Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-747/17 (H. K.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-747/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-747/17, rješavajući apelaciju Hamdije Karabašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamdije Karabašića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 054207 16 Gž od 10. novembra 2016. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 054207 13 P od 9. novembra 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdija Karabašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Milan Mrđa, advokat iz Prijedora, podnio je 23. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 054207 16 Gž od 10. novembra 2016. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 054207 13 P od 9. novembra 2015. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 054207 13 P od 9. novembra 2015. godine, naloženo je Šabanu Karabašiću (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime nematerijalne štete (na ime pretrpljenih bolova, na ime pretrpljenog straha i na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti), dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev odbijen. Presudom je dalje obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove postupka, te je apelant odbijen sa prijedlogom za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza sud utvrdio da su povrede za koje se traži naknada štete, nastale u štetnom događaju za koji je tuženi oglašen krivim pravosnažnom presudom Osnovnog suda. Slijedom navedenog, a u smislu odredbi čl.154. i
155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te u skladu sa članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, Osnovni sud je zaključio da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu po osnovu krivice i dužan je štetu nadoknaditi apelantu. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Osnovni sud je imao u vidu član 200. ZOO, te apelantu dosudio naknadu nematerijalne štete u određenim novčanim iznosima, sve šire obrazloženo u obrazloženju presude.
4. Advokat Mirsad Bajramović, kao punomoćnik tuženog, podnio je žalbu protiv prvostepene presude.
5. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 054207 16 Gž od 10. novembra 2016. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena i presuda Osnovnog suda u žalbom pobijanom dosuđujućem dijelu preinačena, tako da je obavezan tuženi da apelantu isplati novčane iznose na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha, na ime duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti i troškova postupka u iznosima manjim nego što je dosuđeno prvostepenim presudom, dok je u ostalom dosuđujućem dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da odgovor na žalbu nije podnesen. Dalje je naveo da je prvostepeni sud , odlučujući o visini nematerijalne štete, pogrešno primijenio odredbu člana 200. ZOO. S tim u vezi obrazložio je da prvostepeni sud kod dosuđenja nematerijalne štete nije dovoljno cijenio sve okolnosti koje utiču na visinu štete, a posebno nije cijenio godine života apelanta u vrijeme štetnog događaja, posljedice koje su ostavile povrede na životnu aktivnost apelanta, te intenzitet i dužinu trajanja bola i straha. Okružni sud je istaknuo da je prilikom odmjeravanja novčane naknade nematerijalne štete sudovi vode računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem ta naknada služi, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa prirodom naknade. Dalje je naveo da ZOO nije taksativno propisao kriterijume koji bi vezivali sud u određivanju visine adekvatne naknade, već je dao opća načela za primjenu ovog člana, pa sudovi dosuđuju naknadu u skladu sa tim načelom pri čemu se naknada određuje zasebno za svaki slučaj u ovisnosti od niza subjektivnih i objektivnih elemenata koji mogu uticati da ta naknada bude veća ili manja od uobičajenih okvira koje je prihvatila sudska praksa. U konkretnom slučaju, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je prilikom odmjeravanja pravične novčane satisfakcije navedene kriterije precijenio. Okružni sud je zatim detaljno opisao razloge kojima se vodio prilikom određivanja visine naknade za svaki traženi vid nematerijalne štete.
7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je punomoćnik tuženog advokat Mirsad Bajramović, koji je podnio žalbu, u rodbinskoj vezi sa Jasminkom Baštinac, postupajućom sutkinjom Osnovnog suda. S tim u vezi, navodi da se radi o veoma bliskim srodnicima i da je opće poznata činjenica da su u srodstvu, te je u svim dosadašnjim predmetima traženo izuzeće osim u ovom. Apelant smatra da je navedeno imalo direktnog uticaja na donošenje drugačije odluke od strane drugostepenog suda, kojom je preinačena prvostepena presuda. Apelant smatra da je postojanje zakonskog razloga za isključenje odnosno izuzeće uređujućeg sudije jedan od razloga potpuno drugačije odluke drugostepenog suda, te da je samim tim došlo do povrede prava na fer i korektno suđenje. Također smatra da je primjena prava od strane sudova u cijelosti proizvoljna i diskriminacijska. Ističe da predmetna žalba nije ni potpisana, odnosno sadrži i formalne nedostatke, te je takva dostavljena apelantu od strane suda. Dalje navodi da je Okružni sud postupao po takvoj žalbi i uvažio takve žalbene navode, te preinačio prvostepenu presudu i značajno umanjio dosuđene iznose. Apelant smatra da punomoćnik tuženog nije mogao učestvovati u ovom postupku na bilo koji način, pa čak i u žalbenom postupku, te da je navedenim radnjama redovnih sudova doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud prije svega ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.
11. Apelant posebno ističe da žalba nije ni potpisana, odnosno da sadrži i formalne nedostatke, da je punomoćnik tuženog u rodbinskoj vezi sa postupajućom sutkinjom Osnovnog suda i da je navedeno imalo direktni uticaj na donošenje drugačije odluke Okružnog suda, te da je takvim radnjama redovnih sudova doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog. Ustavni sud u prvom redu zapaža da je u konkretnom predmetu apelant imao priliku da se suprotstavi svojim navodima i argumentima drugoj strani. U tom smislu apelantu je omogućeno da predlaže i izvodi dokaze. Nadalje, apelantu je dostavljena žalba, i prema navodima u presudi Okružnog suda, apelant nije dao odgovor na žalbu u kojem bi mogao isticati formalne nedostatke žalbe. Dakle, nesporno je da ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se nepristranost suda u smislu standarda člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda (vidi između ostalih, Odluka Ustavnog suda AP-2737/13 od 28. aprila 2016. godine, tačka 35, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. Apelant nije obrazložio na koji način je mogla postupajuća sutkinja Osnovnog suda koja je donijela prvostepenu presudu koja je navodno u bliskom srodstvu sa punomoćnikom tuženog koji je uložio žalbu uticati na odlučenje drugostepenog suda. Osim toga, iz spisa ne proizilazi da je apelant, ukoliko je navedeno smatrao bitnim, isticao u žalbenom postupku pred Okružnim sudom (apelant nije ni dao odgovor na žalbu). Imajući u vidu ovakve paušalne navode apelanta koji nisu potkrijepljeni odgovarajućom dokumentacijom, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević