Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-887/18 (MKD „SINERGIJAplus“ d.o.o. Banjaluka - u stečaju)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-887/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-887/18, rješavajući apelaciju MKD „SINERGIJAplus“ d.o.o. Banjaluka - u stečaju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MKD „SINERGIJAplus“ d.o.o. Banjaluka - u stečaju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 106632 15 Rev od 31.
oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MKD „SINERGIJAplus“ d.o.o. Banjaluka - u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 106632 15 Rev od 31. oktobra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su radnje zapljene novčanih sredstava apelanta sa računa kod „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka i „Komercijalne banke a.d. Banjaluka“ izvršene u periodu od 3. jula do 13. augusta 2012. godine u određenim novčanim iznosima i prijenos tih sredstava na bankovni račun tužene „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka, pravne radnje bez učinka prema stečajnoj masi apelanta kao stečajnog dužnika. Također, odbijen je i zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tužena da mu na ime povrata primljenog na osnovu pobojnih radnji isplati određeni novčani iznos sa kamatom od 29. jula 2014. godine, kao i da mu se na iznos primljen po osnovu pobojnih radnji obračuna kamata od dana prenosa tih sredstava pa do 29. jula 2014. godine u određenom novčanom iznosu.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je odredbom člana 84. stav 1. Zakona o stečajnom postupku propisano da se u skladu sa odredbama ovog zakona mogu pobijati pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštećenje povjerilaca), odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje povjerilaca). Također, istaknuto je da prema odredbi člana 85. stav 1. tačka 1. Zakona o stečajnom postupku pobijati se može pravna radnja koja je dala ili omogućila stečajnom povjeriocu osiguranje ili namirenje, ako je preduzeta u posljednjih šest mjeseci prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, ako je u vrijeme radnje stečajni dužnik bio platežno nesposoban ili ako je povjerilac u to vrijeme znao za njegovu platežnu nesposobnost ili to iz grube nepažnje nije znao. Dakle, ukazano je da prema Zakonu o stečajnom postupku pravo pobijanja u stečaju je procesnopravna aktivnost kojom se napada pravna radnja stečajnog dužnika učinjena u određenom roku prije njegovog stavljanja pod stečaj, a kojom se pojedini povjerioci dovode u povoljniji položaj od ostalih povjerilaca i vrši se sa ciljem da se otkloni pravno dejstvo pobojne pravne radnje i da se vrate u stečajnu masu sve koristi koje je steklo treće lice putem te pravne radnje, radi obezbjeđenja ravnomjernog namirenja svih stečajnih povjerilaca. Isto tako, navedeno je da objektivni razlozi prava pobijanja u stečajnom postupku su: da se pobojna radnja odnosi na dužnikovu imovinu, da je pobojna radnja izvršena u zakonom predviđenom roku za pobijanje, da je zbog te pravne radnje došlo do oštećenja stečajnih povjerilaca kao cjeline i da su pobojnom pravnom radnjom pogodovani neki povjerioci zbog čega je došlo do remećenja principa ravnomjernog namirenja povjerilaca. Također, ukazano je da se subjektivni razlozi pobojnosti pravnih radnji stečajnog dužnika izražavaju u njegovom ličnom odnosu koji se sastoji u namjeri da se pobojnom radnjom nanese šteta stečajnim povjeriocima i odnosu protivnika pobijanja prema toj radnji koja se ogleda u tome da je znao za tu namjeru. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužena, kao davalac kredita, po prestanku plaćanja ugovornih obaveza po kreditima koje su parnične stranke zaključile 26. oktobra 2005. godine, 30. jula 2008. godine i 4. februara 2011. godine, blagovremeno upozorila apelanta, kao korisnika kredita, na izvršenje dospjelih obaveza. Nakon toga, ukazano je da je 3. jula 2012. godine aktivirala sredstva obezbjeđenja iz ugovora o kreditima i popunom bjanko mjenica naplatila dospjele rate kredita sve do 13. augusta 2012. godine sa računa apelanta kod tužene i kod „Komercijalne banke“ a.d. Banjaluka. Nadalje, navedeno je da je prijedlog za pokretanje stečajnog postupka protiv apelanta podnesen sudu 7. jula 2012. godine i rješenjem nadležnog suda 24. septembra 2012. godine nad apelantom je otvoren stečajni postupak u kojem je tužena prijavila svoje potraživanje po navedenim kreditima, koje stečajni upravnik nije osporio. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je aktiviranje mjenica koje je izvršila tužena, koje su bile sredstvo obezbjeđenja potraživanja po osnovu kredita, radi zapljene novčanih sredstava apelanta i prenosa tih sredstava na bankovni račun tužene, radnje učinjene u svrhu realizacije navedenih ugovora i da se radi o radnjama tužene kao povjerioca preduzetim radi namirenja svojih potraživanja u redovnom, tekućem poslovnom odnosu sa apelantom prije otvaranja stečajnog postupka. Shodno tome, ukazano je da se te radnje ne mogu smatrati pobojnim radnjama propisanim Zakonom o stečajnom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelantovog prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević