Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-118/17 (M. H.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Propisano zakonom
- Šta se ne smatra imovinom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Miješanje u imovinu
- Vanbračna zajednica
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Legitimno očekivanje
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-118/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 118/17, rješavajući apelaciju Mire Hajriz, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mire Hajriz.
Utvrđuje se da je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 069838 16 Gž od 25. oktobra 2016. godine u dijelu u kojem je odlučeno o apelantkinjinom pravu na nasljeđivanje vanbračnog partnera.
U ostalom dijelu, u odnosu na presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 069838 16 Gž od 25. oktobra 2016. godine i Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 069838 13 P od 18. februara 2016. godine, apelacija se odbija kao neosnovana.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mira Hajriz (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Brčkog, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je 5. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 069838 16 Gž od 25. oktobra 2016. godine i Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 069838 13 P od 18. februara 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i tužene R. P. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. i 11. decembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 24. decembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.
a)Uvodne napomene
5. Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 96 0 O 058342 13 O od 16. septembra 2013. godine utvrđeno je da je zaostavštinu iza preminulog P. K. naslijedila njegova sestra
– tužena. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da nije odlučivao o prijedlogu apelantkinjinog punomoćnika da se prekine ostavinski postupak dok se ne utvrdi njen udio u sticanju te imovine kao vanbračne supruge ostavioca, s obzirom na to da apelantkinja ne ulazi u krug zakonskih nasljednika.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 O 058342 13 O od 30. oktobra 2013. godine odbačena je apelantkinjina žalba protiv rješenja o nasljeđivanju. U obrazloženju rješenja navedeno je da na ročištu za raspravljanje zaostavštine apelantkinjin punomoćnik nije predao tužbu kao dokaz da je pokrenuo parnični postupak protiv tužene, a da je tužba od 18. septembra 2013. godine podnesena nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju.
7. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 O 058342 13 Gž od 20. februara 2014. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda od 30. oktobra 2013. godine.
b) Postupak okončan osporenim odlukama
8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 069838 13 P od 18. februara 2016. godine, donesenom po apelantkinjinoj tužbi podnesenoj 18. septembra 2013. godine, djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je apelantkinja živjela u vanbračnoj zajednici s preminulim P. K. od januara 1996. godine do njegove smrti (tačka I). U preostalom dijelu odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantkinja tražila da se utvrdi da određene pokretnine i nepokretnosti detaljnije navedene obrazloženju presude predstavljaju vanbračnu stečevinu čiji je apelantkinja suvlasnik s dijelom ½, a što je tužena dužna trpjeti, priznati i dozvoliti da se predmetne nepokretnosti i pokretnine izdvoje iz ostavinske mase i apelantkinja upiše kao suvlasnik i suposjednik sa ½ dijela, kao i da se, kako je navedeno u obrazloženju presude, „utvrdi da je [apelantkinja] kao vanbračna supruga [P. K.] njegov nasljednik sa ½ u ostavinskom postupku broj 96 0 O 058342 13 O koji se vodi kod Osnovnog suda […], a što je tužena dužna dozvoliti i priznati.“
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je od januara 1996. godine pa do smrti P. K. 24. januara 2013. godine između apelantkinje i P. K. egzistirala vanbračna zajednica. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da na takav zaključak jasno upućuju iskazi kako apelantkinje i svjedoka D. A. tako i iskazi ostalih saslušanih svjedoka, koji su u svojim iskazima potvrdili da je apelantkinja sa P. K. u početku živjela u Brčkom, zajedno s njegovom majkom, a da su potom 2002. godine odselili na Bukvik gdje je P. K. i preminuo. Dalje, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su za vrijeme egzistiranja vanbračne zajednice apelantkinja i pokojni P. K. imali „odvojene novčanike“, da je apelantkinja svoj stan koji se nalazio u Brčkom zamijenila za kuću u naselju Vitanovići u kojoj živi D. A., apelantkinjin sin. Dalje, Osnovni sud je naveo da je nedvojbeno utvrđeno i da je kuću, te zemljište koji su predmet spora, kao posebnu imovinu P. K. unio u vanbračnu zajednicu. Na to jasno ukazuje činjenica da je P. K. na spornim parcelama kao posjednik bio upisan počevši od 2002. godine na osnovu diobnog ugovora koji je sačinjen 17. februara 2002. godine, kojim su P. K. i tužena podijelili nepokretnosti na kojima su bili upisani kao suposjednici na osnovu rješenja o nasljeđivanju. Tokom 2002. godine P. K. je dobio donaciju za sanaciju kuće u građevinskom materijalu, što, takođe, predstavlja posebnu imovinu P. K. Dalje, iz sprovedenog postupka proizlazi, što apelantkinja nije sporila, da je ostatak kuće obnovljen prodajom zemljišta koje je P. K. naslijedio od svojih roditelja. U postupku je utvrđeno i da je tržišna vrijednost donacije iznosila 3.464,00 KM, a sanacija kuće i pomoćnog objekta 9.355,00 KM. Utvrđeno je i da je P. K. u tom periodu prometovao zemljište u ukupnoj površini od 8.594 m² za cijenu veću od 13.000,00 KM. U pogledu pomoćnih objekata koji se nalaze na spornim nepokretnostima, Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza tužene i saslušanih svjedoka utvrdio da je P. K. donaciju u građevinskom materijalu dobio u cijelosti za rekonstrukciju krova porodične kuće, a da mu je dio krova koji je ostao na kući i koji nije bio uništen tokom rata poslužio za pokrivanje štale. Iz iskaza svjedoka, te izvršenog uviđaja na licu mjesta, Osnovni sud je utvrdio i da se na zemljištu pored stambene zgrade, ljetne kuhinje i štale nalazi još i sušnica, drveni koš, garaža, te svinjac. Većina ovih objekata, osim sušnice i drvenog koša (hambara), po izjavi svjedoka, izgrađena je prije rata, te je nakon djelimičnog uništavanja tokom rata njihova obnova izvršena iz novčanih sredstava koje je P. K. ostvario prodajom zemljišta koje se nalazi u neposrednoj blizini spornih nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da apelantkinja nije dokazala, iako je na njoj ležao teret dokazivanja, da je za vrijeme trajanja vanbračne zajednice ulagala određena novčana sredstva i na taj način sticala zajedničku imovinu sa P. K. Na kraju, iz iskaza svjedoka Z. T. nedvojbeno proizlazi da je P. K. sporni putnički automobil stekao na način da je za njega dao 2-3 duluma zemlje, a osim automobila P. K. je dobio i određen iznos novca. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da je odbio apelantkinjin zahtjev da se utvrdi da je za vrijeme trajanja vanbračne zajednice zajedno sa P. K. stekla sporne nepokretnosti, te pokretninu u vidu automobila, te da njen udio na predmetnim nepokretnostima i pokretninama iznosi ½, a što je tužena dužna trpjeti i priznati, te dozvoliti da se nepokretnosti i pokretnine izdvoje iz ostavinske mase umrlog P. K.
10. U vezi s apelantkinjinim tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se proglasi nasljednicom iza preminulog P. K., Osnovni sud je naveo da je odredbama Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/89 i 44/89) i Porodičnog zakona Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon DBBiH) propisano da je vanbračna zajednica izjednačena s bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinskopravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom. Nadalje, odredbom člana 9 Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80, u daljnjem tekstu: Zakon o nasljeđivanju iz 1980) propisano je da, ukoliko odredbama navedenog zakona nije drugačije određeno na osnovu zakona, umrlog nasljeđuju svi njegovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i bake i njihova djeca. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da vanbračni partner ne spada u red zakonskih nasljednika i da vanbračni partner može naslijediti svog partnera isključivo putem testamenta. Dakle, shodno odredbama Zakona o nasljeđivanju iz 1980, vanbračni partner nije izjednačen s bračnom suprugom ili s bračnim suprugom u pogledu nasljeđivanja preminulog supružnika, zbog čega je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je apelantkinja kao vanbračna supruga P. K. njegov nasljednik s dijelom od ½ u ostavinskom postupku koji se vodi u Osnovnom sudu u predmetu broj 96 0 O 058342 13 O.
11. Presudom Apelacionog vijeća broj 96 0 P 069838 16 Gž od 25. oktobra 2016. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
12. U obrazloženju presude Apelacioni sud je prvenstveno istakao da apelantkinja nije dovela u sumnju zaključak te utvrđenje prvostepenog suda da sporna imovina nije stečena u vanbračnoj zajednici, odnosno da predstavlja posebnu imovinu P. K. Apelantkinjina tvrdnja da su sredstva na ime donacije dodijeljena i njoj (potvrda nadležnog organa od 15. februara 2013. godine) ne utiče na pravilnost osporene odluke s obzirom na to da su sredstva donacije namijenjena vlasniku oštećenog objekta. Takođe, ni činjenica da je apelantkinja preuzela obavezu vraćanja kredita za P. K. nakon njegove smrti ne utiče na pravilnost osporene odluke jer ovjerena izjava Ov.6374 od 23. jula 2013. godine nije izvedena kao dokaz u prvostepenom postupku, a osim toga apelantkinja u postupku nije ni dokazivala da su sredstva ostvarena kreditom, koji je ona navodno nakon smrti P. K. nastavila otplaćivati, uložena u adaptaciju, odnosno sanaciju spornih objekata. Dalje, Apelacioni sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da apelantkinja neosnovano zahtijeva da se utvrdi njen suvlasnički udio na spornoj imovini, s obzirom na to da ta imovina ne predstavlja zajedničku imovinu apelantkinje i P. K. jer nije stečena radom tokom trajanja zajednice, već predstavlja posebnu imovinu P. K., shodno odredbama čl. 263 i 264 stav 1 Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89). Apelacioni sud je naveo da nije sporno da je apelantkinja svojim radom i novčanim sredstvima učestvovala u funkcionisanju ekonomske zajednice s ciljem poboljšanja uslova stanovanja, ali na osnovu tih ulaganja ona ne može steći pravo susvojine na spornoj nepokretnosti, kada je u postupku utvrđeno da je P. K. predmetne nepokretnosti stekao nasljedstvom, da su sporni objekti izgrađeni prije zasnivanja vanbračne zajednice, a da su sredstva za sanaciju kako stambenog objekta tako i pomoćnih objekata (koja su predmet tužbenog zahtjeva) obezbijeđena u najvećem dijelu prodajom nepokretnosti takođe stečenih nasljedstvom. Predmetno vozilo takođe je nabavljeno na isti način, odnosno zamjenom za nepokretnosti. Sve vrijeme trajanja vanbračne zajednice apelantkinja je posjedovala sopstvene nepokretnosti, a nakon smrti P. K. namještaj kupljen sopstvenim sredstvima odnijela je iz kuće. U konačnici, apelantkinja nije dokazala koja je sredstva i u kojem obimu, stečena od ličnog dohotka, ulagala u sporne nepokretnosti i što se izgradilo od tih sredstava. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je istakao da su se novčana sredstva koja je apelantkinja ulagala u posebnu imovinu vanbračnog druga prvenstveno odnosila na funkcionisanje ekonomske zajednice i stvaranje uslova za poboljšanje življenja na seoskom imanju, po kojem osnovu bi joj eventualno pripadao zahtjev za naknadu u novcu jer navedena imovina nije stečena radom i od zajedničkih sredstava u toku trajanja vanbračne zajednice.
13. Najzad, Apelacioni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da vanbračna supruga ne spada u krug lica koja mogu biti proglašena kao zakonski nasljednici vanbračnog supruga shodno odredbi člana 9 Zakona o nasljeđivanju iz 1980, s obzirom na to da ne pripada krugu nasljednika koji mogu biti proglašeni kao zakonski nasljednici ostavioca u ostavinskom, a niti u parničnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelantkinja je istakla da su postupanjem redovnih sudova, odnosno njihovim shvatanjem prava vanbračne supruge u pogledu vanbračne stečevine, imovine stečene u vanbračnoj zajednici, kao i u pogledu prava na nasljeđivanje vanbračnog supruga, očigledno povrijeđena njena osnovna prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a to su pravo na jednako postupanje u građanskim stvarima, pravo na pravnu zaštitu i djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu. U vezi s tim, apelantkinja je istakla da je, bez obzira na to što je nesporno da je s preminulim P. K. živjela u vanbračnoj zajednici 17 godina, ostala bez prava na vanbračnu stečevinu, tačnije jednu polovinu te imovine, te je lišena nasljeđa iako su u domaćem pravu vanbračna i bračna zajednica u pogledu prava i obaveza izjednačene. Imajući u vidu navedeno, apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovori na apelaciju
15. Apelacioni sud je naveo da ostaje pri stavu iznesenom u osporenoj odluci i smatra da nema potrebe da se dodatno izjašnjava na apelacione navode, budući da se samo na osnovu činjenice življenja u vanbračnoj zajednici ne može suditi da stvari nabavljene u tom periodu predstavljaju zajedničku imovinu, o čemu su u osporenoj presudi navedeni jasni razlozi.
16. Osnovni sud je naveo da su osporene odluke zasnovane na zakonu i da su donesene pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava i da u tim odlukama sudovi nisu povrijedili apelantkinjina prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
17. Tužena je ukratko izložila zaključke redovnih sudova, te je predložila da Ustavni sud odbije apelantkinjinu apelaciju izjavljenu protiv presude Apelacionog suda. V.Relevantni propisi
18. Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Zajednica života muškarca i žene koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom.
Član 264.
(1) Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
(2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu.
(3) Pokloni trećih osoba učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova.
(4) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.
Član 267. st. (1) i (4) (1) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.
(4) Bračni drug koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog druga (npr.
unapređivanjem poljoprivrednog imanja i slično), može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni drug da odgovarajuću naknadu u novcu.
Član 278.
(1) Imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom.
(2) Kod diobe imovine iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih drugova.
19.
Porodični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 23/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 5 (Pojam vanbračne zajednice) (1) Vanbračna zajednica, u smislu ovog zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici s drugim licima i koja traje najmanje tri (3) godine ako nemaju djecu ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.
(2) Vanbračna zajednica je izjednačena s bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno uzdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom.
Član 228 (Bračna tekovina) (1) Bračnu tekovinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine.
(2) Pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu tekovinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
(3) Dobitak od igara na sreću je bračna tekovina.
(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice bračna su tekovina.
Član 229 stav (1) (Veličina udjela bračnih partnera) (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnim tekovinama, ako nisu drugačije ugovorili.
Član 231 (Posebna imovina) (1) Imovina koju bračni partner ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drugačije od navedenog u članu 228 ovog zakona.
Član 240 (Imovinski odnosi vanbračnih partnera) (1) Imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uslove iz člana 5 ovog zakona smatra se njihovom vanbračnom tekovinom.
(2) Na imovinu iz stava 1 ovog člana shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o bračnoj tekovini.
Član 291 (Primjena Zakona) (1) Postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda i organa starateljstva završiće se po odredbama ovog zakona.
Član 293 (Prestanak važenja propisa) Danom početka primjene ovog zakona prestaje primjena Porodičnog zakona BiH (Službeni list SR BiH, brojevi 21/79 i 44/89).
20. U Zakonu o nasljeđivanju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Ako ovim zakonom nije drukčije određeno na osnovu zakona umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i babe i njihova djeca. [...]
21. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 36/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9 (Vanbračni partner kao zakonski nasljednik) (1) Na osnovu zakona ostavioca nasljeđuje i njegov vanbračni partner koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim.
(2) Vanbračnom zajednicom u smislu ovog zakona smatra se zajednica života žene i muškarca u skladu sa odredbama zakona koji uređuje porodične odnose, a koja je prestala ostaviočevom smrću.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, apelantkinja apelacijom osporava Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 069838 16 Gž od 25. oktobra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda apelantkinjinom punomoćniku dostavljena 8. novembra 2016. godine, a da je apelantkinja podnijela apelaciju 5. januara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na sopstvenu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva po drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravna osnova na koju se aplikant pozvao (vidi Evropski sud, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tačke 51–52 s daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ustavnisud.ba).
28. S obzirom na činjenicu da apelantkinja apelacionim navodima osporava odlučenja redovnih sudova o odbijanju njenih tužbenih zahtjeva kojim je tražila utvrđenje bračne stečevine i da se utvrdi da je nasljednica iza preminulog P. K., Ustavni sud, polazeći od apelantkinjinih navoda da je osporenim odlukama lišena prava na vanbračnu stečevinu i prava na nasljeđe, smatra da je prvenstveno neophodno razmotriti pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za svaki od pojedinačnih tužbenih zahtjeva.
a)Pravo na imovinu
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
30. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
1. U odnosu na vanbračnu stečevinu
31. Razmatrajući apelantkinjine navode kojima osporava odluku redovnih sudova u odnosu na vanbračnu stečevinu, prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li apelantkinja ima „imovinu“ koja uživa zaštitu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, koncept „imovine“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam svojine ili posjedovanja fizičkih stvari. Takođe, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu se smatrati „imovinskim pravima“ i mogu predstavljati „imovinu“ u smislu navedene odredbe (vidi Evropski sud, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stranica 46, stav 53). U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, takođe, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48).
33. U konkretnom slučaju riječ je o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da se utvrdi da određene pokretnine i nepokretnosti detaljnije navedene u obrazloženju presude predstavljaju vanbračnu stečevinu čiji je suvlasnik. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da sporna imovina ne predstavlja apelantkinjinu postojeću imovinu, već se apelantkinja pojavljuje samo kao podnositeljka zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelantkinja imala bar „legitimno očekivanje“ da će tužbeni zahtjev za utvrđivanje susvojine na spornoj imovini biti riješen u njenu korist.
34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud, polazeći od odredaba kojima je određen pojam vanbračne stečevine, na osnovu provedenih dokaza saglasno zaključili da sporna imovina predstavlja posebnu imovinu P. K. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je P. K. sporne nepokretnosti naslijedio od svojih roditelja, da je ulaganja u njihovu adaptaciju vršio iz donacije i sredstava dobijenih prodajom nepokretnosti takođe stečenih nasljeđivanjem i da je na taj način stekao i automobil. Takođe, redovni sudovi su naveli da su se novčana sredstva koja je apelantkinja ulagala u posebnu imovinu vanbračnog druga prvenstveno odnosila na funkcionisanje ekonomske zajednice i stvaranje uslova za poboljšanje življenja na seoskom imanju, po kojem osnovu bi joj eventualno pripadao zahtjev za naknadu u novcu, a da nije dokazala koja sredstva i u kojem obimu su stečena od ličnog dohotka i koja je ulagala u sporne nepokretnosti i što se izgradilo od tih sredstava. Imajući u vidu da prema zaključcima redovnih sudova, čije zaključke Ustavni sud ne može supstituisati svojim tumačenjem relevantnih činjenica, nije utvrđeno da je sporna imovina stečena radom i od zajedničkih sredstava u toku trajanja vanbračne zajednice, već da je riječ o imovini koju je P. K. stekao nasljeđivanjem, odnosno prodajom imovine stečene nasljeđivanjem, što apelantkinja u apelaciji nije osporila, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelantkinja u konkretnom slučaju imala „legitimno očekivanje“ da će tužbeni zahtjev za utvrđivanje susvojine na spornoj imovini biti riješen u njenu korist, s obzirom na to da, prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona iz 1979. i Porodičnog zakona DBBiH, imovina stečena nasljeđivanjem ne ulazi u zajedničku imovinu bračnih odnosno vanbračnih partnera.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelantkinja nije imala imovinu niti „legitimno očekivanje“ da će biti udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da se utvrdi da sporne pokretnine i nepokretnosti detaljnije navedene u obrazloženju presude predstavljaju vanbračnu stečevinu čiji je ona suvlasnik, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
2. U odnosu na pravo na nasljeđivanje vanbračnog partnera
36. Apelantkinja tvrdi i da je lišena nasljeđa iza preminulog P. K., iako su u domaćem pravu vanbračna i bračna zajednica u pogledu prava i obaveza izjednačene.
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je u osporenim odlukama nesumnjivo utvrđeno da je zajednica između apelantkinje i ostavioca trajala duže od tri godine, te da je ispunila uslove da se smatra vanbračnom zajednicom. Redovni sudovi su u osporenim odlukama ukazivali da je vanbračna zajednica izjednačena s bračnom prema Porodičnom zakonu, ali su zaključili da prema odredbi člana 9 tada važećeg Zakona o nasljeđivanju iz 1980. apelantkinji ne pripada pravo na nasljeđivanje P. K. kao vanbračnog partera.
38. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je o gotovo istom pravnom pitanju prava vanbračnog partnera na nasljeđivanje raspravljao u Odluci broj AP 4207/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud. ba ), te da je identične navode, iako se apelant u tom predmetu nije na njih pozvao, razmotrio s aspekta povrede prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. U tom predmetu Ustavni sud je najprije u pogledu primjenjivosti navedenih odredaba Evropske konvencije istakao: „(…) Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, pravo na imovinu ne uključuje pravo da se stekne imovina. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je u postupku koji je rezultirao osporenim presudama tražio da se utvrdi da on ima status zakonskog nasljednika, s obzirom na PZFBiH [Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine] koji je donesen 2005. godine i koji je u cijelosti izjednačio vanbračnu i bračnu zajednicu u pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava. U slučaju prihvatanja takvog zahtjeva, apelant bi ex lege imao ꞌimovinuꞌ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U takvoj situaciji Ustavni sud smatra da su odluke o ovako postavljenom zahtjevu odlučujuće za apelantovo pravo na imovinu, zbog čega apelantovi navodi ulaze u okvir člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, situacija u kojoj jedan zakon izjednačava trajniju vanbračnu zajednicu s bračnom u pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava, a drugi potpuno isključuje mogućnost međusobnog nasljeđivanja vanbračnih partnera, svakako predstavlja različit tretman koji treba ispitati. Stoga, Ustavni sud smatra da je član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju…“ (ibid, tačke 28 i 29).
40. Dalje, Ustavni sud je prilikom razmatranja eventualne povrede navedenih članova Evropske konvencije naveo da je „PZFBiH donesen 2005. godine i da je zakonodavac, uvažavajući činjenicu da je i ranijim porodičnim zakonom vanbračna zajednica bila izjednačena s bračnom, ali i razvoj društvenih odnosa generalno, pa tako i porodica i porodičnih veza, ovu jednakost dosljedno regulisao u odnosu na sva prava i obaveze, uključujući i imovinska prava. S druge strane, ZON [Zakon o nasljeđivanju], koji je bio na snazi u vrijeme odlučivanja, usvojen je 1980. godine i nije nikada bio promijenjen da bi i u njemu bila priznata jednakost ovih dviju zajednica, pa čak ni nakon što je donesen novi PZFBiH sve do 2014. godine, kada je donesen novi Zakon o nasljeđivanju FBiH. Tim zakonom, u članu 9, eksplicitno je navedeno da ostavioca nasljeđuje i njegov vanbračni partner koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim, ukoliko vanbračna zajednica ispunjava uslove propisane u PZFBiH i ako je trajala do smrti ostavioca“ (ibid, tačka 32). Takođe, u citiranom predmetu Ustavni sud je imao u vidu da su „predlagač novog ZONFBiH [Zakona o nasljeđivanju Federacije Bosne i Hercegovine], a potom i zakonodavac koji je takvo rješenje usvojio prepoznali diskrepanciju između dva zakona, te zaključili da je takva diskrepancija rezultirala diskriminišućim tretmanom vanbračnih partnera, pa su tu diskriminaciju novim propisom otklonili. Ovakvo postupanje je, prema mišljenju Ustavnog suda, u okviru širokog polja slobodne procjene koje država uživa u regulisanju ovih odnosa. Pri tome Ustavni sud naglašava da nije relevantno ocijeniti da li je jedan zakon u odnosu na drugi lex specialis ili ne. Naime, PZFBiH reguliše, između ostalog, pitanje porodica i porodičnih odnosa i izjednačava vanbračnu zajednicu koja je trajala više od tri godine s bračnom u pravima i obavezama, dok se nasljednim zakonom uređuje pitanje ko od članova porodice nasljeđuje ostavioca. U takvoj situaciji razumno je bilo očekivati, a zakonodavac je takvo očekivanje i potvrdio u novom nasljednom zakonu, da vanbračni partneri budu izjednačeni s bračnim i u odnosu na nasljeđivanje…“ (ibid, tačka 33).
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je istakao sljedeće: „(…) Dakle, u situaciji kada je nesumnjivo da je vanbračna zajednica apelanta i ostaviteljice započela u vrijeme kada je već na snazi bio PZFBiH iz 2005. godine koji ne samo da je preuzeo princip jednakopravnosti vanbračne i bračne zajednice iz ranijeg zakona već je i dosljedno izjednačio ove dvije zajednice u pravima i obavezama; da je ta zajednica trajala sve do ostaviteljicine smrti, da je sam zakonodavac prilikom donošenja novog nasljednog zakona istakao da je različit tretman vanbračnih i bračnih partnera u oblasti nasljeđivanja bio diskriminišući, Ustavni sud smatra da ZON iz 1980. godine nije primijenjen uz dosljedno poštovanje ꞌopredjeljenja iz porodičnog prava o jednakom tretmanu bračne i vanbračne zajedniceꞌ. Osim toga, u situaciji kada je novi ZONFBiH s istim tim ciljem donesen tek skoro 10 godina kasnije, Ustavni sud smatra da apelant ne može snositi štetne posljedice toga što relevantni zakoni nisu ranije harmonizovani kako bi se sprovelo dosljedno opredjeljenje zakonodavca da otkloni diskriminaciju u tretmanu vanbračnih i bračnih partnera i u nasljednim odnosima….“ (ibid, tačka 34).
42. Dovodeći navedena stanovišta iz citirane Odluke broj AP 4207/13 u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su ona u cijelosti primjenjiva i u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud ponavlja da je u osporenim odlukama nepobitno utvrđeno da je postojala vanbračna zajednica između apelantkinje i umrlog P. K., koja je trajala 17 godina, te da je ispunila uslove da se smatra vanbračnom zajednicom, ali da su redovni sudovi zaključili da, prema odredbama tada važećeg Zakona o nasljeđivanju iz 1980, apelantkinji ne pripada pravo na nasljeđivanje P. K. kao vanbračnog partera. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine u vrijeme donošenja osporenih odluka na snazi bio Zakon o nasljeđivanju iz 1980. godine, koji vanbračnim partnerima nije priznavao pravo na nasljeđivanje, a da odredbama Porodičnog zakona DBBiH ne samo da je preuzet princip jednakopravnosti vanbračne i bračne zajednice iz ranijeg porodičnog zakona, već su i dosljedno izjednačene ove dvije zajednice u pravima i obavezama, te da je sam zakonodavac u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine prilikom donošenja novog zakona o nasljeđivanju izmijenio odredbu u pogledu različitog tretmana vanbračnih i bračnih partnera u oblasti nasljeđivanja. Stoga, u situaciji kada je nedvojbeno da je vanbračna zajednica apelantkinje i P. K. trajala u vrijeme kada je na snazi bio Porodični zakon DBBiH koji je dosljedno izjednačio bračnu i vanbračnu zajednicu u pravima i obavezama, Ustavni sud, uvažavajući zaključke iz citirane Odluke broj AP 4207/13, smatra da Zakon o nasljeđivanju iz 1980. nije primijenjen uz dosljedno poštovanje „opredjeljenja iz porodičnog prava o jednakom tretmanu bračne i vanbračne zajednice“. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantkinja ne može snositi štetne posljedice toga što relevantni zakoni nisu ranije harmonizovani kako bi se sprovelo dosljedno opredjeljenje zakonodavca da se otkloni diskriminacija u tretmanu vanbračnih i bračnih partnera i u odnosu na ostvarivanje prava na nasljeđivanje.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da primjena Zakona o nasljeđivanju iz 1980. na način kako su to uradili sudovi u osporenim odlukama nije imala razumno i objektivno opravdanje. Zbog toga je apelantkinja na diskriminišući način lišena mogućnosti sticanja statusa zakonskog nasljednika prvog nasljednog reda i učestvovanja u ostavinskom postupku iza ostavioca.
44. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Apelacionog suda u dijelu u kojemu je odlučeno o apelantkinjinom zahtjevu kojim je tražila da se utvrdi da je nasljednica imovine iza preminulog P. K., te predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
b) Navodi o povredi ostalih prava U odnosu na vanbračnu stečevinu
45. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu da se apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na tvrdnji da su redovni sudovi, bez obzira na to što je nesporno da je s preminulim P. K. živjela u vanbračnoj zajednici 17 godina, pogrešno ocijenili prava vanbračne supruge u pogledu vanbračne stečevine, pa je ostala bez prava na vanbračnu stečevinu, Ustavni sud zapaža da se te apelantkinjine tvrdnje zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na imovinu, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke zaključujući da apelantkinja nije imala imovinu niti „legitimno očekivanje“ zasnovano na zakonu da će biti udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu u tom pogledu. S obzirom na to, te kako u datom obrazloženju redovnih sudova u tom dijelu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava, takođe, neosnovani.
46. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije izričito navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje je i koristila. Činjenica da žalba nije rezultirala njenim uspjehom samo po sebi u okolnostima konkretnog slučaja ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan.
U odnosu na pravo na nasljeđivanje vanbračnog partnera
47. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na apelantkinjin tužbeni zahtjev na nasljeđivanje vanbračnog partnera, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantkinjino pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su sudovi primjenom Zakona o nasljeđivanju iz 1980, bez uvažavanja opredjeljenja iz Porodičnog zakona DBBiH o dosljednom izjednačavanju vanbračne zajednice koja traje preko tri godine s bračnom zajednicom u svim pravima i obavezama, uključujući i imovinska prava, odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev da joj se prizna pravo da kao nasljednik prvog nasljednog reda učestvuje u ostavinskom postupku.
49. Međutim, Ustavni sud zaključuje da u dijelu u kojem je odlučeno o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu za utvrđenje vanbračne stečevine nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelantkinja shodno relevantnim odredbama materijalnog prava nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti u svom zahtjevu, pa stoga nema ni „imovinu“ u smislu navedenog člana, niti osporena odluka predstavlja miješanje u njeno pravo na mirno uživanje imovine. Takođe, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada apelantkinja kršenje tog prava zasniva na navodima o povredi prava na imovinu, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo kršenja toga prava. Na kraju, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je apelantkinja imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristila.
50. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević