Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-347/17 (I. Ć.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat u prijašnje stanje
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-347/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-347/17, rješavajući apelaciju Ilije Ćorića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Ćorić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 128751 16 Rsž od 16. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 26. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 128751 16 Rsž od 16. novembra 2016. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 128751 10 Rs od 15. aprila 2015. godine odlučeno je da se tužba (koju je apelant podnio protiv tužene Komisije za koncesije Federacije BiH radi isplate) smatra povučenom.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Rs 128751 10 Rs od 11. marta 2016. godine odbijen je apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Rs 128751 10 Rs od 10. juna 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 128751 16 Rsž od 16. novembra 2016. godine apelantove žalbe su odbijene kao neosnovane i potvrđena su rješenja Općinskog suda br. 65 0 Rs 128751 10 Rs od 15. aprila 2015. godine, 65 0 Rs 128751 10 Rs od 11. marta 2016. godine i 65 0 Rs 128751 10 Rs od 10. juna 2016. godine.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, istakao da je prema stanju spisa prvostepeni sud rješenjem od 15. aprila 2015. godine smatrao povučenom tužbu od 12. februara 2010. godine, budući da na ročište za glavnu raspravu zakazano za 15. april 2015. godine nije pristupio uredno obaviješteni punomoćnik apelanta. U vezi s tim, ukazano je da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud donio pobijano rješenje primjenom člana 84. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatrat će se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi. Nadalje, ukazano je da je rješenjem od 10. marta 2016. godine prijedlog za povrat u prijašnje stanje odbijen, budući da apelant nije dokazao svoje navode da je njegov punomoćnik imao probleme u putu, nije priložio niti jedan dokaz, a u spisu ne postoje dokazi da se javio postupajućem sudiji. U vezi s tim, istaknuto je da je punomoćnik apelanta svoj izostanak pravdao navodima da je na putu imao problem sa vozilom jer mu je pukla guma, ali da je i pored navedene nezgode stigao u Sarajevo sa zakašnjenjm od 5-10 minuta, te se javio postupajućem sudiji da dolazi iz Mostara i da je imao probleme na putu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti, niti izbjeći, s obzirom da sudu nije priložio bilo kakav dokaz za svoje navode. Naime, ukazano je da je odredbom člana 328. stav 1. ZPP propisano da ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje neke radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju (povrat u prijašnje stanje) ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći.

7. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud rješenjem od 10. juna 2016. godine odbio zahtjev za naknadu troškova postupka, primjenom člana 396 st. 1. i 2., u vezi sa čl. 387. i

390. ZPP. Kantonalni sud je istakao da su tačni navodi žalbe da odredba člana 396. stav 5. ZPP propisuje rok od 15 dana za dostavljanje zahtjeva za naknadu troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe koje disponiranje nije obavljeno na raspravi. Međutim, navedeno je da se u konkretnom slučaju ova odredba se ne može primijeniti na zahtjev apelanta. Naime, ukazano je da je odredbom člana 396. stav 1. ZPP propisano da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja, dok je stavom 2. tog člana propisano da je stranka dužna u zahtjevu o naknadi troškova postupka određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Isto tako, navedeno je da je odredbom člana 390. stav 1. ZPP propisano da je tužilac u slučaju kada povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu tuženog. Imajući u vidu navedeno, istaknuto je da u konkretnoj pravnoj stvari tužena nije izgubila parnicu, već je tužba povučena primjenom člana 84. stav 1. ZPP, tako da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka. Shodno tome, ukazano je da stranka koja je izgubila parnicu odgovara za troškove koje je prouzrokovala drugoj strani iz prostog razloga što je dala povoda da se spor vodi, bilo da je to učinila kao tužilac pokretanjem spora ili kao tuženi upuštanjem u raspravljanje. Nadalje, navedeno je da je tužilac izgubio parnicu kada mu je tužba odbačena, npr. zbog litispedencije, zbog presuđene stvari, zbog apsolutne nenadležnosti suda, kada je zaključena sudska nagodba u istoj stvari, zbog nedostatka pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe, odnosno izgubio je parnicu kad sud odbije njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan ili kad sud donese rješenje o povlačenju tužbe primjenom odredaba člana 84. stav 1. i 97. stav 3. ZPP.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZPP. Također, apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe ZPP. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na apelantove navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred nadležnim organima, redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sam apelant ne postupi po nalogu suda i time izgubi mogućnost da dođe do konačne odluke u predmetnom postupku, bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reaguje, odnosno naloži organima uprave, redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud ukazuje, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja, da u konkretnom slučaju na ročište za glavnu raspravu zakazano za 15. april 2015. godine nije pristupio uredno obaviješteni apelantov punomoćnik, te da je sud na osnovu člana 84. stav 1. ZPP donio odluku da se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao pristupiti zakazanom ročištu, odnosno morao je ispoštovati proceduru predviđenu ZPP-om, što je apelant propustio da učini. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-347/17 (I. Ć.) | Sudska praksa | Aktio