Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-613/17 (A. Z.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Troškovi postupka
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-613/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-613/17, rješavajući apelaciju Anele Zubović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anele Zubović podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 029839 15 Gž od 12. oktobra 2015. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 029839 13 P od 30. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anela Zubović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stoca, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 029839 16 Rev od 10. januara 2017. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 029839 15 Gž od 12. oktobra 2015. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 029839 13 P od 30. oktobra 2014. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-692/15 od 12. maja 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP-401/16 koju je apelantica podnijela 19. januara 2016 godine protiv presude Okružnog suda broj 95 0 P 029839 15 Gž od 12. oktobra 2015. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Okružnog suda.
3. Apelantica je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-692/15, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 95 0 P 029839 16 Rev od 10. januara 2017. godine apelantičinu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela novu apelaciju u kojoj je navela prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurala mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Postupak okončan osporenim presudama
4. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 029839 13 P od 30. oktobra 2014. godine, obavezan je „Nešković osiguranje“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) apelantici isplatiti određene novčane iznose na ime naknade štete (za umanjenje opće životne aktivnosti, za pretrpljeni bol, za pretrpljeni strah i za troškove liječenja) sa zakonskom zateznom kamatom na iznos nematerijalne štete počev od 30. oktobra 2014. godine kao dana donošenja presude, pa do konačne isplate a na iznos materijalne štete počev od 24. oktobra 2013. godine pa do konačne isplate, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže precizirano u izreci presude. Presudom je dalje odbijena apelantica sa viškom tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa naknade nematerijalne štete u iznosu od 7.460,00 KM.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka medicinske struke utvrdio da je nematerijalna šteta na strani apelantice u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, zbog pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha u uzročno posljedičnoj vezi sa povredama koje je apelantica kao suvozač zadobila 20. januara 2011. godine u saobraćajnoj nezgodi. Dalje je naveo da je visinu naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti po čl. 200. i 203. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odredio cijeneći stepen povređivanja, jačine trajanja posljedice i dob oštećene, te istaknuo da je utvrđeno umanjenje opće životne aktivnosti u visini od 18 %. Kod ocjene naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova, Osnovni sud je cijenio karakter povreda, neugodnosti kojima je liječenje praćeno, vrste povreda i dijela tijela na kojima je ona nastala, te istaknuo da je u tom smislu apelantica pretrpila tešku tjelesnu povredu koja je imala za posljedicu potres mozga te lakše povrede u vidu nagnječenje vratne kičme sa istezanjem iste i nagnječenje grudnog koša te anksioznu reakciju. U pogledu naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha Osnovni sud je cijenio intenzitet kao i dužinu trajanja straha. Osnovni sud je dalje naveo da je apelanticu odbio sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa nematerijalne štete jer je previsoko postavljen. Primjenom odredaba člana 206. stav 1., člana 177. st. 2. i 3. i člana 192. ZOO Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantici nadoknadi materijalnu štetu, koja se sastoji od troškova plaćanja bolničnog liječenja, troškova snimanja glave CT aparatom, te troškova provedenih fizikalnih terapija, čija visinu je utvrđena na osnovu nespornih činjenica među strankama te priložene medicinske dokumentacije.
6. Osnovni sud je naveo da kamata na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete apelantici pripada na osnovu odredbe člana 277. stav 1. ZOO, po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, počev od dana donošenja presude, kao dana kada je utvrđena visina nematerijalne štete. Nadalje, Osnovni sud je naveo da se odluka o troškovima postupka zasniva na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je apelantici troškove postupka dosudio u skladu sa postignutim uspjehom u parnici i specificiranim troškovnikom njenog punomoćnika koji je sud priznao u skladu sa vrijednošću predmeta spora te sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tarifa). S tim u vezi, obrazložio je da ovakav stav u pogledu primjene Tarife zauzeo Ustavni sud u odluci broj AP- 1753/07. Osnovni sud je istaknuo da nije apelantici priznao troškove prevoza njenog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Trebinje-Ljubuški kao i obračun na ime odsustvovanja iz kancelarije u traženom iznosu. S tim u vezi, obrazložio je da je sudska praksa već zauzela stav da se putni troškovi advokata, čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica, priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda, te da ovakvo stanovište proizilazi iz presude Okružnog suda broj 95 0 Rs 027652 14 Rsž od 23. oktobra 2014. godine.
7. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 029839 15 Gž od 12. oktobra 2015. godine, djelomično je uvažena apelantičina žalba, preinačena presuda Osnovnog suda u pobijanom dijelu kojim je odlučeno o visini naknade nematerijalne štete, tako da su apelantici dosuđeni veći iznosi na ime umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah, pa je apelantica odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva između traženog i dosuđenog iznosa nematerijalne štete od 3.060,00 KM. Presudom je odbijena žalba u preostalom pobijanom dijelu (odluka o početku toka zatezne kamate na nematerijalnu štetu), te je obavezan tuženi naknaditi apelantici troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (manji iznos nego u prvostepenoj presudi), sve bliže precizirano u izreci presude.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da, s obzirom na vrstu i težinu zadobijenih povreda, kao i obim smanjenja životnih aktivnosti i pojavnih oblika u kojima se isto svakodnevno javlja, životnu dob apelantice (rođena 1976. godine) i njeno zanimanje (diplomirani ekonomista), smatra da pravilnom primjenom odredbe člana 200. ZOO, apelantici pripada veći iznos na ime umanjenja životne aktivnosti. Nadalje, imajući u vidu trajanje i intenzitet fizičkih bolova, sve nelagodnosti koje je apelantica imala tokom liječenja, da je tri mjeseca imala imobilizaciju vrata Šancovim okovratnikom, duži period fizikalnog tretmana sa RTG i CT snimanjima, te imajući u vidu trajanje i intenzitet straha, Okružni sud je ocijenio da apelantici za ove vidove štete pripadaju određeni novčani iznosi, bliže precizirani u izreci presude. Okružni sud je ocijenio da se žalbom neosnovano ističe da prvostepeni sud pogrešno određuje početak toka zatezne zakonske kamate na dosuđeni iznos nematerijalne štete (dosuđuje od dana presuđenja), umjesto od dana podnošenja tužbe, pri čemu se apelantica poziva na zauzetu sudsku praksu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) i zaključak građanskog odjeljenja toga suda od 9. aprila 2003. godine. S tim u vezi, obrazložio je da prema usvojenoj sudskoj praksi u Republici Srpskoj, a što proizilazi i iz presude toga suda broj 95 0 P 002165 12 Rev od 17. marta 2015. godine, zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je ta naknada određena (načelni stav usvojen na XXXIII zajedničkoj sjednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, održanoj 29. maja 1987. godine u Bugojnu). Dalje je naveo da ni na Panelu za ujednačavanje sudske prakse Vrhovnog suda, Vrhovnog suda FBiH i Apelacionog suda Brčko Distrikt, nije zauzet jedinstven stav u pogledu ovog pravnog pitanja.
9. Međutim, Okružni sud je istaknuo da je na navedenom Panelu održanom u Sarajevu 30. januara 2014. godine usaglašeno pravno shvatanje da se putni troškovi advokata čije je sjedište van područja suda pred kojim se vodi parnični postupak priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda, izuzetno, ovi troškovi se mogu dosuditi ako su, imajući u vidu sve okolnosti slučaja bili opravdani sa stanovišta odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a. Zbog toga je Okružni sud zaključio da se neosnovano žalbom ističe da griješi prvostepeni sud kada apelantici nije priznao pravo na troškove upotrebe vlastitog automobila - nagradu od 30% cijene goriva za svaki pređeni kilometar, kao i shodno tome i naknadu za utrošeno vrijeme odsustva iz kancelarije za vrijeme putovanja na relaciji Ljubuški- Trebinje-Ljubuški. Cijeneći okolnosti, odnosno da se ne radi o izuzetnom slučaju kada bi se ti troškovi priznali (radi se o slučaju naknade štete, koji nije posebno složen), po mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da se ovi troškovi apelantici ne mogu priznati. Okružni sud je dalje naveo da saglasno odredbi člana 386. stav 2. i člana 397. stav 2. ZPP preinačena je odluka o troškovima postupka, tako što je apelantici srazmjerno postignutom uspjehu u parnici od 83% u odnosu na ukupne nužne troškove koje je imala u ovom postupku, a koje žalbom nije osporavala i troškova žalbenog postupka - izdaci sastava žalbe (uvećani za 17% PDV) i takse na žalbu, dosuđena naknada troškova postupka u određenom novčanom iznosu, sve bliže precizirano u obrazloženju odluke.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 P 029839 16 Rev od 10. januara 2017. godine odbačena je apelantičina revizija.
11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM pa je revizija nedozovoljena u smislu odredaba člana 237. stav 2. ZPP. Dalje je naveo da revizioni prijedlog da sud odluči o reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP nisu dovoljni da bi se odlučivalo u inače nedozvoljnoj reviiziji, da se o navedenim pravnim pitanjima izjasnila dosadašnja sudska praksa kao i ovaj sud u brojim odlukama, te da takva pitanja nemaju karakter pravnih pitanja na koja se odnose odredbe člana 237. stav 3. ZPP.
12. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je revizijska odluka o odbacivanju revizije prvenstveno proizvod diskriminacije „Vrhovnog suda FBiH“ u odnosu na apelanticu. Poziva se na odluku Vrhovnog suda FBiH broj 18 0 P 017598 14 Rev od 5. januara 2016. godine u drugoj pravnoj stvari, smatrajući da postoji povreda načela pravna sigurnosti kada iz istog suda dolaze protivrječne odluke o sličnom pitanju. Apelantica dalje navodi da redovni sudovi nisu uopće obrazložili kako su i na koji način i na osnovu kojih kriterija utvrdili visinu nematerijalne štete. S tim u vezi, ističe da u slučaju da je podnijela tužbu prema mjestu prebivališta (Općinski sud u Stocu) ostvarila bi traženi iznos u skladu sa Orijentacionim kriterijama Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH. Također, apelantica smatra da je zakonska zatezna kamata trebala biti dosuđena od dana podnošenja tužbe, te da su osporene odluke u dijelu koji se odnosi na navedeno u suprotnosti sa čl. 186., 194. i 277. ZOO, dosadašnjom praksom sudova, odlukama Ustavnog suda br. AP-2141/05 od 20. oktobra 2006. godine i AP- 1088/10 od 25. juna 2013. godine i zaključka Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 9. aprila 2003. godine (Bilten Vrhovnog suda FBiH broj 1/2002/2003, odluka broj 14, strana 17).
13. U pogledu odluke o troškovima postupka, apelantica u prvom redu ističe da se nije niti ona, a niti tuženi žalili u pogledu visine troškova postupka u pogledu uspjeha apelantice u sporu, pa nije jasno otkud pravo sudu da naknadno utvrđuje uspjeh i umanjuje apelantičin uspjeh u parnici. Smatra da je drugostepeni sud mogao eventualno uvećati troškove (sastav žalbe, taksa i eventualno uspjeh u sporu) a nikako da smanji već dosuđene troškove. S tim u vezi, između ostalog, ističe da je apelantica, u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev do preciziranja na glavnoj raspravi uspjela 100% za sve radnje do glavne rasprave, tek nakon preciziranja tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi u odnosu na dosuđeni iznos uspjela 83% u sporu. Apelantica smatra da je sud, za izvođenje dokaza koji su bili nužni (npr. vještačenje, s obzirom da se radili o naknadi nematerijalne štete) morali dosuditi apelantici troškove vezane za izvođenje tih dokaza u punom iznosu, nezavisno od konačnog uspjeha u parnici, odnosno od visine zahtijevanog i dosuđenog iznosa. S tim u vezi, poziva se na pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održanim 30. januara 2014. godine u prostorijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. U pogledu odbijanja zahtjeva za naknadu troškova odsustva iz ureda i troškova putovanja, apelantica smatra da joj je time povrijeđeno pravo na djelotvoran pristup sudu i njeno pravo na izbor advokata, te pravo njenog advokata na zabranu diskriminacije. Poziva se na Odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu br. CH/02/12468 i CH/03/15129, te smatra da „paneli“ na koje su se redovni sudovi pozvali ne predstavljaju materijalno-pravni propis koji bi sud bi dužan primjenjivati prilikom obračuna advokatskih troškova. Smatra da su sudovi morali primijeniti relevantne odredbe Tarife.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantičinim navodima, redovni sudovi cijenili sve okolnosti konkretnog predmeta i detaljno obrazložili u osporenim presudama razloge koje su ih opredijelili da apelantici dosude naknadu nematerijalne štete u određenim novčanim iznosima, sve u skladu sa članom 200. ZOO. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na početak toka zakonske zatezne kamate na naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje razmatrao u više svojih odluka (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-3355/15 od 27. februara 2018. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3673/13 od 7. juna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojima nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se zakonska zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete dosuđuje od dana donošenja prvostepene presude. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud u prvom redu podsjeća da je Osnovni sud ukazao da je apelantici troškove postupka dosudio u skladu sa postignutim uspjehom u parnici i specificiranim troškovnikom njenog punomoćnika koji je sud priznao u skladu sa vrijednošću predmeta spora te sa Tarifom. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud je djelomično uvažio apelantičinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u glavnom tužbenom zahtjevu, pa je u skladu sa članom 397. stav 2. ZPP (Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka) odlučio i o troškovima cijelog postupka. Osim toga, apelantica smatra da su redovni sudovi trebali dosuditi i troškove odsustva iz ureda i troškova putovanja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ukazao da je sudska praksa već zauzela stav da se putni troškovi advokata, čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica, priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Navedeni stav potvrdio je i Okružni sud, cijeneći da se u konkretnom slučaju ne radi o izuzetnom slučaju kada bi se ti troškovi priznali. Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1398/14 od 11. januara 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) smatra da su i ovi apelantičini navodi neosnovani. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević