Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-551/17 (B. K. i M. T.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građevinsko zemljište
  • Državno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-551/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 551/17, rješavajući apelaciju Branka Kovačevića i Mirka Trivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Kovačevića i Mirka Trivića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011097 16 Uvp 2 od 20. oktobra 2016. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branko Kovačević i Mirko Trivić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 11. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 011097 16 Uvp 2 od 20. oktobra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i zainteresiranog lica Grada Banjaluka, kojeg zastupa Pravobranilaštvo RS kao zakonski zastupnik (u daljnjem tekstu: zainteresirano lice), zatraženo je 16. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i zainteresirano lice dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 22. oktobra do 21. novembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove – Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 11-476-417/07 od 28. septembra 2012. godine, u postupku utvrđivanja prestanka državnog vlasništva i uspostavljanja ranijeg vlasničkopravnog odnosa na gradskom građevinskom zemljištu, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata „kojim su zatražili utvrđivanje prestanka državnog vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu“ kako je označeno preciziranim katastarskim oznakama, i to kao društveno vlasništvo s pravom korištenja apelanata s dijelovima ½ i pravom na posjed navedenih pravnih lica (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište).

6. U obrazloženju rješenja Područna jedinica je navela da je u dokaznom postupku utvrđeno da je predmetno zemljište prešlo u društveno odnosno državno vlasništvo na osnovu Rješenja Odjeljenja za finansije Narodnog odbora Općine Banjaluka od 24. oktobra 1959. godine donesenog na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58). Također je utvrđeno da je predmetno zemljište upisano u precizirani zemljišnoknjižni uložak, da su na njemu upisani kuća i zgrada kao zasebno zemljišnoknjižno tijelo II, čiji je vlasnik M. Ć. upisan „na osnovu kupoprodajnog ugovora 1907. godine“. Utvrđeno je da je nakon nacionalizacije imenovani M. Ć. (prethodno vlasnik predmetnog zemljišta) upisan kao nosilac prava korištenja građevinskog zemljišta, a kao vlasnik navedenih objekata (kuća i zgrada). Prva promjena upisanih prava izvršena je 2005. godine kada su na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Banjaluci od 23. septembra 2005. godine kao korisnici predmetnog zemljišta i vlasnici navedenih objekata upisani nasljednici M. Ć. (njegove tri kćerke i supruga). Apelanti kao nosioci prava korištenja zemljišta i vlasništva na objektima upisani su na osnovu kupoprodajnih ugovora iz 2005. godine, koje su zaključili sa spomenutim nasljednicima ranijeg vlasnika. U postupku je također utvrđeno da je izvršeno usaglašavanje zemljišnoknjižnih podataka s katastarskim podacima na predmetnim nekretninama, a i stanjem na terenu, tako da su spomenuti objekti brisani iz zk. uloška jer je predmetno zemljište prema važećem regulacionom planu centralnog područja Grada Banjaluka u naravi neizgrađeno građevinsko zemljište, da nije privedeno namjeni prema navedenom regulacionom planu prema kojem je na predmetnom zemljištu predviđena poslovno-stambena izgradnja. Također je utvrđeno da upis prava posjeda u korist navedenih pravnih lica datira od perioda aerofotogrametrijskog snimanja izvršenog 1969. godine i izlaganja podataka na javni uvid 1. juna 1978. godine.

7. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Područna jedinica se pozvala na odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) iz 2006. godine, prema kojima prestanak državnog vlasništva podrazumijeva i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa, odnosno utvrđenje u čiju će se korist uspostaviti taj vlasničkopravni odnos. Istaknuto je da se među strankama u toj upravnoj stvari ukazalo spornim utvrđenje svojstva ranijeg vlasnika predmetnog zemljišta zbog toga što su apelanti upisani kao nosioci prava korištenja predmetnog zemljišta tek 2005. godine, dok je u vrijeme nacionalizacije to zemljište bilo upisano kao vlasništvo M. Ć., pa zainteresirano lice smatra da apelanti nemaju svojstvo ranijih vlasnika, a ni aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetnog zahtjeva. Za razrješenje navedene sporne činjenice, a s obzirom na to da važeći ZGZ iz 2006. godine ne daje definiciju ranijeg vlasnika neizgrađenog građevinskog zemljišta, Područna jedinica se pozvala na odredbe člana 20. stav 2. ZGZ iz 2003. godine kojima je propisano ko se smatra ranijim vlasnikom neizgrađenog građevinskog zemljišta. Kako se prema odredbi člana 44. ZGZ iz 2006. godine raniji vlasničkopravni status uspostavlja u korist ranijeg vlasnika, zaključeno je da, u smislu odredbe člana 20. stav 2. ZGZ iz 2003. godine, proizlazi da apelanti ne spadaju u krug lica iz te odredbe jer u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društveno vlasništvo nisu imali uknjiženo pravo vlasništva, već je to pravo bilo upisano u korist M. Ć., u čiju korist bi u pravilu trebalo izvršiti uknjižbu prava vlasništva. S obzirom na to da je imenovani umro, a provedena je ostavinska rasprava i njegovi zakonski nasljednici upisani u zk. uložak kao nosioci prava korištenja predmetnog zemljišta, Područna jedinica je smatrala da se u takvom slučaju raniji vlasničkopravni status uspostavlja u njihovu korist, pa oni, prema tome, imaju aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetnog zahtjeva.

8. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv navedenog rješenja, Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: tužena) Rješenjem broj 21.05/476-39/10 od 3. decembra 2012. godine odbila je žalbe kao neosnovane. U obrazloženju rješenja tužena je navela da je Područna jedinica kao prvostepeni upravni organ pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalnopravne propise.

9. Apelanti su tužbom pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) protiv navedenog rješenja tužene. Odlučujući o tužbi, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 011097 12 U od 27. decembra 2013. godine tužbu apelanata usvojio i osporeno rješenje tužene poništio. Istom presudom obavezana je tužena da apelantima naknadi troškove upravnog spora u preciziranom iznosu, a odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova upravnog spora. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je osporeni akt tužene, odnosno predmetno prvostepeno rješenje od 28. septembra 2012. godine doneseno u izvršenju presude tog suda od 27. aprila 2011. godine. Dalje je istaknuto da taj sud prihvata pravilnim činjenično utvrđenje, ali ne prihvata konačni zaključak prvostepenog organa da je zahtjev apelanata neosnovan jer oni nemaju svojstvo ranijih vlasnika. Okružni sud je, budući da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su apelanti legitimni pravni sljednici ranijeg vlasnika M. Ć., odnosno njegovih nasljednika od kojih su kupili nekretnine, zaključio da nije upitna, a ni nerazjašnjena aktivna legitimacija apelanata za pokretanje predmetnog postupka i ostvarivanje prava u postupku. Okružni sud je zaključio da je u ponovnom postupku tužena u obavezi da postupi prema odredbi člana 50. Zakona o upravnim sporovima te umjesto poništenog donese novi upravni akt, najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja te presude, shodno pravnom shvatanju tog suda i primjedbama u pogledu postupka.

10. Zainteresirano lice je protiv navedene presude Okružnog suda podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje. Vrhovni sud je odlučujući o zahtjevu donio Presudu broj 11 0 U 011097 16 Uvp 2 od 20. oktobra 2016. godine kojom je zahtjev uvažio i presudu Okružnog suda od 27. decembra 2013. godine preinačio tako što je tužbu odbio kao neosnovanu. Istom presudom zahtjev apelanata za naknadu troškova upravnog spora je odbijen, kao i zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na zahtjev za preispitivanje.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apelanti pogrešno zaključuju da su nasljednici ranijeg vlasnika pravo vlasništva stekli samim stupanjem na snagu ZGZ iz 2003. godine, s obzirom na to da je odredbom člana 96. tog zakona propisano da po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu s regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine. Vrhovni sud je utvrdio da je predmetno zemljište postalo društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine, na osnovu kojeg je doneseno rješenje o nacionalizaciji, a ne na osnovu odluke općine. Prema tome, kako je dalje navedeno, čak i da nije trebalo donositi rješenje, u to vrijeme nisu bili ispunjeni uvjeti da se na tom zemljištu uspostavi raniji vlasničkopravni status, pa u vrijeme kada je izvršeno prometovanje tog zemljišta nasljednici nisu bili njegovi vlasnici. Osim toga, prometovanje je izvršeno nakon nacionalizacije, pa, u smislu navedene odredbe člana 44. ZGZ iz 2006. godine, apelanti nemaju osnov za stjecanje prava vlasništva, niti se o njihovim pravima može raspravljati u konkretnom postupku u kojem se samo vrši uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog statusa, a u korist ranijeg vlasnika, a taj status apelanti nemaju, na što je zainteresirano lice osnovano ukazalo. Prava koja apelantima eventualno pripadaju prema Zakonu o stvarnim pravima, i to članu 325, na koja ukazuju u odgovoru na zahtjev, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelanti ne mogu s uspjehom isticati u konkretnom postupku jer se radi o različitim osnovima stjecanja prava na nekretninama. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno prvostepenim rješenjem odbijen zahtjev apelanata za utvrđivanje prestanka državnog vlasništva na predmetnom zemljištu, a time je rješenjem tužene žalba koju su izjavili protiv prvostepenog rješenja pravilno odbijena kao neosnovana i o razlozima takvog odlučivanja dato potpuno i detaljno obrazloženje, koje kao pravilno prihvata i taj sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, i to člana 44. ZGZ iz 2006. godine, te člana 20. stav 2. i člana 96. ZGZ iz 2003. godine. Istakli su da su pravo korištenja na predmetnim nekretninama stekli u toku 2005. godine kada su na osnovu kupoprodajnog ugovora ostvarili upis takvog prava u zemljišnoj knjizi. Apelanti smatraju da su u vrijeme kada su oni stekli navedena prava pravni prednici od kojih su kupili predmetne nekretnine po sili zakona, i to primjenom odredbe člana 96. stav 1. ZGZ iz 2003. godine, postali vlasnici predmetnih nekretnina, s obzirom na to da su u cijelosti bili ispunjeni uvjeti propisani tom odredbom. Istakli su da su pravo korištenja stekli od lica koja su bila raniji vlasnici predmetnih nekretnina, a koja su u trenutku zaključenja kupoprodajnih ugovora iz 2005. godine imala ponovno uspostavljen status vlasnika tih nekretnina. Navedeni status je za njih uspostavljen po sili zakona, i to 3. novembra 2003. godine kada je primjenom odredbe člana 97. ZGZ iz 2003. godine taj zakon stupio na snagu. Činjenica da su apelanti pokrenuli upravni postupak u trenutku kada je na snazi već bio novi ZGZ iz 2006. godine ne dovodi do gubitka ili reduciranja njihovog prava koje je stečeno u periodu važenja ranijeg zakona, i to na osnovu pravne valjanosti ugovora koji nije osporen kao pravni osnov na bilo koji način, a na osnovu kojeg su apelanti i upisani u zemljišnu knjigu sa svojim pravima na predmetnim nekretninama.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude koji je podnijelo zainteresirano lice, kao i obrazloženje razloga zaključivanja da apelanti nemaju svojstvo ranijeg vlasnika, odnosno njegovog pravnog sljednika građevinskog zemljišta koje je predmet postupka. Također je navedeno da su neosnovani navodi apelanata da su vlasništvo na predmetnom zemljištu stekli prema Zakonu o stvarnim pravima jer odlučivanje po tom zakonu nije bilo predmet konkretnog postupka. Istaknuto je da su navodi apelacije istovjetni navodima tužbe i odgovora na zahtjev za vanredno preispitivanje, za koje je taj sud dao obrazloženje u osporenoj presudi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Zainteresirano lice je u odgovoru na apelaciju istaklo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te da je pravilan stav Vrhovnog suda koji je donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03) relevantne odredbe glase:

Član 20. stav 2.

(2) Ranijim vlasnikom neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, koje je državna svojina, smatra se:

- lice koje je u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu, sada državnu svojinu imalo uknjiženo pravo svojine u katastru nekretnina, odnosno zemljišnim knjigama,

- lice za koje se utvrdi da je bilo vlasnik u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu, sada državnu svojinu,

- lice na koje je raniji vlasnik do dana prelaska građevinskog zemljišta u društvenu, sada državnu svojinu prenio pravo korišćenja građevinskog zemljišta na osnovu ugovora na kome su pravovaljani potpisi ovjereni od nadležnog organa, ili ako je ugovorena cijena isplaćena preko banke, odnosno putem pošte, ili ako je sticalac plaćao porez, odnosno doprinos na to zemljište.

Član 96.

Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno, vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine.

Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko-pravne odnose.

Rješenje iz stava 2. ovog člana se može osporavati žalbom u postupku pred organom uprave Republike Srpske nadležnim za imovinsko-pravne poslove.

Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na sprovođenje.

16. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) relevantne odredbe glase:

Član 44.

(1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu:

a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (“Službeni list FNRJ”, broj 52/58),

b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera (“Službeni list SRBiH”, broj 24/68), koji se odnosi na općine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik.

(2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo prešlo je na osnovu odluke općine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 86/03) utvrdit će se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.

(3) Prestanak vlasništva iz st. 1. i 2. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko pravne poslove.

(4) Rješenje iz stava 2. ovog člana može se osporavati žalbom u postupku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove.

(5) Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na provođenje.

17. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09 i 95/11) relevantne odredbe glase:

Pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine Član 325.

Privremeno pravo korištenja do preuzimanja, pravo korištenja radi građenja i trajno pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 011097 16 Uvp 2 od 20. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak koji se odnosi na utvrđivanje prestanka državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa na predmetnom zemljištu predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. Apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je osporenom odlukom Vrhovnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda u konačnici odbijen zahtjev apelanata za utvrđenje prestanka državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa na predmetnom zemljištu.

30. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u postupku vanrednog preispitivanja presude Okružnog suda uvažio zahtjev zainteresiranog lica i preinačio presudu Okružnog suda tako što je odbio tužbu apelanata protiv rješenja upravnih organa i na taj način potvrdio rješenja upravnih organa kojim je odbijen predmetni zahtjev apelanata. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci dovoljno jasno i argumentirano obrazložio zaključak da, suprotno navodima apelanata, u konkretnom predmetu nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu člana 96. ZGZ iz 2003. godine, kao i člana 44. ZGZ iz 2006. godine koje po sili zakona predviđaju prestanak državnog vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoj stav dao jasna obrazloženja pozivajući se na relevantne odredbe zakona, koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja navoda koje su isticali u tužbi kojom su pokrenuli upravni spor i u odgovoru na zahtjev za preispitivanje presude Okružnog suda, a koje je, u konačnici, ispitao Vrhovni sud, te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da osporena odluka nije pravilna jer su u vrijeme kada su oni stekli navedena prava pravni prednici od kojih su kupili predmetne nekretnine po sili zakona, i to primjenom odredbe člana 96. stav 1. ZGZ iz 2003. godine, postali vlasnici predmetnih nekretnina, odnosno da su oni pravo korištenja stekli od lica koja su bila raniji vlasnici predmetnih nekretnina i koja su u trenutku zaključenja kupoprodajnih ugovora iz 2005. godine imala ponovno uspostavljen status vlasnika predmetnih nekretnina. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci ispitao istaknute navode apelanata i dao jasno obrazloženje i razloge za svoj zaključak zašto je smatrao da su oni neosnovani. U datim obrazloženjima Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Također, Ustavni sud ističe da navedena odredba člana 96. ZGZ iz 2003. godine zapravo predstavlja „tek zakonsku pretpostavku za ostvarivanje prava vlasništva“ koje se utvrđuje rješenjem shodno članu 96. stav 2. ZGZ iz 2003. godine (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 920/16 od 6. juna 2018. godine, tačka 27, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da apelanti imaju eventualna prava iz člana 325. Zakona o stvarnim pravima na koja su se pozvali u odgovoru na zahtjev za preispitivanje presude, međutim, Vrhovni sud je zaključio da apelanti ne mogu s uspjehom isticati navedena prava u konkretnom postupku jer se radi o različitim osnovima stjecanja prava na nekretninama. Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci Vrhovni sud detaljno obrazložio na kojim je dokazima utvrđeno činjenično stanje, te da je naveo relevantne odredbe ZGZ iz 2003. odnosno 2006. godine na kojima je zasnovao osporenu odluku i o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U datim obrazloženjima, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u konačnici za svoju odluku kojom su odbijeni zahtjevi apelanata za utvrđenje prestanka državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa na gradskom građevinskom zemljištu dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. odnosno 2006. godine na štetu apelanata.

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-551/17 (B. K. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio