Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/19 (D. T.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-59/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-59/19, rješavajući apelaciju Džemala Tire, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Džemal Tiro protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 035777 17 Gž od 11. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemal Tiro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 3. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 035777 17 Gž od 11. decembra 2018. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio tužitelju da se suzdrži od pokretanja izvršenja prema apelantu do okončanja postupka po apelaciji pred Ustavnim sudom“.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda pod tačkom I i II izreke je preinačena tako da je apelant dužan nadoknaditi tužitelju (Zaštitni Fond FBiH Sarajevo) na ime regresnog duga novčani iznos od 3.360,00 KM umjesto iznosa od 4.200,00 KM, te novčani iznos od 1.680,00 KM umjesto iznosa od 2.100,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo je prvostepeni sud pored ostalih dokaza proveo i dokaz vještačenjem po vještaku saobračajne struke i po vještaku strojarske struke, te da je vještake tokom postupka i saslušao, te je u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenja vještaka kao stručne i date u skladu sa pravilima struke. Kantonalni sud je naveo da iz stanja u spisu proizilazi, a što je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka saobračajne struke, da se 1. oktobra 2006. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj je učestvovao apelant sa radnim strojem-traktorom sa prikolicom i vozilo marke Mercedes kojim je upravljao P.S. Takođe je navedeno da je vozač vozila Mercedes prednjim dijelom vozila udario u traktor, te da prikolica koja je bila zakačena za traktor nije imala pozicijska svijetla, niti je imala svjetla za označavanje vozila, niti katadioptere, niti je traktor imao upaljeno žuto rotacijsko svijetlo. Dakle, sve suprotno odredbama člana 90. stav 6. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH, te da se radilo o noćnim uvjetima prometa bez ulične rasvjete na magistralnoj cesti. Takođe, Kantonalni sud je naveo da se vozač vozila Mercedes kretalo brzinom od 82 km/h, a da je propisana i dozvoljena brzina za danu dionicu puta 80 km/h, a da se apelant kretao brzinom od 25 km/h. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je vozač vozila Mercedes u skladu sa odredbama člana 43. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH, vožnju trebao prilagoditi stanju i uvjetima ceste jer je u vrijeme prometne nezgode bila noć. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je po njegovoj ocjeni, a s obzirom na naprijed navedeno, odgovornost učesnika u prometu za nastali štetni događaj i štetu 80:20 tj. da je doprinos apelanta 80%, a doprinos vozača vozila marke Mercedes 20%. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je do prometne nezgode došlo isključivo krivnjom apelanta. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je nesporna činjenica da je tužitelj isplatio oštećenom tj. vlasniku vozila marke Mercedes J.S. temeljem zaključene sudske nagodbe iznos od 4.200,00 KM na ime materijalne štete, te da je apelant u momentu prouzrokovanja štete upravljao traktorom sa prikolicom koji nije bio registriran ni osiguran. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju temeljem odredbe člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da tužitelj može zahtijevati od apelanta da mu regresira plaćenu svotu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević