Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3583/18 (S. Č.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3583/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3583/18, rješavajući apelaciju S. Č., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. Č.
protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 038638 17 Kž od 25. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 038638 17 Kž od 25. aprila 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 K 038638 15 K od 13. aprila 2017. godine apelant je oglašen krivim za počinjenje produženog krivičnog djela Teška krađa iz člana 287. stav l. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u svezi sa članom 31., a sve u vezi sa članom 55. KZ FBiH, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora od 10 (deset) mjeseci koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine po pravomoćnosti presude ne počini neko novo krivično djelo. Istom presudom, oštećeni STR „Mini market Vesna“, sportska kladionica Premier World sport d.o.o. Čitluk i trgovina Karliko, upućeni su sa eventualnim imovinsko pravnim zahtjevom na parnicu.
3. Općinski sud je obrazloženju prvostepene presude naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant, kao supočinitelj, u tri navrata provaljivanjem zatvorenog prostora, oduzeo od oštećenih tuđe pokretne stvari s ciljem da njihovim prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, čime je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Općinski sud je naveo da je u toku postupka saslušao svjedoke-oštećene V.B. i I.K., te svjedoke A.S., M.K. M.S., D.K. i S.S. te da su pročitani brojni materijalni dokazi (zapisnici o očevidu sačinjeni od strane djelatnika PU Široki Brijeg, odštetni zahtjev - popis robe koja nedostaje, fotodokumentacija i dr.), te da je analizirajući sve provedene dokaze Kantonalnog tužilaštva Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), jer odbrana apelanta nije imala prijedloga dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj svezi, našao utvrđenim da je Tužilaštvo nesporno i izvan svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio produženo krivično djelo Teške krađe. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da se na osnovu materijalnih dokaza, te iskazu svjedoka D.K. sa glavne rasprave i svjedoka S.S. iz istrage, može utemeljiti presuda u pogledu apelantove krivnje za počinjenje predmetnog krivičnog djela, dok se na iskazima ostalih svjedoka, koji su samo potvrdili da je počinjeno kazneno djelo, ali od strane nepoznatih osoba, nije mogla utemeljiti krivnja apelanta. Općinski sud je istakao da nije našao okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost apelanta, naglašavajući da je apelant predmetno krivično djelo počinio u stanju uračunljivosti i sa direktnom namjerom jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje, te da je to krivično djelo počinio kao supočinitelj po prethodnom dogovoru sa J.P. Također je naveo da, budući da je apelant s namjerom u kraćem vremenskom periodu počinio više istih krivičnih djela, koja s obzirom na način počinjenja i vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu, to je i prihvatio kvalifikaciju Tužilaštva u odnosu na produženo krivično djelo Teške krađe. U odnosu na krivično-pravnu sankciju, Općinski sud je istakao da je imao u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je svrhu kažnjavanja u konkretnoj situaciji moguće postići i izricanjem uvjetne osude, cijeneći da će se i na ovakav način pozitivno djelovati kako na apelanta tako i na njegovu sredinu da u buduće ne vrše krivična djela, te da je izrečena krivična sankcija adekvatna stepenu krivične odgovornosti apelanta i stepenu društvene opasnosti djela.
4. Odlučujući o žalbama apelanta i Tužilaštva protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 K 038638 17 Kž od 25. aprila 2018. godine kojom je uvažio žalbu Tužilaštva te je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni, na način da je apelant zbog predmetnog krivičnog djela osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, umjesto ranije izrečene uvjetne osude. Istom presudom je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda u preostalom dijelu je potvrđena.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je pravilno prvostepeni sud oglasio apelanta krivim za počinjenje predmetnog krivičnog djela, te da je za svoju odluku dao valjane razloge, koji razlozi nisu dovedeni u pitanje žalbenim prigovorima apelanta. Nadalje, u odnosu na apelantove navode o pogrešnoj ocjeni iskaza saslušanih svjedoka S.S. i D.K. na kojima se temelji odluka o njegovoj krivnji, Kantonalni sud je istakao da takvi prigovori nemaju uporišta u činjeničnom stanju utvrđenom izvedenim dokazima na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom jer je prvostepeni sud pravilno cijeneći navedene iskaze kao i ostale materijalne dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na istima utemeljio krivnju apelanta. Kantonalni sud je ukazao, da je neutemeljeno pozivanje odbrane apelanta da je J.P. za isti događaj koji se stavlja na teret apelantu, oslobođen od optužbe, budući da je navedena oslobađajuća presuda ukinuta od strane ovog suda i postupak u odnosu na J.P. zbog produženog krivičnog djela Teške krađe je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, u odnosu na odluku o kazni, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta cijenio, između ostalog, korektan odnos prema sudu za vrijeme suđenja, porodične prilike i godine života. Kantonalni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud od otežavajućih okolnosti cijenio višestruku osuđivanost i to upravo zbog krivičnog djela protiv imovine, tj. da je apelant specijalni povratnik u počinjenju predmetnih krivičnih djela, te da je krivično djelo počinjeno u vrijeme provjeravanja po ranijoj uvjetnoj osudi za istovrsno krivično djelo, što sve ukazuje na to da dosadašnje krivične sankcije nisu preventivno djelovale na apelanta. Kantonalni sud je naveo da, međutim, navedenim okolnostima prvostepeni sud nije dao odgovarajući značaj, pa je žalbu Tužilaštva u dijelu odluke o krivično-pravnoj sankciji valjalo uvažiti i u tom dijelu pobijanu presudu preinačiti. Kantonalni sud je zaključio da bi se svrha kažnjavanja mogla ostvariti samo kroz izricanje zatvorske kazne, zbog čega je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, koja kazna je adekvatna počinjenom krivičnom djelu, ukupnim okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, te da je dovoljna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, dok izrečena uvjetna osuda nije imala mjesta, obzirom da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje u znatnoj mjeri umanjuju odgovornost apelanta i opravdavaju izricanje takve kazne.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. Apelant smatra da su presude sudova nezakonite jer se temelje isključivo na iskazima dvojice svjedoka, dok njega drugi dokazi ne dovode i bilo kakvu vezi sa izvršenim krivičnim djelom, slijedom čega su ga sudovi, prema principu in dubio pro reo, trebali osloboditi od optužbe.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude, što je kao pravilno potvrdio i Kantonalni sud. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, te da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (koje apelant ponavlja u apelaciji), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Naime, u pogledu navoda apelanta da se odluka o njegovoj krivnji temelji isključivo na pogrešnoj ocjeni iskaza saslušanih svjedoka S.S. i D.K., Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijeneći iskaze navedenih svjedoka kao i ostale materijalne dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti na istima utemeljio krivnju apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Osim toga, u donosu na navode apelanta da je u predmetnom krivičnom postupku došlo i do povrede principa in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist okrivljenom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su redovni sudovi dali, u obrazloženju osporenih odluka ne ostavlja sumnju u zaključak suda da je apelant, na način opisan u osporenim presudama, počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević