Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7262/18 (R.L.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7262/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-7262/18, rješavajući apelaciju R.L., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela R.L.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 070867 16 Gži od 3. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R.L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 7. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 070867 16 Gži od 3. oktobra 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 070867 10 I od 1. decembra 2014. godine, kojim je usvojen prigovor izvršenika (Grad Mostar), obustavljen predmetni izvršni postupak i ukinute sve provedene radnje.

3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, istakao da je Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 5. februara 2009. godine usvojena žalba apelantice, te je naloženo preduzeću „Nerfil“ d.o.o. Mostar i izvršeniku da u roku od 15 dana apelantici uspostave njen radno-pravni status shodno članu 143. stav 2. Zakona o radu. U vezi s tim, ukazano je da je suština izvršne isprave - Rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana

143. Zakona o radu od 5. februara 2009. godine da se apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu, što znači da je apelantica mogla podnijeti prijedlog samo radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik shodno članu 209. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Nadalje, navedeno je da je u izvršnom postupku sud vezan sadržajem izvršne isprave, te da se ne može mijenjati njen sadržaj kako je to apelantica uradila podnošenjem prijedloga za izvršenje. Naime, Općinski sud je ukazao da prijedlog za izvršenje i dozvoljeno izvršenje radi naknade plaće za određeni vremenski period, te uplatu na ime doprinosa za PIO i isplatu otpremnine, kao i troškova izvršnog postupka, sve pobliže precizirano u obrazloženju rješenja, na novčanim sredstvima izvršenika, nije u skladu sa izvršnom ispravom. Shodno tome, navedeno je da pored elemenata koje mora imati svaki podnesak, prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave mora sadržavati, između ostalog, i označenje potraživanja čije se ostvarenje traži (član 27. stav 1. u vezi sa članom 36. stav 1. ZIP). Također, da bi se sproveo izvršni postupak istaknuto je da je nužno da postoje i uslovi koji se tiču potraživanja, a jedan od tih uslova je upravo postojanje izvršnog potraživanja, pa tako potraživanje čije se ostvarenje traži jeste izvršni zahtjev tražioca izvršenja koji mu pripada na osnovu izvršne isprave. Stoga je ukazano da je rješenje o izvršenju pravilno doneseno samo ukoliko je saglasno izvršnoj ispravi i u njenim granicama, kako u pogledu ličnosti tražioca izvršenja i izvršenika, tako i u pogledu činidbe na koju je obavezan izvršenik. Drugačije rečeno, navedeno je da se rješenjem o izvršenju može odrediti izvršenje samo u granicama izvršne isprave, odnosno samo u onom obimu koji je obuhvaćen izvršnom ispravom. Dakle, ukazano je da se na temelju strogog formalnog legaliteta koji se primjenjuje u postupku izvršenja izvršni sud vezan za izvršnu ispravu onako kako ona glasi, a uloga izvršnog suda jeste da kontrolira zakonitost i da prisilno provodi zakonitost (izvršni postupak), te da se kreće u skladu sa izvršnom ispravom. Naime, Općinski sud je istakao da je izvršna isprava nepodobna za izvršenje u pogledu onog potraživanja koje se traži prijedlogom za izvršenje tj. mimo onog što tražitelju izvršenja po izvršnoj ispravi pripada, u konkretnom slučaju nepodobna je za izvršenje kojim je određena isplata novčanog potraživanja.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da u izvršnom postupku važi načelo formalnog legaliteta koje zahtijeva da potraživanje čije se izvršenje traži odgovara sadržaju izvršne isprave, a kako iz sadržaja izvršne isprave ne proizlazi obaveza izvršenika na isplatu iznosa naknada i doprinosa (već samo obaveza uspostave radno-pravnog statusa), to je prvostepeni sud, trebao odbiti kao neosnovan prijedlog za izvršenje (a ne rješenjem o izvršenju od 20. septembra 2011. godine dozvoliti izvršenje). Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da je zbog toga po prigovoru izvršenika na rješenje kojim je sud dozvolio izvršenje prvostepeni sud pravilno prigovor usvojio na temelju člana 49. st. 2. i 3. ZIP, te obustavio izvršenje i ukinuo provedene izvršne radnje jer potraživanje koje se traži ne proizlazi iz izvršne isprave.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2995/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7262/18 (R.L.) | Sudska praksa | Aktio