Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6689/18 (S. Š., D. I. i M. M.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6689/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-6689/18, rješavajući apelacije Snježane Šerbedžija i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Snježana Šerbedžija protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 233207 18 Gž od 14. septembra 2018. godine, Damir Ivanković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 031365 15 Rev od 7. septembra 2018. godine i Mirela Mustafić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 111025 18 Rev od 20. septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-6689/18
1. Snježana Šerbedžija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 233207 18 Gž od 14. septembra 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba tužitelja (Mikrokreditna fondacija „Prizma“ Sarajevo u stečaju) je uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je obavezana apelantica da tužitelju po osnovu mjenice broj RS 422407019 od 7. marta 2013. godine koja je dospjela na plaćanje 17. februara 2016. godine isplati iznos od 6.347,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. februara 2016. godine pa do isplate.
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je, pored ostalog, naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja da mu apelantica po osnovu ugovora o kreditu isplati iznos od 6.347.52 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. februara 2016. godine kao dana dospijeća mjenice na plaćanje pa do isplate. Nadalje, istaknuto je da sud nije vezan za osnov tužbenog zahtjeva, ali je vezan za činjenice koje su navedene u tužbi (član 53. Zakona o parničnom postupku). Shodno tome, ukazano je da je tužitelj osim ugovora o kreditu, kao jedan od dokaza izveo i dokaz čitanje mjenice i mjenične izjave, te je nakon toga ostao kod zahtjeva za isplatu iznosa koji je naveden u mjenici. Dakle, kada se ima u vidu činjenica da tužitelj traži isplatu iznosa od 6.347,52 KM, tj. isplatu iznosa koji je naveden u mjenici i kada se ima u vidu da traži zakonsku zateznu kamatu od 17. februara 2016. godine, kada je mjenica dospjela na plaćanje, Okružni sud je naveo da je onda sasvim logično i jasno da se radi o mjeničnom sporu. Nakon toga, ukazano je da iz stanja spisa prvostepenog suda proizilazi da je tužitelj zaključio sa apelanticom ugovor o kreditu i da joj je plasirao sredstva u iznosu od 6.000,00 KM, sa kamatnom stopom od 16,06 %. Nadalje, istaknuto je da je kao sredstvo obezbjeđenja kredita apelantica potpisala vlastitu mjenicu i potpisala mjeničnu izjavu kojom ovlašćuje tužitelja i dozvoljava da u slučaju docnje popuni mjenicu na iznos koji ona bude dugovala. Naime, Okružni sud je naveo da je apelantica potpisala bjanko mjenicu i to kao izdavalac mjenice i na mjestu kao trasat, što znači da se radi o vlastitoj trasiranoj mjenici, tj. da vuče mjenicu na samu sebe, jer nema posebnog obrasca za vlastitu mjenicu. U vezi s tim, ukazano je da Zakon o mjenici ne sadrži izričite odredbe o bjanko mjenici, ali se na nju posredno primjenjuju odredbe člana 18. stav 2. tog zakona, jer bjanko mjenica je mjenica čiji bitni elementi nisu popunjeni zato što takva mjenica ne sadrži iznos mjenične obaveze i rok njenog dospijeća. Naime, istaknuto je da te elemente mjenični povjerilac naknadno upisuje, prije nego što mjenicu dostavi na naplatu. Isto tako, ukazano je da izdavajući ovu mjenicu dužnik (ovdje apelantica) preuzima veliki rizik jer mjenični povjerilac može mjenicu popuniti suprotno njihovom sporazumu. Osim toga, navedeno je da je apelantica potpisala mjeničnu izjavu, a to je jednostrana izjava volje kojom se uspostavlja obaveza iz vlastite mjenice, a kojom se tužena kao trasat obavezala da će tužitelju isplatiti iznos koji bude naveden u mjenici, kao remitentu. Najzad, Okružni sud je istakao da dug na koji se apelantica obavezala izdavanjem bjanko mjenice predstavlja njen vlastiti dug nastao na osnovu njene jednostrane izjave volje. Naime, ukazano je da to nije dug koji zavisi od ispunjenja obaveze iz osnovnog posla, niti je obaveza iz mjenice zavisna od obaveze iz osnovnog posla, već je to samostalna obaveza koju tužitelj kao remitent može uvijek aktivirati. Dakle, kod činjenice da je tužitelj prijedlogom za izvršenje odnosno tužbom tražio ispunjenje obaveze na osnovu mjenice, te da mjenica nije vezana za neki pravni posao, navedeno je da je tužitelj morao imati mjeničnu izjavu da bi mogao aktivirati mjenicu koju drži u svom posjedu. Kako je tužitelj popunio mjenicu na iznos od 6.347,52 KM i kako je apelantica pala u docnju, Okružni sud je istakao da je ona u obavezi da plati iznos koji je označen u mjenici, kao i zakonsku zateznu kamatu od 17. februara 2016. godine tj. od dana kada je apelantica došla u docnju, a sve saglasno odredbi člana 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
AP-7182/18
4. Damir Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Damir Raguž, advokat iz Mostara, podnio je 3. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 031365 15 Rev od 7. septembra 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da isplati tužitelju („Moja banka“ d.d. Sarajevo) iznos od 31.458,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospjeća, tj. od 7. augusta 2013. godine.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, istakao da tužitelj u ovoj parnici, proizašloj iz postupka izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, zahtijeva od apelanta isplatu duga po mjenici broj AF 4828910 u iznosu od 31.458,09 KM. Nadalje, istaknuto je da je u postupku utvrđeno da je apelant izdao i kao trasant potpisao bjanko mjenicu kao sredstvo osiguranja tužiteljevog potraživanja iz ugovora o kreditu zaključenog 19. jula 2012. godine između tužitelja kao kreditora i društva ,,Karol“ d.o.o. Široki Brijeg, kao korisnika kredita. Također, utvrđeno je da je tim ugorovom o kreditu korisniku kredita odobren kratkoročni revolving kredit u iznosu od 30.000,00 KM sa ugovorenom kamatom i rokom vraćanja kredita, uz mjeničnu izjavu kojom je apelant ovlastio tužitelja da može u svako doba popuniti mjenicu u skladu sa Zakonom o mjenici i predmetnim ugovorom o kreditu, potraživanje učiniti dospjelim, te tražiti naplatu potraživanja. Isto tako, ukazano je da je predmetna mjenica broj AF 4828910 izdata u Širokom Brijegu 7. maja 2013. godine i popunjena na mjenični iznos od 31.458,09 KM sa rokom dospijeća na 6. august 2013. godine. Nakon toga, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi ocjenom izvedenih dokaza izveli pravni zaključak da se potpisom mjenice stvara samostalan mjenično-pravni odnos prema imaocu mjenice, te da predmetna mjenica sadrži, u smislu njene formalne ispravnosti sve elemente propisane u članu 3. Zakona o mjenici, odnosno sadrži sve bitne sastojke, zbog čega su usvojili tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje, nasuprot tvrdnji apelanta da je predmetna mjenica izdata kao osiguranje plaćanja po osnovnom pravnom poslu koji je regulisan i odredbama ZOO, te da je primjena Zakona o mjenici kao lex specialis u konkretnom slučaju pogrešna, Vrhovni sud je naveo da iz činjenice da je apelant potpisao mjenicu kao izdavatelj, proizilazi da u pravnom poslu s tužiteljem ima položaj mjeničnog dužnika, pa i njegovu obavezu treba ocjenjivati u skladu sa odredbama Zakona o mjenici, a ne ZOO. Isto tako, ukazano je da je mjenična obaveza apstraktna obaveza i odvaja se od osnovnog pravnog posla, pa protiv mjeničnog potraživanja apelant nije ovlašten na podnošenje prigovora vezanih uz osnovni pravni posao iz kojeg proizilazi predmetnom mjenicom osigurano potraživanje. Naime, istaknuto je da u konkretnom slučaju imalac mjenice - tužitelj i mjenični dužnik - apelant nisu istovremeno i sudionici osnovnog pravnog posla - predmetnog ugovora o kreditu, pa se u ovom mjeničnom sporu ne može raspravljati o materijalno - pravnom prigovoru na koji ukazuje apelant, a koji se odnosi na osnovni pravni posao. Uz to, ukazano je da predmetna mjenica sadržajno nema nedostataka koji bi je učinili ništavom. Kako apelant, kao mjenični dužnik nije o dospijeću mjeničnog duga taj dug platio, navedeno je da je osnovan tužbeni zahtjev jer on odgovara kao trasant da će mjenica biti akceptirana i isplaćena, što je saglasno odredbi člana 11. Zakona o mjenici. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je apelant pismenom mjeničnom izjavom bezuslovno ovlastio tužitelja na popunu sporne mjenice izdate u svrhu osiguranja predmetnog ugovora o kreditu, a na apelantu je bio teret dokazivanja da je tužitelj bjanko mjenicu popunio suprotno sadržini mjenične izjave.
AP-7504/18
7. Mirela Mustafić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 19. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 I 111025 18 Rev od 20. septembra 2018. godine.
8. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezana je apelantica da tužitelju (Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo) na ime duga, po ugovoru o overdraft kreditu – dozvoljenom prekoračenju po transakcijskom računu broj 102219/10 od 8. septembra 2010. godine, isplati iznos od 28.476,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. decembra 2011. godine, kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužitelj, na osnovu odluke kreditnog odbora banke od 7. septembra 2010. godine, zaključio ugovor o overdraft kreditu-dozvoljenom prekoračenju po transakcijskom računu, sa Megra Amm d.o.o., kao korisnikom kredita, zastupanog po apelantici, kao direktoru. Nadalje, ukazano je da je na dan zaključivanja tog ugovora, kreditno odobrenje korisnika kredita za dobrovoljno prekoračenje po njegovom transakcijskom računu, po principu dozvoljenog negativnog salda, iznosilo 25.000,00 KM. Također, istaknuto je da prema članu 2. ugovora proizilazi da će na iskorišteni iznos dozvoljenog prekoračenja banka obračunavati i naplaćivati kamatu po kamatnoj stopi od 8,5 % godišnje, koja je promjenjiva, dok je članom 3. ugovora regulisano da će na sve dospjele, a neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje po osnovu tog ugovora, banka obračunavati i naplaćivati zateznu kamatu, u skladu sa odlukom banke o kamatnim stopama. Isto tako, ukazano je da je u cilju obezbjeđenja urednog ispunjavanja obaveze iz tog kredita izdata solo mjenica serija AF 3496613, koju je apelantica potpisala kao trasat i kao trasant. Nadalje je utvrđeno da je apelantica potpisala i izjavu od 8. septembra 2010. godine, kojom je potvrdila da je predmetna mjenica izdata na ime obezbjeđenja predmetnog ugovora o overdraft kreditu i da ima pokriće u iznosu obaveze iz ugovora, kao i da tom izjavom ovlašćuje banku da sama unese u mjenicu iznos dospjelih, a neizmirenih obaveza, sa pripadajućim kamatama - naknadama, troškovima realizacije i podnese na naplatu, bez protesta. Kako apelantica svoju obavezu nije izvršavala u skladu sa odredbama navedenog ugovora, istaknuto je da je tužitelj 29. decembra 2011. godine pokrenuo izvršni postupak protiv apelantice, kao dužnika, radi naplate novčanog iznosa od 28.476,07 KM, a na koji iznos je i popunio predmetnu mjenicu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je bez osnova revizijski prigovor o pogrešnoj primijeni materijalnog prava kroz navode da je tužitelj propustio pravovremeno prezentirati mjenicu radi isplate i izgubio pravo na naplatu vlastite mjenice, pozivom na odredbu člana 52. Zakona o mjenici. Naime, Vrhovni sud je istakao da je, nasuprot tome, drugostepeni sud pravilno zaključio da sve kada se ima u vidu 7. mart 2011. godine, kao dan dospjelosti, na kojemu je insistirala apelantica u postupku pred nižestepenim sudovima, a imajući u vidu da je prijedlog za izvršenje, koji se ima smatrati tužbom (član 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku) tužitelj podnio 29. decembra 2011. godine, to nije protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe člana 80. stav 1. Zakona o mjenici. Osim toga, ukazano je da tužitelj, kao osoba koja drži mjenicu, ima se smatrati njenim zakonitim imaocem, u smislu člana 17. Zakona o mjenici, budući da apelantica nije niti tvrdila da je naknadno popunjena solo mjenica i ispunjena protivno postojećoj mjeničnoj izjavi, niti dokazala daje tužitelj mjenicu stekao zlonamjerno ili da je pri sticanju mjenice postupao sa velikom nepažnjom u smislu člana 18. stav 2. istog Zakona. Na kraju, navedeno je da apelantica zanemaruje da je potpisanom mjeničnom izjavom, koju u toku postupka nije osporavala, ovlastila banku da sama unese u mjenicu iznos dospjelih, a neizmirenih obaveza sa pripadajućim kamatama, naknadama, troškovima realizacije i da ju je ovlastila da predmetnu mjenicu, bez protesta, podnese na naplatu.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6689/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, kao konačnih odluka u predmetnim postupcima, dali detaljne, jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o mjenici na predmetne situacije, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević