Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2767/18 (A. F. i D. B.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2767/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2767/18, rješavajući apelaciju Aide Fakić i Dragana Božića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Aida Fakić i Dragan Božić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 117699 16 Gž od 7. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Fakić i Dragan Božić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnijeli su 14. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 117699 16 Gž od 7. februara 2018. godine.
2. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da tužitelju (Mikrokreditna fondacija „MI BOSPO“ Tuzla) solidarno isplate određeni novčani iznos po osnovu ugovora o kreditu.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u toku postupka utvrđeno, između ostalog, da je tužitelj kao davalac kredita zaključio ugovor o kreditu sa A.T., kao korisnicom kredita, da je A.T., kao garanciju kredita obezbjedila ugovor o jemstvu koji je potpisao jemac N.T. (suprug korisnice kredita), d.o.o. „Partner trade“ Brčko Distrikt i apelanti, koji su potpisali Izjave žiranata, te se saglasili da će u slučaju neurednog otplaćivanja kredita od strane glavnog dužnika izmiriti nastale obaveze tužitelju po osnovu kredita iz svojih ličnih primanja. Kantonalni sud je, također, naveo da je korisnica kredita, kao glavni dužnik, prestala plaćati dug po kreditu, nakon čega je tužitelj korisnici kredita, a kasnije i apelantima i drugim jemcima uputio opomenu pred tužbu i u konačnici podnio tužbu nadležnom sudu. U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 1004. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) (kojim je propisano da od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo), te da povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca, iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj), te je zaključio da su apelanti, kao supsidijarni jemci, dužni tužitelju vratiti dug po osnovu kredita koji A.T. nije vratila. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da prema odredbi člana 998. ZOO, kojim je propisano da ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno, apelante, kao jemce obavezuje Izjava žiranata kojima je korisnica kredita obezbjedila garanciju otplate kredita i koja čini sastavni dio ugovora o kreditu, jer te pismene izjave jemaca sadrže bitne sastojke ugovora o jemstvu (u istim je naveden tačan iznos kredita za koji se jemči). Pored navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se apelanti neosnovano pozivaju na odredbe člana 1012. ZOO kojim je propisano da ako povjerilac napusti zalogu ili koje drugo pravo kojim je bilo obezbjeđeno ispunjenje njegovog potraživanja ili ga izgubi svojom nepažnjom i tako onemogući prelaz tog prava na jemca, ovaj se oslobađa svoje obaveze prema povjeriocu za onoliko za koliko bi mogao dobiti vršenjem tog prava. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, apelanti za predmetni dug odgovaraju kao supsidijarni jemci, te se svoje obaveze ne mogu osloboditi bez obziran na druge garancije kojima je glavni dužnik obezbjedio predmetni kredit, pa su neosnovani njihovi navodi da je tužitelj zaključio ugovor o jemstvu i sa d.o.o. „Partner trade“ Brčko Distrikt, ali da se nije ni pokušao namiriti iz vrijednosti imovine tog preduzeća. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti navode da su od strane korisnika kredita dovedeni u zabludu, jer su predmetne izjave o jemstvu potpisali u uvjerenju da je to samo formalnost zbog koje ne će biti u obavezni vraćati kredit, budući da je ugovor o jemstvu potpisao i suprug korisnice kredita i d.o.o. „Partner trade“ Brčko Distrikt, te da su, s tim u vezi, sudovi trebali primijeniti odredbe člana 1012. ZOO prema kojima bi prestala njihova obaveza. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, zloupotrebu prava itd.), ali te navode nije posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević