Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2553/18 (Z. P.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2553/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2553/18, rješavajući apelaciju Zdravke Pilipović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zdravka Pilipović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 166432 17 Rev od 17. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravka Pilipović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 30. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 166432 17 Rev od 17. januara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje Zavoda za medicinu rada i sporta Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) od 4. januara 2013. godine po osnovu kojeg je apelantkinji otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog organizacionih razloga, kao i rješenje Upravnog odbora tuženog od 24. januara 2013. godine, da se naloži tuženom da apelantkinju vrati na posao i rasporedi na radno mjesto u skladu sa njenom školskom spremom i drugim sposobnostima stečenim radom, te da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati određene novčane iznose, kao i da se utvrdi da su rješenja od 4. i 24. januara 2013. godine posljedica mobinga poslodavca prema apelantkinji i da se obaveže tuženi da joj po tom osnovu isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je između ostalog naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantkinja bila u radnom odnosu kod tuženog od 2007. godine, te da je 2010. godine stekla višu stručnu spremu, zvanje diplomirani ekonomista – menadžer u javnoj upravi, za javne službe i administraciju sa 180 ECT bodova, a u decembru 2012. godine stekla isto zvanje sa 240 ECT bodova. Nadalje, da je apelantkinja po sticanju više stručne spreme, ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 4. aprila 2011. godine raspoređena na radno mjesto koordinatora rada regionalnih zavoda. Takođe, da je opštim aktom tuženog o sistematizaciji radnih mjesta iz 2012. godine ukinuto radno mjesto na kojem je radila apelantkinja, te da je rješenjem tuženog od 4. januara 2013. godine apelantkinji otkazan ugovor o radu (priznat otkazni rok u trajanju od 30 dana i pravo na otpremninu). Vrhovni sud je naveo da ukidanje radnog mjesta po prirodi stvari automatski izaziva prestanak potrebe za radom svih radnika koji su raspoređeni da na njemu rade, pa s obzirom na to da je apelantkinja bila jedini izvršilac na radnom mjestu koje je ukinuto to je očigledno da je prestala potreba za njenim radom. Vrhovni sud je ukazao da je obaveza tuženog bila da zbog ukidanja radnog mjesta rasporedi apelantkinju na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, ukoliko je takvo radno mjesto postojalo. S obzirom na to da takvo radno mjesto nije postojalo, Vrhovni sud je naveo da tuženi nije pogrešno postupio kada je u smislu odredaba člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu apelantkinji otkazao ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njenim radom. Dalje, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da kod tuženog nije postojalo slobodno radno mjesto na koje se apelantkinja mogla rasporediti nakon što je ukinuto njeno radno mjesto, te da apelantkinja nije ispunjavala uslove za rad na poslovima koordinatora kvaliteta i stručnog saradnika za javne nabavke (navedena radna mjesta su popunjena u julu 2014. godine, tj. više od godinu dana nakon što je apelantkinji otkazan ugovor o radu, pa tuženi nije ni imao obavezu da prema odredbama člana 140. Zakona o radu ponudi apelantkinji te poslove i pod pretpostavkom da je ispunjavala uslove za rad). Osim toga, ukazano je da prema odredbama člana 5. Zakona o radu radnik ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja ili ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog ili duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa (zabrana diskriminacije). Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 111. stav 5. Zakona o radu definisan mobing kao specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedno ili više lica sistematski u dužem vremenskom periodu psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice sa ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta. Vrhovni sud je ukazao da se radnje direktorice tuženog, koje je preduzimala u okviru zakonom datih ovlaštenja, ne mogu nazvati mobingom, te da pokretanje i vođenje disciplinskog postupka, samo po sebi, ne predstavlja radnju kojom se radnik zlostavlja, čak i pod uslovom da rezultat tog postupka bude oslobađajuća odluka. Vrhovni sud je naveo da nema dokaza da je apelantkinji zabranjeno prisustvovanje radnim sastancima niti da joj je bilo ko prijetio i uskraćivao prava po osnovu rada. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je izvedenim materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka utvrđeno da su sve radnje tuženog preduzete u okviru njegovih nadležnosti, zbog potreba službe i ispunjavanja zakonom propisanih obaveza odnosno djelatnosti tuženog, saglasno poslovnoj hijerahiji i radnoj disciplini, a nisu rezultat šikanoznog postupanja tuženog prema apelantkinji.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u suštini smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjene odredbe člana 140. Zakona o radu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose u suštini na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2553/18 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio