Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-94/18 (M. R.)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-94/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-94/18, rješavajući zahtjev Mioljke Radić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mioljke Radić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mioljka Radić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banja Luke, podnijela je 4. januara 2018. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 144937 16 Rev od 28. septembra 2017. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 144937 15 Gž od 7. marta 2016. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 144937 12 P od 6. maja 2015. godine.
2. Podneskom od 27. decembra 2018. godine apelantica je predložila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje presude Osnovnog suda u izvršnom predmetu broj 71 0 Ip 143366 12 Ip do donošenja odluke o apelaciji“.
3. Odlučujući u pravnoj stvari apelantice protiv NLB Razvojna banka a.d. Banja Luka, „Biznis BB“ d.o.o. Banja Luka i Đorđa Radića (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi), radi utvrđenja bračne tečevine i proglašenja da je izvršenje nedopušteno, Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 144937 12 P od 6. maja 2015. godine, potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojom je tužbeni zahtjev djelomično usvojen i u drugom dijelu odbijen. Naime, navedenom presudom je utvrđeno da zajedničku imovinu bračnih drugova, apelantice i trećetuženog, predstavljaju nekretnine čije su bliže oznake navedene u stavu I izreke presude, da je doprinos apelantice u sticanju bračne tečevine - imovine koja je navedena u stavu I izreke dio od ½ i trećetuženog dio ½ i da je trećetuežni dužan trpiti da se na imovini iz tačke I izreke presude apelantica upiše kao suvlasnik i suposjednik sa dijelom ½. U preostalom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da su ništavi založna izjava trećetuženog ovjerena kod Osnovnog suda pod brojem OV-18475/5 od 02.12.2005.godine i sporazum zaključen između tuženih; da se proglasi nedopuštenim izvršenje rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-IP- 06-001100 od 5. aprila 2007.godine, kojim je na prijedlog prvotužene dozvoljeno izvršenje protiv drugotuženog kao izvršenika i trećetuženog kao založnog izvršenika, i to utvrđivanjem vrijednosti-procjenom i prodajom nekretnina u vlasništvu trećetuženog kao založnog izvršenika na nekretninama iz stava I izreke presude; da se ukine rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 5. aprila 2007. godine kojim je određeno da se utvrdi vrijednost procjenom i prodajom nekretnina u vlasništvu trećetuženog kao založnog izvršenika na nekretninama iz stava I izreke presude te da se Osnovnom sudu naloži obustava izvršnog postupka.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao predmet spora, te je u vezi činjeničnih tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu, nakon izvedenog dokaznog postupka i analize svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. U tom kontekstu su u obrazloženju presude navedene nesporne činjenice iz kojih proizilazi da je trećetuženi na nekretninama iz stava I izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) upisan kao vlasnik 1/1 a da navedene nekretnine predstavljaju zajednički stečenu imovinu tokom trajanja braka između apelantice i trećetuženog te da je njihov udio u sticanju imovine ½. Imajući u vidu relevantne odredbe Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: PZ), izvedene dokaze i nesporne činjenice, Osnovni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice kojim je tražila utvrđenje bračne tečevine na predmetnim nekretninama i upis prava suposjeda i suvlasništva u javnim evidencijama sa dijelom ½.
5. U pogledu neosnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva apelantice, Osnovni sud je istakao sljedeće: da je nesporno na predmetnim nekretninama upisana hipoteka radi obezbjeđenja ugovora o kratkoročnom kreditu; da je navedena imovina bila zajednička imovina bračnih drugova (apelantice i trećetuženog) kako u vrijeme davanja založne izjave od strane trećetuženog tako i u vrijeme sačinjavanja sporazuma stranaka za određivanje i sprovođenje založnog prava na predmetnim nekretninama i da je u to vrijeme u zemljišnim knjigama trećetuženi bio upisan kao vlasnik sa dijelom 1/1. S obzirom da je tek konkretnom presudom (stav I izreke) utvrđeno da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu tečevinu apelantice i trećetuženog te da navedena presuda ima konstitutivni karakter, Osnovni sud je zaključio da utvrđenje navedene činjenice (bračne tečevine) proizvodi pravne posljedice od dana njenog donošenja a to znači da nije od uticaja na ostvareni upis založnog prava u zemljišne knjige. Zatim su navedene relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZZK) koji je bio na snazi u vrijeme sačinjavanja založne izjave terćetuženog, kojim je propisano da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim i da eventualna ograničenja djeluju prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi. U tom smislu je Osnovni sud podsjetio da je kod sticanja prava na nekretnini, za savjesnost treće osobe mjerodavno vrijeme podnošenja zahtjeva za upis, da nakon stupanja na snagu ZZK-a vrijedi načelo povjerenja u zemljišne knjige, odnosno presumpcija potpunosti i istinitosti zemljišnoknjižnog stanja, da je predmetna založna izjava potpisana od strane trećetuženog 2. decembra 2005 godine kao i sporazum stranaka za određivanje i sprovođenje založnog prava na nepokretnostima od 16. novembra 2005. godine kojim su se tuženi sporazumjeli povodom zaključenog ugovora o kratkoročnom kreditu od 4. novembra 2005 godine. Navedene isprave su potpisane i zaključene nakon stupanja na snagu ZZK što po ocjeni Osnovnog suda znači direktnu primjenu načela presumpcije potpunosti i istinitosti zemljišnoknjižnog stanja. Kako je u tom razdoblju došlo do sklapanja sporne založne izjave i navedenog sporazuma, zatim ugovora o kreditu i upisa hipoteke radi osiguranja potraživanja prvotužene, to se apelantica, kako je zaključio Osnovni sud, ne može s uspjehom pozivati na povredu načela svog zemljišnoknjižnog prava. S druge strane, kako je dalje obrazloženo, treće lice (stjecatelj) koji je dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen ako nije znao niti je s obzirom na konkretne okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, a nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Imajući u vidu da prvotužena nije imala saznanje niti je morala znati da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i trećetuženog, što bi bio uslov za ništavost isprava iz tužbenog zahtjeva, niti je apelantica izvodila dokaze na okolnost da je trećetuženi u vrijeme davanja založne izjave raspolagao zajedničkom imovinom na nemaran način, to je ocijenjeno da je preostali dio tužbenog zahtjeva neosnovan te je kao takav i odbijen. Pri takvom zaključku, kako je navedeno u obrazloženju, Osnovni sud je imao u vidu odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1864/10.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 144937 15 Gž od 7. marta 2016. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda u žalbom pobijanom odbijajućem dijelu potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju ponovio predmet spora i ključne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, te je zaključio da suprotno tvrdnji žalbe prvostepena presuda sadrži razloge o svim relevantnim činjenicama. U tom kontekstu su ponovljene relevantne odredbe ZZK kojima je u interesu pravnog prometa uspostavljeno načelo povjerenja u tačnost podataka upisanih u zemljišne knjige, pri čemu upisano pravo važi kao tačno a neupisano kao nepostojeće. U kontekstu neosnovanosti žalbenih tvrdnji apelantice da nije imala saznanje o pravnim poslovima trećetuženog kao svog bračnog druga, Okružni sud je naveo relevantne odredbe PZ iz kojih proizilazi da zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno i da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Međutim, kako je dalje obrazloženo, u brojnim ugovorima kojima je raspolagano nepokretnostima je rijetka pojava da su oba bračna druga upisana u zemljišne knjige kao zajedničari, iz čega bi proizlazilo da neuknjiženi bračni drug može da pobija ugovor zaključen bez njegove pismene saglasnosti, što bi imalo za posljedicu da se pravni promet ukoči i da se ozbiljno dovede u pitanje načelo pravne sigurnosti. Stoga, kako je dalje navedeno, u redovnim prilikama, dok bračna zajednica traje, smatra se da kada jedan bračni drug zaključuje ugovor o raspolaganju nepokretnostima, da to čini uz saglasnost drugog bračnog druga koja saglasnost može biti izražena usmeno, a može biti data i prećutno. Kada supružnici nisu razvedeni (kao u konkretnom slučaju apelantica i trećetuženi) ne može se uzeti da neuknjiženi bračni drug nije znao za raspolaganje zajedničkom nepokretnosti i da se sa istim nije saglasio samo zbog činjenice da nije direktno učestvovao u zaključenju ugovora. Međutim, neuknjiženom bračnom drugu (konkretno apelantici) se ne može uskratiti pravo na dokazivanje da usljed poremećaja bračnih odnosa ili drugih okolnosti, nije znao za zaključenje ugovora. U tom kontekstu je po mišljenju Okružnog suda pravilno prvostepeni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da tu činjenicu apelantica (i pored priznanja trećetuženog) nije dokazala, konkretno nije dokazala navode o faktičkom raskidu braka u spornom periodu, niti o ozbiljnom poremećaju bračnih odnosa. Stoga je po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantica prećutno dala saglasnost za upis hipoteke i da se time u odnosu na prvotuženu i trećetuženog koji su postupali savjesno ne radi o ništavom upisu hipoteke, zbog čega je njen tužbeni zahtjev u ovom dijelu pravilno odbijen.
7. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 144937 16 Rev od 28. septembra 2017. godine reviziju apelantice odbio. U obrazloženju presude je ponovljen predmet spora i činjenice koje se tiču pravnih poslova između tuženih povodom ugovora o kratkoročnom kreditu i upisu hipoteke na predmetnim nekretninama, na osnovu kojih je Okružni sud, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, donio odluku protiv koje je apelantica izjavila reviziju. Odlučujući u okviru revizionih navoda i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije osnovana te da revizijom nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost drugostepene presude čije je razloge u cjelini prihvatio kao svoje, cijeneći da je u okolnostima konkretnog slučaja materijalno pravo pravilno primijenjeno.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica suštinski obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, smatrajući da su pravni zaključci iz osporenih presuda proizvoljni. Obrazlažući zahtjev za određivanje privremene mjere, apelantica je ukazala da je prema utvrđenju iz prvostepene presude upisana kao suvlasnik i suposjednik nekretnina iz tužbenog zahtjeva, ali da se izvršenje, bez obzira na tu činjenicu provodi po prijedlogu prvotužene te da je u izvršnom postupku zakazano ročište radi prodaje cjelokupne imovine, a ne one koja pripada trećetuženom kao njenom bračnom drugu. Smatra da u nedostatku njene hipotekarne izjave povodom ugovora o kratkoročnom kreditu i upisu hipoteke, ne može trpiti posljedice povodom pravnih poslova koje je poduzimao trećetuženi bez njenog znanja, te da bi u slučaju izvršenja za nju i njenu porodicu nastupila nenadoknadiva šteta. Stoga je predložila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje presude Osnovnog suda u izvršnom predmetu broj 71 0 Ip 143366 12 Ip do donošenja odluke o apelaciji“.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelanti istaknu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
12. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere kojim apelantica traži da odlaganje izvršenja pravosnažne presude do donošenja konačne odluke o apelaciji, Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njenih ustavnih prava u kontekstu osporene odluke Vrhovnog suda, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud pri tom podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci da se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, u okolnostima potpunog odsustva posebnog obrazloženja zahtjeva za donošenje privremene mjere i dokaza u pogledu tog zahtjeva, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti odluku o privremenoj mjeri koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra neosnovanim zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević