Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-359/17 (N. Ž.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Ratna šteta
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-359/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 359/17, rješavajući apelaciju Nenada Žarića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Žarića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 183895 15 Gž od 9. novembra 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 183895 14 I od 26. avgusta 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nenad Žarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 183895 15 Gž od 9. novembra 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 183895 14 I od 26. avgusta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor dostavio 9. decembra 2018. godine, Okružni sud 15. decembra 2018. godine, a tuženi 21. decembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 144582 12 P od 27. decembra 2012. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose, i to 1.500,00 KM za pretrpljene duševne boli na ime umanjenja opšte životne aktivnosti, 500,000 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova i 500,00 KM na ime pretrpljenog straha, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu preko dosuđenog. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
6. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 183895 14 I od 5. februara 2014. godine kojim je dozvolio navedeno izvršenje.
7. Protiv navedenog rješenja tuženi kao izvršenik je podnio prigovor koji je Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 183895 14 I od 26. avgusta 2015. godine djelimično usvojen i navedeno rješenje o izvršenju izmijenjeno tako što je određeno da se izvršenje određuje prenosom novčanih sredstava izvršenika sa računa preciziranog u rješenju na račun tražioca izvršenja – apelanta preciziran u rješenju, s tim da se navedeno potraživanje izmiruje u obimu definisanom u budžetu RS za ovu namjenu u skladu s propisima o izvršenju budžeta za pojedinačne godine, a izmirenje cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršiće se u periodu od najmanje 20 godina u skladu s odredbama člana 14a stav 4 Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske, te je utvrđeno da se zakonska zatezna kamata obračunava u toku verifikacije, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Rješenjem je određeno i da se u dijelu kojim je određeno izvršenje radi naplate troškova i parničnog i izvršnog postupka u iznosima preciziranim u rješenju na račun punomoćnika tražioca izvršenja – apelanta, rješenje mijenja tako što se određuje izvršenje radi naplate navedenih troškova postupaka prenosom novčanih sredstava sa računa izvršenika – tuženog na račun tražioca izvršenja – apelanta, preciziran u rješenju, te je određeno da se izvršenje novčanih potraživanja na teret sredstava budžeta Republike Srpske, gradova i opština sprovodi do visine iznosa na poziciji budžeta predviđenoj za te namjene u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta Republike Srpske i odlukom o usvajanju budžeta Republike Srpske, gradova i opština.
8. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odredbom člana 47 Zakona o izvršnom postupku propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito u slučajevima preciziranim u tom članu, te da je Zakonom o unutrašnjem dugu Republike Srpske, koji je lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o izvršnom postupku, regulisano pitanje u kom obimu će se izvršenje sprovesti, na koji način će biti sprovedeno, rokovi i utvrđivanje i izmirivanje duga Republike Srpske, a sve vezano za materijalnu i nematerijalnu štetu koja je nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine i koja je utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama i vansudskim poravnanjima. U vezi s tim je navedeno da je nesporno da je apelantovo potraživanje zasnovano na šteti nastaloj u navedenom periodu, te da se na njega moraju primijeniti citirane odredbe Zakona o unutrašnjem dugu kao lex specialis, zbog čega je dio rješenja o izvršenju i izmijenjen. Takođe je navedeno da je i odredbama člana 3 Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku iz 2014. godine propisano da se u članu 166 poslije stava 7 dodaju novi st. 8 i 9 kojima je po pitanju načina, uslova i rokova izmirenja novčanih potraživanja na teret Republike Srpske propisano istovjetno kao u Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske, te je, prema zaključku tog suda, na konkretan slučaj trebalo primijeniti navedene odredbe.
9. Osim toga, navedeno je i da je u smislu odredbi čl. 36 i 39 Zakona o izvršnom postupku u pogledu obaveze izvršenika propisano da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi. Prema mišljenju tog suda, ove odredbe podržavaju princip strogog formalnog legaliteta u postupku izvršenja i iz istih proizlazi da dužnik svoju obavezu može da ispuni samo u odnosu na povjerioca koji je označen u izvršnoj ispravi, te da u tom zakonu nije predviđena mogućnost sprovođenja izvršenja prenosom sredstava s računa dužnika u korist računa punomoćnika tražioca izvršenja. Osnovni sud je naveo da se štaviše, prema odredbi člana 166 stav 2 Zakona o izvršnom postupku, izvršenje na novčanom potraživanju koje po štednom ulogu, tekućem ili žiro računu, deviznom ili drugim računima kod banke, izuzev transakcijskog računa, pripada izvršeniku određuje tako što se rješenjem o izvršenju nalaže banci da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati tražiocu izvršenja nakon izvršnosti rješenja o izvršenju, zbog čega se, kako je obrazložio taj sud, punomoćnik tražioca izvršenja ne može legitimisati kao lice kome bi umjesto tražiocu izvršenja bilo isplaćeno novčano potraživanje jer on nije povjerilac iz izvršne isprave niti tražilac izvršenja u izvršnom postupku.
10. Nadalje je navedeno da osnov da povjeriočev punomoćnik primi novčano potraživanje u izvršnom postupku nije sadržan ni u odredbi člana 305 ZPP jer prema toj zakonskoj odredbi, kako je obrazloženo, advokat može, ako stranka nije bliže odredila njegova ovlašćenja u punomoći, da u ime stranke koja mu je izdala punomoć stavi zahtjev za izvršenje ili obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva (član 305 stav 1 tačka 3 ZPP), odnosno da od protivne strane primi dosuđene troškove (tačka 3 istog člana). Kako je obrazloženo, pod preduzimanjem potrebnih radnji u postupku povodom prijedloga za izvršenje očigledno se ne podrazumijeva prijem novčanog potraživanja u ime tražioca izvršenja, a ovlašćenja advokata iz citiranih odredbi ZPP sastoje se samo u tome da primi dosuđene troškove od protivne strane koje bi mu ona dobrovoljno isplatila van izvršnog postupka u kojem se potraživanje naplaćuje prinudnim putem. Obrazloženo je i da odredbe člana 30 Zakona o izvršnom postupku predviđaju da se izvršenje može odrediti i za takvo lice ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili je na njega na drugi način prešlo. U vezi s tim je navedeno da je uvidom u spis konkretnog predmeta utvrđeno da takva privatna isprava u spisu ne postoji, odnosno da nije ovjerena punomoć iz koje bi proizlazilo ovlašćenje da punomoćnik koji zastupa apelanta primi na svoj račun troškove parničnog i izvršnog postupka. Navedeno je i da je utvrđeno da je taj sud zaključkom od 13. jula 2015. godine zatražio od apelanta da dostavi uređen prijedlog za izvršenje, i to broj računa tražioca izvršenja koji je otvoren u banci na teritoriji BiH ili da dostavi u ovjerenom originalu ili kopiji punomoć kojom ovlašćuje punomoćnika za primanje potraživanja po predmetnom rješenju o izvršenju, ali da apelant po tome nije postupio već je apelantova punomoćnica obavijestila sud da apelant kao strani državljanin nema račun u banci na teritoriji BiH i da u vezi s tim prilaže instrukcije za plaćanje na apelantov devizni račun otvoren kod Raiffeisen banke u Beogradu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
11. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 I 183895 15 Gž od 9. novembra 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio osporeno rješenje, te odbio i apelantov zahtjev za isplatu troškova žalbenog postupka preciziranih u rješenju. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da se predmetno izvršenje zasniva na pravosnažnoj i izvršnoj Presudi Osnovnog suda broj 71 0 P 144582 12 P od 27. decembra 2012. godine koja se odnosi na potraživanja apelanta (ovdje tražioca izvršenja) naknade nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, zakonskih zateznih kamata na nematerijalnu štetu i troškova parničnog postupka. Prema utvrđenju prvostepenog suda, kako je obrazloženo, apelantovom prijedlogu za izvršenje je udovoljeno i doneseno Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 183894 14 I od 5. februara 2014. godine kojim je određena naplata potraživanja iz izvršne isprave troškova parničnog postupka dosuđenih izvršnom ispravom i troškova postupka izvršenja, te da je izvršenje određeno zapljenom novčanih sredstava izvršenika – tuženog i prenosom na apelantov račun koja se odnose na glavni dug s kamatom, a u korist i na račun apelantovog punomoćnika koja se odnose na troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka izvršenja. Prema stavu prvostepenog suda, kako je obrazložio Okružni sud, tuženi je u prigovoru osnovano ukazao da se izvršenje radi naplate glavnog potraživanja (dosuđene naknade nematerijalne štete i kamate na nematerijalnu štetu) ima odrediti saglasno odredbama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske, pa je slijedom toga, a primjenom odredbe čl. 14a) st. 1. 1 st. 4 Zakona o unutrašnjem dugu, izmijenjeno rješenje o izvršenju u pogledu naplate glavnog potraživanja i određeno da će se kamata obračunati saglasno odredbi člana 13 navedenog zakona.
12. Kako je dalje obrazložio Okružni sud, pobijanim rješenjem izmijenjeno je rješenje o izvršenju u dijelu kojim je određena isplata troškova parničnog postupka s kamatom i troškova izvršnog postupka na račun apelantovog punomoćnika tako što je usvojen prigovor tuženog i određena isplata navedenih troškova na apelantov račun umjesto na račun njegovog punomoćnika, a rješenje o izvršenju u ovom dijelu je promijenjeno zato što je prvostepeni sud utvrdio da je apelantov punomoćnik zaključkom od 13. jula 2015. godine pozvan da sudu dostavi ovjerenu punomoć kojom ga apelant ovlašćuje na isplatu troškova parničnog postupka s kamatom i troškova postupka izvršenja u korist, odnosno u ime i za račun punomoćnika. Utvrđeno je da je apelantova punomoćnica dostavila sudu punomoć kojom je ovlašćena na zastupanje tražioca izvršenja u ovom postupku, te ovlašćena da lično na svoj račun primi troškove parničnog i izvršnog postupka. Nadalje je sud utvrdio da ova punomoć nije ovjerena, te našao da zbog toga ne predstavlja pouzdan dokaz o prenosu potraživanja u smislu odredbe člana 30 stav 1 Zakona o izvršnom postupku, pa je iz tog razloga rješenje o izvršenju u pogledu isplate troškova parničnog i izvršnog postupka izmijenjeno kao u izreci pobijanog prvostepenog rješenja.
13. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je, imajući u vidu sadržaj već citiranih odredaba Zakona o unutrašnjem dugu, našao da je neprihvatljiva apelantova žalbena tvrdnja da je određujući predmetno izvršenje, saglasno odredbi člana 14a) Zakona o unutrašnjem dugu, prvostepeni sud promijenio sadržaj izvršne isprave jer je, prema mišljenju tog suda, izvršenje u ovom postupku u pogledu vrste predmeta i obima potraživanja određeno saglasno izvršnoj ispravi. Pri tome je Okružni sud istakao da su uslovi i način izvršenja za konkretna potraživanja koja se tiču naknade nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava propisani Zakonom o unutrašnjem dugu, te pobijanim rješenjem određeni saglasno odredbama tog zakona kao lex specialis propisa, pa stoga nema mjesta žalbenoj tvrdnji o povredi člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da je pobijanim rješenjem ograničeno apelantovo pravo na pristup sudu i pravo na imovinu zagarantovano navedenim međunarodnim propisom i Ustavom Bosne i Hercegovine. Okružni sud je istakao da se apelant u žalbi poziva i na Odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu broj CH/99/3227 od 6. maja 2003. godine i na presudu Evropskog suda za ljudska prava od 19. marta 1997. godine, s tvrdnjom da se izvršenje presude smatra sastavnim dijelom sudske rasprave u smislu člana 6 Evropske konvencije.
14. Prema obrazloženju Okružnog suda, navedene odluke tiču se konkretnih slučajeva i za sud u postupku izvršenja ne mogu predstavljati razlog za neprimjenjivanje važećeg relevantnog domaćeg propisa jer u izvršnom postupku važi princip strogog formalnog legaliteta prema kojem, da bi se izvršenje odredilo u korist punomoćnika tražioca izvršenja (ovdje apelanta), odnosno na njegov račun, potrebno je dokazati sve pretpostavke iz odredbe člana 30 stav 1 Zakona o izvršnom postupku, a koja zahtijeva da se prenos potraživanja dokaže javnom ili ovjerenom privatnom ispravom. Dakle, punomoć u kojoj stoji da je punomoćnik/advokat ovlašćen da naplati troškove postupka u svoje ime i za svoj račun predstavlja privatnu ispravu koja, prema odredbi člana 30 stav 1 Zakona o izvršnom postupku, mora biti ovjerena. Kako u konkretnom slučaju apelantova punomoćnica nije postupila po nalogu suda iz zaključka od 13. jula 2015. godine, odnosno nije dostavila ovjerenu punomoć, to je, prema zaključku Okružnog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se izvršenje troškova postupka odredi na račun tražioca izvršenja. Suprotno tvrdnji žalbe, ovlašćenje iz odredbe člana 305 stav 1 tačka 4 ZPP ne daje osnov za zaključak da je punomoćnik u sudskom postupku prinudnog ostvarenja potraživanja (u postupku izvršenja) ovlašćen da naplati troškove postupka na svoj račun. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Navodi da redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu citirali izvršnu ispravu, odnosno presudu, pa da zbog toga ta rješenja nisu u skladu s presudom na osnovu koje je izvršenje dozvoljeno, a što su morala biti jer je shodno praksi Doma za ljudska prava, koju je apelant citirao u apelaciji, izvršni postupak jedinstvena cjelina s parničnim postupkom. Navodi i da je nesporno da je njegova punomoćnica, suprotno zaključku redovnih sudova, imala ovlašćenje da u njegovo ime primi troškove parničnog i izvršnog postupka na svoj žiro račun, a što je, prema apelantovom mišljenju, u skladu s odredbama člana 305 stav 1 tačka 3 ZPP prema kojem ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parničnog postupka, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoći, advokat je na osnovu takve punomoći ovlašćen da od protivne strane primi dosuđene troškove, a što redovni sudovi nisu uzeli u obzir prilikom donošenja osporenih rješenja.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je naveo sadržaje osporenih rješenja i relevantne propise, te istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima datim u svom rješenju, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
17. Osnovni sud je naveo da je postupak pred tim sudom sproveden u skladu sa zakonom i u razumnom roku, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
18. Tuženi je naveo sadržaje osporenih rješenja, te istakao da apelant u apelaciji ne nudi nikakve argumente i dokaze koji bi doveli u pitanje rješenja redovnih sudova, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) relevantne odredbe glase:
Član 30. stav 1.
(1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku.
Član 36. st. 1. i 2.
(1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba sprovesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršenja.
(2) Ukoliko je uz prijedlog za izvršenje podnesen i zahtjev za utvrđivanje dužnikove imovine, o rezultatu istrage sud će obavijestiti tražioca izvršenja i ostaviti mu rok da podneseni prijedlog uredi, odnosno izmijeni i dopuni.
Član 39. st. 1. i 2.
(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja.
(2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršiće banka na teret izvršenika.
20. U Zakonu o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 98/14) relevantne odredbe glase:
Član 3.
U članu 166. poslije stava 7. dodaju se novi st. 8. i 9. koji glase:
„(8) Izvršenje novčanih potraživanja na teret sredstava budžeta Republike Srpske, gradova i opština, sprovodi se do visine iznosa na poziciji budžeta predviđenoj za te namjene, u skladu sa zakonom o izvršenju budžeta Republike Srpske i odlukom o usvajanju budžeta Republike Srpske, gradova i opština.
(9) U budžetu Republike, gradova i opština za svaku fiskalnu godinu, obezbjeđuju se sredstva na ime izvršenja pravosnažnih sudskih presuda, sporazuma o priznanju krivice ili zaključenim poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu, Zakonom o izvršenju budžeta i odlukom o usvajanju budžeta Republike, gradova i opština za odgovarajuću fiskalnu godinu.“
21. U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 1/12) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tačka v) (1)Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:
v) obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600.000.000 KM.
Član 11.
(1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600.000.000 KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09).
(2) Pravo na naknadu štete priznato pravosnažnim sudskim odlukama, izvršnim rješenjima ili vansudskim poravnanjima, u kojima je, pored Republike Srpske, solidarni dužnik jedinica lokalne samouprave, predstavlja unutrašnji dug Republike Srpske i izvršava se u skladu sa ovim zakonom.
Član 12.
(1) Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja na osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, uređuje se posebnim propisom. (2) Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona.
(3) Sudovi, na zahtjev Ministarstva finansija, na kraju svake fiskalne godine sačinjavaju i dostavljaju izvještaj o neriješenim sudskim postupcima koji se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona.
Član 14.
(1) Obaveze iz člana 11. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, izmiruju se emisijom obveznica, pod sljedećim uslovima:
a) rok dospijeća od 13 godina,
b) isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,
v) godišnja kamata u visini od 1,5% i
g) pravo prijevremenog otkupa.
(2) Emisija obveznica može se izvršiti kroz više sukcesivnih emisija obveznica sa različitim datumima emisije, a pod istim uslovima emisije.
22. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 98/13) relevantne odredbe glase:
Član 4.
U članu 12. u stavu 1. riječi: „Način i rokovi verifikacije pojedinačnih“ zamjenjuju se riječima: „Način i rokovi verifikacije, kao i ostali uslovi koji se odnose na pojedinačna“.
Član 5.
Član 14. mijenja se i glasi:
„Nakon izvršene verifikacije, obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992.
do 19. juna 1996. godine iz člana 11. ovog zakona izmiruju se u:
a) gotovini i
b) obveznicama.“
Član 6.
Poslije člana 14. dodaju se novi čl. 14a, 14b. i 14v. koji glase:
„Član 14a.
(1) Pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20.
maja 1992. do 19. juna 1996. godine pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima, obaveze propisane članom 11. ovog zakona izmiruju se zajedno sa ostalim potraživanja u gotovini.
(2) Prilikom utvrđivanja dinamike izvršavanja obaveza iz stava 1. ovog člana primjenjuju se opšti kriterijumi:
a) redoslijed prijema i evidentiranja u bazu podataka Ministarstva finansija i
b) potpunost i kompletnost potrebne dokumentacije.
(3) Plan isplate obaveza iz stava 1. ovog člana donosi ministar finansija u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(4) Obaveze iz stava 1. ovog člana izmiruju se u obimu definisanom u budžetu Republike Srpske za ovu namjenu u skladu sa propisima o izvršenju budžeta za pojedinačne godine, a izmirenja cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršiće se u periodu od najmanje 20 godina.
(5) Izuzetno od stava 1. ovog člana, obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992.
do 19. juna 1996. godine, propisane članom 11. ovog zakona, mogu biti izmirene u obveznicama ako pravna i fizička lica kojima je priznato pravo pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima izjave svoju saglasnost o tome.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 305.
Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:
1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;
2) da stavlja zahtjev za izvršenje i obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva;
3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;
4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.
Član 308. stav 3.
Ako posumnja u istinitost pismenog punomoćja, sud može rješenjem odrediti da se podnese ovjereno punomoćje. Protiv ovog rješenja nije dozvoljena žalba.
Član 309. stav 4.
Sud je dužan da u toku cijelog postupka pazi da li je lice koje se pojavljuje kao punomoćnik ovlašćeno za zastupanje. Ako sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao punomoćnik nije ovlašćeno za zastupanje, ukinuće parnične radnje koje je to lice preduzelo ako te radnje stranka nije naknadno odobrila.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 183895 15 Gž od 9. novembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 5. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na izvršenje apelantovih potraživanja koja ima na osnovu pravosnažne presude, te u vezi s tim podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. U odnosu na apelantove navode da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prigovor tuženog protiv prvostepenog rješenja o izvršenju uvažen i izmijenjeno to rješenje o izvršenju tako što je način i rok isplate dosuđene nematerijalne štete uskladio s odredbama Zakona o unutrašnjem dugu i Zakona o dopunama Zakona izvršnom postupku, te da je odredio i da će sredstva na osnovu troškova parničnog i izvršnog postupka isplatiti na račun apelanta, a ne njegovog punomoćnika. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je redovni sud sačinio navedene izmjene prvobitnog rješenja jer je zatražio od apelanta da dostavi uređen prijedlog za izvršenje, i to na način da dostavi broj računa koji je otvoren u banci u BiH ili da dostavi originalnu ili kopiju, oboje ovjereno, punomoći kojom ovlašćuje svog punomoćnika za prijem sredstava troškova postupka jer u spisu nije bilo ovjerenog primjerka takve punomoći, ali da apelant nije dostavio takvu punomoć već broj računa u banci u Beogradu, Republika Srbija, a radi isplate navedenog potraživanja po osnovu troškova postupka.
35. Dovodeći navedene činjenice u kontekst sa relevantnim propisima citiranim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zapaža da nesporno rješenje o izvršenju u pogledu roka i načina isplate apelantovog potraživanja nije bilo usklađeno s citiranim odredbama Zakona o unutrašnjem dugu, koji je u ovom slučaju u odnosu na način i rok isplate lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku jer je tim zakonom riješeno pitanje isplate tzv. ratnih odšteta za koju isplatu je obavezana Republika Srpska ili jedinice lokalne samouprave i za koje je zbog njihove obimnosti bilo potrebno, prethodnim uračunavanjem svake pravosnažne presude u relevantnoj godini, planirati sredstva u budžetu kako bi se isplata izvršila. Ustavni sud, pored navedenog, zapaža da je suprotno apelantovim navodima, iz osporenih rješenja vidljivo da je redovni sud naveo i citirao relevantni dio presude na osnovu koje je izvršenje odobreno, pa sve apelantove navode vezane za ova dva pitanja smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud u vezi s apelantovim navodima da je odredbama člana 305 ZPP dozvoljeno da punomoćnik primi troškove postupka ističe da je zaista u tom članu ZPP predviđena navedena mogućnost. Međutim, Ustavni sud upućuje i na odredbe čl. 308 i 309 istog zakona kojima je data mogućnost sudu da, u sklopu svoje službene dužnosti prema kojoj je dužan da u toku cijelog postupka pazi da punomoćnik ima ovlašćenje stranke za postupanje, ima pravo u svakom momentu zahtijevati od stranke dostavljanje ovjerene punomoći za radnje koje punomoćnik može sprovoditi. Kako u konkretnom slučaju punomoć u spisu za apelantovog punomoćnika nije bila ovjerena, a kako se radilo o prijemu novčanih sredstava na ime troškova parničnog i izvršnog postupka shodno odredbama člana 30 Zakona o izvršnom postupku to je redovni sud, shodno naprijed navedenim odredbama ZPP i Zakona o izvršnom postupku, zatražio od apelanta da dostavi ovjerenu punomoć. Međutim, kako apelant nije postupio po tom zahtjevu nego je dostavio broj računa u banci u Beogradu, to njegovoj punomoćnici (advokatu) nisu ni mogli biti isplaćeni troškovi postupka jer za to nije postojala adekvatna punomoć. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
36. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo, te da apelant svojim navodima nije doveo u pitanje zaključke redovnih sudova, zbog čega su svi apelantovi navodi neosnovani.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo kada su izmijenili prvobitno rješenje o izvršenju u smislu usklađivanja načina i roka isplate apelantovog potraživanja nematerijalne (ratne) štete s odredbama Zakona o unutrašnjem dugu kao lex specialis u odnosu na naplatu tzv. ratne štete i kada je određeno da će se troškovi postupka isplatiti apelantu na račun u banci jer apelant nije dostavio ovjerenu punomoć kojom bi ovlastio svoju punomoćnicu/advokata da ta sredstva primi, već je dostavio broj svog bankovnog računa.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević