Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3495/18 (B. J.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3495/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3495/18, rješavajući apelaciju B.J., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B.J.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015612 16 Uvp od 5. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 29. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 015612 16 Uvp od 5. aprila 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 015612 14 U od 30. oktobra 2015. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske iz 2015. godine, a kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Filijale Banjaluka iz 2014. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 793,61 KM mjesečno počev od 17. marta 2014. godine.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je Okružni sud odbio apelantovu tužbu obrazlažući da je, između ostalog, pravilno postupljeno kada period za koji je apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju nije uračunat u staž osiguranja, što je u skladu sa članom 38. Zakona o PIO, kojim je propisano da se period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. ovog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa se u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da apelant predmetnim zahtjevom za vanredno preispitivanje navedene presude pobija njenu zakonitost zbog pogrešne primjene materijalnog prava i ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 38. Zakona o PIO zbog činjenice da su mu uplaćeni doprinosi za penzijsko invalidsko osiguranje na plate ostvarene u periodu od 1994., 1995. i dijelu 1996. godine, te da su se iste trebale uzeti u obzir pri obračunu ličnog koeficijenta prema članu 47. stav 1. Zakona o PIO. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav Okružnog suda u pobijanoj presudi da su apelantu pravilno izostavljena primanja za 1994., 1995. i dijelu 1996. godine kod utvrđenja penzijskog osnova, s obzirom da mu je taj period priznat u poseban staž u dvostrukom trajanju i sastavni je dio penzijskog staža. Prema stavu Vrhovnog suda, kod jasnog određenja u članu 38. Zakona o PIO da se period, koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. tog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju, ne računa u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda, svako drugačije tumačenje te odredbe bi bilo proizvoljno tumačenje i suprotno svrsi i cilju toga zakona. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 47. stav 1. Zakona o PIO propisano da se godišnji lični koeficijent utvrđuje se tako što se ukupan iznos plata, odnosno osnovica osiguranja osiguranika, počev od 1. januara 1970. godine do godine koja prethodi godini ostvarivanja prava, izuzimajući 1992. i 1993. godinu, za svaku kalendarsku godinu podijeli sa prosječnom godišnjom platom u SRBiH, odnosno Republici za istu kalendarsku godinu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se odredbe člana 47. stav 1. Zakona o PIO odnose na osiguranike koji nemaju rješenjem tuženog utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju i odnose se na staž osiguranja, a ne na penzijski staž. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno tumačio odredbe čl. 38. i 47. stav 1. Zakona o PIO, pa se pobijana presuda ukazuje zakonito donesenom, a navodi tužbe neosnovani i bez uticaja na odlučivanje.

Apelacioni navodi

4. Iz navoda u predmetnoj apelaciji proizilazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant ističe da su mu u spornom periodu od 1994. do 1996. godine obračunati i uplaćeni doprinosi za plate, te da su isti morali biti uzeti u obračun ličnog koeficijenta u skladu sa članom 47. Zakona o PIO, dok odredbe člana 38. Zakona o PIO nisu primjenjive u njegovom slučaju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene odredaba člana 38. Zakona o PIO na apelantov slučaj, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena ovih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je ranije isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, a koje je Vrhovni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3495/18 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio