Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5873/18 (A. T.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5873/18
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5873/18, rješavajući apelaciju Ante Tomasa, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. veljače 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ante Tomasa podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 028476 18 Kž od 10. listopada 2018. godine, S1 2 K 028476 18 Kv od 26. rujna 2018.
godine, S1 2 K 028476 18 Kv od 5. rujna 2018. godine i S1 2 K 028476 18 Krn od 31. kolovoza 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ante Tomas (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić- Crnjac iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Mostara, podnio je 22. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 028476 18 Kž od 10. listopada 2018. godine, S1 2 K 028476 18 Kv od 26. rujna 2018. godine, S1 2 K 028476 18 Kv od 5. rujna 2018. godine i S1 2 K 028476 18 Krn od 31. kolovoza 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH, sudac za prethodni postupak, djelomično usvajajući prijedlog Tužiteljstva, donio je Rješenje broj S1 2 K 028476 18 Krn od 31. kolovoza 2018. godine kojim je apelantu određen pritvor koji po tom rješenju može trajati najdulje mjesec dana, odnosno do 29. kolovoza 2018. godine ili do nove odluke suda zbog postojanja razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Prijedlog Tužiteljstva da se apelantu odredi pritvor po osnovi članka 132. stavak 1. točka d) Sud BiH je odbio kao neutemeljen.
6. U obrazloženju rješenja, nakon što je razmotrio navode Tužiteljstva i obrane, te izvršio uvid u dostavljene dokaze, Sud BiH je utvrdio da je prijedlog Tužiteljstva djelomično utemeljen, i to u dijelu koji se odnosi na postojanje utemeljene sumnje o počinjenju inkriminiranih radnji kao temeljnom uvjetu za određivanje pritvora, kao i u odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a, nalazeći, s druge strane, da na strani apelanta ne postoje razlozi za određivanje pritvora zbog posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka d) ZKP-a.
7. U odnosu na postojanje utemeljene sumnje kao opće materijalno-pravne pretpostavke za opravdanost mjere pritvora, Sud BiH je naveo da utemeljena sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret proizlazi iz dokaza prikupljenih tijekom istražnog postupka, odnosno dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanja pritvora (koje je nabrojao, strana 5.). Sud BiH je naveo da rezultati provedenih posebnih istražnih radnji, odnosno presretnuti telefonski razgovori, kao i ostvareni kontakti osumnjičenih od travnja 2018. do kolovoza 2018. godine, predstavljeni u Izvješću o počinjenom kaznenom djelu od 29. kolovoza 2018. godine, ukazuju na postojanje utemeljene sumnje da je apelant zajedno s drugim osobama vršio neovlašten promet opojne droge heroin iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, kao i na području Bosne i Hercegovine. Iz dosadašnjih provedenih posebnih istražnih radnji i operativnim radom navedenim u spomenutom izvješću, kao i u kaznenoj prijavi MUP-a Republike Hrvatske, proizlazi da je u razdoblju od listopada 2017. do lipnja 2018. godine apelant, na njemu poznat način i s njemu poznatim osobama navedenim u izvješću, dogovarao i vršio prodaju opojne droge heroin na teritoriju Republike Hrvatske, a koju je prethodno skladištio na skrovitim mjestima, s kojih je vršena i distribucija na teritoriju Bosne i Hercegovine. Prema navedenom izvješću, utemeljeno se sumnja da je apelant planirao, organizirao i dogovarao kupoprodaju i isporuku opojne droge heroin po prethodno dogovorenoj cijeni i nju prodavao i isporučivao osumnjičenom D. R., koji ju je preprodavao osobno naručiteljima i konzumentima na području grada Mostara. Sud BiH je naveo da, pored rezultata posebnih istražnih radnji, zapisnik o saslušanju osumnjičenog D. R., kao i zapisnik o saslušanju svjedoka T. P. potvrđuju da je osumnjičeni D. R. nabavljao opojnu drogu heroin od apelanta, što je, kako je naveo Sud BiH, u konačnici i dokumentirano u zapisniku o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari D. R. kada je on dobrovoljnom predajom istražiteljima predao, prema vlastitoj izjavi, cca. 70 g heroina, što je i navedeno u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 29. kolovoza 2018. godine.
8. Rezultati posebnih istražnih radnji dalje ukazuju na utemeljenu sumnju da su u vremenskom razdoblju od travnja do kolovoza 2018. godine apelant, zajedno s NN osobom i D. R., kontinuirano vršili neovlašten promet opojne droge heroin tako što je apelant osobno i telefonskim putem s NN osobom i D. R. i u navedenom vremenskom razdoblju, sam ili s nekom od svojih kćerki, dolazio u Mostar kod D. R. kako bi mu isporučio količinu od oko 100-200 grama opojne droge. Kako je Sud BiH ukazao, navedeno proizlazi iz presretnutih razgovora koje je naveo.
9. U izvješću je također, kako je Sud BiH naveo, detaljno opisano da je apelant, zajedno sa svojim kćerkama i malodobnim sinom, vršio isporuku opojne droge heroin, i to tako što je upozoravao navedene osobe o policijskim patrolama, a što proizlazi iz presretnutih razgovora. Nadalje, kako je utvrdio Sud BiH, rezultati posebnih istražnih radnji, te razmjena saznanja s MUP-om Republike Hrvatske navedena u kaznenoj prijavi od 19. lipnja 2018. godine, ukazuju na postojanje utemeljene sumnje da je apelant, zajedno sa svojim kćerkama i sinom, u razdoblju od listopada 2017. do lipnja 2018. godine sudjelovao u nezakonitim radnjama prilikom dogovaranja, kupoprodaje i transporta heroina na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, odnosno prema istom izvješću jasno je da je apelant često koristio brojeve telefona svojih kćerki, a što proizlazi iz presretnutih razgovora, što sud dalje pojašnjava na strani 7. Sud BiH navodi da je iz presretnutih razgovora utvrđeno da je apelant, zajedno sa svojom kćerkom D., početkom lipnja 2018. godine pokušao prodati neutvrđenu količinu opojne droge heroin njemu poznatoj osobi na području Tomislavgrada, koju mu je prethodno zbog loše kvalitete vratio osumnjičeni D. R., a što je, kako je sud naveo, potvrdio i osumnjičeni D. R. (u izjavi danoj na zapisnik o saslušanju osumnjičenog).
10. Sud BiH je naveo da rezultati posebnih istražnih radnji dalje ukazuju na utemeljenu sumnju da je apelant u razdoblju od listopada 2017. do lipnja 2018. godine prodavao opojnu drogu heroin osumnjičenom J. R. iz Rijeke, Republika Hrvatska, koju je on dalje preprodavao, što je i dokumentirano u kaznenoj prijavi MUP-a Republike Hrvatske. Iz presretnutih razgovora, točnije prilikom provođenja posebnih istražnih radnji od strane MUP-a Republike Hrvatske, utvrđeno je da je J. R. kupovao opojnu drogu heroin od osobe po imenu „Ante“ iz Gruda, i to tako što je osumnjičeni J. R. ulazio u Bosnu i Hercegovinu na GP Vinjani Donji, dolazio do apelantove kuće u mjestu Drinovci, općina Grude, te se vraćao u Republiku Hrvatsku preko GP Klek. Iz izvješća navedenog u kaznenoj prijavi MUP-a Republike Hrvatske tijekom provođenja istražnih radnji utvrđeno je da je J. R. na opisani način prokrijumčario oko 1200 grama opojne droge heroin.
11. Navedeno, kako je Sud BiH naveo, potvrđuje i činjenica da je prilikom pretresa po naredbi Suda BiH kod apelanta pronađeno i oštećeno vozilo marke Fiat Bravo crne boje, a koje je, prema izvješću iz kaznene prijave MUP-a Republike Hrvatske, J. R. kao zalog za kupnju opojne droge heroin ostavio apelantu. U svezi s navedenim, Sud BiH se pozvao i na izjavu D. T.
12. Sve naprijed navedeno, prema ocjeni Suda BiH, upućuje na zaključak da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, koja je u ovoj fazi dovoljna za određivanje pritvora apelantu, pogotovo imajući u vidu je istraga na početku, te postojanje uvjerenja o utemeljenoj sumnji predstavlja niži stupanj uvjerenja da je počinjeno kazneno djelo od strane određene osobe, u odnosu na onaj stupanj uvjerenja koji mora postojati u daljnjem tijeku postupka, odnosno nakon potvrđivanja eventualne optužnice i donošenja presude.
13. Sud BiH je kao bitnu istaknuo činjenicu da se radi o istražnom postupku koji uključuje aktivnu suradnju Tužiteljstva (BiH) i drugih tužiteljstava i policije unutar Bosne i Hercegovine, kao i suradnju s organima kaznenog gonjenja Republike Hrvatske, te je stoga potrebno vremensko razdoblje da se pribavi i razmijeni ostala dokumentacija koja je bitna za ovaj kazneni postupak, a koju zbog opsežnosti i procedura Tužiteljstvo objektivno nije moglo predočiti u ovom trenutku, a iz predočene dokumentacije uz prijedlog jasno je da ona postoji.
14. Sud BiH je našao da na strani apelanta, u ovoj fazi, egzistira opasnost od bjekstva, te je u svezi s tim našao da je utemeljen prijedlog Tužiteljstva za određivanje mjere pritvora iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP-a. Sud BiH je ukazao (kako je Tužiteljstvo navelo u prijedlogu za određivanje pritvora) da apelant, kao i njegova obitelj, pored državljanstva Bosne i Hercegovine, posjeduju i državljanstvo Republike Hrvatske. Iako navedena okolnost, sama po sebi, ne predstavlja razlog za pritvor po ovoj osnovi, nju je, prema ocjeni Suda BiH, nužno promatrati u svezi s ostalim okolnostima na strani apelanta. Sud BiH je u nastavku istaknuo da se predmetna istraga protiv apelanta vodi zbog teških kaznenih djela, za koja su zaprijećene visoke zatvorske kazne, te bi apelant (kome je zaprijećena kazna dugotrajnog zatvora), suočen s dokazima na kojima se utemeljena sumnja temelji, a koji su rezultat kompleksne i opsežne istrage koju Tužiteljstvo vodi u suradnji s policijskim agencijama drugih država, konkretno Republike Hrvatske, mogao u namjeri da onemogući uspješno okončanje predmetne istrage, a time i eventualno daljnje kazneno procesuiranje, boravak na slobodi iskoristiti za bjekstvo u susjednu državu iz koje se vrlo lako može prebaciti u bilo koju drugu državu Europske unije, pa čak i dalje, na koji način bi postao nedostupan organima kaznenog gonjenja Bosne i Hercegovine. Prema ocjeni Suda BiH, težina kaznenih djela i visina zaprijećene kazne, čega je apelant u ovoj fazi postupka nesumnjivo svjestan, može predstavljati jak motiv za njegovo bjekstvo, a koje se, s obzirom na pravnu vezu sa susjednom državom (njezino državljanstvo), te blizinu državne granice, imajući u vidu gdje je nastanjen, u konkretnim okolnostima ukazuje kao realna bojazan, te naročito imajući u vidu i činjenicu da je apelant ranije već osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela na dugogodišnju kaznu zatvora, što također može predstavljati motiv za njegovo bjekstvo. Sud BiH je naveo i da je apelant, kako se utemeljeno sumnja, vršenjem kaznenih djela pribavio značajnu imovinsku korist, a što, prema ocjeni Suda BiH, može ukazivati na moguć nesmetan boravak i egzistenciju izvan matične države Bosne i Hercegovine. Suprotni navodi obrane da apelant ima status osumnjičenog i u Republici Hrvatskoj, slijedom čega nema razloga za bijeg u susjednu državu, nisu mogli uvjeriti Sud BiH da treba donijeti drugačiju odluku, posebice imajući u vidu da se radi o osumnjičenom koji je već pred Sudom BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, zbog čega bi se, ako se u ovom postupku dokaže njegova krivnja, ta činjenica promatrala kao otegotna okolnost budući da je povratnik u vršenju kaznenih djela sa zaprijećenom kaznom dugotrajnog zatvora.
15. Sud BiH je također ocijenio da postoje uvjeti za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a. Na ovakav zaključak Suda BiH, kako je sud naveo u rješenju, upućuju činjenice da postoji utemeljena sumnja se radi o organiziranoj skupini osoba koje operiraju i izvan granica Bosne i Hercegovine, točnije u Republici Hrvatskoj, da su ove osobe usko povezane i koordinirane sa do sada neotkrivenim i nelociranim pripadnicima ove skupine. Sud BiH je cijenio navode Tužiteljstva da je u tijeku provođenje istražnih radnji, odnosno lociranje i identifikacija osumnjičenih osoba, potom saslušanje svjedoka koji imaju neposredna saznanja o inkriminiranim radnjama, te prikupljanje i osiguranje drugih dokaza. Kako je naveo u rješenju, Sud BiH nije zanemario ni činjenicu da se radi o akciji međunarodnog karaktera, u kojoj se dokazi i informacije razmjenjuju putem međunarodne pravne pomoći s Republikom Hrvatskom, u kojoj se također provode istražne radnje. S obzirom na to da tek slijedi analiza kako prikupljenog dokaznog materijala tako i dokaza koji se, prema navodima Tužiteljstva, nalaze kod MUP-a Republike Hrvatske, koji se moraju pribaviti putem međunarodne pravne pomoći, što će dalje usmjeriti istragu u ovom predmetu, te otkriti i ostale suosumnjičene osobe, koje zasigurno postoje, te nove materijalne dokaze, odnosno predmete uporabljene za izvršenje ovog kaznenog djela i tragove važne za kazneni postupak, to je Sud BiH našao da da postoji koluzijska opasnost, odnosno opasnost od utjecaja na kazneni postupak. Kod ovakvog stanja stvari, kako je naveo Sud BiH, apelant bi boravkom na slobodi zasigurno utjecao kako na svjedoke tako i na suosumnjičene osobe, te uništio ili sakrio dokaze i tragove važne za kazneni postupak, koji još uvijek nisu pronađeni, u nastojanju da izbjegne ili umanji svoju kazneno-pravnu odgovornost. Sud BiH je ukazao da se radi o više osumnjičenih osoba, od kojih se jedan broj nalazi na slobodi, te se, imajući u vidu karakter i težinu predmetnog kaznenog djela, opravdano može očekivati da bi apelant, puštanjem na slobodu, stupio u kontakt sa suosumnjičenima, davao im upute kako da postupaju, na koji način bi onemogućio daljnje vođenje istrage i hvatanje svih počinitelja predmetnih kaznenih djela, te s njima dogovarao davanje izjava i eventualno sakrivanje i uništavanje dokaza koje Tužiteljstvo još uvijek nije osiguralo.
16. Sud BiH je također napomenuo da se ovaj pritvorski razlog može temeljiti i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći, a što je naprijed već obrazloženo, kao i da je predmet u početnoj fazi i da je kod postojećih okolnosti neophodno poduzeti sve potrebne mjere kako bi se zaštitilo uspješno vođenje i okončanje postupka, što opravdava primjenu mjere pritvora po osnovi članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a.
17. Sud BiH je utvrdio postojanje posebne pritvorske osnove propisane u članku 132. stavak 1. točka c) ZKP-a u odnosu na apelanta (kako je to navelo Tužiteljstvo), odnosno da postoje okolnosti koje ukazuju na potrebu određivanja mjere pritvora prema apelantu zbog iteracijske opasnosti. Kako je Sud BiH naveo, postojanje ove osnove zahtijeva ispunjenje pravnog standarda „naročitih okolnosti“ koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti kazneno djelo ili dovršiti pokušano kazneno djelo, a za ta kaznena djela se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža. S obzirom na to da se apelantu stavlja na teret izvršenje kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor, to je objektivni uvjet ispunjen. Postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti, odnosno nastaviti s vršenjem kaznenih djela, Sud BiH je utvrdio cijeneći sve okolnosti slučaja, a naročito apelantovu raniju osuđivanost, potom ličnost i prirodu kaznenih djela za koja se tereti. Dalje, Sud BiH ukazuje da je apelant 2010. godine presudom Suda BiH osuđen za istovrsno kazneno djelo, odnosno za kazneno djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. KZ-a na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Stoga je Sud BiH zaključio da kod apelanta očigledno postoji sklonost ka vršenju zakonom zabranjenih radnji s obzirom na to da je on, i pored ranije osuđivanosti, nastavio s vršenjem kriminalnih radnji, pa čak i za vrijeme uvjetnog otpusta s obzirom na to da je rješenjem (navedeni broj) od 27. srpnja 2016. godine pušten na uvjetni otpust koji traje do 7. travnja 2019. godine, što znači da ranija osuđivanost nije u dovoljnoj mjeri utjecala na apelanta da uskladi svoje ponašanje s društvenim normama.
18. Osim toga, kako je naveo Sud BiH, apelant se tereti da je kontinuirano djelovao kao organizator kriminalne skupine kako na teritoriju Bosne i Hercegovine tako i na teritoriju Republike Hrvatske, koja skupina evidentno ima još članova s točno određenim ulogama, što sve utemeljeno ukazuje na opravdanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodi zasigurno dovršio, ponovio ili izvršio novo kazneno djelo, što ukazuje da je u ovom procesnom momentu neophodno njegovo zadržavanje u pritvoru po posebnoj pritvorskoj osnovi iz točke c) članka 132. stavak 1. ZKP-a.
19. Sud BiH je također naveo da je po službenoj dužnosti, a uzimajući u obzir i prijedlog apelantovog branitelja, kao i izjašnjenje Tužiteljstva, razmotrio svrsishodnost određivanja blažih mjera prema apelantu, posebice mjera zabrane iz članka 126. ZKP-a, te je utvrdio da se iz svih navedenih razloga nijednom drugom mjerom osim pritvorom u ovoj fazi postupka ne bi moglo osigurati nesmetano i uspješno vođenje postupka istrage u ovom predmetu.
20. Sud BiH, u vijeću, donio je Rješenje broj S1 2 K 028476 18 Kv od 5. rujna 2018. godine kojim je apelantovu žalbu odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio.
21. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje utemeljene sumnje na temelju dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora. Vijeće je također navelo da je nakon ponovne ocjene dokaza, a pogotovo fokusirajući se na one kojim se rukovodio sudac za prethodni postupak prilikom donošenja odluke o postojanju utemeljene sumnje, u potpunosti prihvatilo zaključak, te je našlo da su sve činjenice i okolnosti koje se odnose na postojanje utemeljene sumnje u pobijenom rješenju konkretno, jasno i argumentirano opisane i obrazložene, te zadovoljavaju stupanj utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, što dalje pojašnjava na str. 4., 5. i 6. rješenja. Sud BiH je zaključio da je pobijanim rješenjem ispitano i pravilno utvrđeno postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. KZ-a u svezi s kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZ-a, sve u svezi sa člankom 54. KZ-a. Sud BiH je istaknuo da je zaključak o postojanju utemeljene sumnje faktičko pitanje koje sud cijeni u svakom konkretnom slučaju, na temelju dostavljenih dokaza i na temelju njihove slobodne ocjene, bez unaprijed postavljenih čimbenika kojim bi se kvantificirala razina sumnje.
22. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz članka 132. stavak 1. toč. a) b) i c) ZKP-a, razmatrajući apelantovu žalbu u dijelu u kojem su osporeni navedeni razlozi, vijeće ju je našlo neutemeljenom, te zaključilo da je pobijana odluka dala zakonite i valjane razloge kojim se rukovodila prilikom odlučivanja o određivanju mjere pritvora prema apelantu.
23. Vijeće je cijenilo da je, suprotno navodima žalbe, u odnosu na apelanta ispunjen uvjet za određivanje pritvora po osnovi članka 132. stavak 1. točka a) ZKP-a. Pri tome se vijeće pozvalo na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), kao i na sudsku praksu, a imajući u vidu okolnosti koje je cijenio sudac za prethodni postupak u smislu ispunjenosti uvjeta iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP-a i ukazujući da apelantovo državljanstvo nije jedina činjenica na kojoj je utemeljena ova opasnost, što je pojasnio u rješenju.
24. Kada je u pitanju pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a, vijeće je istaknulo da je sudac za prethodni postupak iznio jasnu i sasvim prihvatljivu argumentaciju glede bojazni da će apelant boravkom na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, te da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za kazneni postupak, zbog čega je ocijenio kao neutemeljene prigovore obrane da su donošenjem osporenog rješenja učinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona. Vijeće je našlo da je sudac za prethodni postupak pravilno cijenio niz činjenica koje su u ovoj fazi postupka ključne za razmatranje ove pritvorske osnove te je, suprotno navodima žalbe, naveo jasne razloge koji opravdavaju pritvor po ovoj osnovi, što je navedeno na str. 7. i 8. rješenja. Vijeće je također istaknulo, a nasuprot prigovorima obrane, da nema potrebe dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke, saučesnike i prikrivače, nego da je dovoljno da sve okolnosti stvaraju razumnu i jasnu sumnju da može doći do takvog utjecaja, kao i da bi apelant mogao imati koristi od tog utjecaja, neovisno o tome ima li izravnih dokaza da je on bio uključen u pokušaje vršenja nedozvoljenog utjecaja i ometanja kaznenog postupka.
25. Vijeće je našlo da su prema apelantu ispunjeni i zakonski uvjeti za određivanje pritvora zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a, te je našao da je pravilan zaključak suca za prethodni postupak kako glede ispunjenosti objektivnog uvjeta tako i glede postojanja naročitih okolnosti (ranija osuđivanost koja nije utjecala na apelanta, kao i činjenica da se utemeljeno sumnja da je apelant djelovao kontinuirano kao organizator kriminalne skupine na području dvije države i drugo, strana 8. rješenja) koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti, odnosno nastaviti s vršenjem kaznenih djela, dok je apelantove žalbene prigovore u tom pravcu, vijeće ocijenilo paušalnim.
26. Vijeće se osvrnulo i na navode obrane da nisu konkretizirane radnje koje će Tužiteljstvo poduzeti u razdoblju trajanja pritvora, te ih je ocijenilo neutemeljenim. Argumentacija suca za prethodni postupak iznesena u tom pravcu, i prema ocjeni vijeća, predstavlja dovoljnu konkretizaciju radnji koje će Tužiteljstvo poduzeti u narednom razdoblju, te da bi iznošenje dodatnih detalja tekućih i budućih istražnih radnji eventualno moglo ugroziti ciljeve predmetne istrage, posebice imajući u vidu činjenicu da je riječ o akciji međunarodnog karaktera.
27. Vijeće je razmatralo i mogućnost primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka u skladu s odredbama članka 123. stavak 2. i članka 131. stavak 1. ZKP-a, kao i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pa je u tom smislu našlo (kako je pravilno zaključio i sudac za prethodni postupak) da se u konkretnom postupku željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da nijedna druga mjera u postojećim okolnostima ne može predstavljati adekvatnu mjeru kojom bi se u ovoj fazi postupka ostvarili ciljevi istrage.
28. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 028476 18 Kv od 26. rujna 2018. godine kojim je usvojio prijedlog Tužiteljstva za produljenje pritvora, pa je apelantu produljio pritvor određen rješenjem suda od 31. kolovoza 2018. godine tako da on može trajati najdulje dva mjeseca, odnosno do 26. studenog 2018. godine, i to iz posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a.
29. U obrazloženju rješenja, nakon što je iznio prijedlog Tužiteljstva i izjašnjenje stranaka i branitelja sa ročišta povodom prijedloga Tužiteljstva, Sud BiH je naveo da je razmotrio postojanje utemeljene sumnje u odnosu na radnje koje su apelantu stavljene na teret i opisane u prijedlogu Tužiteljstva, te je našlo da utemeljena sumnja, suprotno prigovorima obrane, proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, a koji su dokazi (u relevantnom dijelu) sadržajno izloženi u rješenju o određivanju pritvora. Vijeće je zaključilo da protekom vremena ovaj zaključak nije doveden u pitanje, odnosno da od momenta određivanja pritvora apelantu pa do donošenja ovog rješenja sudu nisu dostavljeni nikakvi dokazi koji bi upućivali na drugačiji zaključak, niti je nastupila neka nova okolnost koja bi dovela u pitanje postojanje utemeljene sumnje, koja je već ranije utvrđena. Dalje, Sud BiH na stranama od 6. do 8. navodi iz kojih dokaza proizlazi utemeljena sumnja, te da u ovoj fazi postupka, a suprotno navodima žalbe, postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. KZ-a u svezi s kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZ-a, sve u svezi sa člankom 54. KZ-a. U svezi s prigovorom apelantove obrane da u konkretnom slučaju nema govora o organiziranom kriminalu, Sud BiH je istaknuo da pravna kvalifikacija koju je predložilo Tužiteljstvo u prijedlogu za produljenje pritvora u ovoj fazi postupka nije od presudnog značaja s obzirom na to da se predmet nalazi u fazi istrage, kao i da glede eventualnog kasnijeg tijeka postupka, sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju koju je predložilo Tužiteljstvo, te da će obrana imati mogućnost osporavati ju u slučaju da predmet dođe u fazu glavnog pretresa.
30. Pored utemeljene sumnje kao općeg materijalno-pravnog uvjeta za egzistiranje mjere pritvora, vijeće je utvrdilo postojanje i posebnih pritvorskih razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a u odnosu na apelanta, te je ocijenilo da je prijedlog Tužiteljstva utemeljen.
31. Kada su u pitanju posebni razlozi propisani odredbom članka 132. stavak 1. točka a) ZKP-a, vijeće je, kako je navedeno u rješenju, utvrdilo da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva, a koja se može otkloniti daljnjim trajanjem mjere pritvora. U tom smislu, vijeće je imalo u vidu da apelant, kao i članovi njegove obitelji, pored državljanstva Bosne i Hercegovine, posjeduju i državljanstvo Republike Hrvatske koja u skladu sa svojim ustavnim odredbama (članak 9. Ustava Republike Hrvatske) ne izručuje vlastite državljane. Sud BiH je opasnost od apelantovog bjekstva cijenio i s aspekta kaznenog djela koje mu se stavlja na teret i zaprijećene kazne zatvora, posebice imajući u vidu činjenicu da se utemeljeno sumnja da je apelant kaznenopravne radnje obavljao u okviru organizirane kriminalne skupine na teritoriju Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, a čiji bi pripadnici apelantu mogli pomoći u skrivanju i prelasku državne granice Bosne i Hercegovine. Sud BiH je također imao u vidu i činjenicu da je apelant zbog istovrsnog kaznenog djela ranije osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora, potom da je on, a kako se to utemeljeno sumnja, vršenjem kaznenih djela pribavio značajnu imovinsku korist, a što sve, prema ocjeni vijeća, ukazuje na njegov moguć nesmetan boravak i egzistenciju izvan matične države BiH. Ove okolnosti, promatrane u sveukupnosti, kao i u korelaciji s činjenicom da je apelant u ovom procesnom trenutku u potpunosti svjestan težine kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, visine kazne za njega, te mogućnosti kažnjavanja, prema ocjeni Suda BiH, mogu motivirajuće djelovati na apelanta da se da u bjekstvo i tako izbjegne kaznenu odgovornost, posebice imajući u vidu činjenicu da je apelant nastanjen na području općine Grude, te bi se iz Republike Hrvatske vrlo lako mogao prebaciti u bilo koju drugu državu Europske unije, a sve s ciljem onemogućavanja uspješnog okončanja predmetne istrage, a koja opasnost je u konkretnom slučaju realna i objektivno moguća.
32. Glede pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a , nakon razmatranja razloga koje je Tužiteljstvo navelo u prijedlogu i obrazložilo na ročištu, vijeće je našlo da je utemeljen prijedlog da u odnosu na apelanta i dalje postoji opravdana bojazan da bi on boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, kao i tragove važne za kazneni postupak, odnosno ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1551/15 od 17. lipnja 2015. godine. Vijeće je našlo da je za ispunjenje razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost utjecaja, bez obzira je li osumnjičeni pokušao to učiniti ili ne. Sud BiH je naveo da nije neophodno dokazivati da je osumnjičeni pokušao ostvariti naročit i konkretan utjecaj na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, slijedom čega je vijeće prigovore obrane istaknute u tom pravcu odbilo kao neutemeljene. Postojanje ozbiljnog rizika ili opravdane naznake takvog utjecaja, utemeljene na relevantnim okolnostima, kakve u konkretnom slučaju, prema ocjeni vijeća, postoje, dovoljne su da se izvede zaključak da će apelant, ako se nađe na slobodi, vjerojatno utjecati na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Nadalje, Sud BiH je naveo da cijeni da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnoj istrazi s obzirom na međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja djela koje se apelantu stavlja na teret, s brojnim kazneno-pravnim radnjama koje je poduzelo više osoba, kao i da se utemeljeno sumnja da se radi o dobro organiziranoj skupini, pri čemu je u tijeku provođenje istražnih radnji, odnosno lociranje i identifikacija osumnjičenih osoba, kao i saslušanje svjedoka koji imaju neposredna saznanja o inkriminiranim radnjama, te prikupljanje i osiguranje drugih dokaza putem međunarodne pravne pomoći sa Republikom Hrvatskom u kojoj se također provode istražne radnje, a što će sve utjecati na daljnji tijek predmetne istrage. Sud BiH je ukazao da je u tijeku utvrđivanje identiteta drugih pripadnika ove organizirane kriminalne skupine, koji su vršili nabavu i prijenos, te prodaju opojne droge na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, a čiji identitet je u ovoj fazi postupka poznat samo apelantu. U tom smislu, uvažavajući navode Tužiteljstva, Sud BiH je pri odlučivanju imao u vidu i činjenicu da je u tijeku prikupljanje i dostava materijalnih dokaza i saslušanje osoba koje su lišene slobode na teritoriju Republike Hrvatske, a koje su povezane s izvršenjem predmetnog kaznenog djela, za koje se tereti apelant, te da predstoji otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta s ciljem utvrđenja sadržaja imenika mobilnih telefona koje su koristili osumnjičeni, te identificiranja drugih saučesnika i prikrivača kako u Bosni i Hercegovini tako i na području drugih zemalja, kao i da predstoji poduzimanje drugih potrebnih vještačenja.
33. Navedene okolnosti, promatrane u korelaciji s karakterom i težinom predmetnog kaznenog djela, kao i s činjenicom da se u konkretnom slučaju radi o više osumnjičenih osoba, od kojih se jedan broj nalazi na slobodi, prema ocjeni Suda BiH, stvaraju razumnu i jasnu sumnju da bi apelant, puštanjem na slobodu, zasigurno utjecao kako na svjedoke tako i na suosumnjičene osobe, te uništio ili sakrio dokaze i tragove važne za kazneni postupak, koji još uvijek nisu pronađeni, nastojeći izbjeći ili umanjiti svoju kaznenopravnu odgovornost.
34. Kako je Sud BiH naveo u rješenju, prilikom donošenja odluke vijeće je imalo u vidu da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi očita namjera osumnjičenih da pri izvršenju kaznenih djela na svaki mogući način otežaju otkrivanje istog, i to dogovorima na samo njima poznatim lokacijama kojima se daju šifrirani nazivi, uporaba šifriranih termina kada se govori o opojnim drogama, njihovoj količini i cijeni, čestim promjenama telefonskih brojeva i mobilnih aparata. Slijedom iznesenog, a s obzirom na fazu postupka u kojoj se predmet nalazi, Sud BiH je našao da je utemeljeno apelantu produljiti pritvor i po osnovi članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a.
35. Sud BiH je također utvrdio ispunjenost zakonskog uvjeta iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a. U tom smislu, vijeće je našlo da je ispunjen objektivni uvjet. Nadalje, Sud BiH je, kako je naveo, rukovodeći se svojim diskrecijskim pravom za utvrđivanje i vrednovanje „naročitih okolnosti“, našao da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani apelanta (priroda i način izvršenja predmetnog kaznenog djela, činjenica da se apelant tereti da je kontinuirano djelovao kao organizator kriminalne skupine kako na teritoriju Bosne i Hercegovine tako i na teritoriju Republike Hrvatske, a koja skupina evidentno ima još članova s točno određenim ulogama; imajući u vidu praksu Europskog suda za ljudska prava i raniju osuđivanost apelanta koja nije u dovoljnoj mjeri utjecala na apelanta), cijenjene u njihovoj sveukupnosti i sadejstvu, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti predmetno kazneno djelo u slučaju da bude pušten na slobodu, zbog čega je produljenje pritvora prema njemu iz razloga članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a opravdano.
36. Kod ovakvog stanja stvari, Sud BiH je našao da je utemeljen prijedlog Tužiteljstva da se prema apelantu produlji mjera pritvora za još 2 (dva) mjeseca, a iz razloga predviđenih odredbom članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a. Sud BiH je našao utemeljenim prijedlog Tužiteljstva glede roka na koji se produljenje mjere pritvora traži, nalazeći da je navedeni rok od 2 (dva) mjeseca sasvim dovoljan da Tužiteljstvo poduzme preostale istražne radnje kako bi se identificirali drugi pripadnici ove organizirane kriminalne skupine koji su vršili nabavu i prijenos, te prodaju opojne droge na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, kao i druge osobe koje su bile u kontaktu s apelantom u vrijeme izvršenja predmetnih kaznenih djela, a sve s ciljem donošenja konačne tužiteljske odluke. Sud BiH je ocijenio neutemeljenim navode obrane da nisu konkretizirane radnje koje će Tužiteljstvo poduzeti u razdoblju za koje traži produljenje pritvora, ukazujući da bi iznošenje dodatnih detalja tekućih i budućih istražnih radnji eventualno moglo ugroziti ciljeve predmetne istrage, posebice imajući u vidu činjenicu da je riječ o akciji međunarodnog karaktera.
37. Sud BiH je također razmotrio prijedlog obrane i mogućnost primjene blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka u skladu s odredbama članka 123. stavak 2. i 131. stavak 1. ZKP-a, kao i odredbom članka 5. stavak 3. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, ali je ocjenom navedenih činjenica i okolnosti u njihovoj sveukupnosti, zaključak suda da se u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera i da se u ovom procesnom momentu apelantovo prisustvo u postupku i nesmetano vođenje postupka može ostvariti jedino mjerom pritvora, te da niti jedna druga, blaža mjera u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.
38. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 028476 18 Kž od 10. listopada 2018. godine kojim je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 26. rujna 2018. godine odbio kao neutemeljenu.
39. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud BiH (apelacijsko vijeće), nakon što je preispitao pobijano rješenje u granicama istaknutih žalbenih navoda, donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga: prvostupanjsko vijeće je, na obrazložen prijedlog Tužiteljstva, a primjenom odredbe članka 135. stavak 2. ZKP-a prema apelantu produljilo mjeru pritvora za dva mjeseca, našavši pri tome da su ispunjeni kako opći uvjet, odnosno postojanje utemeljene sumnje, tako i posebni pritvorski razlozi propisani člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a. Nasuprot žalbenim navodima, apelacijsko vijeće je našlo da je prvostupanjski sud utemeljeno uvažio prijedlog Tužiteljstva za produljenje pritvora i da je za svoju odluku dao jasne i konkretne razloge koje kao pravilne prihvaća i apelacijsko vijeće. U tom pravcu, apelacijsko vijeće je navelo da postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kaznenopravne radnje za koje se protiv njega vodi istraga proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni sudu uz prijedlog za određivanje pritvora, te u međuvremenu nije došlo do promjena u tom pogledu s obzirom na to da ne postoje drugi dokazi koji bi uspješno osporili ovakav zaključak prvostupanjskog vijeća.
40. U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a, te u nastavku rješenja na strani 5.-9. navodi razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud, te je zaključio da je pravilno utvrđeno da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi za produljenje pritvora apelantu. Apelacijsko vijeće je potvrdilo kao pravilan i zaključak prvostupanjskog suda da niti jedna druga mjera osim mjere pritvora ne bi ostvarila previđenu svrhu, ali ukazujući da će sud u nastavku voditi računa o daljnjoj potrebi za najstrožom mjerom za osiguranje apelantovog prisustva. Apelacijsko vijeće je također podržalo stajalište iz prvostupanjskog rješenja da Tužiteljstvo iz opravdanih i objektivnih razloga nije bilo u mogućnosti okončati istragu i donijeti tužiteljsku odluku, te da je u ovom procesnom momentu neophodno poduzeti sve potrebne korake kako bi se zaštitio kazneni postupak, odnosno kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage u ovom kaznenom postupku.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
41. Apelant ukazuje na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, kao i na povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelant je istaknuo da je, donoseći ovakvo rješenje, Sud BiH počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede KZ-a, te je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje iz razloga što u dotadašnjem tijeku postupka Tužiteljstvo (što je posebno vidljivo iz prijedloga za određivanje pritvora) ne samo da nije konkretiziralo dokaze na kojima se temelji postojanje utemeljene sumnje nego nije pružilo niti jedan dokaz iz kojeg bi proizašlo postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, a u dokaznom materijalu koji bi morao biti temelj za određivanje pritvora nalazile su se samo izjave suosumnjičenog – D. R. Ostalu dokumentaciju su sačinjavale naredbe o pretresu i ranija presuda za apelanta. Apelant ukazuje da postojanje utemeljene sumnje kao općeg materijalno-pravnog uvjeta za zakonitost mjere pritvora ne proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo stavilo uz prijedlog za određivanje pritvora. U navedenom prijedlogu potpuno se konfuzno i neodređeno upućuje na apelantovu ulogu, te je očito da Tužiteljstvo nije imalo niti jednog dokaza da je on počinio predmetna kaznena djela. Apelant ukazuje na zaključak suda o nižem stupnju sumnje koji je potreban u ovoj fazi postupka, kao i navod da je u ovom istražnom postupku potrebno vremensko razdoblje da se pribavi i razmijeni druga dokumentacija s organima kaznenog gonjenja Republike Hrvatske. Međutim, apelant smatra da nije dovoljna samo konstatacija da je potrebno nešto pribaviti, neku dokumentaciju ili razmijeniti postojeće dokaze, a iz razloga što Tužiteljstvo nije konkretiziralo o kojoj se dokumentaciji radi, što je potrebno razmijeniti i kada. Apelant posebno ukazuje na činjenicu da prilikom pretresa stana i svega što koristi nije pronađeno ništa što bi bilo povezivano s počinjenjem bilo kakvog kaznenog djela. Apelant ukazuje na odredbu članka 131. ZKP-a. Nadalje, apelant navodi da je drugostupanjski sud odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja o određivanju pritvora pozivajući se na dokaze (presretnute razgovore, kaznenu prijavu MUP-a Republike Hrvatske i zapisnik o saslušanju svjedoka T. P.) koji nisu bili priloženi uz zahtjev za određivanje pritvora, te su dani razlozi iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a koji nisu na zakonu utemeljeni. Apelant, također, ukazuje da u prijedlogu za produljenje pritvora Tužiteljstvo ne samo da nije konkretiziralo prijedloge na kojima temelji postojanje utemeljene sumnje nego nije pružilo niti jedan dokaz iz kojeg bi proizišlo postojanje utemeljene sumnje. Apelant nadalje ukazuje da nije objektivizirana niti jedna okolnost zašto bi on pobjegao, kao i da mu sud, suprotno apelantovom ustavnom pravu (narušavajući ga), stavlja na teret činjenicu da živi u Grudama, te ga stavlja u nejednakopravan položaj, vršeći diskriminaciju apelanta s obzirom na mjesto boravka. Dalje, apelant navodi da sud zanemaruje činjenicu da je udovac, s troje djece o kojima se sam stara, a kao dodatnu okolnost uzima da mu kćerke imaju dvojno državljanstvo i da često borave na teritoriju Republike Hrvatske. Pri tome, kako je apelant naveo, govori se o razgranatoj mreži suradnika iako iz spisa ne proizlazi, niti je vidljivo koji su to suradnici, gdje se nalaze i koja je njihova međusobna veza. Apelant je u ovom dijelu ukazivao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 921/16. U svezi s pritvorskom osnovom iz članka 132. stavak 1. točka b) apelant ukazuje da u ovom slučaju ne postoji realna mogućnost utjecaja na tijek istrage. Stoga, apelant smatra da je u ovom konkretnom slučaju proizvoljna primjena propisa koja se pokušava opravdati navođenjem da se radi o iznimno osjetljivoj fazi postupka u kojoj je nužno osigurati potrebne uvjete za daljnje neometano i efikasno provođenje istrage. Činjenica da neki dokazi nisu dostavljeni iz zgrade Suda BiH u zgradu Tužiteljstva (na što se poziva Tužiteljstvo u svom prijedlogu) kako bi se mogla izvršiti potrebna vještačenja su izvan bilo kakvog apelantovog utjecaja i on zbog tromosti i neorganiziranosti sustava kaznenog progona, kao i zbog nepostupanja organa s posebnom žurnošću ne može snositi negativne posljedice u smislu produljenja pritvora, te to ne može biti opravdan razlog za njega. Uz sve naprijed navedeno, apelant ukazuje da se prema praksi Europskog suda na opasnost od ometanja kaznene istrage sud ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima, što ovdje nije slučaj. Isto tako, što se tiče određivanja pritvora po osnovi članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a jer je apelant neuposlen, kao i cijela njegova obitelj, apelant navodi da se sud morao rukovoditi svojim diskrecijskim pravom za utvrđivanje i vrednovanje naročitih okolnosti, a što predstavlja drugi uvjet da bi se pritvor mogao odrediti po ovoj osnovi. Sud nije cijenio prirodu i način izvršenja kaznenog djela za koje se apelant potpuno neutemeljeno tereti, mrežu kontakata, te uopće nije cijenio apelantovu ulogu u navodnoj skupini koje zapravo uopće nema. Apelant je također mišljenja da Sud BiH nije naveo razloge zašto je smatrao neutemeljenim apelantov zahtjev za određivanje blažih mjera zabrane. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju „radi o gomilanju razloga za određivanje pritvora nego o argumentiranim razlozima za određivanje pritvora prema navedenim zakonskim osnovama“.
II.Odgovor na apelaciju
42. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neutemeljena i da je identične navode kao u apelaciji apelant iznosio tijekom postupka, o čemu je sud dao obrazloženje, te sud detaljno navodi zašto smatra da je apelacija neutemeljena.
43. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da je sud dao jasno i decidirano obrazloženje zašto je apelantu odredio odnosno produljio pritvor, a pravilno cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, te je Tužiteljstvo smatralo nepotrebnim ponavljati sve navedene razloge (iako se osvrnulo na posebne pritvorske razloge), te je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
V.Relevantni propisi
44. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18) u relevantnom dijelu glasi: Članak 131.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produljuje rješenjem Sud na prijedlog Tužitelja, a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenika odnosno optuženika o okolnostima razloga zbog kojih se predlaže pritvor, osim u slučaju iz članka 132. stavak (1) točka a) ovog zakona.
(3) Tužitelj je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produljenje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičeniku odnosno optuženiku i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik ili optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom žurnošću.
(5) Tijekom cijeloga postupka pritvor će biti ukinut čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenik će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženika ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća, o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora dopuštena je žalba. Ukoliko prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama bitnim za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.
Članak 132.
Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, […] VI.Dopustivost
45. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
46. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Suda BiH od 5. rujna 2018. godine i 10. listopada 2018. godine protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporena rješenja su donijeta 5. rujna 2018. godine, odnosno 10. listopada 2018. godine, a apelacija je podnesena, 22. listopada 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
48. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
49. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost osobe
50. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
51. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
(...)
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;
(...)
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
52. Apelant osporava rješenja Suda BiH kojim mu je određena i produljena mjera pritvora. U svezi s tim, apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju utemeljene sumnje, kao i ispunjenost posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a.
53. Ustavni sud podsjeća da je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Stoga je najprije potrebno utvrditi: nastavljaju li druge osnove na kojima se temelji sudska odluka opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, jesu li javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Europski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC] broj 5826/03, stavak 140., 22. svibnja 2012. godine).
54. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produljenje mjere pritvora biće opravdano ako postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da usprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Europski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 90.). Obveza sudske vlasti je ispitati sve razloge „za“ i „protiv“ i u svezi s tim dati razloge i obrazloženja (vidi Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179.). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku glede okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stavak 84. in fine, 26. srpnja 2001.).
55. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Europski sud dosljedno smatra da drugi dio članka 5. stavak 3. Europske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što duljina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Europski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stavak 104., 12. lipnja 2008. s dodatnim referencama).
56. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio rješenja o određivanju pritvora i rješenja o produljenju pritvora zbog nepostojanja „utemeljene sumnje“. Naime, u apelaciji apelant navodi da Tužiteljstvo nije konkretiziralo prijedloge za postojanje utemeljene sumnje i nije dalo niti jedan dokaz o postojanje utemeljene sumnje, kao i da su se u dokaznom materijalu nalazile samo izjave suosumnjičenog D. R., naredba o pretresu stana i ranija presuda (kojom je apelant osuđen). Apelant ukazuje da prilikom pretresa stana nije pronađeno ništa što bi bilo povezano s počinjenjem bilo kakvog kaznenog djela. Apelant, također, ukazuje da ne može snositi teret zbog pribavljanja (neodređene, kako je naveo) dokumentacije.
57. Ustavni sud najprije primjećuje da je identične navode apelant isticao u postupku pred redovnim sudom. Sud BiH, najprije u prvom stupnju, a potom i odlučujući o žalbi, nabraja dokaze koji su bili odlučujući za zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su točno navedeni brojevi dokaza, datumi (strana 5. rješenja izjave svjedoka, osumnjičenog D. R., naredbe o pretresanju, kaznena prijava MUP-a Republike Hrvatske i ostalo). Sud BiH je također, odlučujući o apelantovoj žalbi (ispitujući navode da je uz prijedlog dostavljena samo određena dokumentacija), na str. 3. i 4. rješenja (u fusnoti) opet pobrojao dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog, a iz kojih je sud daljnjom analizom i navođenjem zaključio da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo, odnosno potvrdio kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju utemeljene sumnje. Naime, u rješenju o određivanju pritvora je ukazano na dokaze iz kojih proizlazi utemeljena sumnja, opisane su određene radnje apelanta sa ostalim osobama u svezi s kaznenim djelima za koja postoji utemeljena sumnja da ih je apelant počinio i način izvršenja (kako se utemeljeno sumnja), pa je sud, pozivajući se na fazu postupka u kojoj je predmet, naveo da je ovaj stupanj sumnje dovoljan. Sud BiH jeste ukazao na međunarodni karakter istrage i da je potrebno vremensko razdoblje da se pribavi i razmijeni ostala dokumentacija koja je bitna za predmet, a koju Tužiteljstvo zbog opsežnosti i procedure nije moglo predočiti u trenutku određivanja pritvora, ali to očito nije dovelo u pitanje postojanje utemeljene sumnje u ovoj fazi postupka. Sud BiH je prilikom produljenja pritvora, također, naveo da zaključak o utemeljenoj sumnji koji je utvrđen u rješenju o određivanju pritvora nije doveden u pitanje (opet navodeći dokaze – strana 6. i analizirajući ih) i navodeći da nisu pruženi dokazi koji bi upućivali na drugačiji zaključak, niti je nastupila neka nova okolnost koja bi dovela u pitanje postojanje utemeljene sumnje, a koja već nije utvrđena. Stoga, Ustavni sud ne može u osporenim rješenjima (o određivanju i produljenju) pronaći utemeljenost navoda iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i da Tužiteljstvo nije konkretiziralo dokaze, odnosno da nije pružilo niti jedan dokaz o postojanju utemeljene sumnje jer upravo suprotno proizlazi iz osporenih rješenja (što je jasno i detaljno obrazloženo). Stoga, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju – na temelju navedenih dokaza i načina kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja – može izvesti zaključak o utemeljenoj sumnji. Stoga je u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnog suda da postoji utemeljena sumnja kao preduvjet za određivanje/produljenje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje članak 5. Europske konvencije.
58. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sud na temelju provedenih dokaza utvrdio činjenice koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kaznena djela koja mu se stavljaju na teret (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, točka 64., dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju utemeljene sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
59. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a.
60. Ustavni sud dalje podsjeća da, u skladu sa zakonom ( ZKP), mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje utemeljene sumnje da je kazneno djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.
61. U svezi s određivanjem pritvora po članku 132. stavak 1. točka a) ZKP-a, Ustavni sud, iz obrazloženja osporenih rješenja, zapaža da je Sud BiH utvrdio da su ispunjeni uvjeti koje propisuje navedena zakonska odredba, odnosno da je konkretizirana i argumentirana opasnost da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Pri tome, Sud BiH jeste naveo da je apelantu pritvor određen po ovoj osnovi (i) zbog činjenice da on i članovi njegove obitelji imaju, pored državljanstva Bosne i Hercegovine, i državljanstvo Hrvatske. Ipak, kako je i Sud BiH naveo, ova okolnost nije razlog za pritvor, ali ju je sud promatrao u svezi s ostalim okolnostima na strani apelanta. Dalje, Sud BiH ukazuje da je opasnost od bjekstva cijenio s aspekta težine kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret i težine zaprijećene kazne (imajući u vidu i raniju osuđivanost za istovrsno kazneno djelo), te je ukazao da postoji utemeljena sumnja da je apelant vršenjem kaznenih djela pribavio znatnu imovinsku korist koja bi mu omogućila nesmetan boravak i egzistenciju izvan Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo i zašto nije od značaja činjenica da je apelant i u Hrvatskoj osumnjičen (u kontekstu opasnosti od bjekstva), ukazujući na raniju osuđivanost apelanta po presudi Suda BiH (10 godina zatvora), koja će u slučaju osude u ovom postupku biti cijenjena kao otegotna okolnost, a što može biti motiv za izbjegavanje postupka u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud primjećuje da je prilikom donošenja rješenja o produljenju pritvora apelantu Sud BiH imao u vidu činjenicu da je apelant, kako se utemeljeno sumnja, djelovao u okviru organizirane skupine na teritoriju Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, a čiji bi mu pripadnici mogli pružiti pomoć u skrivanju i prelasku granice Bosne i Hercegovine.
62. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na citirani pritvorski razlog Sud BiH, u okolnostima apelantovog slučaja, u obrazloženju osporenih rješenja, dao dovoljne i jasne razloge navodeći okolnosti iz kojih proizlazi opasnost od bjekstva. Stoga, apelantovo pozivanje na druge odluke Ustavnog suda (AP 921/16) nije od značaja za odlučivanje u ovom predmetu, te Ustavni sud smatra da je ovaj apelantov navod neutemeljen.
63. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nadležni sud utvrdio da postoje posebni pritvorski razlozi iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKP-a. Međutim, apelant smatra da je nejasna argumentacija koju su sudovi dali po ovoj osnovi i da ne postoji realna mogućnost utjecaja na tijek istrage, te da apelant ne može snositi odgovornost za nedostavljanje dokaza, zbog čega je ovakav zaključak suda proizvoljan i apstraktan, te nije obrazložen.
64. Ustavni sud primjećuje da su sudovi, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja koluzijske opasnosti u konkretnom slučaju, naveli da postoji ozbiljan rizik od utjecaja na svjedoke, saučesnike i prikrivače, odnosno na tijek postupka ukazujući na sljedeće okolnosti: međunarodni karakter istrage, prirodu i način izvršenja kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret, da se utemeljeno sumnja da se radi o dobro organiziranoj skupini, da je u tijeku lociranje i identifikacija osumnjičenih osoba, kao i saslušanje svjedoka, te prikupljanje i osiguravanje drugih dokaza (putem međunarodne pomoći), te identifikacija osoba – drugih pripadnika skupine koje su vršile nabavku i prijenos opojne droge. Sud BiH je također ukazao da je u tijeku prikupljanje i dostavljanje materijalnih dokaza i saslušanje osoba lišenih slobode na teritoriju Republike Hrvatske, a koje su povezane s izvršenjem kaznenog djela za koje se apelant sumnjiči i osiguravanje ostalih dokaza, što je sve cijenio u svezi s težinom i karakterom kaznenog djela i činjenicom da se jedan broj osumnjičenih nalazi na slobodi. Ustavni sud u obrazloženju redovnog suda ne vidi proizvoljnost s obzirom na to da je sud dao jasne i argumentirane razloge za svoju odluku, imajući u vidu sve okolnosti cjelokupnog slučaja, pogotovo imajući u vidu početak postupka, odnosno fazu istrage kao najraniju fazu prikupljanja dokaza, zbog čega je zaključio da su u apelantovom slučaju ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora zbog pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKP-a.
65. Dalje, apelant osporava postojanje pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je redovni sud, prije svega, utvrdio da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora po ovoj osnovi, ali i postojanje „naročitih okolnosti“. Zaključak o postojanju naročitih okolnosti je donesen najprije imajući u vidu da je apelant 2010. godine pravomoćno osuđen za istovrsno kazneno djelo na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, da se nalazio na uvjetnom otpustu po rješenju suda, te je očigledno da ranija osuđivanost nije utjecala na njega jer je nastavio s vršenjem kriminalnih radnji čak i za vrijeme uvjetnog otpusta. Sud BiH je navedeno također doveo u vezu s činjenicom da se apelant tereti (kako se utemeljeno sumnja) da je kontinuirano djelovao kao organizator kriminalne skupine (na teritoriju Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske) koja evidentno ima još članova, što utemeljeno ukazuje na bojazan da bi apelant boravkom na slobodi zasigurno dovršio, ponovio ili izvršio novo kazneno djelo. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja dojam proizvoljnosti, imajući u vidu dano obrazloženje. Slijedom navedenog, proizlazi da su u svojoj ukupnosti naprijed pobrojani razlozi za određivanje i produljenje mjere pritvora apelantu iz razloga utvrđenog člankom 132. stavak 1. točka c) ZKP-a opravdani i obrazloženi.
66. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da u svojoj ukupnosti razlozi zbog kojih je mjera pritvora apelantu produljena iz osnova propisanog člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, te da nema proizvoljnosti ni u zaključku o postojanju utemeljene sumnje, Ustavni sud smatra da su sudovi dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta izricanju mjera zabrane apelantu, odnosno da se niti jednom drugom mjerom ne bi moglo osigurati nesmetano vođenje postupka.
67. S obzirom na naprijed navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
Ostali navodi
68. Iako je apelant naveo da su mu prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. Europske konvencije ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio niti ukazao na bilo šta što bi upućivalo na povrede navedenog prava, osim nezadovoljstva odlukama o određivanju /produljenju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovih navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja, koja sama po sebi ni na koji način ne upućuju na navedenu povredu, smatra da nema potrebe da se dalje upušta u razmatranje ovih navoda. VIII.Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost osobe u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije jer je sud odluku o određivanju i produljenju pritvora apelantu donio nakon što je utvrdio postojanje utemeljene sumnje, o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, i nakon što je utvrdio postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a, za što je dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda određivanje i produljenje pritvora apelantu i po toj osnovi.
70. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević