Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-495/17 (K. D.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-495/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 495/17, rješavajući apelaciju Kasima Duranovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kasima Duranovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 014144 16 Gž od 11. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 0 14144 06 P od 18. oktobra 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kasim Duranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 014144 16 Gž od 11. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 0 14144 06 P od 18. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Seada Alijagića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. oktobra 2018, odnosno 9. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 29. oktobra, odnosno 13. novembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 3. aprila 2006. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog, te je u toku postupka 8. maja 2006. godine izvršen uviđaj na terenu neposrednim opažanjem predmeta i objekata. Nadalje, apelant je na ročištu održanom 15. januara 2007. godine povukao prijedlog za privremenu mjeru sudskog osiguranja (koji je podnio uz tužbu). Apelant je nakon izvođenja dokaza geodetskog vještačenja i saslušanja geometra 5. septembra 2008. godine precizirao tužbeni zahtjev.
6. Presudom Općinskog suda broj 018 0 P 06 000 244 od 30. decembra 2008. godine naloženo je tuženom da apelantu preda u posjed dio njegove parcele bliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) u određenoj površini, kako je prikazano identifikacionom skicom u dopuni nalaza vještaka geometra od 31. marta 2008. godine, a skica se smatra sastavnim dijelom presude, da poruši dijelove svojih objekata koji su na apelantovoj nekretnini, a u suprotnom s apelantovim pravom na sve navedeno o trošku tuženog, te da naknadi apelantu troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Presudom su dalje odbijeni tužbeni zahtjevi u preostalom dijelu koji se odnosi na rušenje objekta i na dijelu nekretnine tuženog i naknade troškova apelanta preko dosuđenog iznosa, te je odbačen apelantov zahtjev da sud konstatira „bespravni-no izgrađeni objekti tuženika“.
7. Postupajući po žalbi tuženog, Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 P 003773 09 Gz od 20. septembra 2011. godine uvažio žalbu i prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, te odredio da će o zahtjevima za naknadu troškova odlučiti prvostepeni sud konačnom odlukom.
8. U ponovnom postupku izvršen je ponovni uviđaj lica mjesta i ponovna vještačenja po vještacima geodetske i urbanističke struke, te prvi put vještačenje po vještaku građevinske struke.
9. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 0 14144 06 P od 18. oktobra 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženom naloži da apelantu preda u posjed dio predmetne parcele u određenoj površini, a prema skici vještaka geometra od 31. marta 2008. godine, koja predstavlja sastavni dio presude, da poruši bespravno izgrađene objekte na spornom dijelu nekretnine jer će u protivnom o trošku tuženog navedene radove izvršiti apelant, te da nadoknadi troškove postupka. Presudom je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je, polazeći od utvrđene katastarske međe nekretnina stranaka, izgrađenosti spornog pojasa zemljišta do poteza ranije uređene međe istih nekretnina, našao da je tuženi svojim izgrađenim objektom, bliže opisanim u obrazloženju, prešao i zauzeo apelantovu matičnu parcelu za 0,60 m², a koja je od 20. decembra 2012. godine vlasništvo apelantovog sina, koji nije stranka u ovom sporu, niti je ovlastio apelanta na tužbu i nastavak ovog spora. Općinski sud je također naveo da je za sporno područje na snazi važeći katastarski operat i zvanični planovi „aeriofioriogrametriskog“ snimanja istih parcela od ranije s izvršenim i nanijetim promjenama stanja od 23. aprila 2000. godine po rješenju o izradi i stupanja na snagu katastra nekretnina područja općine Bužim objavljeno od Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove („Službene novine FBiH“ broj 17/2000), odnosno da su podaci katastarske međe nekretnina stranaka mjerilo pripadnosti matičnih parcela stranaka. Istaknuo je da, s obzirom na dosadašnje promjene (oblika, veličine, oznaka i titulara prava vlasništva i posjeda na strani apelanta i promjene titulara vlasništva i posjeda na strani tuženog) u odnosu na ranije postupke uređenja međe (spis broj R-393/89, predlagač postupka Kasim Alijagić, a protivnik predlagača apelant), jasno je da tako uređena međa obavezuje samo stranke tog, ali ne i ovog postupka. Općinski sud je istaknuo da je apelant sve do održavanja i posljednjeg ročišta glavne rasprave uredno i stručno zastupan po ovlaštenom punomoćniku advokatu, koji je imao sve nalaze geodetskog i ostalih vještaka, te da sam apelant na okončanju glavne rasprave nije uskladio tužbeni zahtjev u odnosu na važeće i zvanične katastarske planova, nego je ustrajao kod svog zahtjeva. Stoga je Općinski sud odbio kao neosnovan i nedokazan tako neprecizno i široko postavljen a ničim dokazan apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog u vezi s gradnjom objekta tuženog i na apelantovoj parceli (za koji nema precizno postavljenog tužbenog zahtjeva u ponovnom postupku).
11. Nadalje, Općinski sud je ocijenio nepreciznom i neodređenom tužbu i u dijelu „kat. knjižnih“ oznaka apelantove matične parcele u vrijeme spora po apelantovim dokazima (nalazima i mišljenjima vještaka geodetske struke), koje apelant i prihvata u svakom kazanom obliku, a njegova kazivanja nisu identična, te da ni sam apelant ne zna stvarne „kat. knjižnih“ oznaka njegove matične parcele. U vezi s tim, obrazloženo je da je sud u rješavanju predmetnog spora kao mjerodavan princip prihvatio i važeću prostorno-plansku dokumentaciju, a u krajnjem i geodetski premjer, a oba pravila prizivaju uspostavljenu, prihvaćenu i važeću katastarsku među, a ne ranije pred sudom uređenu među između drugih lica ranijih posjednika ili vlasnika. Prema mišljenju Općinskog suda, ta ranije uređena međa je imala privremeni „vatrogasni“ karakter jer se ticala rješavanja spora na međi tih nekretnina ali drugih lica, ali ne i obavezni karakter za stranke ovog spora ili ostalu javnost čija se savjesnost posjeda zakonom pretpostavlja. Iz navedenih razloga Općinski sud se priklonio tvrdnji tuženog da je mjerodavna od ranije postavljena i sada važeća katastarska međa između nekretnina stranaka. Dalje je istaknuo da je katastarska međa i granična linija do koje dopire matična-e parcela-e stranaka, bez obzira na izgrađenost parcela od stranaka ili od njih ovlaštenih lica, pa je pitanje rješavanja sudbina tih objekata bez obzira na njihovu (bes)pravnost u odnosu na sporni međni pojas, a ne kao ranije da je za navedeno mjerodavna sudski uređena međa istih nekretnina drugih lica (stranke iz spisa broj R-393/89).
12. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 014144 16 Gž od 11. januara 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, te odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je rezimirao razloge koji su opredijelili prvostepeni sud da odbije apelantov tužbeni zahtjev na način da apelant zahtijeva da mu se preda u posjed dio predmetne parcele, međutim, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno da matičnoj parceli tužioca po starom premjeru odgovara po novom premjeru k. č. drugačijeg broja, dok se prema podacima zemljišne knjige, odnosno prema odgovarajućem zemljišnoknjižnom ulošku radi o parcelama označenim različitim brojem, te da je upravo ove katastarske čestice ugovorom o poklonu od 4. maja 2005. godine apelant poklonio sinu i obje navedene parcele graniče s parcelom tuženog. Dalje je navedeno da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetne parcele, a upravo traži predaju u posjed dijela predmetne parcele, pa su navedeni razlozi i drugi razlozi opredijelili prvostepeni sud da odbije apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, obrazloženo je da u postupku po vlasničkoj tužbi stranka tužilac mora dokazati da je vlasnik nekretnine čiju predaju u posjed zahtijeva i da se ta nekretnina nalazi u posjedu tuženog i ovo jesu odlučne činjenice. Dalje je obrazložio da se u pravnom prometu nekretnina označava prema podacima iz zemljišne knjige (član
10. Zakona o zemljišnim knjigama u FBiH) i svaka katastarska parcela označava se brojem, a katastarska parcela je dio zemljišta pod jednom kulturom ili je neplodno zemljište koje pripada istom vlasniku, odnosno korisniku. Kantonalni sud je istaknuo da tužbeni zahtjev treba biti određen, te da u situaciji kada se zahtijeva predaja u posjed određene površine nekretnine tada tužbeni zahtjev mora sadržavati broj katastarske čestice kojoj ta površina zemljišta pripada jer se nekretnine u pravnom prometu označavaju prema podacima iz zemljišne knjige.
14. Kantonalni sud je dalje naveo da je u konkretnom predmetu apelant imao obavezu poslije obavljenog geodetskog vještačenja, kada je najkasnije saznao kojoj katastarskoj čestici pripada sporna površina, svoj tužbeni zahtjev urediti na način da zahtijeva predaju u posjed tačno određene katastarske čestice i dokazivati da je on njen vlasnik. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev je bio određen jer je apelant zahtijevao predaju određene površine, tačno određene katastarske čestice, pa prvostepeni sud nije imao obavezu da nalaže apelantu da tužbeni zahtjev odredi. Međutim, zaključio je da apelant zahtijeva predaju u posjed površine zemljišta od određene katastarske čestice koja uopće ne postoji, pa u ovakvoj situaciji, a krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev. Istaknuto je da apelant svoju procesnu neaktivnost u postupanju želi pripisati sudu na način da smatra da je sud s nalazom i mišljenjem vještaka geodete trebao pristupiti u smislu člana 155. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dakle zahtijevati da vještak svoj nalaz dopuni i učini ga jasnim. U vezi s tim, obrazložio je da samo u situaciji kada je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sebi ili izvedenim okolnostima sud poziva vještaka da nalaz dopuni, odnosno ispravi. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom predmetu to nije slučaj jer je nalaz vještaka geodete jasan, potpun, nije protivrječan, a da je to tako idu u prilog i činjenice da nalazu i mišljenju vještaka stranke nisu prigovorile, pa stoga nije osnovan žalbeni prigovor iznijet u tom pravcu. Kantonalni sud je istaknuo da je u ovom predmetu održano mnogo ročišta i apelant je imao punomoćnika advokata sve vrijeme trajanja postupka i na svakom od ročišta ili posebnim podneskom mogao je specificirati tužbeni zahtjev na način da zahtijeva predaju površine zemljišta od katastarske čestice koja postoji i to što apelant nije tako postupio ne može sada stavljati na teret sudu. Kako je prvostepeni sud ocjenom dokaza o prethodno navedenim odlučnim činjenicama dao valjane razloge, koji imaju svoje uporište u pravilnoj ocjeni dokaza, Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor povrede odredbe člana 8. i člana 191. stav 4. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Rješenjem o uređenju međa broj R-393/89 od 19. aprila 1990. godine „određena puna pravna jurisdikcija apelanta na odnosnom dijelu nekretnine čiji oblik je i određen navedenim rješenjem“. Dalje navodi da redovni sudovi zaključak u pogledu spornih a relevantnih činjenica konkretnog slučaja zasnivaju na kasnijem ustroju planske dokumentacije (regulacioni plan), kojom je intervencijom Općine Bužim, a bez provođenja zakonitog postupka i mimo apelantove volje kao titulara predmetne nekretnine, izvršen zahvat u predmetnu nekretninu. Kako redovni sudovi navedenim činjenicama nisu dali adekvatan pravni značaj, apelant smatra da je proizvoljno primijenjena odredba člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Apelant, također, smatra da u situaciji kada postoji spor u vezi s nekretninama potrebno je izvršiti njihovu identifikaciju vještačenjem po vještaku geodetske struke. Tako je u konkretnom slučaju angažirani vještak predmetnu i susjednu parcelu tuženog identificirao naznačavajući ih istim brojem, što je njegov nalaz činilo konfuznim i nepouzdanim i stoga se na njemu nije mogla zasnivati sudska odluka u pogledu identifikacije spornog dijela nekretnine. Apelant smatra da se takav propust nije mogao staviti na teret apelantu kao neukoj stranci, te da je pogrešan stav suda da rješava pravnu stvar prema katastru nekretnina koji je stupio na snagu u aprilu 2000. godine (mada se i prema tim podacima utvrđuje da je tuženi izvršio manji zahvat u apelantovu parcelu). Apelant posebno ističe povredu odredbe člana 191. stav 4. ZPP u pogledu nerazumljivosti obrazloženja prvostepene presude, u kojem je prvostepeni sud iznio ocjenu dokaza i svoja pravna shvatanja na konfuzan način. U svemu navedenom, prema apelantovom mišljenju, očituje se povreda prava na pravično suđenje u smislu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, kao i povreda prava na imovinu kada je apelantu bez zakonom zahtijevane procedure nezakonito oduzeta imovina koju je posjedovao od 1984. godine.
16. U pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, apelant navodi tok postupka, te posebno ističe da je glavna rasprava zaključena 18. decembra 2013. godine, a presuda donesena skoro tri godine kasnije, tj. 18. oktobra 2016. godine, što samo po sebi predstavlja nerazuman rok. Dalje navodi da je postupak trajao oko 11 godina, a da se ne radi o naročito složenoj stvari, te da su parnične stranke imale aktivan stav i u zakonskim rokovima preduzimali pravne radnje. Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka shodno odredbi člana 74. Pravila Ustavnog suda.
II.Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana jer postupanjem ovog suda nije došlo do povrede apelantovih prava. U vezi s tim, ističe da je postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao 13 dana (predmet po žalbi zaprimio 29. decembra 2016. godine, a o žalbi odlučio 11. januara 2017. godine), te da odluka sadrži činjeničnopravne razloge koji su opredijelili sud da donese osporenu presudu.
18. Općinski sud navodi tok postupka kao u činjeničnom dijelu odluke, te ističe da se nije radilo o jednostavnom predmetu, s obzirom na to da za vrijeme stjecanja predmetnih nekretnina za to područje nisu postojale zvanične „kat. knjižne mape“, već je važio popisni katastar ustrojen za druge potrebe i bez ikakva grafičkog prikaza parcela područja. Također navodi da je apelantov punomoćnik nekoliko puta tražio odgodu ročišta zbog zauzetosti. U pogledu apelantovog navoda da je sudu trebalo tri godine da donese presudu nakon zaključenja glavne rasprave, Općinski sud navodi da je nakon zaključenja glavne rasprave (18. decembra 2013. godine) apelantov punomoćnik 27. decembra 2013. godine podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta održanog 18. decembra 2013. godine. Postupajući po navedenom prijedlogu, Općinski sud je održao ročište i donio rješenje od 13. januara 2014. godine kojim je odbio prijedlog protiv kojeg je apelantov punomoćnik podnio žalbu, koja je zatim odbačena rješenjem Općinskog suda od 6. februara 2014. godine kao nedopuštena. Također navodi da je u toku 2015. i 2016. punomoćnik tuženog podnio dvije urgencije za izradu odluke, da je sin tuženog 4. jula 2016. godine obavijestio sud da je tuženom oduzeta poslovna sposobnost i da je od 12. septembra 2014. godine pod starateljstvom Centra za socijalni rad Bužim, te da je apelant 15. decembra 2016. godine tražio oslobađanje od troškova postupka, kojem zahtjevu je sud udovoljio rješenjem od 23. decembra 2016. godine. Općinski sud iznosi i činjenice predmeta, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 155. stav 2.
Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.
20. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
21. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Označavanje U pravnom prometu nekretnina se označava prema podacima iz zemljišne knjige.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 P 014144 16 Gž od 11. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu, s obzirom na to da je presuda donesena 11. januara 2017. godine, a da je apelant 8. februara 2017. godine podnio apelaciju tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na predaju u posjed dijela predmetne parcele i rušenje objekata, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da je postupak dugo trajao. U vezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da apelant, u suštini, tvrdi da iz Rješenja o uređenju međa broj R-393/89 od 19. aprila 1990. godine proizlazi da je on vlasnik predmetne parcele, te da sudovi nisu mogli na konkretan slučaj primijeniti regulacioni plan i katastar nekretnina. Također tvrdi da je u konkretnom slučaju nalaz vještaka geodetske struke konfuzan i nepouzdan i stoga se na njemu nije mogla zasnivati sudska odluka u pogledu identifikacije spornog dijela nekretnine, kao i da se navedeni propust ne može staviti na teret apelantu kao neukoj stranci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude ukazao da u postupku po vlasničkoj tužbi tužilac mora dokazati da je vlasnik nekretnine čiju predaju u posjed zahtijeva i da se ta nekretnina nalazi u posjedu tuženog, te da u situaciji kada se zahtijeva predaja u posjed određene površine nekretnine tužbeni zahtjev mora sadržavati broj katastarske čestice kojoj ta površina zemljišta pripada jer se nekretnine u pravnom prometu označavaju prema podacima iz zemljišne knjige. Nadalje, ukazao je i da je apelant imao obavezu poslije obavljenog geodetskog vještačenja, kada je najkasnije saznao kojoj katastarskoj čestici pripada sporna površina, svoj tužbeni zahtjev urediti na način da zahtijeva predaju u posjed tačno određene katastarske čestice i dokazivati da je on njen vlasnik. Također je ukazao da apelant zahtijeva predaju u posjed površine zemljišta od određene katastarske čestice koja uopće ne postoji, pa u ovakvoj situaciji, a krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev. U pogledu nalaza vještaka geodete, Kantonalni sud je ukazao da samo u situaciji kada je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sebi ili izvedenim okolnostima sud poziva vještaka da nalaz dopuni, odnosno ispravi. Također je ukazao da, kako to u konkretnom predmetu nije slučaj, jer je nalaz vještaka geodete jasan, potpun, nije protivrječan, a da je to tako idu u prilog i činjenice da nalazu i mišljenju vještaka stranke nisu prigovorile. Osim navedenog, Kantonalni sud je ukazao i da je apelant imao advokata kao punomoćnika sve vrijeme trajanja postupka i na svakom od ročišta ili posebnim podneskom, mogao je specificirati tužbeni zahtjev na način da zahtijeva predaju površine zemljišta od katastarske čestice koja postoji i to što tako nije postupio ne može apelant sada stavljati na teret sudu. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu. U odnosu na apelantove navode da je prvostepena presuda nerazumljiva, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio izvedene dokaze i svoj stav, te da je i Kantonalni sud naveo razloge koje su opredijelili prvostepeni sud da odbije apelantov tužbeni zahtjev, te se stoga obrazloženje prvostepene presude ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Vezano za apelantove navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 3. aprila 2006. godine i da je pravosnažno okončan 11. januara 2017. godine presudom Kantonalnog suda. Dakle, Ustavni sud nalazi da je postupak ukupno trajao oko deset godina i devet mjeseci. Ustavni sud uočava da je u tom periodu Općinski sud donio pet odluka, i to dvije meritorne odluke i tri rješenja (dva po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i jedno po zahtjevu za oslobađanje od troškova postupka), a Kantonalni sud dvije odluke po žalbama. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je u postupku vršen uvid u materijalnu dokumentaciju, da je izvršeno vještačenje po tri vještaka različite struke, da je saslušan određen broj svjedoka, te da je dva puta vršen uviđaj na licu mjesta. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Osim toga, Ustavni sud uočava da je apelant tokom postupka precizirao tužbeni zahtjev, povukao prijedlog za privremenu mjeru sudskog osiguranja, te da je njegov punomoćnik podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje nakon zaključenja glavne rasprave, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža i da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine i osam mjeseci, dok je prvi žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko dvije godine i devet mjeseci, nakon čega je predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku pred Općinskim sudom Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu, nakon zaključenja glavne rasprave, trebalo dvije godine i deset mjeseci za odlučenje i izradu prvostepene presude, što je neprimjereno dug period ako se ima u vidu odredba člana 184. stav 1. ZPP, kojom je propisano da će sud donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Nadalje, Ustavni sud uočava da je ponovni žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao jako kratko (13 dana). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je postupak okončan u roku od deset godina i devet mjeseci, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redovni sudovi donijeli sedam odluka, da se radilo o složenijem predmetu, te okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantu ne pripada pravo na isplatu naknade nematerijalne štete.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja (između ostalog, redovni sudovi donijeli sedam odluka, složenost predmeta, apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije) apelantovi navodi o dužini trajanja predmetnog postupka nisu osnovani.
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević