Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3454/18 (Općina Kakanj)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javna vlast
  • Zastara
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinska dozvola
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3454/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3454/18, rješavajući apelaciju Općine Kakanj, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Kakanj protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 024291 15 Rev od 29. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Ajanović advokat iz Kaknja, podnijela je 22. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 024291 15 Rev od 29. marta 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Kaknju od 16. juna 2014. godine obavezana je apelantica da tužitelju M.H. na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 32.482,12 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.939,99 KM, dok je odbijen kao neosnovan višak tužbenog zahtjeva u iznosu od 18.205,88 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kao i sa zahtjevom za potraživanjem iznosa troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. Odlučujući o žalbi apelantice, Presudom Kantonalnog suda u Zenici od 11. juna 2015. godine žalba apelantice je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantica obavezana da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 25.344,00 KM, umjesto iznosa od 32.482,12 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.767,18 KM, umjesto iznosa od 2.939,99 KM, dok je u preostalom dijelu žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

4. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijene se revizije apelantice i tužitelja koje su izjavili protiv drugostepene presude.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tužitelju od strane nadležnog organa apelantice 1984. godine izdata urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje, te da je tužitelj objekat izgradio 1986. godine. Vrhovi sud je, također, naveo da iz nalaza vještaka geologa proizilazi da je izgradnja objekta tekla na uslovno nestabilnom terenu zahvaćenim klizištem zbog čega je na objektu tužitelja došlo do velikih oštećenja koja su dovela do toga da je kuća postala opasna za stanovanje. Nadalje, Vrhovni sud je, odlučujući o revizionim prigovorima apelantice u vezi zastarjelosti potraživanja, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno raspravili prigovor zastarjelosti potraživanja, te je ukazao da potraživanje naknade štete prema odredbi člana 376. ZOO zastarijeva u subjektivnom roku od tri, odnosno objektivnom za pet godina, a rokovi se računaju od dana konačnog nastanka štete, a ne od izgradnje objekta, kako to pogrešno apelantica navodi u reviziji. U vezi sa navedenim, a kako proizilazi iz drugostepene i prvostepene presude, nižestepeni sudovi su zastarni rok računali od dana izrade stručnog mišljenja o stanju klizišta „Laze“ (tj. u maju 2011. godine) kada je tužitelj saznao za obim štete i počinitelja štete, a budući da je tužbu podnio 4. maja 2013. godine, to nije protekao rok od tri godine iz člana 376. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da, suprotno pogrešnom pravnom rezonovanju apelantice, odgovornost apelantice za isplatu štete tužitelju se zasniva na odredbama člana 172. ZOO u vezi sa članom 122., 144. i 146. st. l. i 4. Zakona o prostornom uređenju, kojima su, između ostalog, uređeni uslovi izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, kao i da sadržina odobrenja za građenje obuhvata, između ostalog i obavljanje „prethodnih radova istražnog karaktera“. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 154. stav 1. ZOO propisano je da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je odredbama člana 172. ZOO propisano je da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

6. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da se u konkrentom slučaju radilo o odgovornosti po principu pretpostavljene krivice. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, kod okolnosti da je tužitelju rješenjem nadležnog organa apelantice izdata građevinska dozvola za izgradnju stambenog objekta, to se u potpunosti irelevantnim za pravilno rješenje ovog spora pokazuju primjedbe revizije da je u vrijeme izdavanja građevinske dozvole područje na kojoj su sagrađeni objekti tužitelja utvrđeno kao urbano područje „u kojem nisu evidentirane promjene u vidu erozije ili klizišta...", zbog čega nije bila predviđena obaveza pribavljanja elaborata o geološkom i geomehaničkom ispitivanju lokacije. Također, prema stavu Vrhovnog suda, niti prigovor revizije i pozivanje na prostorni plan sačinjen od strane u to vrijeme Urbanističkog zavoda SR BiH, koji je apelantica isticala u smislu oslobađanja od odgovornosti, nije od uticaja na drugačije rješenje ovog spora jer eventualno postojanje propusta prostornog plana ne može biti od uticaja na ostvarenje prava tužitelja na naknadu štete u odnosu na apelanticu. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da postoji doprinos apelantice u nastanku štete na objektu tužitelja, budući da u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole za izgradnju objekta na predmetnoj lokaciji nije postupio u skladu sa propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme izdavanja građevinske dozvole na način da nije prethodno preduzeo istraživačke radove radi određivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti, jer je od utvrđenja ovih činjenica zavisilo odluka da li se može graditi na toj lokaciji i pod kojim uvjetima.

7. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica je istakla da je pogrešan zaključak sudova u pogledu odgovornosti za nastalu štetu, jer smatra da njeni organi nisu prouzrokovali štetu tužitelju u obavljanju svoje funkcije, budući da su donijeli rješenje o urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za građenje u skladu sa zakonom, a da je do štete na objektu tužitelja došlo zbog njegovog nepostupanja po navedenim rješenjima, kao i usljed više sile, tj. naknadnom pojavom klizišta. Osim toga, apelantica je istakla da sudovi nisu pravilno primijenili odredbe ZOO u pogledu zastarjelosti potraživanja.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi je utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je, podržavajući stav nižestepenih sudova, te primjenjujući relevantne odredbe ZOO, zaključio da je apelantica odgovorna za nastalu štete tužitelju, pri čemu Ustavni sud u zaključcima Vrhovnog suda, ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica uglavnom ponavlja navode koje je ranije isticala u reviziji protiv drugostepene odluke, osobito u pogledu prigovora zastare potraživanja, a koje je Vrhovni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3454/18 (Općina Kakanj) | Sudska praksa | Aktio