškove postupka i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u dijelu u kojem je poništena odluka Disciplinske komisije tuženog od 2. septembra 2011. godine, poništeno rješenje tuženog od 5. septembra 2011. godine i odluka tuženog od 20. oktobra 2011. godine, žalba odbijena i osporena presuda potvrđena kao i u dijelu presude u kojoj je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu regresa. Presudom je u odnosu na dopunsku presudu od 24. januara 2014. godine žalba uvažena i dopunska presuda ukinuta i predmet i u tom dijelu vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu.
8. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 87 0 Rs 010119 14 Rs 3 od 8. aprila 2015. godine kojom je djelimično uvažio apelantov konačno precizirani tužbeni zahtjev i poništio Odluku tuženog broj 1731/11 od 20. jula 2011. godine, te obavezao tuženog da apelantu na ime izgubljene zarade, poreza na plaće, doprinosa za PIO i zdravstvenog osiguranja, doprinosa za zapošljavanje i dječiju zaštitu, za periode precizirane u presudi isplati iznose također precizirane u presudi. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi, a odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva u kojem je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isplati otpremninu u iznosu od 55 % prosječne mjesečne plaće koju je apelant ostvario kod tuženog za posljednja tri mjeseca za svaku navršenu godinu rada kod tuženog. U vezi s tim, u postupku je utvrđeno da je apelant cijeli radni vijek proveo na radu kod tuženog; da je Odlukom Upravnog odbora tuženog broj 2608/2010 od 18. oktobra 2010. godine imenovan za izvršnog direktora za ugostiteljstvo i turizam na period od pet godina; da je nakon toga zaključio ugovor o radu 1. decembra 2010. godine čijim odredbama su regulirana međusobna prava i obaveze u pogledu radnih obaveza, plaća i naknada plaće, otpremnine, prestanka važenja ugovora i slično. Apelant je Odlukom Upravnog odbora tuženog broj 1731/2011 od 20. jula 2011. godine (čije poništenje se traži u ovom postupku) razriješen dužnosti i istom odlukom je regulirano da te poslove preuzima generalni direktor poimenično naveden u presudi. Dalje je utvrđeno da je protiv apelanta (zajedno s poimenično navedenim radnicima tuženog) podignuta optužnica, koja je potvrđena (predmet Osnovnog suda u Tesliću 87 0 K 014458 13 K), zbog krivičnog djela nesavjesno privredno poslovanje iz člana 264. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, vezano za utvrđeni manjak u ugostiteljskom objektu „Picerija“ hotela „Srbija“ u iznosu od 27.529,73 KM, koji je nastao u periodu od 2006. do juna 2011. godine (povodom čega je vođen i disciplinski postupak protiv apelanta), ali da tokom postupka nije utvrđeno kako je okončan ovaj krivični postupak (osim što apelant u svojim navodima ističe da je oslobođen optužbe, a tuženi to nije demantirao), te da je apelant u toku trajanja ovog postupka ostvario pravo na starosnu penziju počev od 29. augusta 2014. godine (zato do tog dana traži naknadu plaće i u vezi s njom i isplatu odgovarajućih novčanih iznosa nadležnim organima i fondovima, a tada je postavio i zahtjev za isplatu otpremnine).
9. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je članom 304. stav 1. tačka z) Zakona o privrednim društvima regulirano da je upravni odbor akcionarskog društva naročito nadležan za odlučivanje o pitanjima koja se odnose na izbor i razrješenje izvršnih direktora, odobravanje uvjeta ugovora koje društvo zaključuje s njima i utvrđivanje njihove naknade, a da je članom 313. stav 9. istog zakona propisano da članove izvršnog odbora akcionarskog društva može razriješiti upravni odbor društva u bilo koje vrijeme s posebnim razlogom ili bez razloga kada je to, prema ocjeni odbora, u najboljem interesu društva, s tim da takvo razrješenje ne može povrijediti ugovorna prava razriješenog lica, a stavom 8. istog člana je regulirano da se osnivačkim aktom akcionarskog društva, statutom ili odlukom upravnog odbora društva mogu odrediti posebne funkcije, ovlaštenja, dužnosti i nazivi za članove izvršnog odbora, kao i posebni postupci za sazivanje sjednica izvršnog odbora i donošenje odluka. Nadalje je navedeno da je članom 72. stav 1. tačka 8. Statuta tuženog propisano da je Upravni odbor nadležan naročito za odlučivanje o pitanjima koja se odnose na izbor i razrješenje izvršnih direktora, odobravanje uvjeta ugovora koje društvo s njima zaključuje i utvrđivanje njihove naknade, dok su članom 74. Statuta predviđena pravila sazivanja redovnih i vanrednih sjednica Upravnog odbora tuženog. Osim toga, navedeno je da je članom 8. stav 1. tačka
g) Ugovora o radu, zaključenog 1. decembra 2010. godine između apelanta i tuženog, predviđeno da ugovor može biti raskinuti i prije isteka roka, i to razrješenjem.
10. U vezi s navedenim, Osnovni sud je obrazložio da iz sporne odluke o razrješenju apelanta od 20. jula 2011. godine proizlazi da je donesena na osnovu člana 304. Zakona o privrednim društvima i čl. 72. i 74. Statuta tuženog, a u vezi sa članom 313. tačka 8. Zakona o privrednim društvima, dakle na osnovu, prema mišljenju tog suda, potpuno neadekvatnih odredbi, a čija primjena se ni u kom slučaju ne može dovesti u kontekst razrješenja izvršnog direktora, tako da iz uvoda, kako je obrazložio taj sud, nije jasno čime se to Upravni odbor vodio donoseći ovakvu odluku. Osnovni sud je naveo da sporna odluka sadrži samo izreku u kojoj se navodi da je apelant razriješen dužnosti izvršnog direktora, da njegova ugovorena prava prema ugovoru o radu važe do stupanja na snagu ove odluke (koja stupa na snagu danom donošenja), a što, prema mišljenju tog suda, ukazuje da se iz odluke ne vidi razlog razrješenja. Pri tome je navedeno da je nesporno da svaka odluka, pa donesena i bez navođenja razloga, mora imati obrazloženje kao sastavni dio pojedinačnog pravnog akta jer je to jedini uvjet da radnik može ostvariti svoja prava pred sudom, a bez obrazloženja osporenog akta, kako je navedeno, nije moguće ni izvršiti njegovu procjenu u sudskom postupku.
11. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da na osnovu provedenih dokaza nije mogao smatrati dokazanim „najbolji interes društva“ kao poseban standard za donošenje odluke o razrješenju bez posebnog razloga jer je, prema mišljenju tog suda, nesporno da je apelant ugovor s tuženim zaključio 2010. godine, a da je manjak nastao u periodu od 2006. do 2011. godine i kada je navedena poslovna jedinica, u globalu, poslovala pozitivno s ostvarenim prihodom. Zbog navedenog, Osnovni sud je i poništio odluku tuženog o razrješenju apelanta od 20. jula 2011. godine, te usvojio pretežni dio apelantovog tužbenog zahtjeva na način kako je to precizirano u dispozitivu presude. Osnovni sud je naveo da je, analogno tome, zbog poništenja odluke o apelantovom razrješenju, prestao postojati navedeni osnov za apelantovo potraživanje da mu se isplati otpremnina u iznosu od 55 % prosječne mjesečne plaće radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, te da bi apelant mogao ostvariti pravo na otpremninu po osnovu penzionisanja, ali da takav zahtjev apelant nije ni postavio, tako da se o njemu nije moglo ni odlučiti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude i tuženi i apelant su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 87 0 Rs 010119 15 Rsž od 29. septembra 2015. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tuženog djelimično usvojio i osporenu presudu preinačio u osporenom dijelu na način da je odbio apelantov zahtjev za poništenje odluke tuženog o razrješenju apelanta s funkcije izvršnog direktora od 20. jula 2011. godine, te je obavezao tuženog da apelantu isplati iznose za potraživane naknade precizirane u presudi, a koji su manji od prvobitno dosuđenih iznosa, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe, odredbe Statuta tuženog i ugovora o radu koji je bio zaključen između apelanta i tuženog (sve precizirane u prethodnim tačkama ove odluke) zaključio da je tuženi imao uporište u tim odredbama da apelanta razriješi položaja člana Izvršnog odbora, odnosno izvršnog direktora, a što je suprotno zaključku prvostepenog suda. Navedeno je da iz sadržaja spisa proizlazi da je 20. jula 2011. godine održana sjednica Upravnog odbora tuženog, da se na toj sjednici, između ostalog, raspravljalo i o utvrđenom manjku u radnoj jedinici čiji je izvršni direktor bio apelant, da je takvo stanje ocijenjeno kao nedopustivo, nakon čega je donesena odluka o razrješenju apelanta s mjesta izvršnog direktora. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da niti jednom zakonskom odredbom nije propisano da odluka o razrješenju izvršnog direktora mora sadržavati obrazloženje, posebno imajući u vidu odredbu člana 313. Zakona o privrednim društvima koja nedvosmisleno daje mogućnost upravnom odboru da razriješi člana izvršnog odbora u bilo koje vrijeme s posebnim razlogom ili bez njega, zbog čega je, prema zaključku tog suda, pogrešan stav prvostepenog suda da ta odluka, da bi bila pravno valjana, mora sadržavati propisane elemente kao i svaki drugi upravni akt. Prema mišljenju Okružnog suda, pogrešan je stav prvostepenog suda da su u uvodu odluke o razrješenju navedene neadekvatne odredbe, pa da nije jasno čime se Upravni odbor tuženog rukovodio prilikom donošenja takve odluke jer su u uvodu sporne odluke, kako je obrazložio Okružni sud, navedeni propisi na osnovu kojih se sastaje Upravni odbor i donosi odluke. Navedeno je da je istaknuto potvrđeno i iskazima poimenično navedenih svjedoka na glavnoj raspravi, te da je apelant nesporno bio upoznat s mogućnošću ranijeg razrješenja, bez posebnog obrazloženja sve od dana potpisivanja ugovora, pa je takvu mogućnost potpisivanjem ugovora i prihvatio. Zbog navedenog, Okružni sud je zaključio da ne postoje razlozi za usvajanje dijela apelantovog tužbenog zahtjeva za poništenje sporne odluke tuženog kao nezakonite.
13. Nadalje je navedeno da, kako nije usvojen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog to apelantu samim tim ne mogu pripasti ni naknade koje mu je dosudio prvostepeni sud jer se apelant ne vraća na poslove i zadatke koje je prije obavljao, ali kako je već ranije pravomoćno poništena odluka o disciplinskoj mjeri koja je izrečena apelantu (prestanak radnog odnosa) tuženi je, prema mišljenju Okružnog suda, u skladu s tim bio u obavezi vratiti apelanta na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, a što tuženi nije učinio ni do penzionisanja apelanta. Kako navedenim postupanjem tuženog nije više bilo moguće vratiti apelanta na rad to apelantu, prema zaključku tog suda, pripada pravo na naknadu plaća i svih drugih prava iz radnog odnosa za period od nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do penzionisanja, a što je u skladu sa članom 130. Zakona o radu. Zbog navedenog, Okružni sud je i preinačio prvostepenu presudu na način preciziran u dispozitivu. Osim toga, navedeno je da je apelant konačno preciziranim tužbenim zahtjevom (koji je u toku postupka precizirao čak devet puta) tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati otpremninu u iznosu od 55 % prosječne mjesečne plaće koju je ostvario kod tuženog u posljednja tri mjeseca za svaku navršenu godinu rada kod tuženog. Prema mišljenju tog suda, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je ovakav apelantov zahtjev odbio kao neosnovan jer je u međuvremenu poništena odluka Disciplinske komisije tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu, a apelant je stekao uvjete za penziju, pa nije bilo osnova za isplatu ovakve vrste otpremnine, ali je postojala mogućnost za isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju, a što apelant tužbenim zahtjevom nije tražio, zbog čega mu takva otpremnina nije ni mogla biti dosuđena. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
14. Protiv navedene presude i tuženi i apelant su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 87 0 Rs 010119 16 Rev od 9. novembra 2016. godine revizije odbio kao neosnovane. U obrazloženju je, između ostalog, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i navedeno da budući da je, saglasno naprijed citiranim odredbama Zakona o privrednim društvima i Statuta tuženog, a prevashodno sadržaju međusobno zaključenog ugovora o radu (član 8. stav 1. tačka d)), Upravni odbor tuženog imao ovlaštenje da apelanta razriješi dužnosti izvršnog direktora bez posebnog obrazloženja, zbog čega, prema zaključku Vrhovnog suda, ta odluka nije nezakonita i nema mjesta njenom poništenju kako ispravno obrazlaže i drugostepeni sud. Slijedom izloženog, naknada plaća za traženi period (od razrješenja do odlaska u penziju), kao i ostalih novčanih davanja (porez na plaću i doprinosi nadležnim fondovima), nije se mogla računati prema visini plaće izvršnog direktora, nego (kako, prema mišljenju tog suda, pravilno zaključuje i obrazlaže drugostepeni sud pozivanjem na odredbu člana 130. Zakona o radu) prema visini plaće radnog mjesta s visokom stručnom spremom koju apelant ima i koje poslove bi obavljao da je vraćen na rad nakon što su u sudskom postupku pravomoćnom presudom poništene odluke disciplinskih organa kojim mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa. Obrazloženo je i da je apelant u ovom postupku, pored ostalog, tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 55 % prosječne mjesečne plaće koju je apelant ostvario kod tuženog u posljednja tri mjeseca za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca (na takvom zahtjevu insistira i u reviziji). Vrhovni sud je, u vezi s tim, istakao da se radi o otpremnini iz člana 75. Granskog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti trgovine, ugostiteljstva, turizma i uslužnih djelatnosti Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 94/06) na koju radnik ima pravo kada mu prestane radni odnos otkazom ugovora o radu od strane poslodavca zbog prestanka potrebe za njegovim radom iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, a kod poslodavca je radio više od 30 godina.
15. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelantu na ovakav način nije prestao radni odnos nego ispunjenjem uvjeta i odlaskom u starosnu penziju, a do odlaska u penziju priznata su mu (u ovom postupku) sva prava po osnovu rada kao da je radio na radnom mjestu s visokom stručnom spremom. Zato nižestepeni sudovi, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu pogriješili kada su ovakav apelantov zahtjev odbili. Kako apelant tokom postupka nije precizirao, niti uopće postavio zahtjev za isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju o kojoj govori odredba člana 44. stav 1. tačka 6. navedenog granskog kolektivnog ugovora to, prema obrazloženju tog suda, nije u pravu kada u reviziji tvrdi da su mu nižestepeni sudovi trebali dosuditi tu otpremninu koja se može „preračunati u izvršnom postupku“, a ovo iz razloga što sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, kako propisuje odredba člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Obrazloženo je i da apelant revizijom ukazuje kako sud u radnom sporu nema punu jurisdikciju kada ispituje zakonitost odluka poslodavca iz disciplinskog postupka, te obrazlaže kako odluke na osnovu kojih mu je prestao radni odnos nisu zakonite. Kako je o zakonitosti i pravilnosti odluka disciplinskih organa tuženog na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos odlučeno ranijom pravomoćnom presudom i one više nisu predmet raspravljanja, ovi navodi su, prema mišljenju Vrhovnog suda, potpuno irelevantni u ovoj fazi postupka, kao i ukazivanje na činjenicu da je protiv apelanta bila podignuta optužnica. Također, u situaciji u kojoj je drugostepeni sud, preinačavajući prvostepenu presudu, odbio zahtjev za poništenje odluke o razrješenju od 20. jula 2011. godine, a naknade plaće nije dosudio prema plaći izvršnog direktora, odnosno prema ugovoru o radu od 1. decembra 2010. godine, irelevantni su i navodi kojima se objašnjava da je odluka o razrješenju valjana i da taj ugovor o radu više ne egzistira. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da redovni sudovi u osporenim presudama prihvaćaju da je zakonita osporena odluka kojom je razriješen s funkcije izvršnog direktora iako ta odluka ne sadrži nikakvo obrazloženje i razloge za njeno donošenje, zbog čega smatra da nije bilo razloga da redovni sudovi odbiju njegov tužbeni zahtjev za poništenje sporne odluke. Također navodi da redovni sudovi njegovo pravo na plaću nakon otkaza ugovora o radu vezuju za neko fiktivno radno mjesto visoke spreme na koje nikada nije raspoređen iako mu je morao biti uspostavljen radnopravni status, te ističe da je shodno svim zakonskim odredbama i pravilima imao pravo na naknadu plaće izvršnog direktora jer je to bilo njegovo radno mjesto, kao i pravo na otpremninu koja mu također nije isplaćena iako je morala biti. Navodi i da nije mogao biti raspoređen na drugo radno mjesto i zato što je zbog trajanja postupka od četiri godine stekao uvjete za penziju, pa je penzionisan, a što redovni sudovi također nisu uzeli u obzir.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnim stavovima i zaključcima koje je naveo u svojoj odluci, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
18. Okružni sud je naveo kratak sadržaj osporenih odluka, te istakao da nije bilo kršenja apelantovih prava pred tim sudom, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
19. Tuženi je naveo da apelant svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje zaključke Okružnog suda i Vrhovnog suda, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ br. 127/08, 58/09, 100/11 i 67/13) relevantne odredbe glase:
Član 304.
(1) Upravni odbor akcionarskog društva nadležan je naročito za odlučivanje o pitanjima koja se odnose na:
z) izbor i razrješenje izvršnih direktora, odobravanje uslova ugovora koje društvo zaključuje sa njima i utvrđivanje njihove naknade, Član 313. st. 1, 4, 5, 9. i 10.
(1) Akcionarsko društvo može imati jednog ili više izvršnih direktora. Broj izvršnih direktora određuje se osnivačkim aktom ili statutom društva.
(4) Izvršni direktori biraju se iz reda lica koja su članovi upravnog odbora ili drugih lica, s tim da izvršni direktori koji se biraju iz reda članova upravnog odbora čine manje od polovine članova tog odbora.
(5) U akcionarskom društvu koje ima više od dva izvršna direktora formira se izvršni odbor.
(9) Članove izvršnog odbora akcionarskog društva može razriješiti upravni odbor društva u bilo koje vrijeme, sa posebnim razlogom ili bez njega, kada je to po ocjeni odbora u najboljem interesu društva, s tim da takvo razrješenje ne može povrijediti ugovorna prava razriješenog lica.
(10) Odredbe Zakona koje se odnose na izvršni odbor shodno se primjenjuju na izvršne direktore.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 87 0 Rs 010119 16 Rev od 9. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja zakonitosti rješenja o razrješenju apelanta s mjesta izvršnog direktora tuženog i njegovog prava na naknadu potraživanja koja proistječu iz radnog odnosa, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova čije presude osporava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, dovodeći činjenice predmeta prezentirane u prethodnim tačkama ove odluke u kontekst s naprijed citiranim relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima, Statutom tuženog i apelantovim ugovorom o radu, smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i argumentirane razloge koji su u skladu s pravom na pravično suđenje i da u njima nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo. Naime, Ustavni sud zapaža da je, kako su to i obrazložili redovni sudovi u osporenim presudama, samim Zakonom o privrednim društvima i Statutom tuženog propisano da izvršni direktor može biti razriješen funkcije i bez posebnog obrazloženja, a kada je to u interesu društva, što je u konkretnom predmetu i bio slučaj, zbog čega su ovi apelantovi navodi neosnovani. Nadalje, kako je i obrazloženo u osporenim presudama, iz činjenica utvrđenih u postupku proizlazi da je protiv apelanta kod tuženog vođen i disciplinski postupak zbog manjka u poslovnoj jedinici u kojoj je apelant bio izvršni direktor (što predstavlja ozbiljan razlog za razrješenje) koji je rezultirao odlukom o prekidu radnog odnosa apelanta, ali i da je odluka te komisije poništena jer je u međuvremenu apelant u krivičnom postupku oslobođen odgovornosti, ali da takva situacija nije mogla imati utjecaja na odlučenje u konkretnom slučaju. Ovo stoga jer je apelant u međuvremenu stekao uvjete za penziju i penzionisan je, pa konačno preciziranim tužbenim zahtjevom nije ni tražio povrat na rad kod tuženog, zbog čega nije bilo objektivne mogućnosti za apelantovo raspoređivanje na rad kod tuženog u skladu sa stručnom spremom (dakle ne na mjesto izvršnog direktora jer takva mogućnost nije ni bila predviđena citiranim propisima). U konkretnom sudskom postupku apelantu je dodijeljena naknada plaća i ostalih primanja koja proizlaze iz radnog odnosa u visini koja je predviđena za zaposlene s apelantovom stručnom spremom, a čime je ispunjen i uvjet iz odredbi Zakona o privrednim društvima da lice koje je prijevremeno razriješeno ne može biti oštećeno u vezi s pravima iz ugovora o radu. Zbog toga, Ustavni sud i apelantove navode vezane za navedeno smatra neosnovanim.
33. Ustavni sud, također, ukazuje i da, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi apelantu nisu mogli dosuditi otpremninu zbog odlaska u penziju (na koju je apelant nesumnjivo imao pravo, ali je nije primio) jer apelant konačno preciziranim tužbenim zahtjevom nije takvu isplatu ni tražio, čime je sam onemogućio redovne sudove (a nakon toga i Ustavni sud) da se, shodno odredbi člana
2. ZPP, bave tim pitanjem, pa su i ovi navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji navodi da nije mogao biti raspoređen na rad kod tuženog jer je parnični postupak trajao četiri godine. S obzirom na to da apelant, osim ovog paušalnog navoda, ne ističe nikakve druge tvrdnje vezane za dužinu trajanja predmetnog postupka, te uzimajući u obzir da je nesporno da je konkretan postupak trajao ne četiri nego skoro šest godina, kao i da apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom nije ni tražio vraćanje na rad kod tuženog, to Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Kako apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, to nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su Okružni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada je preinačena prvostepena presuda na način da je utvrđeno da nije nezakonita odluka o razrješenju apelanta s funkcije izvršnog direktora tuženog jer je donesena shodno relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima, Statutu tuženog i apelantovom ugovoru o radu i u situaciji kada je apelantu dosuđena naknada plaća i primanja iz radnog odnosa kakva bi mu pripadala da je tražio raspoređivanje na radno mjesto s visokom spremom kod tuženog (ali ne i na funkciju izvršnog direktora) i s obzirom na to što je apelant u međuvremenu penzionisan, pa nije ni mogao biti vraćen na rad kod tuženog, niti je tražio da sudovi obavežu tuženog da mu isplati otpremninu zbog odlaska u penziju.
37. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević