Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-134/17 (D. K.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Šta se smatra imovinom
- Građanski postupak
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-134/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 134/17, rješavajući apelaciju Danice Konstantinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Danice Konstantinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 008993 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Danica Konstantinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnijela je 10. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 008993 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine.
2. Podneskom od 5. novembra 2018. godine apelantičin punomoćnik je dostavio traženu punomoć za zastupanje apelantice pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od tuženog JP Šumarstvo „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac - Šumsko gazdinstvo „Prijedor“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 19. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je 31. decembra 2009. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi predaje u posjed.
7. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 008993 09 P od 13. marta 2013. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženom naloži da joj preda u posjed nekretnine upisane u p.l. broj 273/3 k.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i istovremeno brisanje tuženog iz katastarskog stanja u Katastru nekretnina Opštine Gradiška na predmetnim nekretninama i upis apelantice na njima, te je odlučeno da svako snosi svoje troškove postupka (sve preciznije u izreci presude).
8. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), između ostalog, utvrdio da je apelantičin otac ostavinskim rješenjem Sreskog suda u Bosanskoj Gradišci iz 1959. godine proglašen zakonskim nasljednikom ostavioca Đurađa Ljubišića sa 7/48 dijela na predmetnim nekretninama iz p.l. broj 409 k.o. Jablanica (koji se temelji na katastru austrougarskog porijekla, jer su zemljišne knjige izgorjele u ratu) na kojima je ostavilac bio upisan sa dijelom ¼, da predmetne nekretnine u naravi čine šumu, da apelantica, a ni njen prednik (otac) predmetne nekretnine nisu držali u posjedu, niti su plaćali porez, da zbog tih razloga predmetne nekretnine nisu bile obilježene prilikom avio-snimanja koje je izvršeno u periodu od 1955. do 1960. godine, da su se kao takve (neobilježene) smatrale napuštenim, zbog čega su prilikom uspostavljanja katastarskog operata 1960. godine upisane kao opštenarodna imovina – šuma, da se predmetne nekretnine od 1960. godine nalaze u posjedu tuženog, odnosno njegovog pravnog prednika, da je rješenjem Opštinskog suda u Bosanskoj Gradišci iz oktobra 1982. godine, a na temelju pravosnažnog rješenja SO Bosanska Gradiške iz juna 1982. godine dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja prava svojine na nekretninama društvene svojine nosioca prava raspolaganja SO Bosanska Gradiška u korist prednika tuženog, da je dopisom iz 1988. godine Opštinska uprava za geodetske poslove odgovorila na apelantičino pismo da se predmetne nekretnine u tada važećem katastarskom operatu vode kao društvena svojina u korist pravnog prednika tuženog, da se sada predmetne nekretnine vode na ime tuženog, te da je apelantica predmetnu tužbu podnijela 31. decembra 2009. godine. Tokom postupka je, također, utvrđeno da je ostavinskim rješenjem iz 1983. godine za zakonskog nasljednika iza apelantičinog oca proglašena njegova supruga Vjekoslava a da su predmet zaostavštine činile samo pokretne stvari, čime su opovrgnuti apelantičini navodi da je proglašena zakonskim nasljednikom iza oca.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je na osnovu činjenice da je tuženi na ime avio-snimanja i na osnovu rješenja Opštinskog suda u Bosanskoj Gradišci iz 1982. godine zaključio da je tuženi na osnovu valjanog pravnog osnova stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Osnovni sud je, također, pozivajući se na odredbe člana 268. Zakona o udruženom radu i člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, zaključio da je apelantica izgubila pravo na povrat predmetnih nekretnina, jer u propisanom roku od 10 godina od dana kada su te nekretnine postale društvena svojina nije tražila da joj se nekretnine vrate u posjed. Osnovni sud je utvrdio da apelantica, u smislu člana 37. Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), nije dokazala da je vlasnik predmetnih nekretnina, te da je shodno tome tužbeni zahtjev neosnovan.
10. Okružni sud je, odlučujući o apelantičinoj žalbi, donio Presudu broj 72 0 P 008993 13 Gž od 10. februara 2014. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana uključujući zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu žalbenih prigovora i po službenoj dužnosti Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i zaključak tog suda da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Okružni sud je pojasnio da je prvostepeni sud utvrdio da su predmetne nekretnine prešle u društvenu, odnosno državnu svojinu, pozvavši se na odredbe člana 20. stav 2. ZOSPO-a, član 47. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, te član 268. stav (1) Zakona o udruženom radu.
11. Ispitujući žalbeni prigovor da su predmetne nekretnine bile u svojini apelantičinog djeda, te da ih je 1959. godine temeljem nasljeđivanja naslijedio apelantičin otac, koji je umro 1983. godine, shodno čemu se apelantica poziva na nasljednički posjed i na odredbu člana 73. ZOSPO-a, Okružni sud je ovaj prigovor ocijenio neutemeljenim. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da, prema odredbi člana 73. ZOSPO-a, nasljednik stiče posjed u času smrti ostavioca bez obzira na to kada je stupio u faktičku vlast na nekretninama, ali na nasljednika prelazi samo posjed koji je ostavilac imao u času smrti, a iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da apelantičin pravni prednik nije bio u posjedu predmetnih nekretnina, u smislu odredbe člana 73. ZOSPO-a. Potom je Okružni sud pojasnio da se tuženi od 1960. godine nalazi u posjedu predmetnih nekretnina, odnosno od momenta kada je na temelju avio-snimanja (1955-1960) uspostavljen novi katastarski operat, da su u tom operatu nekretnine upisane kao društvena svojina, da apelantica, kao i njen pravni prednik nisu bili u posjedu predmetnih nekretnina, niti su plaćali porez, te da je apelantica predmetnu tužbu podnijela 31. decembra 2009. godine, pa shodno odredbi člana 268. stav (1) Zakona o udruženom radu, apelantica je izgubila pravo na povrat predmetnih nekretnina.
12. Odlučujući o apelantičinoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 72 0 P 008993 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine reviziju odbio. Nakon ispitivanja revizijskih prigovora u kontekstu osporene odluke Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena odluka pravilna. U vezi s tim, Vrhovni sud je imao u vidu da, kod činjenice da se na predmetnim nekretninama vodio apelantičin djed (posjedovni list 409 k.o. Jablanica), a zatim apelantičin otac sa određenim idealnim dijelom, da su predmetne nekretnine 1960. godine prilikom uspostave novog katastra nekretnina upisane na prednika tuženog na osnovu avio-snimanja, pravilan je stav drugostepenog suda da su predmetne nekretnine u toku 1960. godine bez pravne osnove prešle u društvenu svojinu. Navedeno je pojasnio Vrhovni sud pozvavši se na paragrafe 353-443. Opšteg austrijskog građanskog zakonika, koji je bio na snazi u to vrijeme i koji se primjenjuje na osnovu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i vrijeme neprijateljske okupacije iz čega ne proizlazi da je upis u katastar na osnovu avio-snimanja valjan pravni osnov za sticanje nekretnina.
13. Potom se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu koja propisuje da, ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravne osnove, njezino vraćanje može se zahtijevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od 10 godina. Pošto apelantica do stupanja na snagu Zakona o udruženom radu (11. decembar 1976. godine) nije tražila zaštitu svojih prava u pogledu predmetnih nekretnina, prema ocjeni Vrhovnog suda, ima se smatrati da je apelantica protekom iz člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu izgubila pravo na zaštitu prava koja tužbom traži. Vrhovni sud je potom pojasnio da je nesporno da su predmetne nekretnine prešle u društvenu svojinu bez pravne osnove 1960. godine, ali da isto tako nije sporno da je apelantica vraćanje predmetnih nekretnina zatražila zahtjevom iz tužbe 31. decembra 2009. godine ili 49 godina poslije, pa je stoga pravilan stav drugostepenog suda da navedeno iz tužbe zahtjev čini neosnovanim.
14. Vrhovni sud je još pojasnio da revident pravilno ukazuje da se tuženi nije mogao upisati kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina na temelju avio-snimanja, jer to ne predstavlja valjan pravni osnov za upis, ali pošto apelantica do stupanja na snagu Zakona o udruženom radu nije tražila zaštitu svojih prava u pogledu predmetnih nekretnina, nameće se zaključak da je protekom rokova iz člana 268. stav (1) Zakona o udruženom radu apelantica izgubila pravo na zaštitu prava iz tužbe, odnosno prava na povrat predmetnih nekretnina u posjed i brisanje upisa tuženog iz javnih evidencija.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 268. stav (1) Zakona o udruženom radu. U vezi s tim, apelantica pojašnjava da je tokom postupka dokazala da je njen otac rješenjem o nasljeđivanju od 11. maja 1959. godine proglašen za nasljednika 17/48 dijela predmetnih nekretnina koje su bile upisane u p.l. broj 409 k.o. Jablanica, a koje odgovaraju nekretninama koje su upisane u p.l. broj 237/3 k.o. Jablanica. Potom, apelantica tvrdi da je tokom postupka dokazala da je njen otac umro u junu 1983. godine u Zagrebu i da je ona iste godine rješenjem proglašena za nasljednika iza oca. Potom tvrdi da je tuženi nezakonito upisan kao posjednik predmetnih nekretnina, jer avio-snimci ne mogu biti valjan pravni osnov za takav upis. Apelantica tvrdi da rješenje Opštinskog suda u Gradačcu od 14. oktobra 1982. godine nije dostavljeno njenom ocu, a prvostepeni sud takvo rješenje smatra valjanim pravnim osnovom za sticanje svojine. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo pri čemu su zanemarili činjenicu da je u posjedovnom listu broj 409 k.o. Jablanica, koji se temelji na katastru austrougarskog porijekla, bio upisan njen djed, a od 1959. godine i njen otac, koji je umro 1983. godine. Apelantica je predložila da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njenog prava na imovinu, te da se ukinu sve osporene presude.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da navodi apelacije ne dovode u pitanje zakonitost osporene odluke tog suda, pa samim tim nema ni povrede prava na koju se apelantica pozvala u apelaciji.
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga datih u svojoj odluci, jer tom odlukom nije prekršeno apelantičino pravo na imovinu na koje se apelantica u apelaciji neutemeljeno pozvala.
18. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su apelacioni navodi neosnovani, jer odlukom tog suda nije došlo do kršenja apelantičinog prava na imovinu.
19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su apelacioni prigovori neutemeljeni, paušalni i da nisu ničim utemeljeni, jer apelantica u apelaciji ne navodi niti jednu novu činjenicu ili dokaz koji bi mogao uticati na drugačije odlučenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/76) relevantne odredbe glase: Član 268. stav (1) Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od pet godina počev od dana saznanja a najdocnije u roku od deset godina.
21. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
3. Zaštita prava svojine Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 008993 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin punomoćnik je primio 8. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. januara 2017. godine (uvažavajući da je posljednji dan za podnošenje apelacije bila subota i vjerski praznik Božić), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi da li je apelantica titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. radi li se o „imovini“ u smislu navedenog člana.
30. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji zauzeo stav da pojam „imovina“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Također, bivša Evropska komisija za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) zauzela je stav da se pojam „imovina“ odnosi i na sva „dodijeljena prava“ koja pojedinac može ustanoviti, uključujući dionice (vidi, bivša Evropska komisija, Bramelid i Malmström protiv Švedske, aplikacije br. 8588/79 i 8589/79, Odluke i izvještaji broj 29, 1982. godina) i patente (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, Smith Kline i French Laboratories protiv Holandije, aplikacija broj 12633/87, Odluke i izvještaji broj 66, 1990. godina). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „imovina“ koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, Serija A, broj 70, tačka 48) ili barem ona imovina za koju apelant ima „legitimno očekivanje“ da će je dobiti. Međutim, Evropski sud smatra da legitimno očekivanje da lice ima pravo preduzeti neku radnju na zemljištu ako je do nje došlo na osnovu akta, propusta ili izjave javnih vlasti, može u određenim okolnostima predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa čak ako je javna vlast djelovala nezakonito kada je dovela do takvog očekivanja (vidi, Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd i dr. protiv Irske, presuda od 29. novembra 1995. godine, Serija A, broj 332, tačka 31).
31. Ustavni sud zapaža da apelantica, zbog odbijanja tužbenog zahtjeva kojim je tražila povrat u posjed predmetnih nekretnina, smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Dakle, razmatrajući pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da su predmetne nekretnine, u naravi šuma, u javnim evidencijama sa određenim idealnim dijelovima bile upisane na pravne prednike apelantice, i to djeda, a od 1959. godine na njenog oca, koji je umro 1983. godine, te da predmetne nekretnine nisu bile predmet ostavinske rasprave. Ustavni sud, također, zapaža da su predmetne nekretnine 1960. godine, nakon uspostave novog katastra nekretnina i nakon avio-snimanja koje je obavljeno u periodu od 1955. do 1960. godine (apelantičini pravni prednici prilikom avio-snimanja nisu obilježili predmetne nekretnine, što je bila obaveza vlasnika, tako da su nekretnine proglašene napuštenim), upisane kao društvena svojina sa pravom korištenja na ime pravnog prednika tuženog. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, utvrdio, suprotno stavu prvostepenog suda, da takav prenos u društvenu svojinu nije bio utemeljen na valjanom pravnom osnovu, ali da pravni prednici apelantice, uključujući i apelanticu, nisu u roku koji je propisan zakonom tražili zaštitu svojih prava, u smislu Zakona o udruženom radu iz 1976. godine, koji je odredbom člana 268. stav 1. propisao rokove za vraćanje nekretnina koje su bez pravnog osnova prešle u društvenu svojinu (pet godina od dana saznanja, odnosno najkasnije u roku od 10 godina). Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu da ni apelantičin otac, a ni apelantica nikada nisu bili u posjedu predmetnih nekretnina, niti su za njih plaćali porez, te da se tuženi na predmetnim nekretninama još uvijek vodi kao titular prava. Ustavni sud, također, podsjeća da okolnosti prelaska predmetnih nekretnina u društvenu svojinu ratione temporis ne ulazi u okvir zaštite koju pruža Ustav Bosne i Hercegovine. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je apelantica u takvim okolnostima mogla imati „legitimno očekivanje“ da će, u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (povrat u posjed i brisanje upisa), ostvariti pravnu zaštitu u odnosu na predmetne nekretnine. Navedeno imajući u vidu odredbu člana 37. ZOSPO-a, koja je važila u vrijeme podnošenja tužbe, a koja propisuje uslove za ostvarivanje zaštite prava svojine na nekretninama koji, između ostalog, podrazumijevaju dokaz o svojini na individualno određenoj stvari, a što apelantica tokom postupka nije pružila, niti je u apelaciji ponudila relevantnu argumentaciju za suprotan zaključak.
32. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će u okolnostima konkretnog slučaja ostvariti povrat predmetnih nekretnina, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će u okolnostima konkretnog slučaja, u svjetlu člana 37. ZOSPO-a, ostvariti povrat predmetnih nekretnina.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević