Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7390/18 (I. E.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7390/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-7390/18, rješavajući apelaciju Ibre Elezovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibro Elezović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 029462 18 Kv 18 od 27. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibro Elezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dejana Šućur, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 12. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 029462 18 Kv 18 od 27. novembra 2018. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se mjera pritvora određena apelantu po rješenjima Kantonalnog suda od 16. i 27. novembra 2018. godine ukinuti do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branitelja izjavljena protiv Rješenja sudije za prethodno saslušanje broj 09 0 K 029462 18 Kps od 16. novembra 2018. godine.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je Rješenjem sudije za prethodno saslušanje od 16. novembra 2018. godine, na prijedlog Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) u optužnici od 25. septembra 2018. godine, prema apelantu određen pritvor koji može trajati jedan mjesec, a isti počinje teći od dana i časa lišenja slobode, tj. od 8. novembra 2018. godine od 12,10 sati i može trajati do 8. decembra 2018. godine do 12,10 sati. Također, ukazano je da je pritvor apelantu određen iz posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Nadalje, ukazano je da je sudija za prethodno saslušanje na osnovu dostavljenih dokaza uz prijedlog za određivanje pritvora, pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje, kao opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKP FBiH, da je apelant počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55., a sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH. Također, istaknuto je da je pravilan zaključak sudije za prethodno saslušanje, u odnosu na apelanta, koji se osnovano sumnjiči da je postupao kao član grupe radi vršenja prodaje opojne droge, da iz dostavljenih dokaza Tužilaštva proizilazi da je on od organizatora grupe dobijao upute o prenošenju i prevozu droge kupcima, kao i načina stupanja u kontakt sa drugim članovima organizovane grupe, što proizilazi iz presretnutih telefonskih komunikacija, prihvatajući da radi za njegov račun sa ulogom posrednika u prodaji droge koju je od njega nabavljao. Isto tako, navedeno je da je pravilan zaključak sudije za prethodno saslušanje da iz navedenih dokaza u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora apelantu proizilazi osnovana sumnja da je on postupao s ulogom u okviru djelatnosti koja se odnosi na neovlašteno stavljanje u promet opojnih droga kao preprodavač i posrednik. Zatim, Kantonalni sud je ukazao da je neosnovan i žalbeni prigovor koji se odnosi na to da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo, isključivo proizilazi iz posebnih istražnih radnji, koje se citiraju, jer je sudija za prethodno saslušanje naveo i iskaze svjedoka kupaca opojne droge, kao što je svjedok H.I., koji je u svom iskazu opisao kako je kupovao drogu od apelanta. Nadalje, istaknuto je da je sudija za prethodno saslušanje osnovano odredio pritvor apelantu iz osnova predviđenog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, cijeneći činjenicu da je on osnovano sumnjiv da je počinio krivično djelo u okviru organizovane grupe radi nabavke i prodaje opojne droge za koje se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža, pa je ispunjen zakonski uslov koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne. U vezi s tim, istaknuto je da je sudija za prethodni postupak pravilno cijenio da na strani apelanta postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi on boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo, imajući u vidu prirodu i način izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te posebno činjenicu da je osnovano sumnjiv da je postao pripadnikom organizovane grupe koja je formirana radi učinjenja konkretnog krivičnog djela. Na kraju, ukazano je da je sudija za prethodno saslušanje cijenio i okolnost da apelant prolazi kroz kaznenu evidenciju, pa je po ocjeni Kantonalnog suda pravilno zaključio da u smislu zakonske odredbe iz čl. 146. stav 1. tačka c) ZKP F BiH obzirom da je apelant ranije osuđivan, smatra da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će on puštanjem na slobodu ponoviti krivično djelo, a koje su adekvatno obrazložene. Također, istaknuto je da je sudija za prethodno saslušanje pravilno konstatovao da postoje navedene naročite okolnosti koje opravdavaju osnovanu bojazan da će u slučaju puštanja na slobodu, apelant ponoviti krivično djelo, odnosno nastaviti sa vršenjem krivičnih djela za koja je optužen zajedno sa ostalim pripadnicima organizovane grupe. Naime, navedeno je da predmetne činjenice u odnosu na apelanta ukazuju da se radi o licu sklonom vršenju krivičnih djela sa elementima sticanja protivpravne imovinske koristi, koje predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Stoga je Kantonalni sud naveo da je pritvor prema apelantu pravilno određen iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, pa se suprotni navodi u žalbi apelantovog branitelja smatraju neosnovanim.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Kantonalni sud povredu navedenih prava učinio na način što je zauzeo stav da činjenica da je apelant optužen za krivično djelo u okviru organizovane grupe za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju najmanje tri godine i da je osuđivan za jedno krivično djelo teške krađe, predstavlja naročite okolnosti da će apelant ukoliko se nađe na slobodi ponovo počiniti krivično djelo za koje se tereti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode, ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP F BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem odbijena kao neosnovana apelantova žalba protiv Rješenja sudije za prethodno saslušanje od 16. novembra 2018. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja kojim je prema apelantu određen pritvor, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti te žalbe, koje, po mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo da lišavanje slobode apelanta nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević