Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5848/18 (D. B.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5848/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5848/18, rješavajući zahtjev Dragice Brkan za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragice Brkan za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Brkan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Travnika, podnijela je 22. oktobra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 052624 18 Rev 2 od 24. jula 2018. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 052624 17 Gž 4 od 12. jula 2017. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 052624 11 P od 9. jula 2014. godine. Uz apelaciju je zatraženo donošenje privremene mjere kojom bi se u cilju obezbjeđenja potraživanja apelantice (po osnovu bračne tečevine) odredila mjera obezbjeđenja prema Intesa Sanpaolo Banci d.d. BiH zabranom otuđenja i opterećenja nekretnina čije su oznake navedene u izreci prvostepene presude i zabilježbe ove zabrane u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda i katastra nekretnina općine Travnik, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-5848/18 od 6. decembra 2018. godine odbio zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
3. Podneskom od 7. januara 2019. godine apelantica je predložila Ustavnom sudu da preispita odluku kojom je odbijen zahtjev za donošenje privremene mjere i da zbog postojanja novih činjenica donese privremenu mjeru kao što je predloženo i prethodnim zahtjevom koji je odbijen.
4. Odlučujući u pravnoj stvari apelantice protiv Andrije Brkana, Intesa Sanpaolo Bank d.d. Sarajevo i UTD „Brkan Promet“ d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena, trećetuženi ili tuženi), radi utvrđenja ništavosti ugovora i podjele bračne tečevine, Općinski sud je donio presudu broj 51 0 P 052624 11 P od 9. jula 2014. godine, potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je tužbeni zahtjev u cjelini odbijen. Navedenim zahtjevom apelantica je tražila da se obustavi kao nedopušteno izvršenje u izvršnom postupku kojeg je pokrenula drugotužena protiv prvotuženog na nekretninama koje su bliže opisane u izreci presude i to u ½ navedenih nekretnina. Apelantica je također odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da bračnu tečevinu stečenu tokom trajanja bračne zajednice apelantice i prvotuženog čine nekretnine opisane u tužbenom zahtjevu te da su tuženi dužni trpiti da se u zemljišnim knjigama apelantica upiše kao suvlasnik i suposjednik sa dijelom ½ te da se drugotužena obaveže i apelantici preda u suposjed navedene nekretnine. Konačno, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila utvrđenje ništavosti odredbi ugovora o kreditu i zasnivanju hipoteke kojeg su zaključili prvotuženi i trećetuženi na nekretninama opisanim u tužbenom zahtjevu (bračna stečevina) na dijelu preko ½ te da se slijedom toga utvrde ništavim Sporazumi o zasnivanju i uknjižbi hipoteke.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 052624 17 Gž 4 od 12. jula 2017. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
6. Vrhovni sud je presudom broj 51 0 P 052624 18 Rev 2 od 24. jula 2018. godine odbio reviziju apelantice cijeneći da prigovor povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan. U tom smislu, Vrhovni sud je prije svega ponovio predmet spora i ključne činjenice utvrđene u postupku pred prvostepenim i potvrđene pred drugostepenim sudom i to: da su apelantica i prvotuženi zaključili brak 1975. godine i da su u bračnoj zajednici živjeli i u vrijeme trajanja postupka i suđenja pred nižestepenim sudovima; da su u toku trajanja braka stekli nekretnine čije su bliže oznake navedene u izreci prvostepene presude; da je prvotuženi kao založni dužnik za potrebe vlastite firme, konkretno trećetuženog, sa pravnim prednikom drugotužene zaključio ugovor o kreditu 22. maja 2002. godine a zatim ugovor o kratkoročnom kreditu 25. juna 2003. godine; da je zatim zaključen Sporazum o zasnivanju i uknjižbi hipoteke pred Općinskim sudom od 10. juna 2002. godine i 3. jula 2003. godine na nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva; da je na predmetnim nekretninama kao korisnik i vlasnik bio upisan prvotuženi sa dijelom 1/1; da je uvidom u spis broj 1-11634/04 utvrđeno da je drugotužena u svojstvu tražioca izvršenja pokrenula izvršni postupak protiv prvotuženog kao izvršenika radi duga u ukupnom iznosu od 252.814,30 KM; da je sud u izvršnom postupku predmetne nekretnine prodao drugotuženoj kao tražiocu izvršenja po prodajnoj cijeni od 194.228,64 KM; da su rješenjem o dosudi od 1. februara 2012. godine drugotuženoj kao tražiocu izvršenja dosuđene predmetne nekretnine i da je drugotužena upisana u zemljišno knjižnom ulošku kao vlasnik predmetnih nekretnina; da je nakon toga doneseno rješenje o predaji u posjed drugotuženoj nakon čega je ista ušla u posjed nekretnina te da je doneseno rješenje o namirenju drugotužene iz prodajne cijene.
7. Vrhovni sud je obrazlažući neosnovanost revizije istakao da je u iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva, koju je kao pravilnu prihvatio i drugostepeni sud, zasnovao na činjenici da je prvotuženi navedene sporazume o zalaganju predmetnih nekretnina kao garancije za ispunjenje kredita trećetuženog, zaključio uz prećutnu saglasnost apelantice kao bračnog partnera, imajući u vidu dobre odnose bračnih partnera i njihovu upućenost o odlukama donesenim u interesu njihove obitelji. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantica bila upoznata sa radnjama koje je poduzimao prvotuženi (njen suprug) u vezi sa realizacijom kredita, pa shodno tome i sa stavljanjem nekretnina pod hipoteku i da se na taj način, prećutno, kao suvlasnik na nekretninama apelantica saglasila sa zaključenjem spornih pravnih poslova (ugovora o kreditu i sporazuma o zasnivanju i uknjižbi hipoteke). S tim u vezi je Vrhovni sud naglasio da je u datim okolnostima bilo potrebno utvrditi savjesnost svakog od učesnika konkretnog pravnog odnosa, pa i apelantice kao bračnog partnera prvotuženog, iako nije bila direktni učesnik tog pravnog odnosa. U tom kontekstu je ponovljeno da je apelantica u vrijeme zaključivanja sporazuma živjela u bračnoj zajednici sa prvotuženim, da je bračna zajednica trajala i u vrijeme postupka pred nižestepenim sudovima, da je apelantica bila upoznata sa činjenicom da je prvotuženi (njen suprug) za potrebe firme (trećetuženog) zaključio ugovor o kreditu sa pravnim prednikom drugotuženog i sporazum o zasnivanju i uknjižbi hipoteke na predmetnim nekretninama, kao i da isti nije vratio. Iz navedenih činjenica je po ocjeni Vrhovnog suda proizašao pravilan zaključak nižestepenih sudova prema kojem apelantici nije moglo biti nepoznato stanje upisa posjeda i vlasništva u javnim knjigama na predmetnim nekretninama i da je prvotuženi kao njen bračni partner zaključio pravne poslove - ugovor o kreditu i sporazume o zasnivanju i uknjižbi hipoteke na predmetnim nekretninama. U tom kontekstu, Vrhovni sud je podsjetio da je apelantica mogla zaštititi svoje pravo na predmetnim nekretninama blagovremenim preduzimanjem odgovarajućih pravnih radnji (zahtijevati upis svog prava u javnim knjigama, pokrenuti parnični postupak protiv prvotuženog radi utvrđenja prava suvlasništva dok je on bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina), ali da u tom smislu nije preduzela ni jednu pravnu radnju, nego je tužbu za utvrđenje u konkretnoj pravnoj stvari podnijela tek nakon proteka više od osam godina od dana zaključenja Sporazuma, a prvotuženi kao njen bračni partner nije osporio njen tužbeni zahtjev. Sve to, po ocjeni Vrhovnog suda upućuje na pravilan zaključak nižestepenih sudova o nesavjesnosti apelantice i prvotuženog u pravnom odnosu prenosa prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Stoga je ocijenjeno da je drugostepena presuda pravilna i zakonita.
8. Apelantica smatra da su osporenim presudama povrijeđena njena prava iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji je hronološki opisala tok postupka, ukazujući na brojne propuste redovnih sudova koji su detaljno pobrojani u navodima apelacije, zbog kojih apelantica smatra da je osporena konačna presuda Vrhovnog suda nezakonita. U tom kontekstu je ukazala na obaveznu primjenu odredaba Porodičnog zakona FBiH koji u širem smislu reguliše imovinsko pravne odnose između bračnih partnera i odgovornosti onog bračnog partnera koji bez saglasnosti drugog bračnog partnera raspolaže zajednički stečenom imovinom.
9. Podneskom od 7. januara 2019. godine apelantica zahtijeva da Ustavni sud preispita odluku o privremenoj mjeri koju je ranije donio (6. decembra 2018. godine) i da njen zahtjev usvoji te je s tim u vezi citirala dijelove obrazloženja navedene odluke o privremenoj mjeri s kojima se ne slaže. U tom kontekstu je ukazala da je Ustavni sud „parafrazirao razloge“ kojima su se rukovodili nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o njenom tužbenom zahtjevu pri čemu su, kako smatra, izvršili zamjenu teza prihvatajući da je u konkretnoj situaciji bila nesavjesna, zanemarujući pri tom da su tuženi bili nesavjesni jer su međusobno zaključivali ništave pravne poslove zbog kojih je izgubila svoju bračnu tečevinu. Što se tiče novih činjenica, apelantica je ukazala na sljedeće: da je vrijednost stambeno-poslovnog objekta kojeg je sa prvotuženim stekla prema nalazu vještaka 1.141.108,60 KM; da je drugotužena navedeni objekat dosudom kupila za iznos od 194.288,64 KM; da je drugotužena putem oglasa o javnoj prodaji predmetni objekat ponudila na prodaju za iznos od 95.600,00 KM a oglasom koji je kasnije usljedio za iznos od 67.000,00 KM; da drugotužena ni u kom slučaju ne može biti savjesno lice, kako redovni sudovi pogrešno smatraju te da je, kako bi zaštitila svoju imovinu (bračnu tečevinu) koja joj pripada, ušla u posjed stana koji se nalazi u sklopu stambeno poslovnog objekta iz tužbenog zahtjeva.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
12. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje apelanti istaknu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
13. U odluci broj AP-5848/18 od 6. decembra 2018. godine kojom je odbijen zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je podsjetio da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP- 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom kontekstu je Ustavni sud podsjetio i na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, te ukazao da apelantica svoj zahtjev zapravo veže za kršenje njenih ustavnih prava u kontekstu osporene odluke Vrhovnog suda, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
14. U vezi navoda istaknutih u zahtjevu za „preispitivanje odluke o privremenoj mjeri“ od 7. januara 2018. godine, Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev obrazlaže tvrdnjama o postojanju novih činjenica koje se tiču pojedinih faza izvršnog postupka pokrenutog od strane drugotužene kao tražioca izvršenja protiv prvotuženog kao izvršenika. Iz navedenog proizilazi da se nova činjenica tiče međusobnog odnosa stranaka u izvršnom postupku (tražioca izvršenja i izvršenika) a ne apelantice koja, kako iz dostavljene dokumentacije proizilazi, u tom postupku nema svojsvo stranke. Imajući u vidu da je apelantica u predmetnom zahtjevu ponovila navode koji se tiču merituma spora u odnosu na osporene presude redovnih sudova koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, kao i činjenice koje se tiču izvršnog postupka u kojem ona nema svojstvo stranke, niti je ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost djelovanja Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević