Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3069/18 (E. S., M. S., A. S. i I. S.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Neovlašteno lice
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3069/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3069/18, rješavajući apelaciju Emira Sendića i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka d), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Emir Sendić, Mersed Sendić i Izeta Sendić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 027435 16 Gž od 15. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Admir Sendić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 027435 16 Gž od 15. marta 2018. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Sendić, Mersed Sendić, Admir Sendić i Izeta Sendić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelantica ili apelanti) iz Gradačca, koje zastupa Kemal Begović, advokat iz Gradačca, podnijeli su 29. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 027435 16 Gž od 15. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti precizirani tužbeni zahtjev kojim su prvoapelant, drugoapelant i četvrtoapelantica tražili da se utvrdi da imaju jače pravo na posjed sa dijelom od po 1/3 na dijelu nekretnine tuženih E.P. i E.P. označene kao kč.br. 2059/3 „Svičara“ šuma II klase, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se prvoapelant, drugoapelant i četvrtoapelantica sa pripadajućim dijelovima na toj površini upišu kao suposjednici u evidencijama katastra Općine Gradačac. Također, odbijen je i zahtjev da se tuženi obavežu da spornu površinu predaju prvoapelantu, drugoapelantu i četvrtoapelantici u posjed i slobodno raspolaganje, slobodnu od lica i stvari u roku od 30 dana.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo – relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada je odbio kao neosnovan postavljeni zahtjev prvoapelanta, drugoapelanta i četvrtoapelantice. Naime, istaknuto je da je to zbog toga što iz izvedenih dokaza slijedi da je po zahtjevu R.M., koji zahtjev je podnesen 4. juna 1985. godine, nadležni organ uprave izašao na lice mjesta radi ispravke međe u cilju ispravljanja greške u katastarskom operatu. Nadalje, ukazano je da je tada u provođenju postupka došlo do cijepanja i promjena na parcelama k.p. br. 2035 (tada bila posjed pravnog prednika apelanata, R.S.), k.p. br. 2059/2 (tada posjed R.M., K.M. i B.M.) i k.p. br. 2061/7 (posjed M.P.), tako da je pored navedenih parcela formirana nova parcela k.p. br. 2059/3 zvana Svičara, šuma II klase u površini od 169 m2, koja je na osnovu ugovora o kupoprodaji od 16. januara 1986. godine upisana na M.P., pravnog prednika tuženih. Nakon toga, navedeno je da je pravni prednik tuženih od strane prodavca R.M. uveden u posjed sporne parcele u površini od 169 m2, te da je na toj parceli 1985. ili 1986. godine sagradio stambeni objekat, koji je dogradio 1997. godine i predmetnu parcelu u cijeloj površini, uključujući i sporni dio od 39 m2 nesmetano uživao, a nakon njegove smrti njegovi nasljednici, koji posjed im apelanti nisu ometali sve do dvije godine prije podnošenja tužbe od strane apelanata. Dakle, ukazano je da su pravni prednik tuženih i tuženi u savjesnom i mirnom posjedu spornih 39 m2, koji je u postupku ispravljanja greške međe ušao u sastav parcele k.p. br. 2059/3, preko 20 godina, pa su vlasništvo na spornom dijelu stekli i održajem (odredba člana 39. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni navodi prvoapelanta, drugoapelanta i četvrtoapelantice da su tuženi bili nesavjesni i da zbog toga održajem nisu mogli steći pravo vlasništva, jer cjelokupan postupak greške dešifrovanja nije vođen zakonito. Naime, navedeno je da je to zbog toga što se savjesnost pretpostavlja, pa je na prvoapelantu, drugoapelantu i četvrtoapelantici bio teret da dokažu svoje činjenične tvrdnje da su tuženi, odnosno njihov pravni prednik bili nesavjesni, a što oni tokom postupka nisu dokazali. Također, Kantonalni sud je ukazao da je ovo sve tim prije što je postupak ispravke međe-ispravljanja greški u katastarskom operatu pokrenut po zahtjevu R.M., a ne pravnog prednika tuženih, te što je u provođenju postupka ispravke, vršeno uređenje međa između navedenih parcela, pa je formirana nova parcela k.p. br. 2059/3, o čemu je sastavljena skica snimanja od 28. maja 1985. godine, koja je potpisana od strane prvoapelanta, kada su i formirane međe koje se od tada nisu mijenjale. Isto tako, navedeno je da je u posjedu predmetne parcele od 1985. godine, uključujući i spornu površinu od 39 m2, bio pravni prednik tuženih, koji je na toj parceli 1985. ili 1986. godine sagradio objekat kojeg je dogradio 1997. godine, što sve ukazuje da je on bio savjestan, kao i tuženi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost u odnosu na prvoapelanta, drugoapelanta i četvrtoapelanticu
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava prvoapelanta, drugoapelanta i četvrtoapelantice odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost u odnosu na trećeapelanta
9. Ustavni sud zapaža da su svi apelanti podnijeli predmetnu tužbu, ali da prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva nije naveden trećeapelant kao jedan od tužitelja, kao i da je u postupku pred drugostepenim sudom istaknuto da se odlučuje o žalbi prvoapelanta, drugoapelanta i četvrtoapelantice. Dakle, s obzirom da se osporenim odlukama nije odlučivalo o bilo kakvom pravu trećeapelanta, proizilazi da trećeapelant nije lice koje ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević