Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6173/18 (D. P., I. V. i M. Č.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6173/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-6173/18, rješavajući apelacije Duška Pašića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Duško Pašić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017147 16 Uvp od 26. jula 2018. godine, Ilija Vučić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 009542 14 Uvp od 13. septembra 2018.
godine i Muharem Čilić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005669 16 U od 20. septembra 2018.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-6173/18
1. Duško Pašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Čedomir Jungić, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017147 16 Uvp od 26. jula 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci od 18. aprila 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv Rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 21. jula 2015. godine, koje je doneseno u izvršenju presude Vrhovnog suda od 16. aprila 2015. godine, a u predmetu revizije. Naime, tim rješenjem je poništeno Rješenje prvostepenog organa od 2. marta 2009. godine i riješeno je tako da se apelantu i dalje priznaje svojstvo RVI osme kategorije sa 40% invaliditeta, po osnovu oboljenja ispoljenog vršeći vojnu dužnost kao pripadnik oružanih snaga RS. Također, riješeno je da apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 24% od zakonom utvrđene osnovice počev od 1. maja 2008. godine do 20. jula 2012. godine, a od 21. jula 2012. godine pa nadalje dok postoje zakonom ispunjeni uslovi za svojstvo RVI osme kategorije sa 40% vojnog invaliditeta po istom osnovu, sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 9% od osnovice, sa početkom isplate od 1. augusta 2012. godine, pa dok postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, istakao da je apelantu u dispozitivu osporenog rješenja od 21. jula 2015. godine do dana kada je započet postupak revizije, pravilno priznato pravo na ličnu invalidninu od 24% od zakonom utvrđene osnovice kao i u prvostepenom rješenju, a od 21. jula 2012. godine pa nadalje priznato svojstvo RVI osme kategorije sa 40% vojnog invaliditeta po istom osnovu, sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 9% od osnovice. Nadalje, navedeno je da je neosnovan apelantov navod da mu je ranijim rješenjima po istom osnovu i na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija bio priznat status RVI šeste kategorije sa 60% invaliditeta, trajno i da se radi o stečenom pravu koje se ne može oduzimati. Naime, Vrhovni sud je istakao da je to zbog toga što je osporeno rješenje doneseno u postupku revizije, na osnovu ovlaštenja iz člana 98. stav 4. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), koji propisuje da reviziju vrši Ministarstvo i odredbi člana 99. st. 1. i 3. istog zakona prema kojima se prvostepeno rješenje može izmijeniti, poništiti ili ukinuti. Isto tako, ukazano je da to odgovara članu 95. stav 4. i članu 96. st. 1. i 2. Zakona o pravima boraca-Prečišćeni tekst, na osnovu kojih se stečena prava mogu i izmijeniti ili izgubiti. Također, Vrhovni sud je istakao da ne prihvata stav da oboljenje srca kod apelanta ne spada u multifaktorijalno oboljenje, a takvu ocjenu temelji na odredbi člana 89. stav 1. Zakona o pravima boraca-Prečišćeni tekst, koja odgovara odredbi člana 92. stav 1. Zakona o pravima boraca, po kojoj se vojni invaliditet i činjenica da li je bolest u uzročnoj vezi sa vršenjem vojne službe utvrđuju na osnovu nalaza, mišljenja i ocjene nadležnih ljekarskih komisija. Naime, ukazano je da organ uprave i sud nemaju stručna znanja o oboljenju i oštećenju organizma RVI. Dakle, navedeno je da je zbog toga ocjena vojnog invaliditeta izvršena na osnovu nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije, koja je u skladu sa načelima medicinske nauke i stručnim znanjima, a na osnovu medicinske i druge relevantne dokumentacije priložene spisu, predmeta, procent vojnog invaliditeta kod apelanta utvrdila srazmjemo oštećenju organizma koje je nastalo kao posljedica vršenja vojne dužnosti u ratu, po osnovu oboljenja multifaktorijalne prirode.
AP-7229/18
4. Ilija Vučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 6. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 009542 14 Uvp od 13. septembra 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Mostaru od 25. aprila 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv Rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 3. oktobra 2013. godine. Tim osporenim rješenjem je odbijena kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 26. juna 2013. godine (kojim je po službenoj dužnosti obnovljen postupak okončan ranijim rješenjem istog prvostepenog organa od 23. februara 2007. godine, tako što je ovo rješenje ukinuto i riješeno da se odbija zahtjev apelanta za priznavanje svojstva RVI), s tim da se isto rješenje mijenja utoliko što apelantu svojstvo RVI prestaje sa 31. oktobra 2009. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbom člana 52. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja posebna ljekarska komisija iz člana 47. stav 4. tog zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje ljekarskih komisija (prvostepene i revizione) iz člana 47. st. 1., 2. i 3. tog zakona taj nalaz i mišljenje će poslužiti kao razlog za obnovu postupka. Isto tako, ukazano je da je tač. 7. i 8. Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica regulisano da je, u smislu citiranog člana 52. stav 2. navedenog zakona, osnov za obnovu postupka nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje, ukoliko je ista dala drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostepene i revizione ljekarske komisije. Također, istaknuto je da iz navedenih odredbi slijedi da je organ nadležan za obnovu postupka (ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dozvoljava) dužan najdalje u roku od 30 dana u obnovi postupka donijeti novo rješenje, kojim će rješenje koje je bilo predmet obnove biti ukinuto i o pravu odlučiti isključivo na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje Instituta za medicinsko vještačenje. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je prema pribavljenom novom nalazu i mišljenju posebne Ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje Instituta za medicinsko vještačenje od 27. februara 2013. godine (formirana u skladu sa članom 47. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica), utvrđeno drugačije činjenično stanje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostepene i revizione ljekarske komisije. Shodno tome, istaknuto je da prvostepeni i tuženi organ nisu povrijedili zakon na štetu apelanta kada su, shodno citiranim propisima, u predmetnom obnovljenom postupku isključivo na osnovu navedenog nalaza i mišljenja posebne ljekarske komisije (da ukupni vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%), utvrdili da ne postoje uslovi za dalje priznavanje svojstva RVI propisani članom 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, a kako je to pravilno u svojoj odluci ocijenio i prvostepeni sud.
AP-7428/18
7. Muharem Čilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnio je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 005669 16 U od 20. septembra 2018. godine.
8. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv Rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 26. aprila 2016. godine. Tim rješenjem su ukinuta rješenja nadležnih organa uprave od 19. oktobra i 1. decembra 2015. godine i upravna stvar je riješena tako da je apelantu priznato svojstvo RVI VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta sa pravom na ortopedski dodatak III stepena, po osnovu ranjavanja za vrijeme vojne dužnosti u Armiji R BiH, te da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak u određenim mjesečnim novčanim iznosima kao i ostala prava propisana zakonom. Također, ukazano je da prava priznata tim rješenjem pripadaju apelantu od 26. aprila 2016. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je u toku postupka kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta predmet upućen nadležnoj Ljekarskoj komisiji za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru. Nadalje, istaknuto je da je ta komisija u nalazu i mišljenju od 23. novembra 2015. godine, na osnovu medicinske dokumentacije, nalaza i mišljenja RLJK od 11. novembra 2005. godine, te neposrednog pregleda apelanta, utvrdila da vojni invaliditet apelanta iznosi 60% VI grupe sa pravom na ortopedski dodatak III stepena, uzimajući kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta ranjavanje apelanta, te ga cijenila po tačkama 129 u visini 50% i 127 u visini od 40%. Također, istaknuto je da je navedena komisija navela da primjenom člana 4. stav 1. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik) vojni invaliditet iznosi 60% trajno uz obrazloženje da je prethodna komisija primjenom člana 9. Pravilnika, povećala ukupni procenat vojnog invaliditeta za 10%, a oni smatraju da nema osnova za primjenu istog jer se ne radi o psihosomatskom ili psihičkom oboljenju kao posljedici zatočeništva, te je iz navedenih razloga ukupni vojni invaliditet umanjen za 10%. Nadalje, istaknuto je da je odlučujući o apelantovom prigovoru uloženom na navedeni nalaz i mišljenje od 23. novembra 2015. godine, Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru donijela novi nalaz i mišljenje od 21. januara 2016. godine, na koji je stavljena klauzula da je nalaz konačan 26. januara 2016. godine. Dakle, ukazano je da je u tom nalazu i mišljenju navedeno da je Ljekarska komisija izvršila uvid u medicinsku dokumentaciju u spisu, obavila neposredni pregled apelanta, te utvrdila da ukupni vojni invaliditet iznosi 60%. Isto tako, navedeno je da pri toj ocjeni nije primijenjen član 9. Pravilnika (koji je primijenila RLJK od 11. novembra 2005. godine i koji je osnovni procenat uvećao za 10%) jer smatraju da ne postoji osnova za primjenu navedenog člana u kome je propisano da se moraju utvrditi promjene na psihosomatskom ili psihičkom planu-oboljenju, koje su direktna posljedica zatočeništva. Budući da u ovom spisu nema dokumentacije koja bi upućivala na promjene oboljenja psihosomatskog ili psihičkog istaknuto je da nisu ni mogli primijeniti član 9. Pravilnika. Dakle, ukazano je da je nadležna Ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 21. januara 2016. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama navedenog Pravilnika, Pravilnika o utvrđivanu procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta, te na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način učestvovao u postupku. Na kraju, navedeno je da kako je u postupku revizije nadležna Ljekarska komisija pravilno utvrdila procenat vojnog invaliditeta kod apelanta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta, tuženi organ je, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite ukinuo navedena rješenja iz 2005. godine i sam riješio upravnu stvar u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6173/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević