Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3579/18 (M. A.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3579/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3579/18, rješavajući apelaciju Muharema Aladžuza, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muharem Aladžuz protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 117967 18 Kž od 22. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Aladžuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Elmin Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 3. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 117967 18 Kž od 22. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i kantonalnog tužioca, te je potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 117967 15 K od 23. oktobra 2017. godine kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 203. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je primjenom citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbi čl. 41.,49., 60. i 62. KZ FBiH izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i istovremeno određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od pet godina od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
3. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude naveo da na osnovu izvedenih dokaza, van svake sumnje, proizilazi da se inkriminisani događaj desio na opisani način i da su se u radnjama apelanta kao optuženog stekla sva obilježja bića krivičnog djela Bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 203. stav 5. KZ FBiH. Naime, prvostepeni sud je ukazao da navedeno krivično djelo čini onaj ko u slučajevima iz člana 203. KZ FBiH (Silovanje), kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, a stavom 2. istog člana propisan je slučaj kada je krivično djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prema djetetu ili maloljetniku, dok je članom 203. stav 5. istog zakona (Silovanje) propisana situacija kada je krivično djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prema maloljetniku. Prema zaključku prvostepenog suda, u konkretnom slučaju, krivično djelo silovanje nije ni pokušano već su poduzete samo bludne radnje prema maloljetnici, zbog čega su upravo ove odredbe primjenjive na inkriminisani događaj. Pored toga, prvostepeni sud je istakao da toku postupka nije bilo okolnosti niti naznaka koje bi dovele u sumnju uračunljivost apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela niti je sud našao druge okolnosti koje isključuju njegovu krivicu. Prvostepeni sud je zaključio da je apelant ovo krivično djelo počinio s direktnim umišljajem jer je u potpunosti bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje, pri čemu je bio svjestan da je oštećena maloljetnica, te je tu činjenicu svjesno iskoristio. Prilikom izbora i odmjeravanja sankcije, prvostepeni sud je cijenio kao olakšavajuću okolnost raniju neosuđivanost apelanta, to da se oštećena izjasnila da ne želi njegovo krivično gonjenje i da ne postavlja odštetni zahtjev, kao i da je od počinjenja krivičnog djela proteklo osam godina, dok je, s druge strane, od otežavajućih okolnosti na strani apelanta cijenio drastičnu razliku u godinama između apelanta i oštećene. U vezi sa navedenim, prvostepeni sud je zaključio da, iako se apelant ovom presudom oglašava krivim za objektivno teško krivično djelo počinjeno prema maloljetnici, da je počinjenje krivičnog djela od strane apelanta incident i produkt je spleta okolnosti, a ne nužno kriminogene ličnosti apelanta, pa će se uz prijetnju konkretnom kaznom omogućiti ostvarivanje svrhe krivično-pravnih sankcija, tj. ostvariti ciljeve specijalne i generalne prevencije činjenja krivičnih djela.
4. Kantonalni sud je ocjenjujući osnovanost žalbenih prigovora, našao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude na dovoljno jasan način prikazao zašto je utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz spisa proizilazi da je prvostepeni sud našao da je sadržaj izjave oštećene kako je dat u istrazi u cijelosti dosljedan i potkrepljenim izjavom drugih svjedoka kao i nalazom i mišljenjem vještaka, te službenom zabilješkom. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je oštećena jasno i prema najboljem sjećanju iznijela sve okolnosti inkriminisanog događaja, niz detalja i pojedinosti koje su bitne za presuđenje u ovom predmetu, opisala je kompletan kontekst događaja, šta je apelant uradio i šta joj je rekao, te kako je ona to doživjela i kakav emocionalni odnos ima prema tom događaju. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je činjenično stanje iz pobijane presude pravilno i potpuno utvrđeno, te da prvostepena presuda ima sve potrebne i prihvatljive razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, tako da se svi suprotni žalbeni prigovori branioca apelanta ukazuju kao neosnovani. Nadalje, u odnosu na navode apelanta kojima pobija prvostepenu presudu zbog povrede krivičnog zakona te odluke o troškovima postupka, Kantonalni sud je zaključio da proizilazi apelant ove žalbene osnove obrazlaže kroz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, koji su već razmatrani. U odnosu na navode u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve okolnosti na strani apelanta, kako olakšavajuće, tako i otežavajuće, te je pri odmjeravanju vrste krivičnopravne sankcije pravilno postupio kada je apelantu izrekao uvjetnu osudu, smatrajući da će i sama prijetnja kaznom zatvora djelovati na apelanta da više ne čini nova krivična djela, pa izrečena krivičnopravna sankcija - uvjetna osuda, u svemu odgovara i težini učinjenog krivičnog djela i stepenu društvene opasnosti apelanta kao njegovog učinioca.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da sudovi nisu van svake razumne sumnje utvrdili da je on počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da su s tim u vezi pogrešno primijenili odredbe čl. 208. stav 2 u vezi sa članom 203. stav 5. KZ FBiH, kao i čl. 42. 49., 60. i 62. KZ FBiH u pogledu odluke o krivično pravnoj sankciji. Apelant smatra da su sudovi trebali donijeti presudu kojom se on oslobađa od optužbe. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu, nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude zaključio da je prvostepeni sud na dovoljno jasan način prikazao zašto je utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude, te da je pravilno cijenio sve okolnosti na strani apelanta, kako olakšavajuće, tako i otežavajuće, i pri odmjeravanju vrste krivičnopravne sankcije pravilno postupio kada je apelantu izrekao uvjetnu osudu. Ustavni sud u ovakom stavu Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević