Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-330/17 (protekBrano Šakota)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Konverzija i denominacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-330/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 330/17, rješavajući apelaciju Brane Šakote, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Brane Šakote podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 127 0 P 001386 16 Rev 4 od 3. novembra 2016.

godine, Kantonalnog suda u Tuzli 127 0 P 001386 16 Gž 4 od 8.

juna 2016. godine i Opštinskog suda u Banovićima 127 0 P 001386 15 P2 od 26. novembra 2015. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brane Šakote podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 001386 08 Gž od 5. juna 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 001386 06 P od 31. marta 2008. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Brano Šakota (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 24. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 127 0 P 001386 16 Rev 4 od 3. novembra 2016. godine, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 127 0 P 001386 16 Gž 4 od 8. juna 2016. godine i Opštinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) 127 0 P 001386 15 P2 od 26. novembra 2015. godine, te protiv presuda Kantonalnog suda br. 33 0 P 001386 08 Gž od 5. juna 2008. godine i Opštinskog suda 33 0 P 001386 06 P od 31. marta 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tužene Opštine Banovići, koju zastupa Opštinsko pravobranilaštvo Banovići (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 17. i 19. decembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 19. decembra 2018. godine do 3. januara 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.

a)Uvodne napomene

5. Apelant je 17. juna 1991. godine pred Osnovnim sudom udruženog rada Tuzla pokrenuo radni spor protiv tužene radi poništenja Rješenja Izvršnog odbora Opštine Banovići broj 02-023-17/91-2 od 7. juna 1991. godine (o stavljanju apelanta na raspolaganje i određivanjem otkaznog roka od 30 dana) i Rješenja Sekretarijata za poslove uprave Opštine Banovići broj 04/I-12-5/91-1 od 6. juna 1991. godine.

6. Apelant je na ročištu održanom 5. aprila 2007. godine precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene o prestanku radnog odnosa i obaveže tužena da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa za period od 1. marta 1991. godine do 30. maja 1997. godine (u daljnjem tekstu: sporni period); da mu za taj period na ime plata, toplog obroka i regresa za godišnji odmor, zimnice i ogrjeva isplati iznose pobliže navedene tužbenim zahtjevom; da mu isplati razliku u plati koju bi ostvario kod tužene i plati koju ostvaruje u Opštini Bijeljina počev od 30. maja 1997. godine do pravosnažnog okončanja predmetnog spora, te da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.

7. Presudom Opštinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 001386 06 P od 31. marta 2008. godine poništeno je rješenje Izvršnog odbora Opštine Banovići od 7. juna 1991. godine, te je tužena obavezana da apelantu uspostavi radnopravni status povezivanjem radnog staža za sporni period i da mu na ime neisplaćenih plata isplati iznos od 4.129,04 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužena da mu za sporni period isplati naknadu za topli obrok, regres za godišnji odmor, zimnicu i ogrjev u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, da mu isplati razliku plate koju bi ostvario kod tužene i plate koju ostvaruje u Opštini Bijeljina od 30. maja 1997. godine, kao i u dijelu kojim je tražio da ga tužena rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 001386 08 Gž od 5. juna 2008. godine žalbe apelanta i tužene su djelimično uvažene i preinačena je prvostepena presuda na način da je usvojen apelantov tužbeni zahtjev da ga tužena rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Istom presudom ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu uspostavi radnopravni status povezivanjem radnog staža i da mu na ime neisplaćenih plata za sporni period isplati ukupan iznos od 4.129,04 KM i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu (kojim je odlučeno da se poništava rješenje od 7. juna 1991. godine, te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime toplog obroka, regresa za godišnji odmor, zimnice i ogrjeva i na ime razlike plate koju bi ostvarivao kod tužene i plate koju ostvaruje u Opštini Bijeljina) prvostepena presuda je potvrđena.

9. U ponovljenom postupku Opštinski sud u Živinicama je Presudom broj 33 0 P 001386 06 P 2 od 19. novembra 2009. godine obavezao tuženu da apelantu uspostavi radnopravni status povezivanjem radnog staža i uplatom doprinosa za PIO za sporni period. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plata za sporni period u ukupnom iznosu od 95.167,50 KM sa kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos plate pa do isplate.

10. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 001386 10 Gž 2 od 15. januara 2010. godine potvrđena je prvostepena presuda.

11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 33 0 P 001386 10 Rev 2 od 29. marta 2011. godine ukinuo drugostepenu presudu od 15. januara 2010. godine u dijelu kojim je prvostepena presuda potvrđena za odbijajući dio zahtjeva za isplatu plata i za troškove postupka, te predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud prilikom odlučivanja o žalbi trebao zakazati raspravu pred tim sudom i pozvati vještaka S. I. da dopuni svoj nalaz, a to je trebao učiniti „[…] s obzirom na materijalno pravo koje je relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari (odredbu člana 396 ZOO-a pa u vezi s tim i ostale propise koji se primjenjuju u pretvaranju ranijih valuta u KM, do uvođenja u opticaj KM valute u kojoj je zahtjev i postavljen i člana 96 Zakona o radu, propisa koji važi u vrijeme vođenja ovog spora i donošenja osporene presude i koji se na konkretni odnos može primijeniti na osnovu člana 145 Zakona o radu, a na sličan način je ovo pitanje bilo uređeno i Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, propisa koji je važio u vrijeme nastanka i pokretanja spora).“ U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi svoju odluku zasnovali na pogrešnoj primjeni čl. 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu primijenili član 217 ZPP i zakazali raspravu, te ponovno izveli već izvedene dokaze, a pogrešna primjena i neprimjena navedenih odredbi je uticala na zakonitost i pravilnost osporene odluke.

12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 33 0 P 001386 11 Gž 3 od 20. aprila 2012. godine ukinuo presudu Opštinskog suda u Živinicama od 19. novembra 2009. godine u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu plata i u dijelu odluke o troškovima postupka.

13. Apelant je 16. marta 2010. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka, a Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 973/10 od 25. aprila 2013. godine (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 973/10 od 25. aprila 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se tada vodio pred Opštinskim sudom u Živinicama, kojem je rješenjem Kantonalnog suda od 20. aprila 2012. godine predmet vraćen na ponovno suđenje, te je naloženo da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u tom postupku.

14. Opštinski sud u Živinicama je 8. jula 2013. godine spis predmeta dostavio Opštinskom sudu.

15. Apelant je 5. marta 2015. godine izjavio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka, a Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1020/15 od 28. aprila 2016. godine (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1020/15 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se tada vodio pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 127 0 P 001386 16 Gž

4. Navedenom odlukom naloženo je Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 127 0 P 001386 16 Gž 4.

b) Postupak okončan osporenim odlukama

16. Presudom Opštinskog suda broj 127 0 P 001386 15 P 2 od 26. novembra 2015. godine, između ostalog, obavezana je tužena da apelantu naknadi materijalnu štetu na ime neisplaćenih plata za sporni period u iznosu od 76.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 1997. godine pa do konačne isplate, te je apelantu odbijen višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.

17. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je apelant na okolnosti visine pripadajućih plata izveo dokaz vještačenjem koje je obavio vještak ekonomsko-finansijske struke R. I. iz Bijeljine, koji je nalaz sačinio u dvije varijante. Prema varijanti jedan, vještak je utvrdio da bi apelant, da je 1991. godine radio na poslovima inspektora kod tužene, primao mjesečnu platu u iznosu od 11.420,17 YU dinara ili 1.268,90 DEM ili (KM), odnosno da bi u utuženom periodu na ime neostvarenih plata trebao primiti 95.167,50 KM, što je utvrdio na osnovu plate uporednog zaposlenika tužene Č. P., koji je primao platu za cijeli utuženi period, i odnosa njemačke marke i konvertibilnog YU dinara na dan 1. mart 1991. godine. Prema drugoj varijanti, vještak je izvršio obračun plate u odnosu na troškove života četveročlane porodice u Federaciji BiH, koja bi iznosila mjesečno 1.020,00 KM, odnosno za utuženi period 76.500,00 KM. Obrazlažući svoj nalaz na ročištu za glavnu raspravu, vještak se izjasnio da je pri vještačenju u spisu imao i mišljenje vještaka ekonomsko-finansijske struke E. A., koji je primijenio važeće propise o novcu, ali da za njega s ekonomskog aspekta takav obračun nije prihvatljiv jer su zaposlenici kod tužene cijeli period primali platu. Vještak se takođe izjasnio da je pri obračunu plate imao u vidu i odredbu člana 396 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na koju je uputio i Vrhovni sud. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka ekonomsko-finansijske struke R. I., njegovo obrazloženje na ročištu za glavnu raspravu, te objašnjenje da se pri izradi nalaza u varijanti dva rukovodio i uputstvima iz revizione odluke Vrhovnog suda, zaključio da apelantu na ime neisplaćenih plata pripada naknada u visini od 76.500,00 KM.

18. Dalje, Opštinski sud je naveo da je neosnovan apelantov zahtjev da mu na ime neisplaćenih plata pripada naknada koja je obračunata kako je to prikazano u prvoj varijanti nalaza vještaka, ako se imaju u vidu uputstva iz ranije donesenih presuda, pa apelant, s obzirom na to da je utvrđeno da mu je radni odnos prestao nezakonito, ne može ostvariti platu uporednih radnika. Ovo tim prije što je odredbom člana 73 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja nezakonitog rješenja tužene, bilo propisano da radnik koji pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio po opštim principima odgovornosti za štetu. Kod utvrđivanja odgovornosti za štetu koja je nastala radniku na radu ili u vezi s radom primjenjuje se princip pretpostavljene krivice (član 154 stav 1 i član 158 ZOO-a). Prema odredbi člana 185 stav 1 ZOO-a, odgovorno lice je dužno da uspostavi stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala. U konkretnom slučaju, obračun plate po varijanti dva nalaza vještaka i nije ništa drugo nego uspostavljanje stanja koje je bilo prije donošenja nezakonitih rješenja pa šteta koju je apelant trpio je upravo to, šteta koja mu je prouzrokovana u vezi s radom.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 P 001386 16 Gž 4 od 8. juna 2016. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu viška tužbenog zahtjeva. Takođe, navedenom presudom usvojena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako da je dosuđeni iznos na ime neisplaćenih plata od 76.500,00 KM snižen na iznos od 4.128,28 KM, te dosuđeni iznos troškova postupka od 1.332,25 KM snižen na iznos od 71,30 KM, te je apelantu odbijen višak zahtjeva, dok je u preostalom dijelu (za dosuđene zakonske zatezne kamate) potvrđena prvostepena presuda.

20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je najprije naveo da se izneseni stav prvostepenog suda ne može prihvatiti kao rezultat pravilne primjene materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari. Naime, iz nalaza vještaka slijedi da u drugoj varijanti nalaza vještaka dobijeni mjesečni iznos od 1.020,00 KM predstavlja obračun troškova života četveročlane porodice u Federaciji BiH u 1997. godini, koji je izvršen na osnovu prikupljenih podataka o vrijednostima potrošačke korpe. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se tako dobijeni ukupan iznos od 76.500,00 KM ne može smatrati ni običnom štetom, a niti izgubljenom dobiti koje ima u vidu odredba člana 155 ZOO-a, pa stoga i ne može predstavljati štetu koju je apelant trpio. Ovo tim prije ako se ima u vidu da apelant potraživanje izgubljene zarade za sporni period nije zasnivao na bazi vrijednosti potrošačke korpe četveročlane porodice, niti su takav način obračuna predložili apelant i tužena. Pored toga, takav obračun ne može se smatrati ni obračunom izvršenim u skladu s odredbom člana 396 ZOO-a, budući da prema toj odredbi indeksna klauzula predstavlja ugovornu klauzulu, tj. klauzulu kojom se iznos novčane obaveze u domaćem novcu vezuje za promjene cijena dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena koji je utvrdila ovlašćena organizacija, te u tom pogledu i njeno ugovaranje s ciljem obezbjeđenja životnog standarda može imati relevantan značaj samo za obligacione ugovorne odnose koji se tiču prometa roba i usluga, a ne i za pitanje potraživane zarade po osnovu radnog odnosa, a niti za pitanje visine izgubljene zarade uzrokovane nezakonitom odlukom poslodavca.

21. Kantonalni sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju na ime izgubljene zarade za sporni period, a takvo novčano potraživanje se ne revalorizuje, niti se na njega može primijeniti indeksna klauzula koju ima u vidu odredba člana 396 ZOO-a, a niti se visina tog potraživanja može vezivati za vrijednost strane valute u vrijeme njenog nastanka, već se u skladu s principom monetarnog nominalizma iz člana 394 ZOO-a dosuđuje u iznosu u kome je nastala, uz primjenu propisa o denominaciji i konverziji. Zbog toga se pravilnom pokazuje ocjena prvostepenog suda da apelantu ne pripada pravo na potraživani iznos od 95.165,50 KM, a koji je iskazan u prvoj varijanti nalaza vještaka ekonomske struke R. I., jer apelant osnovanost potraživanja tog iznosa ne može zasnivati na odredbi člana 28 st. 1 i 2 ranijeg Zakona o radnim odnosima. Ovo iz razloga što se ta zakonska odredba ticala pitanja isplate plata u slučaju kada je radnik udaljen s radnog mjesta zbog povrede radne dužnosti (tzv. suspenzije), a što nije bio konkretan slučaj s apelantom koji je osporavanim rješenjima tužene bio stavljen na raspolaganje. Takođe, Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti osnovanim ni apelantovo ustrajavanje na primjeni navedene zakonske odredbe, pa time i na zahtjevu za isplatu iznosa od 95.165,50 KM, budući da prema odredbi člana 96 stav 2 u vezi s odredbom člana 145 Zakona o radu, a na koje odredbe se pozvao i Vrhovni sud u revizionom rješenju od 29. marta 2011. godine, u slučaju kada se utvrdi da je otkaz poslodavca nezakonit, zaposleniku pripada naknada plate u visini plate koju bi ostvario da je radio, na što je u konačnom bilo ukazano i u ranije donesenom rješenju Kantonalnog suda od 20. aprila 2012. godine. Stoga, kako je apelant potraživani iznos od 95.165,50 KM vezivao za platu uporednog zaposlenika Č. P. koji je u utuženom periodu kao zaposlenik tužene obavljao poslove inspektora, to se i apelantu u skladu s principom monetarnog nominalizma sadržanog u članu 394 ZOO-a mogla jedino priznati naknada izgubljene zarade u visini plata koje je taj uporedni zaposlenik tužene ostvarivao u spornom periodu, a koje su se uz primjenu propisa o denominaciji i konverziji imale svesti na sada važeću valutu KM, na što je takođe ukazano i u rješenju Vrhovnog suda od 29. marta 2011. godine.

22. U tom pogledu, Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu da se vještak ekonomske struke R. I. pri izradi prve varijante koristio podacima o prosječnoj plati uporednog zaposlenika Č. P. u 1991. godini koji su iskazani u M-4 obrascu, s ciljem pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari zakazao raspravu te je od vještaka zatražio da dopuni svoj nalaz na način što će prikazati visine mjesečnih primanja Č. P. za sporni period, a što je vještak i učinio. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u vrijeme kada su donesena rješenja tužene prema kojima je apelant bio stavljen na raspolaganje važeća valuta u opticaju bio YU dinar, koji je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom o novcu RBiH („Službeni list RBiH“ broj 8/92), Odluke Vlade RBiH o sprovođenju Uredbe o novcu RBiH, te Odluke Narodne banke BiH o izdavanju novčanica i osnovnim obilježjima novčanica i Odluke Narodne banke BiH o puštanju u opticaj novčanica i povlačenju novčanica iz opticaja („Službeni list RBiH“ broj 13/92) zamijenjen novom novčanicom BH dinar (BHD), pri čemu je bilo određeno da se od dana stupanja na snagu tih odluka, tj. od 17. avgusta 1992. godine, za svaki iznos od 100 YU dinara isplaćuje 10 BH dinara. Takođe, takva regulativa bila je sadržana i u odredbi člana 41 Zakona o Narodnoj banci BiH („Službeni list RBiH“ broj 1/93), dok je članom 40 tog zakona bilo propisano i da se sva prava i obaveze i svi poslovi koji glase na novac, a zaključeni su u Republici između preduzeća, drugih domaćih pravnih lica i građana, kao i građana sa stranim licima, izražavaju u dinarima i izvršavaju sredstvima plaćanja koja glase na dinare, ako zakonom nije drugačije određeno. Na osnovu Uredbe Vlade RBiH o promjeni vrijednosti dinara („Službeni list RBiH“ broj 16/94), a čija primjena je bila određena od 15. jula 1994. godine, izvršena je denominacija BHD na način da je 10.000 BHD svedeno na 1 BHD. Zakonom o Centralnoj banci BiH („Službeni list BiH“ broj 12/07), u članu 38 propisano je da je monetarna jedinica konvertibilna marka (KM), dok je članom 32 tog zakona propisano da srednji devizni kurs za valutu BiH je 1 KM = 1 DEM, dok je Odlukom Centralne banke BiH o izdavanju i puštanju u opticaj novčanica KM i Odlukom o povlačenju BHD („Službeni list BiH“ broj 10/98) propisano da je od 7. jula 1998. godine u opticaju u BiH samo konvertibilna marka, te da je 100 BHD = 1 KM. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je istakao da kada se primjenom navedenih propisa izvrši konverzija i denominacija utvrđenih iznosa plata uporednog zaposlenika Č. P. u utuženom periodu slijedi da se apelantu za utuženi iznos na ime neisplaćenih plata mogao priznati samo ukupni iznos od 4.128,28 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 1997. godine, a od kojeg datuma je apelant tu kamatu i potraživao prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

23. Presudom Vrhovnog suda broj 127 0 P 001386 16 Rev 4 od 3. novembra 2016. godine apelantova revizija je odbijena.

24. U vezi s apelantovim navodima da je tužena žalbu podnijela neblagovremeno i da je kao takvu trebalo odbaciti, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenoj presudi, koja je strankama lično dostavljena, navedeno da je rok za žalbu 30 dana (u kom roku je žalba podnijeta). Odredbom člana 426 stav 2 ZPP propisano je da je rok za ulaganje žalbe u radnim sporovima 15 dana. Tužena je prvostepenu presudu primila 7. decembra 2015. godine a žalbu izjavila 5. januara 2016. godine, odnosno po proteku roka koji ima u vidu navedena odredba ZPP, ali u roku koji mu je ostavljen prvostepenom presudom. S obzirom na to da stranka zbog pogrešne pravne pouke suda ne može biti oštećena u svojim pravima i snositi štetne posljedice, to se ovaj propust suda ne može smatrati povredom postupka iz člana 209 ZPP, zbog čega nije ostvaren revizioni razlog povrede odredaba parničnog postupka.

25. Vrhovni sud je dalje istakao da u činjeničnopravnoj situaciji, koja faktički nije ni sporna, da apelant u utuženom periodu nije radio, da mu je nezakonitim postupanjem tužene prestao radni odnos, da bi u tom periodu da je radio platu ostvarivao u YU i BH dinarima, da je predmet potraživanja isplata neisplaćenih plata u KM valuti koja je u opticaju u Bosni i Hercegovini, to je osporavana odluka donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava, kada je apelantu na ime neostvarenih plata za sporni period određen iznos od 4.128,28 KM. Naime, pravilno je drugostepeni sud zauzeo stav da u situaciji kada se zna da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju na ime izgubljene zarade za sporni period da se takvo potraživanje ne valorizuje, niti se na njega može primijeniti indeksna klauzula koju ima u vidu član 396 ZOO-a, niti se visina tog potraživanja može vezati za vrijednost strane valute u vrijeme kad je nastala, već se u skladu s principom monetarnog nominalizma iz člana 394 ZOO-a dosuđuje u iznosu u kome je nastala i uz primjenu propisa o denominaciji koje sud primjenjuje i pri tom u obrazloženju svoje odluke detaljno navodi koji su to propisi i koje odredbe na osnovu kojih utvrđuje osnov i visinu predmetnog potraživanja. S obzirom na to da je osporavana odluka donesena upravo polazeći od člana 394 ZOO-a i primjenom relevantnih zakonskih i podzakonskih propisa koji regulišu način i postupak denominacije i konverzije strane valute u valutu koja je u primjeni u Bosni i Hercegovini, Vrhovni sud je istakao da je neosnovana tvrdnja da je drugostepena presuda donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

26. Naposljetku, u vezi s apelantovim prigovorima da je tokom drugostepenog postupka prema njemu postupano diskriminatorski, Vrhovni sud je istakao da su ti prigovori neosnovani. Naime, činjenica da je prvostepena presuda preinačena i dosuđen manji iznos od onog koji mu je bio dosuđen u prvostepenoj presudi sama po sebi ne znači da je na taj način sud postupao diskriminatorski. Naprotiv, drugostepeni sud je presudu koja se osporava revizijom donio nakon što je pravilno raspravio i odlučio o svim žalbenim prigovorima, pa i prigovoru pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pri donošenju presude taj sud je postupio prema apelantu na isti način kako sudovi postupaju u odnosu na bilo koju drugu stranku u istoj situaciji. Imajući u vidu da apelant navodima revizije nije učinio ni vjerovatnim, a niti je do takvog uvjerenja došao taj sud, da je apelant bio u nepovoljnijem položaju u odnosu na druge stranke, da je diskriminisan po bilo kom osnovu koji ima u vidu Zakon o radu ili Zakon o zabrani diskriminacije, Vrhovni sud je istakao da taj apelantov prigovor nije osnovan.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je prvenstveno istakao da je predmetni postupak trajao od juna 1991. godine do novembra 2016. godine, odnosno više od 25 godina, a okončan je presudom Vrhovnog suda na njegovu štetu, te da mu je prilikom vođenja postupka povrijeđeno i pravo na pristup sudu jer su ga sudovi Tuzlanskog kantona više od četiri godina diskriminisali odbijajući njegov zahtjev za rekonstrukciju zagubljenog spisa Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli. Apelant smatra i da je žrtva „dvodecenijskog progona“ po nacionalnoj i vjerskoj osnovi i da i danas ima status raseljenog lica. U vezi s tim, apelant smatra da ne bi bio progonjen i ne bi bio žrtva progona u Bosni i Hercegovini da je bio pripadnik jednog od druga dva naroda, a ne Srbin pravoslavne vjeroispovijesti, odnosno ne bi mu prestao radni odnos i njegova nepokretna imovina ne bi bila uništena, te bi radio kod tužene i stanovao bi u svom stanu.

28. Apelant, takođe, smatra da je diskriminisan proizvoljnom primjenom propisa od sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, apelant tvrdi da je u revizionim razlozima navodio da je Kantonalni sud odlučivao po neblagovremenoj žalbi tužene i na njegovu štetu preinačio prvostepenu presudu, ali da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da stranka zbog pogrešne pravne pouke suda ne može biti oštećena u svojim pravima i snositi štetne posljedice, pri čemu je naročito zanemario činjenicu da je tuženu zastupao ovlašćeni organ koji je dužan poznavati propise. Apelant smatra da redovni sudovi nisu primijenili materijalno pravo koje je važilo i koje se primjenjivalo u vrijeme nastanka spora, a koje je relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, odnosno odredbu člana 28 Zakona o radnim odnosima i odredbu člana 396 ZOO-a koja bi se trebala primijeniti u skladu s principom jednake vrijednosti uzajamnih davanja i u skladu s principom savjesnosti i poštenja, te da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 394 ZOO-a i druge propise koji se primjenjuju u pretvaranju ranijih valuta u konvertibilnu marku. U vezi s tim, apelant smatra da je dokazao da je za njega povoljniji nalaz vještaka koji je rađen prema propisima koji su se primjenjivali u vrijeme nastanka spora pa je prema tim propisima tužena na ime neisplaćenih plata apelantu trebala isplatiti 95.167,50 KM, odnosno da je za njega povoljnija i druga varijanta vještačenja uz primjenu indeksne klauzule iz člana 396 ZOO-a prema kojem bi tužena bila dužna isplatiti iznos od 76.500,00 KM. U vezi s tim, apelant tvrdi da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke bio nedosljedan svom stavu iz Rješenja broj 33 0 P 001386 10 Rev 2 od 29. marta 2011. godine. Najzad, apelant smatra da su ga redovni sudovi na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava oštetili za iznos toplog obroka, regresa, zimnice i ogrjeva za sporni period, a takođe i za razliku plate koju bi ostvarivao u Opštini Bijeljina od 30. maja 1997. godine i plate koju bi ostvarivao kod tužene sa danom povratka u Banoviće i vraćanjem na rad kod tužene.

b) Odgovori na apelaciju

29. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude i da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, niti je primjena prava bila proizvoljna. U vezi s navodima apelacije koji se odnose na dužinu postupka, Vrhovni sud je istakao da je predmet zaprimljen na postupanje po reviziji 3. avgusta 2016. godine, a da je odluka donesena 3. novembra 2016. godine.

30. Kantonalni sud je istakao da su u potpunosti neosnovani apelantovi navodi da žalba tužene nije bila blagovremena, o čemu je u končanom svoj stav o blagovremenosti te žalbe iznio Vrhovni sud u osporenoj odluci, pa ni okolnosti da u drugostepenoj odluci nisu dati razlozi zbog čega je žalba tužene prihvaćena blagovremenom ne može činiti osnovanim apelantovo nastojanje da opravda iznesenu tvrdnju o povredi njegovih prava u parničnom postupku. Takođe, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i apelantovi navodi usmjereni na osporavanje pravilnosti primjene člana 394 ZOO-a i člana 96 Zakona o radu FBiH jer taj sud ostaje pri svom stavu iznesenom u drugostepenoj presudi da se u konkretnom slučaju imao primijeniti princip monetarnog nominalizma iz člana 394 ZOO-a. Najzad, u vezi s apelantovim tvrdnjama o postojanju diskriminacije po nacionalnoj osnovi, Kantonalni sud je istakao da su ti navodi potpuno neosnovani jer je postupanje suda u apelantovom predmetu bilo isključivo zasnovano na propisima procesnog i materijalnog prava.

31. Opštinski sud je detaljno izložio odgovor na apelaciju, te je istakao da taj sud svojim postupanjem nije povrijedio niti jedno apelantovo pravo, te da se ne može izjašnjavati o odlukama viših sudova povodom apelantovog tužbenog zahtjeva.

32. Tužena je navela da je u konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije pravosnažno okončan i da su u cijelosti izmirene obaveze prema apelantu, a da je apelantovo pozivanje na navodni progon njega i njegove porodice neosnovano i apelant ne nudi nikakve dokaze o tim navodima. Pored toga, tužena je istakla da je predmet tužbenog zahtjeva poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, naknada plata, naknada toplog obroka, zimnice i da postupak nije imao nikakve veze s progonom apelanta i njegove porodice. Imajući u vidu navedeno, tužena je istakla da nije bilo povrede prava navedenih u apelaciji, da su odluke sudova zasnovane na zakonu, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 213. st. (1) i (2) (1) Neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu žalbu, odbaciće rješenjem prvostepeni sud bez održavanja ročišta.

(2) Žalba je neblagovremena ako je izjavljena poslije isteka zakonskog roka za njeno podnošenje.

Član 225. stav (1) (1) Neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu žalbu odbaciće drugostepeni sud rješenjem, ako to nije učinio prvostepeni sud.

Član 422.

Rok za podnošenje žalbe na presudu odnosno rješenje iz radnih odnosa je 15 dana.

34. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Načelo monetarnog nominalizma Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

Indeksna klauzula Član 396.

Ništava je odredba ugovora kojom se iznos novčane obaveze u domaćem novcu vezuje za promene cena dobara, roba i usluga izraženih indeksom cena utvrđenim od strane ovlašćene organizacije (indeksna klauzula), ali će biti punovažna ako je izabrani indeks u neposrednoj ekonomskoj vezi sa predmetom posla tako da nema spekulativni značaj ili je takva odredba ugovorena radi obezbeđenja životnog standarda ugovorne strane.

35. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 85.

Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.

Član 96. st. (1) i (2) tačke 1. i 2.

Ako zaposlenik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka. Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:

1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:

naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;

naknadu štete za pretrpljenu štetu;

otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; […] Član 145.

Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije.

36. Zakon o radnim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 20/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

Radniku koji je udaljen iz organizacije odnosno sa radnog mjesta kod poslodavca pripada za to vrijeme naknada ličnog dohotka u visini utvrđenoj opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom, a najmanje u visini od 70% mjesečne akontacije ličnog dohotka ostvarene u posljednjem mjesecu prije udaljenja.

Ako je protiv radnika iz prethodnog stava obustavljen krivični postupak ili ako je pravosnažnom presudom oslobođen od optužbe ili je optužba bila odbijena, ali ne zbog nenadležnosti suda, odnosno ako se ne izrekne mjera za težu povredu radne obaveze, radniku pripada razlika naknade ličnog dohotka iz prethodnog stava do punog iznosa mjesečne akontacije ličnog dohotka ostvarene u posljednjem mjesecu prije udaljenja, uvećane za rast ličnih dohodaka u organizaciji odnosno kod poslodavca u periodu udaljenja do okončanja postupka.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)U odnosu na Presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 001386 08 Gž od 5. juna 2008. godine

39. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se ukazuje na povredu prava u vezi s odlukama redovnih sudova koje se odnose na njegov tužbeni zahtjev za isplatu toplog obroka, regresa, zimnice, ogrjeva, i razliku plate do povratka u Banoviće i vraćanjem na rad kod tužene, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, koja glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

40. Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu i apelantovih navoda proizlazi da je odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se tužena obaveže da mu za sporni period isplati naknadu za topli obrok, regres za godišnji odmor, zimnicu i ogrjev u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, te da mu isplati razliku plate koju bi ostvario kod tužene i plate koju ostvaruje u Opštini Bijeljina od 30. maja 1997. godine postala pravosnažna donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 33 0 P 001386 08 Gž od 5. juna 2008. godine, kojom je u tom dijelu potvrđena odbijajuća Presuda Opštinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 001386 06 P od 31. marta 2008. godine.

41. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud u Živinicama, postupajući u ponovljenom postupku u dijelu u kojem je presudom Kantonalnog suda od 5. juna 2008. godine prvostepena presuda tog suda bila ukinuta, donio Presudu broj 33 0 P 001386 06 P 2 od 19. novembra 2009. godine, iz čega proizlazi da je apelantu prije donošenja te presude bila dostavljena presuda Kantonalnog suda od 5. juna 2008. godine kojom je konačno odlučeno o tom dijelu tužbenog zahtjeva, zbog čega Ustavni sud nije utvrđivao tačan datum prijema presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je apelacija Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda od 5. juna 2008. godine podnesena 24. januara 2017. godine, proizlazi da apelacija u tom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

42. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda kojom je predmetni postupak u tom dijelu tužbenog zahtjeva okončan. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) U odnosu na postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 127 0 P 001386 16 Rev 4 od 3. novembra 2016. godine

43. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 127 0 P 001386 16 Rev 4 od 3. novembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda apelantovom punomoćniku dostavljena 29. novembra 2016. godine, a da je apelant podnio apelaciju 24. januara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

45. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

46. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

47. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

48. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

a.a) U odnosu na osporene presude

49. Takođe, apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili procesno pravo prilikom utvrđenja da je žalba tužene protiv prvostepene presude podnesena blagovremeno, kao i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom donošenja odluke o njegovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete na ime neisplaćenih plata za sporni period.

50. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili procesno pravo prilikom utvrđenja da je žalba tužene protiv prvostepene presude podnesena blagovremeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio taj apelantov prigovor dajući jasno i logično obrazloženje za njegovo neprihvatanje. Naime, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je presuda Opštinskog suda donesena 26. novembra 2015. godine, a u pouci o pravnom lijeku je navedeno da je protiv te presude dozvoljena žalba Kantonalnom sudu u roku od 30 dana od dana prijema presude, te da je tužena izjavila žalbu u roku koji joj je bio ostavljen u prvostepenoj presudi. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 426 stav 2 ZPP propisano da je rok za ulaganje žalbe u radnim sporovima 15 dana, ali je zaključio da, s obzirom na to da stranka zbog pogrešne pravne pouke suda ne može biti oštećena u svojim pravima i snositi štetne posljedice, taj propust suda se ne može smatrati povredom postupka iz člana 209 ZPP. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je osnovni zahtjev svakog pravnog poretka zasnovanog na principu vladavine prava da sudovi poznaju propise koje primjenjuju u konkretnim slučajevima i da daju zakonito i pravilno uputstvo o pravnom lijeku, zbog čega stranke zbog postupanja po pogrešnom uputstvu o pravnom lijeku koje daju sudovi ne smiju trpjeti štetne posljedice. Pored toga, Ustavni sud zapaža da pogrešna pouka o pravu na žalbu koja je bila navedena u presudi prvostepenog suda nije išla samo u korist tužene već i apelanta koji je takođe u tom roku mogao osporavati prvostepenu presudu, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije bio doveden u neravnopravan položaj s tuženom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postupanje redovnih sudova u konkretnom slučaju bilo proizvoljno na apelantovu štetu, odnosno da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

51. Dalje, razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

52. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

53. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da se predmetni postupak tiče apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog neisplaćenih plata u spornom periodu. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima osporava način utvrđivanja obračuna neisplaćenih plata, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su redovni sudovi saglasno zaključili da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog neisplaćenih plata u iznosu od 95.165,50 KM jer se osnovanost potraživanja tog iznosa ne može zasnivati na odredbi člana 28 st. 1 i 2 Zakona o radnim odnosima, iz razloga što se ta zakonska odredba ticala pitanja isplate plata u slučaju kada je radnik udaljen s radnog mjesta zbog povrede radne dužnosti (tzv. suspenzije), a što nije bio konkretan slučaj s apelantom koji je osporavanim rješenjima tužene bio stavljen na raspolaganje. Dalje, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, što je potvrđeno odlukom Vrhovnog suda, nije prihvatio obrazloženje prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 76.500,00 KM koji predstavlja obračun troškova života četveročlane porodice za sporni period, s obzirom na to da potraživanje izgubljene zarade za sporni period apelant nije zasnivao na vrijednosti potrošačke korpe četveročlane porodice, niti su takav način obračuna predložili apelant i tužena, a niti se takav obračun može smatrati obračunom izvršenim u skladu s odredbom člana 396 ZOO-a. Na kraju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim odlukama saglasno zaključili da apelantu na ime štete zbog neisplaćenih plata u spornom periodu pripada naknada izgubljene zarade u visini plate koju je ostvarivao uporedni zaposlenik u utuženom periodu, a koja se primjenom principa monetarnog nominalizma iz člana 394 ZOO-a uz primjenu propisa o denominaciji i konverziji imala svesti na sada važeću valutu KM, što prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 4.128,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

54. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 28 st. 1 i 2 Zakona o radnim odnosima kojima je propisan način isplate plata u slučaju kada je radnik udaljen s radnog mjesta zbog povrede radne dužnosti (tzv. suspenzije), kao i sadržaj odredbe člana 396 ZOO-a kojom je propisana indeksna klauzula, te činjenicu da apelant potraživanje izgubljene zarade za sporni period nije zasnivao na vrijednosti potrošačke korpe četveročlane porodice, niti su takav način obračuna predložili apelant i tužena, prema ocjeni Ustavnog suda ne doimaju se proizvoljnim zaključci redovnih sudova kojima su odbijeni navedeni apelantovi zahtjevi, niti se iz obrazloženja redovnih sudova može zaključiti da, u skladu s odredbom člana 145 Zakona o radu FBiH nisu primijenili propise koji su bili na snazi u vrijeme nastanka spora. Pri tome, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što ukazuje da su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, postupili suprotno uputstvima iz rješenja Vrhovnog suda od 29. marta 2011. godine, s obzirom na to da je Vrhovni sud u kasnijem toku postupka imao priliku da razmotri obrazloženje Kantonalnog suda koje je u tom pogledu dato. Stoga, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je u ovom dijelu postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova.

55. Dalje, razmatrajući apelantove tvrdnje kojima osporava primjenu monetarnog nominalizma, Ustavni sud podsjeća na predmete koji su pokretali slična činjeničnopravna pitanja, pa je tako u Odluci broj AP 2812/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2812/06 od 28. oktobra 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), istakao „da se u predmetima apelanata […], u kojima je sprovedeno vještačenje po vještaku finansijske struke i zaključeno da su dugovanja tuženog prema apelantima, koja su bila izražena u tadašnjim YU dinarima, nakon izvršene denominacije i konverzije u važeću valutu, obezvrijeđena i ne mogu se izraziti u najmanjoj novčanoj jedinici važeće valute, sudovi primjenjivali relevantne propise o denominaciji i konverziji koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima“. Nadalje, Ustavni sud je Odluci broj AP 1715/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1715/13 od 26. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), istakao „u odnosu na prigovor o dosuđenoj visini iznosa, Ustavni sud nalazi da obrazloženje presuda redovnih sudova slijedi kako je obaveza iz ugovora imala za predmet iznose u YU dinarima, […] to je obaveza tuženog isključivo vraćanje istog broja novčanih jedinica, koji nakon izvršene denominacije u KM iznosi 6,11 KM. Ustavni sud u navedenim obrazloženjima redovnih sudova ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.“ Pored toga, Ustavni sud u Odluci broj AP 262/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 262/08 od 21. decembra 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelant osporavao presude Kantonalnog suda u Tuzli i Opštinskog suda u Živinicama, nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu. U toj odluci, u dijelu činjenično stanje, navedeno je: „[…] U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u situaciji kada su zbog promjene valute i denominacije glavni dug i zatezna kamata potpuno obezvrijeđeni neosnovana žalbena tvrdnja da je metodologija vještaka finansijske struke neprihvatljiva. […] Pored toga, u toj odluci Ustavni sud je podsjetio na princip monetarnog nominalizma ꞌkada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugoꞌ. Slijedom navedenog principa, a imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 1989. godine, da bi se utvrdila visina apelantovog potraživanja bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije, iz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju postojala obaveza preračunavanja novčanog iznosa izraženog u YU dinarima u iznos izražen u KM.“

56. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim odlukama Ustavnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da u predmetnom postupku nisu proizvoljno primijenjene odredbe o principu monetarnog nominalizma iz člana 394 ZOO-a te odredbe o denominaciji i konverziji. Naime, Ustavni sud zapaža da je obaveza tužene na isplatu plaća imala za predmet isplatu određene svote novca, pa je tužena kao dužnik bila dužna isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, slijedom čega je u konkretnom slučaju postojala obaveza preračunavanja novčanog iznosa naknada plata u iznos izražen u KM. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama redovni sudovi detaljno razmotrili apelantove navode o primjeni člana 396 ZOO-a, na čijoj primjeni apelant insistira i u apelaciji, i dali razloge zašto ta odredba nije primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud prilikom utvrđivanja tog iznosa uzeli u obzir sve promjene valute i njihove denominacije od trenutka podnošenja tužbenog zahtjeva do donošenja osporene odluke. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, uslijed čega su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

57. U pogledu apelantovih navoda da mu je tokom postupka pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pristup sudu prilikom odlučivanja o njegovom prijedlogu za rekonstrukciju spisa, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku došao do konačne odluke zbog čega je bespredmetno razmatranje tih apelantovih navoda.

58. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

a.b) U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku

59. Ustavni sud konstatuje da je apelant naveo da je predmetni postupak trajao od juna 1991. godine do novembra 2016. godine, odnosno više od 25 godina, te da mu je prilikom vođenja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

60. Ustavni sud zapaža da je apelant 17. juna 1991. godine pokrenuo radni spor i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 3. novembra 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto više od 25 godina.

61. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom donošenja odluke o apelantovim prethodnim apelacijama vezano za isti parnični postupak odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 973/10 od 25. aprila 2013. godine i AP 1020/15 od 28. aprila 2016. godine već utvrđivao povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Tim odlukama Ustavni sud je naložio nadležnim sudovima pred kojima se u trenutku donošenja odluka vodio postupak da bez daljnjeg odlaganja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostave odluke Ustavnog suda, po hitnom postupku donesu odluke.

62. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci razmotriti apelantove navode o eventualnoj povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu nakon donošenja odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1020/15 od 28. aprila 2016. godine, koja je dostavljena Kantonalnom sudu 25. maja 2016. godine, do donošenja presude Vrhovnog suda od 3. novembra 2016. godine, a to je period od šest mjeseci.

63. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je u Odluci broj AP 1020/15 (tačke 33 i 34) već ukazao na standarde Evropskog suda koji se cijene prilikom ispitivanja navoda vezanih za donošenje odluke u razumnom roku, kao i da je već utvrdio da se radi o složenom predmetu te predmetu koji zahtijeva hitnost u postupanju i da je postupak značajan za apelanta, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da navedene stavove ponavlja i u ovoj odluci.

64. Razmatrajući postupanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon što mu je 25. maja 2016. godine dostavljena Odluka Ustavnog suda broj AP 1020/15 od 28. aprila 2016. godine, donio odluku o žalbama apelanta i tužene 8. juna 2016. godine. Ustavni sud zapaža da je predmet 3. avgusta 2016. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o reviziji, te da je Vrhovni sud nakon proteka tri mjeseca donio konačnu odluku u predmetnom postupku. Prema tome, imajući u vidu navedeno, odnosno da je nadležnim sudovima u Odluci broj AP 1020/15 izdat nalog da okončaju postupak i da je postupak okončan nakon proteka šest mjeseci, pri čemu Ustavni sud nije mogao primijetiti da periodi u kojima su Kantonalni i Vrhovni sud donijeli odluke ukazuju na povredu prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi kojima ukazuje da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

65. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju toga prava, takođe, neosnovani.

c) Pravo na nediskriminaciju

66. Apelant smatra i da je žrtva „dvodecenijskog progona“ po nacionalnoj i vjerskoj osnovi i da i danas ima status raseljenog lica, te smatra da ne bi bio progonjen i ne bi bio žrtva progona u Bosni i Hercegovini da je bio pripadnik jednog od druga dva naroda, a ne Srbin pravoslavne vjeroispovijesti, odnosno da mu ne bi prestao radni odnos i njegova nepokretna imovina ne bi bila uništena, te bi radio kod tužene i stanovao bi u svom stanu. Apelant smatra da je diskriminisan proizvoljnom primjenom propisa od sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine.

67. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

68. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

69. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

70. Ustavni sud najprije ukazuje da prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao ustavni akt koji zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa prema tome proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana. Prema tome, Ustavni sud neće razmatrati period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već će ispitati eventualno postojanje diskriminacije apelanta nakon tog datuma jer samo taj period ratione temporis spada u nadležnost Ustavnog suda.

71. Dalje, razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da je diskriminisan proizvoljnim postupanjem redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka iz kojih proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava u suštini veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud prethodno izjasnio u kontekstu prigovora u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga smatra da je pozivanje na kršenje navedenih prava neosnovano. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio nikakve činjenice ili dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je postupak pred redovnim sudovima, u kojem je donesena osporavana presuda, bio diskriminišući u odnosu na apelanta zbog njegove vjerske ili nacionalne pripadnosti, niti je takva diskriminacija očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

72. Najzad, u pogledu apelantovih tvrdnji da mu je osporenim odlukama onemogućen povratak na radno mjesto i u prijeratnu imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant, izuzev paušalnih tvrdnji u tom pogledu, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, u stvari, radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Naime, iz dokaza predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je usvojen apelantov zahtjev za uspostavljanje radnog odnosa i da je povodom tog apelantovog tužbenog zahtjeva vođen izvršni postupak, kao i da se predmetni parnični postupak nije ticao navodne apelantove prijeratne imovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj i diskriminacionoj primjeni pozitivnih propisa paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nije očigledna, pa Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

73. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

74. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao, niti postupanje redovnih sudova nakon donošenja odluke Ustavnog suda kojom je naloženo okončanje postupka ukazuje da su redovni sudovi povrijedili pravo na suđenje u razumnom roku.

75. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

76. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te kršenja člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očigledno proizlazi iz odluka koje apelant osporava.

77. Na osnovu člana 18 stav 3 tačka c) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

78. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-330/17 (protekBrano Šakota) | Sudska praksa | Aktio