Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7466/18 (A. O. i E. B.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7466/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-7466/18, rješavajući apelacije Ahmeda Osmanagića i Edina Bukala, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ahmed Osmanagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 Rs 029479 15 Rev od 25. septembra 2018. godine i Edin Bukalo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 Rs 029477 15 Rev od 25. septembra 2018.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-7466/18
1. Ahmed Osmanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Jasmin Starčević, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 Rs 029479 15 Rev od 25. septembra 2018. godine.
AP-7469/18
2. Edin Bukalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Jasmin Starčević, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 45 0 Rs 029477 15 Rev od 25. septembra 2018. godine.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7466/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
4. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama revizije tuženog (ATTP „Centroprevoz“ d.o.o. Goražde) su usvojene, pa su drugostepene presude preinačene tako što su žalbe apelanata odbijene i prvostepene presude u stavu II izreke potvrđene. Naime, stavom II izreke prvostepenih presuda odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata za isplatu određenih novčanih iznosa po osnovu manje isplaćenih plaća, manje isplaćenih naknada i dodataka na plaću po osnovu minulog rada, prekovremenih sati, rada noću, rada na dane državnih praznika, vjerskog praznika, rada u dane sedmičnog odmora, dnevnica, terenskog dodatka, linijskih dnevnica, naknada za topli obrok, naknada za prevoz na posao i sa posla, te za uplatu određenih novčanih iznosa po osnovu manje uplaćenih doprinosa za PIO.
5. Prvostepeni sud je u obrazloženjima odluka, između ostalog, istakao da je u postupcima pred tim sudom utvrđeno da su apelanti bili uposlenici tuženog na poslovima vozača autobusa u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev. Također, utvrđeno je da je tokom spornog perioda apelantima isplaćivana plaća manja od plaće obračunate u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti prometa za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: GKU) - množenjem koeficijenta 2,576 sa osnovicom plaće, da su obračun i isplata plaće vršeni po satnici koja nije bila manja od 1,25 KM neto. Zatim, da je prema nalazu i mišljenju vještaka finansijska struke situacija tuženog u tom periodu bila loša, te da je tuženi poslovao sa neznatnim poslovnim uspjehom, a u 2013. godini sa gubitkom u poslovanju. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je istakao da je prema odredbama člana 57. stav 2. i člana 60. stav 4. GKU, tuženi kao poslovni subjekt sa ekonomskim teškoćama u poslovanju, imao osnova da u spornom periodu apelantima obračuna i isplati plaću u iznosu manjem od onog predviđenog GKU. Također, ukazano je da je iz istog razloga sud utvrdio da je, u skladu sa odredbom člana 57. stav 2. GKU, tuženi imao osnova umanjiti i naknade odnosno dodatke na plaću, te su iz tog razloga tužbeni zahtjevi u ovom dijelu odbijeni.
6. U obrazloženjima osporenih odluka, Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je predmet spora u predmetnim pravnim stvarima isplata manje isplaćenih plaća, naknada i dodataka na plaću, te uplata doprinosa za PIO koji bi apelantima pripadali u skladu sa odredbama GKU. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 57. stav 1. GKU predviđeno da poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa utvrđenog tim kolektivnim ugovorom. Međutim, ukazano je da prema odredbi stava 2. tog člana, izuzetno, u slučajevima kada poslovanje društva ne omogućava isplatu ukupne mase plaće, naknada i dodataka koja imaju karakter uvećanja osobnih primanja zaposlenika, predviđenih tim Kolektivnim ugovorom, poslodavac će izvršiti korekciju plaća svih zaposlenika i time ukupnu masu sredstava za plaće uskladiti sa mogućnostima i poslovnim rezultatom. Također, navedeno je da se odredbama člana 60. st. 1. i 2. GKU utvrđuju najniža neto i bruto satnica, dok se odredbom stava 4. tog člana predviđa da izuzetno, privredni subjekti koji zbog svog položaja na tržištu ili usljed ekonomskih poteškoća u poslovanju nisu u mogućnosti isplatiti plaću zaposleniku, obračunatu po satnici iz stava 1. i 2. tog člana, mogu isplatiti plaću obračunatu po satnici koja ne može biti manja od 1,25 KM neto. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud svoje odluke u bitnom zasnovao na odredbi člana 60. stav 5. GKU kojom je bilo predviđeno da se plaća iz stava 4. tog člana (tj. plaća umanjena zbog ekonomskih poteškoća u poslovanju poslodavca), ne može isplaćivati duže od tri godine od usvajanja tog kolektivnog ugovora. Međutim, istaknuto je da tuženi osnovano prigovara da je stav 5. člana 60. brisan odredbom člana 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama GKU. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je na taj način prestalo vremensko ograničenje za primjenu odredbe člana 60. stav 4. koja omogućava privrednim subjektima koji zbog svog položaja na tržištu ili usljed ekonomskih teškoća u poslovanju nisu u mogućnosti isplatiti zaposlenicima redovnu osnovnu plaću, da tu plaću obračunaju i isplate po satnici koja ne može biti manja od 1,25 KM neto. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud donio odluke primjenom propisa koji više nije na snazi, čime je ostvaren revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da je po istom osnovu, u skladu s odredbom člana 57. stav 2. GKU, tuženi bio ovlašten umanjiti i iznose naknada, te dodataka na plaću, koji su isplaćivani, ali u iznosu manjem od onog predviđenog GKU. Shodno tome, ukazano je da je pravilno prvostepeni sud postupio odbivši tužbene zahtjeve u pogledu potraživanja plaća, naknada i dodataka na plaću, te doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava iz člana
17. Evropske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka, kao konačnih odluka u predmetnim postupcima, dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba GKU na predmetne situacije, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević