Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5509/18 (A. K.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5509/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5509/18, rješavajući apelaciju Alena Kukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Alena Kukića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 292290 18 Kv od 25. septembra 2018. godine i broj 71 0 K 292290 18 Kpp od 20. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alen Kukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Banje Luke, podnio je 1. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 292290 18 Kv od 25. septembra 2018. godine. Apelant je 8. oktobra 2018. godine zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će narediti puštanje apelanta iz pritvora na slobodu do donošenja konačne odluke.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 71 0 K 292290 18 Kpp od 20. septembra 2018. godine kojim je apelantu određen pritvor počev od 18. septembra 2018. godine na osnovu člana 197 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) koji može trajati najduže do 18. oktobra 2018. godine. U obrazloženju rješenja je najprije navedeno da je na ročištu povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela tužilac izjavio da ostaje pri prijedlogu, dodavši da Tužilaštvo vodi istragu protiv više nepoznatih izvršilaca zbog osnova sumnje da su Davida Dragičevića lišili života (18. marta 2018. godine) na način kako je to opisano u naredbi za sprovođenje istrage, da se u navedenoj ulici u blizini mjesta u vrijeme izvršenja krivičnog djela, za koje postoje osnovi sumnje da se desio kritični događaj u kojem je smrtno stradao Dragičević, nalazila instalirana video-kamera Servisa motornih vozila MK koja je eventualno mogla da zabilježi određene činjenice i dokaze koji se odnose na kritični događaj u kojem je smrtno stradao oštećeni Dragičević, te da u tom smislu pomogne otkrivanju izvršioca predmetnog krivičnog djela. Činjenica je da je apelant imao pristup računaru na kojem su pohranjivani video-zapisi Servisa motornih vozila MK, a koja proizlazi iz izjava svih svjedoka čiji su iskazi dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora. Činjenica je da je apelant, budući da je inženjer elektrotehnike, imao mogućnost i tehničko znanje da manipuliše snimcima tog video-nadzora. Činjenica je da je apelant i manipulisao tim snimcima video-nadzora, a što je priznao kako prilikom ispitivanja pred policijom tako i pred javim tužiocem. Navedene činjenice, pored apelantove izjave, proizlaze iz izjava saslušanih svjedoka. Nesporno je dakle da je apelant s memorije računara, na kojem su pohranjivani video-zapisi nadzornih kamera MK servisa, snimao video-zapise na svoj USB stik, a kasnije to prebacivao i u svoj laptop računar. Takođe je nesporno da je apelant s računara na kojem su pohranjivani video-zapisi MK servisa brisao pojedine fajlove, odnosno frejmove video-zapisa tog video-nadzora. Budući da je apelant u svojoj odbrani rekao da je to namjerno uradio, a po zahtjevu Đorđa Rađena, Tužilaštvo je našlo da je to učinjeno zato da se oteža ili onemogući otkrivanje za sada nepoznatih izvršilaca krivičnog djela ubistva Davida Dragičevića. Bez obzira na činjenicu da je apelant izjavio da je vraćao obrisane video-nadzore, činjenica je da ti video-nadzori u ovom trenutku ne postoje u hard disku računara MK servisa, a što proizlazi iz nalaza vještačenja MUPRS – Uprave za policijsku podršku od 20. septembra 2018. godine. Navedeno apelantovo ponašanje ukazuje na postojanje osnovane sumnje da je namjerno brisao snimke, odnosno manipulisao fajlovima – frejmovima video-nadzora, a kako bi onemogućio otkrivanje izvršioca predmetnog krivičnog djela. Tužilaštvo je smatralo da je navedeno dovoljno u pogledu postojanja osnovane sumnje.

6. Apelant je u odgovoru na prijedlog Tužilaštva na ročištu istakao da je prijedlog paušalan i neosnovan. Odbrana je istakla da joj nije poznato („a svakako je i sudu nepoznato“) šta je navedeno na strani broj 2 prijedloga, šta je to nalaz vještačenja forenzičke kopije hard diska precizirane marke, a naročito zbunjuje okolnost koju tužilac navodi da je tek potrebno izvršiti vještačenje hard diska kamera na lokaciji MK, tj. dvije kamere koje pokrivaju sporni prostor. Odbrana je postavila pitanje u čemu je sadržaj ponašanja iz koga se može zaključiti da je apelant lice koje može da ima svojstvo osumnjičenog. Odbrana nadalje navodi da se iz apelantove izjave može zaključiti da on lokacijski od 2002. godine živi preko puta kuće Đorđa Rađena, te je u svojoj izjavi – na zapisniku o ispitivanju od 20. septembra 2018. godine jasno, precizno naveo šta je uradio – „to je da Đorđe Rađen, lice koje je prijavilo krađu svoje kuće, inspektori koji su navedeni ovdje kao svjedoci, kontaktirali apelanta pritišćući ga da pribavi video-nadzor s kamera Vesto i kamera MK pravdajući se razlozima žurbe njihovih načelnika da što prije okončaju slučaj“. Iz apelantovog iskaza, te dijelova teksta koji je naveden u prijedlogu za određivanje pritvora, kao i javno dostupnih informacija nesporno je da su inspektori vršili direktan kontakt prema Đorđu Rađenu, te da su apelantove komšije, i to vlasnik apartmana Vujadin Savanović, te vlasnik MK servisa Milan Dakić zamolili da apelant, kao lice koje je vrhunski informatičar, snimi stanje odnosno snimke kako bi se isti predali MUP-u po nalogu postupajućih inspektora, te porodici Dragičević s obzirom na to da se ona obratila vlasnicima objekata Vesto i MK. Radi se o bezbjednosnim kamerama, tačnije video-nadzoru u privatnoj svojini fizičkih lica koje su postavljene s ciljem obezbjeđenja objekata od eventualnih izvršenja krivičnih djela ili drugih nedozvoljenih radnji. Snimci koje je apelant snimio, odnosno prekopirao s hard diskova obje lokacije objavljeni su u javnosti, a da kojim slučajem oni nisu snimljeni protekom vremena bi bili prebrisani. Apelant je takođe detaljno objasnio (jer Tužilaštvo navodi riječ manipulacija) da se radi o kopiranju fajlova koji su dati na zahtjev inspektora MUP-a. Odbrana je ukazivala da Tužilaštvo ne navodi datum, niti vrijeme vještačenja forenzičke kopije hard diska. Odbrana je ukazala da da bi uopšte egzistiralo krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela neophodno je postojanje umišljaja da je drugo lice učinilo krivično djelo i da tom licu pomaže da ne bude otkriveno. Dakle, radi se o akcesornom i supsidijarnom krivičnom djelu, a neophodan uslov za ovo krivično djelo je da je osumnjičeni bio svjestan da je lice kojem pomaže izvršilo krivično djelo. Ako tužilac postavlja ovakvu pravnu kvalifikaciju onda Tužilaštvo mora da zna i ko je učinio to krivično djelo. Međutim, Tužilaštvo „luta” u pogledu izvršioca ili izvršilaca krivičnog djela, navodeći i dajući indicije da se radi o Đorđu Rađenu, a u isto vrijeme zanemaruje okolnost da su inspektori MUP-a davali naloge Đorđu Rađenu i tražili da on dođe do tih snimaka. Zahtjev za kopiranje tih snimaka su takođe dali i vlasnici apartmana Vesto i MK, pa se postavlja pitanje, imajući u vidu obilježje krivičnog djela, da li su Vujadin Savanović, Milan Dakić, Duško Purišić, Bojan Karanović, Željko Krečar, Marinko Matijević, Jasmina Jokić, Milan Tomazović izvršioci krivičnog djela ubistva pokojnog Dragičevića. Dakle, Tužilaštvo manipuliše činjenicama tereteći potpuno neosnovano lice koje je pomoglo da MUP i javnost dobiju video-zapise, na osnovu kojih je naknadno, poslije uticaja javnosti, otvorena istraga za ubistvo Davida Dragičevića. Dakle, odluka da Tužilaštvo podnese prijedlog za određivanje pritvora zasnovana je na činjenici da je apelant po nalogu Đorđa Rađena, a on po nalogu inspektora MUP-a, predao kopije video-zapisa koje su bar donekle u ovoj fazi razjasnile određene okolnosti krivičnog djela koje je izvršeno nad Dragičevićem. Tužilaštvo svjesno navodi da je apelant promijenio strukturu hard diska na lokaciji MK. Odbrana je postavila pitanje kako to Tužilaštvo zna kad ne samo da nije izvršilo vještačenje već i ne može razlikovati određene termine.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da osnovana sumnja da je apelant izvršio krivično djelo, pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 333 stav 2 u vezi sa članom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) proizlazi iz priloženih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, te su oni dalje navedeni u rješenju (strana 6 rješenja: nalaz vještačenja forenzičke kopije hard diska precizirane marke, koji se nalazi u preciziranom računaru, zapisnici o saslušanju svjedoka, odbrane osumnjičenog i drugih dokaza). Osnovni sud je naveo: „Nalaz vještačenja forenzičke kopije hard diska marke 'Seagate' [i dalje utvrđenih karakteristika] jasno je ukazano da su snimci nadzornih kamera do 24. 3. 2018. godine, što uključuje 17. 3., 18. 3. i 19. 3. obrisani, odnosno sve upućuje, kako je navedeno u nalazu, da su snimci izbrisani automatski softverom za upravljanje i snimanje podataka. Softver za snimanje redovno provjerava koliko ima slobodnog prostora na particiji koja mu je dodijeljena i kad se slobodni prostor smanji ispod određene granice, u konkretnom slučaju oko 1 GB, softver sam briše najstarije podatke.“

8. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je uvidom u zapisnik o ispitivanju apelanta, između ostalog, utvrđeno da je apelant naveo da je na zahtjev Đorđa Rađena pobrisao folder i fajlove koji su u folderu, a koji predstavljaju sadržaj video-nadzora, te (kako je naveo) uništio je oko dva foldera sa od šest do osam fajlova „isključivo nepoznatog lica koje dolazi u ulicu, jede i prolazi pored MK servisa, te nakon nepun sat pretrčava između porodične kuće i tehničkog pregleda Granulić“. Dakle, kako je Osnovni sud istakao, iz ovog je vidljivo da je apelant preduzeo radnje brisanja, a bio je svjestan da će takvim radnjama doći do uništavanja sadržaja video-nadzora postavljenih video-kamera MK servisa, te je na taj način svjesno promijenio ili skratio sadržaj video-fajlova koji mogu biti od značaja za rasvjetljavanje slučaja ubistva Davida Dragičevića. Osnovni sud je naveo: „Bez obzira na to što se [apelant] pravda da je dobio nalog od Đorđa Rađena da to učini, Đorđe Rađen nije njegov pretpostavljeni, niti je u bilo kakvom smislu podređen.“ Osnovni sud je naveo da se radi se o tome da, prema izjavi, apelant dugo godina poznaje Đorđa Rađena, da su komšije i da ga pamti kao malog dječaka. S druge strane, apelant je lice koje ima trideset pet godina, koje je kao takvo potpuno svjesno kakve radnje preduzima i da te radnje mogu da budu rizične u smislu vršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Osnovni sud je naveo da iako branilac navodi da je brisanje fajlova bilo po nalogu Đorđa Rađena, sud to nije mogao prihvatiti jer je postojala i mogućnost da apelant takav zahtjev izričito odbije „jer bi to doprinijelo potpunoj objektivnosti i njegovom doprinosu za bilo kakav slučaj koji bi se eventualno desio“. Osnovni sud je nadalje naveo da apelant (i njegov branilac) nije dao jasne razloge zbog čega su fajlovi obrisani iako je postojala naredba, kako sam apelant kaže, Đorđa Rađena, apelant očigledno skriva razloge brisanja fajlova pa, prema mišljenju Osnovnog suda, iz toga proizlazi da se uništavanjem fajlova i video-nadzora očigledno željelo prikriti neke dokaze, a koji su bitni u rasvjetljavanju slučaja ubistva oštećenog Davida Dragičevića, što je kamera vjerno zabilježila jer postoje jasni dokazi da nedostaju vremenski razmaci od 20 minuta u sistemu video-nadzora, a koji ne odgovaraju realnom vremenu.

9. Kada je u pitanju postojanje pritvorskih razloga na kojim se zasniva prijedlog Tužilaštva, Osnovni sud je bio mišljenja da u odnosu na apelanta egzistira pritvorski osnov propisan u članu 197 stav 1 tačka b) ZKP-a. Prema mišljenju Osnovnog suda, opravdan je prijedlog Tužilaštva da bi apelant mogao da ometa krivični postupak u smislu pronalaženja i utvrđenja identiteta nepoznatih izvršilaca krivičnog djela ubistva iz člana 124 stav 1 KZ-a izvršenog 18. marta 2018. godine na štetu Davida Dragičevića iz Banje Luke ukoliko bi se on našao na slobodi, tako što bi daljim prikrivanjem tragova mogao uticati, otežati ili u potpunosti onemogućiti utvrđivanje identiteta ovih lica, kao i dalje prikupljanje dokaza. U prilog tome ide i činjenica da je potrebno da Tužilaštvo u toku istrage istraži ulogu Đorđa Rađena u ovom krivičnom predmetu, a prema mišljenju Osnovnog suda, postojala bi opravdana opasnost da bi apelant mogao da ostvari kontakt s Đorđem Rađenom, te da na taj način konstruiše svoju odbranu i oteža prikupljanje dokaza. Tužilaštvo je navelo, a isto je prihvatio Osnovni sud, da je potrebno utvrditi da li postoje i neki drugi saučesnici ili prikrivači krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret. Navode apelantovog branioca u pogledu pravne kvalifikacije djela Osnovni sud nije prihvatio s obzirom na to da je bio mišljenja da se radi o pravilnoj pravnoj kvalifikaciji djela, pogotovo ako se uzme u obzir odredba člana 20 ZKP-a gdje je, između ostalog, navedeno da je osumnjičeni lice za koje postoje osnovi sumnje da je učinilo krivično djelo. Iz ovakve formulacije Osnovni sud nije prihvatio mišljenje branioca vezano za to da osumnjičeni ne može biti učinilac krivičnog djela. Osnovni sud je naveo da odbrana nije jasno dala dokaze zbog čega je apelant u svojstvu osumnjičenog pobrisao fajlove s video-nadzora, iz kog razloga je to učinio, koji su mu bili motivi, da li je želio nekoga da prikrije ili ne, te da sve navode koje je branilac naveo sud nije mogao prihvatiti kao realne, te je prihvatio prijedlog tužioca i apelantu odredio pritvor. Imajući u vidu naprijed izloženo i materijalne dokaze koje je naveo, Osnovni sud je našao da je prijedlog Tužilaštva opravdan u smislu odredbe člana 197 ZKP-a.

10. Osnovni sud, u vijeću, donio je Rješenje broj 71 0 K 292290 18 Kv od 25. septembra 2018. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je sudija za prethodni postupak ispravno utvrdio postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta da je počinio krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 333 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ-a, a što proizlazi iz dokaza priloženih uz prijedlog tužioca, naročito nalaza vještačenja forenzičke kopije hard diska u kojem je konstatovano da su obrisani snimci nadzornih kamera do 24. marta 2018. godine, što uključuje 17, 18. i 19. mart 2018. godine, i to automatski softverom za upravljanje i snimanje podataka koji redovno provjerava koliko ima slobodnog prostora na partiji koja mu je dodijeljena i kad se slobodni prostor smanji ispod određene granice softver sam briše najstarije podatke. Kad se s ovim poveže sadržaj zapisnika o ispitivanju apelanta od 20. septembra 2018. godine u kojem je apelant naveo da je na zahtjev Đorđa Rađena pobrisao folder i fajlove koji su bili u računaru, a koji predstavljaju sadržaj video-nadzora „MK servisa“, čime je svjesno uništio sadržaj video-nadzora i na taj način promijenio ili skratio sadržaj video-fajlova koji mogu biti od značaja za rasvjetljavanje slučaja ubistva oštećenog Davida Dragičevića, sve zajedno ukazuje da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo, bez obzira na to što se apelant pravda da je dobio nalog od Đorđa Rađena da to učini. Slijedom navedenog, Osnovni sud je našao da je sudija za prethodni postupak u rješenju o određivanju pritvora ispravno utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo.

12. Navod odbrane da se apelantu ne može staviti na teret predmetno krivično djelo jer nije poznat učinilac krivičnog djela ubistva, Osnovni sud je cijenio neosnovanim jer se u fazi istrage ne mora znati učinilac krivičnog djela, a u ovom konkretnom slučaju ne radi se o prikrivanju oruđa ili tragova izvršenja krivičnog djela, nego o drugom načinu na koji je s umišljajem apelant pomogao učiniocu krivičnog djela tako što je svojim činjenjem uticao da se obrišu bitni snimci nadzornih kamera koji bi, u svakom slučaju, doprinijeli većoj objektivnosti u rasvjetljavanju ubistva oštećenog Davida Dragičevića.

13. Prema ocjeni Osnovnog suda, sudija za prethodni postupak je pravilno utvrdio i obrazložio posebne pritvorske razloge navedene u osporenom rješenju, a koji se ogledaju u tome da postoji opravdana bojazan da bi apelant svojim boravkom na slobodi uništio, sakrio, izmijenio ili falsifikovao dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Naime, uz gore utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant manipulisao snimcima nadzornih kamera, sudija za prethodni postupak je pravilno ocijenio da bi apelant, daljim prikrivanjem tragova, mogao uticati, otežati ili u potpunosti onemogućiti utvrđivanje identiteta učinilaca krivičnih djela koje postupajući tužilac istražuje, kao i drugih saučesnika ili prikrivača krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, među kojima se spominje i Đorđe Rađen čiju ulogu u spornom krivičnom predmetu tužilac još istražuje, pa bi sastajanje i dogovor s njim otežalo prikupljanje dokaza tužiocu, slijedom čega je Osnovni sud našao da bi apelant svojim boravkom na slobodi ne samo mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak nego i ometati istražni/prethodni krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače kako to propisuje član 197 stav 1 tačka b) ZKP-a.

14. Iz informacije koju je na traženje Ustavnog suda 28. januara 2019. godine dostavio Osnovni sud u Banjoj Luci proizlazi da se apelant sada nalazi na slobodi. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant ukazuje da je potpuno nejasno šta mu se stavlja na teret. Apelant takođe navodi da je potpuno nejasno na osnovu čega je sud izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje. Apelant navodi da je sud paušalno nabrojao dokaze dostavljene uz prijedlog Tužilaštva i naveo da iz njih proizlazi postojanje osnovane sumnje. Apelant ukazuje kako je u svom iskazu objasnio šta je uradio (da je po nalogu Đorđa Rađena i policijskih službenika snimke sa računara prenio na USB, a zatim vratio na računar), dakle ne radi se o uništavanju snimaka. Apelant dalje elaborira elemente krivičnog djela pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela, te navodi da je sud propustio da obrazloži postojanje subjektivnog elementa u stepenu osnovane sumnje. Apelant navodi da mu se ne stavlja na teret da je znao ko je usmrtio Davida Dragičevića, odnosno da je kod njega postojala svijest o tome, te da je s direktnim umišljajem i htjenjem pomoći učiniocu manipulisao snimcima. Kako apelant navodi, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant sve što je radio radio s ciljem pomoći policiji RS da razriješi prvenstveno pljačku kuće Đorđa Rađena, a sve je radio prije nego što je saznao da je David Dragičević mrtav i da se isti dovodi u vezu s pljačkom kuće Đorđa Rađena, što je predmet snimka. Apelant, takođe, navodi da je problematizovao kvalifikaciju krivičnog djela (nalazeći da je pogrešna). Apelant, takođe, ukazuje da je sud samo paušalno naveo da postoji razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a jer bi apelant mogao ometati krivični postupak u smislu pronalaženja i utvrđivanja identiteta nepoznatih izvršilaca krivičnog djela ubistva Davida Dragičevića, kao i da bi u toku postupka trebali istražiti ulogu Đorđa Rađena, pa postoji bojazan da bi osumnjičeni mogao ostvariti kontakt s njim i iskonstruisati svoju odbranu. Ovo su, prema apelantovom mišljenju, apsurdni zaključci suda. Apelant nema saznanje ko je ubio Davida Dragičevića (niti Tužilaštvo to tvrdi), te se nijednim dokazom ni na nivou indicija ne dokazuje da apelant nešto radi s ciljem da pomogne učiniocima krivičnog djela ubistva Davida Dragičevića. U svakom slučaju, kako apelant navodi, konstrukcija da apelant može uticati na izvršioce drugog djela, a ne uticajem na svjedoke saučesnike ili prikrivače svog djela je apsurdna i izlazi iz okvira ovog pritvorskog razloga (apelant se ne tereti da je ubio Davida Dragičevića). Apelant, takođe, smatra da je i drugi argument nezakonit – dok se ne utvrdi uloga Đorđa Rađena jer se isti već dugo vremena dovodi u vezu s ubistvom Davida Dragičevića i isti je već saslušavan. Apelant, takođe, navodi da mu nisu dostavljeni dokazi koji su navedeni u prilogu za određivanje pritvora, čime su jasno povrijeđena njegova prava. Apelant navodi da se obraćao sudu i Tužilaštvu sa zahtjevom da mu se dostave dokazi, ali su oba zahtjeva odbijena (sud usmeno, a Tužilaštvo pismeno). Apelant je takođe naveo da Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora (što je jasno iz spiska 22 priloga) nije priložilo nalaz vještačenja forenzičke kopije hard diska iako na njemu zasniva prijedlog, a sud je na njemu zasnovao odluku iako nalaz nije čitan kao dokaz. Apelant navodi da mu ovaj dokaz nije dostavljen, kao i da je sud u obrazloženju naveo da isti nalaz konstatuje da su snimci brisani „automatskim softverom“, pa je isti dokaz zapravo dokaz odbrane. Apelant, takođe, navodi da je sud stavio na teret odbrani to što je ostalo nejasno koji su motivi apelantovog postupka, da li je želio nekog da prikrije ili ne, čime je počinjena gruba povreda tereta dokazivanja i principa in dubio pro reo. Apelant je naveo da je navedeno istakao u žalbi, ali da Osnovni sud nije ispitao njegove navode. Apelant je podneskom od 8. oktobra 2018. godine, zbog svih razloga iznijetih u apelaciji, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti puštanje apelanta iz pritvora.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju datom u osporenom rješenju.

17. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da sud nije vezan kvalifikacijom djela, kao i da je apelant u izjavi koju je dao rekao da je brisao snimke, i to Auto-servisa „MK“ koji nije u apelantovoj svojini. Tužilaštvo navodi da apelanta, kao stručno lice, angažuje Đorđe Rađen i traži od njega da ukloni i izbriše nekoliko snimaka, pokazuje mu koje i on to čini. Tužilaštvo se pita da li je i nakon ovakvog apelantovog iskaza sporan opšti uslov odnosno osnovana sumnja, ali i posebni uslov iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, odnosno opravdana bojazan da bi boravkom na slobodi apelant bio doveden u mogućnost da uništi, sakrije, izmijeni ili falsifikuje dokaze, što njemu kao stručnom licu nije teško, ali isto tako da ometa istragu uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, među kojima je i Đorđe Rađen i vlasnici Auto-servisa „MK“.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) relevantne odredbe koje su primijenjene glase: Osnovni pojmovi Član 20. tač. a) i lj) Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

a) osumnjičeni je lice za koje postoje osnovi sumnje da je učinilo krivično djelo, lj) osnovana sumnja je veći stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo, Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

19. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17) u relevantnom dijelu glasi:

Pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela Član 333. st. 1. i 2.

(1) Ko krije učinioca krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili mu prikrivanjem oruđa, tragova ili na drugi način pomaže da ne bude otkriven, ili ko krije osuđeno lice ili preduzima druge radnje kojima se ide za tim da se ne izvrši kazna, izrečena mjera bezbjednosti ili da se ne primijene vaspitne zavodske mjere, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ko pruži pomoć učiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Osnovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 25. septembra 2018. godine, a apelacija je podnijeta 1. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

26. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

27. Apelant smatra da je mjera pritvora nezakonita jer ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo, kao ni posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stava 1 tačka b) ZKP-a.

28. U vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Evropski sud je ukazao da se nekada može raditi o naročitim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma, kao specijalne kategorije krivičnih djela u odnosu na koja se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, a naročito radi umanjenja ozbiljnog rizika od gubitka ljudskih života. Međutim, Evropski sud je istakao da se ne može prihvatiti da je proširivanje značenja pojma „osnovane sumnje“, na način na koji bi se narušila sama suština garancija koje pruža član 5 stav 1 Evropske konvencije, prihvatljivo, čak ni kada se države suočavaju s teškoćama u suprotstavljanju i otkrivanju krivičnih djela terorizma. Čak i u takvim slučajevima javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

29. Evropski sud je takođe istakao i da standardi koje nameće član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije ne pretpostavljaju da policija, u vrijeme hapšenja, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičenog lica koje je pritvoreno po osnovu navedenog člana da se unaprijedi dalja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5 stav 1 tačka c) zahtijeva da postoji „osnovana“, a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid, Fox, Campbell i Hartley, tačka 31).

30. Ustavni sud smatra da krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret ne predstavlja „naročite okolnosti“ u smislu standarda koje je Evropski sud utvrdio, odnosno ne postoje razlozi da se standardi Evropskog suda u odnosu na „osnovanu sumnju“ u konkretnom slučaju tumače fleksibilnije od uobičajenog načina. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je „osnovana sumnja“ regulisana u odredbi člana 20 stav 1 tačka lj) ZKP-a, a u pogledu određivanja pritvora (člana 197 ZKP-a) prvi i osnovni uslov da bi se pritvor odredio je da postoji „osnovana sumnja“.

31. Ustavni sud najprije treba ispitati da li je redovni sud u osporenim rješenjima, u kojima je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela, dao jasne razloge o čvrstoj vezi (zasnovanoj na činjenicama ili čvrstim indicijama) između navedenih razloga i zaključka o postojanju osnovane sumnje.

32. Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju riječ o krivičnom djelu pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 333 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ-a. Navedeno krivično djelo propisano je u Zakonu u glavi „Krivična djela protiv pravosuđa“ pa je cilj navedenog krivičnog djela, kao i svih ostalih i iz ove glave Krivičnog zakona da se omogući funkcionisanje pravosudnog sistema i svih tijela koja učestvuju u krivičnom postupku, kao i efikasno vođenje i okončavanje krivičnih postupaka. Konkretno krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenja krivičnog djela upravljeno je na onemogućavanje i otežavanje rada pravosudnih organa u otkrivanju počinioca krivičnih djela (dio za koji je apelant osumnjičen, dok ima i drugi dio koji se odnosi na pomoć osuđenom licu da se ne izvrši kazna ili druge mjere). Da bi postojalo ovo djelo potrebno je da se radi o sakrivanju počinioca ili pomaganju da ne bude otkriven (kroz različite oblike i načine pomaganja). Pomaganje može biti samo naknadno, nakon izvršenja krivičnog djela. Krivično djelo može se izvršiti samo s namjerom, odnosno počinilac krivičnog djela, kao lice koje pruža pomoć, mora biti svjestan da je drugo lice počinilo krivično djelo i da mu pomaže da ne bude neotkriven. Krivično djelo pomoć učiniocu nakon izvršenog krivičnog djela je specifično jer podrazumijeva prethodno izvršeno neko drugo krivično djelo, pa je navedeno djelo u tom smislu akcesorno. Međutim, akcesorna priroda ovog krivičnog djela, odnosno njegova uslovljenost s prethodno izvršenim krivičnim djelom ne isključuje njegovu samostalnost. Ono što je bitno za krivično djelo je da počinilac preduzima određene radnje nakon izvršenja krivičnog djela i da je njegov umišljaj usmjeren u pravcu pomaganja licu koje je izvršilo krivično djelo da ne bude otkriven.

33. Ustavni sud primjećuje da je redovni sud u odnosu na apelanta utvrdio postojanje osnovane sumnje da je počinio navedeno krivično djelo jer je preduzeo radnje brisanja, a bio je svjestan da će takvim radnjama doći do uništavanja video-sadržaja postavljenih video-kamera MK servisa, te je na taj način svjesno promijenio ili skratio sadržaj video-fajlova koji mogu biti od značaja za rasvjetljavanje ubistva Davida Dragičevića. Navedeno, kada se dovede u kontekst činjenica konkretnog predmeta, podrazumijeva da je redovni sud trebao dokazati: 1) da je apelant bio svjestan izvršenja krivičnog djela („ubistvo Davida Dragičevića“) i 2) da je svojim radnjama (konkretno brisanjem) pomagao počiniocu tog djela da ne bude otkriven.

34. Dakle, da bi se moglo govoriti o postojanju osnovane sumnje, u smislu člana 197 stav 1 ZKP-a i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, da je apelant počinio navedeno krivično djelo – da bi mu se na osnovu toga mogla odrediti mjera pritvora, potrebno je da razlozi koji su dati u odluci suda o pritvoru budu u jasnoj vezi s radnjom izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti. Stoga će Ustavni sud ispitati da li u konkretnim rješenjima postoji takva veza.

35. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz prvog ključnog dokaza na kojem redovni sud bazira postojanje osnovane sumnje, a kako je navedeno u osporenim rješenjima (iz nalaza vještačenja forenzičke kopije hard diska iz navedenog računara), proizlazi da su snimci „brisani automatski softverom za upravljanje i snimanje podatka“ koji provjerava slobodan prostor na particiji koja mu je dodijeljena i briše najstarije podatke kada se slobodni prostor smanji.

36. Nadalje, redovni sud navodi da je apelant priznao da je po zahtjevu Đorđa Rađena nešto brisao (sadržaj video-nadzora), odnosno preduzeo radnje brisanja. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku postupka objasnio da „manipulacija“ (termin koji je koristilo Tužilaštvo) podrazumijeva promjenu sadržaja, forme i drugih karakteristika, a da se u konkretnom slučaju radi o kopiranju fajlova koji su dati na zahtjev inspektora MUP-a, te da oni nisu kopirani protekom vremena bi bili izbrisani. U žalbi je apelant naveo da dokazi koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog neposredno prije ročišta ukazuju na nezakonito ponašanje tužioca kojem je bilo poznato da su policijski inspektori sa određenih telefonskih brojeva davali instrukcije direktno Đorđu Rađenu, a ovaj apelantu za postupanje sa snimcima, koji dokazi nisu priloženi sudu. U apelaciji je apelant naveo da je u svom iskazu objasnio šta je radio – da je snimke po nalogu Đorđa Rađena i policijskih službenika prenio na USB uređaj, zatim sutradan iste snimke vratio, te ne postoji dokaz koji bi govorio suprotno, a snimci nisu uništeni niti modifikovani. Apelant jasno navodi da je razlog što snimci postoje upravo činjenica da ih je apelant sačuvao od brisanja i učinio dostupnim javnosti.

37. U vezi s navedenim, Ustavni sud najprije konstatuje – iz dostupnih činjenica (kako su navedene u osporenim rješenjima) proizlazi da dva dokaza čije sadržaje je sud koliko-toliko naveo (na način kako su navedeni) – da se ovi dokazi zapravo ne nadopunjuju već isključuju jedan drugi. Međutim, kako nije na Ustavnom sudu da utvrđuje činjenice, već je to prvenstveno zadatak redovnih sudova, Ustavni sud će za potrebe ove odluke prihvatiti činjenicu koju sud navodi da apelant jeste nešto „brisao“ iz kompjutera, što predstavlja sadržaj video-kamere, odnosno manipulisao snimcima (termin koji koristi Tužilaštvo). Međutim, sama ta okolnost nije dovoljna za postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela.

38. U odnosu na subjektivni element u postojanju osnovane sumnje krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči potrebno je da sud apelantovu radnju (kako je sud naveo brisanje) dovede u vezu s njegovom sviješću, odnosno da sud dokaže da je apelant znao da je drugo lice počinilo krivično djelo. Takođe, u odnosu na objektivni element u postojanju osnovane sumnje za navedeno krivično djelo za koje se apelant sumnjiči, odnosno njegov akcesorni karakter potrebno je da je izvršeno neko drugo krivično djelo koje je prethodilo krivičnom djelu za koje se apelant tereti.

39. Ustavni sud primjećuje da u tom pravcu Osnovni sud nije naveo ništa osim zaključka (za koji nije jasno na koji način je došao do njega) da je apelant preduzeo radnje brisanja, a bio je svjestan da će takvim radnjama doći do uništavanja video-sadržaja postavljenih video-kamera MK servisa, te je na taj način svjesno promijenio ili skratio sadržaj video-fajlova koji mogu biti od značaja za rasvjetljavanje ubistva Davida Dragičevića.

40. Prije svega, postavlja se pitanje ispunjenosti objektivnog uslova i subjektivnog elementa čak i za postojanje osnovane sumnje da je izvršeno krivično djelo pomoć učiniocu nakon izvršenog krivičnog djela. U tom pravcu, Ustavni sud primjećuje nekoliko stvari bitnih za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo pomoć učiniocu nakon izvršenog krivičnog djela koje su ostale nerazjašnjene iz osporenih rješenja ili su kontradiktorne ovakvom zaključku.

41. Najprije, ostalo je potpuno nejasno kada je apelant preduzimao radnje „brisanja“ jer se datum izvršenja navedene radnje nigdje u osporenim rješenjima ne navodi. Ustavni sud, takođe, primjećuje da se u osporenim rješenjima navodi da je apelant „brisao“ nešto što bi moglo biti od značaja za rasvjetljavanje slučaja ubistva Davida Dragičevića. Iz prvostepenog rješenja (kako je Tužilaštvo navelo) proizlazi da Tužilaštvo vodi istragu protiv nepoznatih izvršilaca zbog osnova sumnje da su 18. marta 2018. godine Davida Dragičevića lišili života. Međutim, nigdje se ne navodi kada je otvorena istraga (donijeta naredba o sprovođenju istrage) u vezi sa slučajem Dragičević za krivično djelo ubistvo. Nadalje, Osnovni sud navodi da apelant (i njegov branilac) nisu otkrili motiv brisanja. Upravo suprotno proizlazi iz apelantovih navoda koje je dao pred redovnim sudom, a koje ponavlja u apelaciji – apelant ukazuje da je određene radnje (koje je sud okarakterisao kao „brisanje“) preduzeo s ciljem pomoći u rasvjetljavanju pljačke kuće Đorđa Rađena. Nadalje, apelant vrlo jasno navodi da je radnje preduzeo ne samo na zahtjev Đorđa Rađena i ostalih vlasnika objekata sa video-nadzorom nego i na zahtjev službenih lica, pripadnika MUPRS. Dakle, apelant ukazuje da je pomagao pripadnicima MUP-a oko pronalaska pljačkaša kuće Đorđa Rađena. Pri tome, apelant ističe u apelaciji da je „sve to radio i prije nego se saznalo da je David Dragičević mrtav, a posebno da se isti dovodi u vezu s pljačkom kuće Đorđa Rađena“. Dakle, imajući u vidu jasne apelantove izjave Osnovni sud je propustio objasniti zašto njima ne poklanja vjeru, odnosno kojima okolnostima i dokazima isključuje ovakve apelantove izjave.

42. Ustavni sud, takođe, primjećuje da su u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja navedeni kao dokazi (iz kojih proizlazi osnovana sumnja, strana 6 prvostepenog rješenja) zapisnici o saslušanju određenih svjedoka. Međutim, sadržaj zapisnika o saslušanju navedenih svjedoka je potpuno nepoznat (nigdje nije naveden u rješenjima), pa je očigledno da su zapisnici navedeni pro forme kako bi „pojačali“ postojanje osnovane sumnje. Osim toga, određeni navedeni svjedoci su, kako apelant navodi, pripadnici MUP-a, i to upravo oni koji su tražili da preduzme navedene radnje (odnosno to tražili preko Đorđa Rađena). Međutim, u osporenim rješenjima se ne navodi ni svojstvo svjedoka, niti sadržaj izjava, a sud (i pored apelantovog eksplicitnog ukazivanja da je postupao po zahtjevu MUP-a) o istom se ne izjašnjava, niti bilo šta navodi.

43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporenog rješenja ostao samo Đorđe Rađen kao „nalogodavac“ apelantu da preduzme određene radnje u vezi s „brisanjem“, a što je apelant, kako sud navodi, mogao odbiti jer je lice od 35 godina „koje je kao takvo potpuno svjesno kakve radnje preduzima i da te radnje mogu da budu rizične u smislu vršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret […]“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da sud apelantu određuju pritvor, a ulogu čovjeka po čijem nalogu je apelant radio (Đorđa Rađena), kako proizlazi iz osporenih rješenja, tek treba da istraži Tužilaštvo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da među dokazima na koje se sud pozvao nije navedena izjava Đorđa Rađena, te je nejasno kako u ovakvom predmetu, u kojem se apelantove radnje vezuju za izvršenje po nalogu Đorđa Rađena, nije uzeta izjava od tog lica.

44. Analizirajući razloge koje je redovni sud naveo u osporenim rješenjima i na kojima je zasnovao razloge o postojanju osnovane sumnje kao uslova za pritvor, Ustavni sud smatra da se ne može uočiti jasna veza, zasnovana na činjenicama ili čvrstim indicijama, između navedenih razloga i zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, osim što je utvrdio da je apelant nešto „brisao“ (što je Ustavni sud prihvatio za potrebe ove odluke bez jasnih navoda o istom, te iako apelant ističe drugačije) redovni sud nije dao niti jedan drugi konkretan razlog koji bi upućivao na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo.

45. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja ne daju osnov da se zaključi da postoji „veći stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo“, kako to definiše član 20 tačka lj) ZKP-a, koja je, prema članu 197 stav 1 ZKP-a, neophodna da bi se pritvor mogao zakonito odrediti. Ustavni sud, takođe, smatra da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi ni da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač moći zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti“, kako to zahtijeva član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Razlozi na koje se sud pozvao u obrazloženjima osporenih rješenja nisu, prema mišljenju Ustavnog suda, dovoljni da se donese zaključak da postoji „osnovana sumnja“ u smislu ZKP-a i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja u osporenim rješenjima ne zadovoljavaju ni uslov za postojanje osnovane sumnje prema definiciji iz ZKP-a i zahtjevu iz člana 197 stav 1 ZKP-a, niti minimalne standarde člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na ovaj uslov bez čijeg se postojanja pritvor ne može smatrati zakonitim.

46. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud ne smatra da je potrebno ispitivati opravdanost posebnih uslova za pritvor i eventualno kršenje člana 5 stav 3 Evropske konvencije, kao ni ostalih navoda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije.

47. Iako je Ustavni sud utvrdio povredu navedenog prava na ličnu slobodu i bezbjednost na koju se apelant žali s obzirom na to da je osporenim rješenjima vremenski određeno trajanje pritvora apelantu i utvrđeno da pritvor (po prvostepenom rješenju koje je potvrđeno osporenim drugostepenim rješenjem) može trajati do 18. oktobra 2018. godine, to znači da je pritvor prema tom rješenju istekao, zbog čega nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju osporenih rješenja o pritvoru. Ustavni sud smatra dovoljnim što je ukazao na propuste pri određivanju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud, pri određivanju mjere pritvora, mora obezbijediti garancije koje su date odredbama člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije kada je redovni sud apelantu odredio pritvor iako iz osporenih rješenja proizlazi da za to nije bio ispunjen osnovni zakonski uslov, a to je da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret jer se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je zadovoljen standard postojanja „osnovane sumnje“ kako je to definisano odredbama ZKP-a, niti da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je lice u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti“, kako to zahtijevaju standardi člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5509/18 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio