Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2688/18 (F. Č.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2688/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2688/18, rješavajući apelaciju Faruka Čavke, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Faruk Čavka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 241448 17 Gž od 29. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Faruk Čavka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branko Gudalo advokat iz Banjaluke, podnio je 10. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 241448 17 Gž od 29. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi N.Č. smetao u posljednjoj mirnoj i faktičkoj državini prava stvarne služnosti prevoza i prolaza preko njegove nekretnine, na način bliže opisan u izreci rješenja, te da se naloži tuženom da ukloni željeznu ogradu, izbetonirani zid i ulaznu kapiju i uspostavi pređašnje stanje i time omogući apelantu provoz i prolaz ka ulaznim vratima njegove porodične kuće, te da se ubuduće kloni svakog sličnog smetanja apelantove državine prava stvarne služnosti, pod prijetnjom izvršenja.
3. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant bio u mirnom suposjedu prava služnosti prolaza i prevoza preko parcele tuženog, a da je tuženi u junu 2016. godine prokopao kanal koji je izbetonirao i postavio ogradu od željeznih stubova i žičane mreže, te na ovu ogradu postavio i metalnu kapiju i tako apelantu spriječio prolaz i provoz do njegove porodične kuće. Okružni sud je, također, naveo da je vještak geometar M.P., između ostalog, utvrdio da postoji ulazna kapija i željezna ograda koja je postavljena na granici apelantove i parcele tuženog, da je tuženi u cilju postavljanja predmetne ograde dobio lokacijske uslove od strane nadležnog organa uprave 2015. godine, te da je ograda izgrađena u skladu sa lokacijskim uslovima shodno zapisniku o izvršenom inspekcijskom nadzoru Odjeljenja za inspekcijske poslove Grada Banjaluka. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud zaključio da je tuženi onemogućio apelanta u korištenju njegove parcele da bi ušao u svoju parcelu postavljanjem kapije i ograde u skladu sa lokacijskim uslovima, za što mi nije potrebna građevinska dozvola, te da proizilazi da u radnjama tuženog nema protivpravnosti. Nadalje, Okružni sud je istakao da je apelant u svojoj žalbi protiv prvostepenog rješenja naveo da lokacijski uslovi u smislu odredbe člana 59. stav 1. Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13 i 2/15), na osnovu kojih je tuženi postavio ogradu i time onemogućio apelanta u suposjedu prava služnosti, ne mogu biti razlog da on ne uživa pravo na posjedovnu zaštitu, te da isti imaju samo legitimaciju prema nadležnom organu uprave, a ne i prema vlasniku, odnosno ovlašteniku nekog drugog imovinskog prava na nekretnini ili prema trećim licima kojima se tom gradnjom nanosi kakva šteta ili povređuje interes. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 313. stav 5. Zakona o stvarnim pravima određeno da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalog smetanja, pri čemu nemaju uticaja prava na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca, te da slijedom navedenog proizilazi da smetanje posjeda predstavlja akt kojim se onemogućava ili ometa normalno vršenje faktičke vlasti na stvari, a sudska zaštita se pruža licu koje je imalo posljednji mirni posjed stvari, pri čemu te dvije činjenice posljednjeg mirnog posjeda i nastalog smetanja ili oduzimanja moraju biti kumulativno ispunjene da bi sud pružio sudsku zaštitu posjedu. Okružni sud je naveo da u konkrentom slučaju nije sporno da su parnične stranke do momenta smetanja bili sudržaoci spornog zemljišta sa kojim se apelant koristio u cilju prilaza svojoj porodičnoj kući, a to zemljište je bilo dio dvorišta tuženog. Međutim, Okružni sud je ukazao da, prema urbanističko tehničkim uslovima Grada Banjaluka koji su izdati tuženom kao investitoru, a radi gradnje pomoćnog objekta-ograde i uređenja dvorišta, proizlazi da za predmetnu lokaciju ne postoji upisano pravo služnosti puta na k.č. br. 1688 (koja je u posjedu tuženog) u korist parcele k.č. br. 1690 (koja je u posjedu apelanta), dok prema dopuni nalaza vještaka geometra proizlazi da je sporna ograda postavljena na granici između navedenih parcela, tj. na samoj međi.
4. Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim apelant traži uklanjanje ograde i uspostavu pređašnjeg stanja, Okružni sud je istakao da je tužba za smetanje posjeda po svojoj pravnoj prirodi kondemnatorna tužba kojom se ne štiti pravo tužitelja već faktičko stanje koje se ogleda u ekonomskom ili nekom drugom interesu tužitelja. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da, na osnovu utvrđenja da je tuženi kao vlasnik i posjednik predmetne parcele, ogradu postavio u skladu sa lokacijskim uslovima, da je prilikom izvođenja radova postupao savjesno u namjeri da ogradi svoje zemljište, obaveza apelanta je bila da dokaže da je opravdano radi zaštite njegovog ekonomskog interesa (prolaza i provoza) preko zemljišta tuženog ukloniti, odnosno porušiti cijelu ogradu. Međutim, prema stavu Okružnog suda, iz provedenih dokaza ne proizlazi da apelant ima jači interes kao posjednik, u odnosu na uspostavljanje pređašnjeg stanja i rušenja ograde i uklanjanje kapije imajući u vidu štetne posljedice koje proizlaze iz rušenja objekta kako za počinioca smetanja, tako i za društvenu zajednicu, jer je uklanjanje željezne ograde cijelom dužinom kako je apelant tražio tužbenim zahtjevom nije potrebno, s obzirom da se veći dio ograde nalazi uz samu kuću apelanta, pa se u tom dijelu ograda ne bi trebala ukloniti, a apelant nije izvodio dokaze u pravcu utvrđivanja okolnosti u kom dijelu ga postavljena ograda onemogućava u korištenju njegove parcele. Slijedom iznesenog, Okružni sud je zaključio da je apelantovu žalbu valjalo odbiti i potvrditi prvostepeno rješenje.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da lokacijski uslovi u smislu odredbe člana 59. stav
1. Zakona o uređenju prostora i građenju, na osnovu kojih je tuženi postavio spornu ogradu, ne mogu biti razlog da on ne uživa pravo na posjedovnu zaštitu, te da isti imaju samo legitimaciju prema nadležnom organu uprave, a ne i prema vlasniku, odnosno ovlašteniku nekog drugog imovinskog prava na nekretnini ili prema trećim licima kojima se tom gradnjom nanosi kakva šteta ili povređuje interes.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je ranije isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je Okružni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević