Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1285/17 (Općina Livno)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Upravni spor
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o građenju · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku važenja Zakona o građenju
- Zakon o građenju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1285/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1285/17, rješavajući apelaciju Općine Livno, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. veljače 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Općine Livno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 013004 14 Uvp 2 od 15. prosinca 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općina Livno (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo, podnijela je 4. travnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 013004 14 Uvp 2 od 15. prosinca 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te Islamske zajednice u BiH - Medžlis Islamske zajednice Livno (u daljnjem tekstu: investitor) zatraženo je u razdoblju od 7. prosinca 2018. godine do 15. siječnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su u vremenskom razdoblju od 13. do 20. prosinca 2018. godine dostavili odgovore, a investitor je dostavio odgovor 28. siječnja 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Ministarstva broj UPI/03-23-2-302/09 od 4. svibnja 2011. godine, donesenom po zahtjevu investitora, dano je odobrenje za građenje Ćurčinica džamije u Livnu sa pratećim objektima, na zemljištu bliže opisanom u izreci rješenja, uz uvjete bliže označene toč. 2-16. tog rješenja. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Ministarstvo analizom izvedenih dokaza i relevantnih odredaba članka 2. stavak 2. i članka 5. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o provedbi odluka Povjerenstva), i odredaba čl. 53. do 58. Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na razini FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom planiranju) zaključilo da je zahtjev utemeljen, te je donijelo odluku kao u izreci rješenja.
6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 013004 11 U od 13. kolovoza 2014. godine, donesenom u upravnom sporu po apelantičinoj tužbi protiv Ministarstva radi poništenja rješenja od 4. svibnja 2011. godine, odbijena je apelantičina tužba kao neutemeljena. Nakon što je osporeno rješenje ispitao u granicama zahtjeva iz tužbe u smislu odredaba članka 34. Zakona o upravnim sporovima, Kantonalni sud je zaključio da je osporeno rješenje doneseno na pravilan i zakonit način. U tom smislu Kantonalni sud je istaknuo da je prilikom izvođenja zaključka o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva imao u vidu sve provedene dokaze na temelju kojih je nepobitno utvrđeno da su mjesto i ostaci graditeljske cjeline Ćurčinica džamije sa haremom u Livnu proglašeni nacionalnim spomenikom Odlukom Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) broj 09-02-657/03-5 od 23. svibnja 2007. godine, te da je navedenom odlukom dopuštena izgradnja objekta džamije u suvremenom arhitektonskom obliku, uz interpoliranje novih sadržaja i pod uvjetima kojim se vrši očuvanje nacionalnog spomenika u njegovom povijesnom značaju. Imajući u vidu da predmetni objekti uživaju najviši stupanj pravne zaštite, Kantonalni sud je zaključio da su na predmetni zahtjev primjenjive odredbe Zakona o provedbi odluka Povjerenstva i odredbe Zakona o prostornom planiranju. Naime, Kantonalni sud je analizom izvedenih dokaza koji su detaljno navedeni na str. 6-7. obrazloženja presude, te s tim u svezi naveo sadržaj relevantnih odredaba čl. 2, 3, 5. i 7. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva i odredaba čl. 53. do 58. Zakona o prostornom planiranju, te zaključio da je osporeno rješenje tuženog doneseno na temelju pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je, nadalje, ocijenio neutemeljenim apelantičine navode da se u konkretnom slučaju ne radi o „rehabilitaciji predmetnog objekta“ i da je osporeno rješenje donijelo nenadležno tijelo, pozivajući se na odredbe članka 5. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva i Odluku Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika broj 09-02-657/03-5 od 23. svibnja 2007. godine kojom je „dopuštena izgradnja džamije u suvremenom arhitektonskom izrazu, uz interpoliranje novih sadržaja“. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da iz spisa proizlazi da je Ministarstvo u tijeku postupka, postupajući sukladno odredbama članka 7. stavak 1. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva kojim je propisano da „Ministarstvo uzima u obzir sve nalaze, objašnjenja i odluke Povjerenstva donesene prema članku V (4) Aneksa 8“, utvrdilo da je Povjerenstvo prilikom usvajanja odluke od 23. svibnja 2007. godine u svom izvješću navelo „da rehabilitacija objekta, odnosno njegovo vraćanje u stanje u kome je bio prije rušenja, nije moguća, zbog nepostojanja bilo kakve dokumentacije o njegovom prethodnom stanju (snimka postojećeg stanja, kvalitetne fotografije, filmska građa), niti je od apelantice i Zavoda za zaštitu spomenika dostavljena bilo kakva dokumentacija te vrste“, a koje navode nije osporila apelantica u tužbi. Na koncu Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim i apelantičine navode kojim je tvrdila da apelantici nije dana mogućnost sudjelovanja u postupku, jer iz stanja spisa proizlazi da je proveden postupak sukladno Odluci Povjerenstva od 23. svibnja 2007. godine, te odredbama Zakona o provedbi odluka Povjerenstva i Zakona o prostornom planiranju, uz aktivno sudjelovanje investitora i apelantice, a apelantica je imala mogućnost i da se očituje na glavni projekt izgradnje Ćurčinica džamije sa pratećim objektima koji je izradio „Urbing“ d.o.o. Sarajevo, te je u prilog svom izvješću dostavila primjedbe koje su i uvažene. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude, sukladno odredbama članka 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 013004 14 Uvp 2 od 15. prosinca 2016. godine odbijen je apelantičin zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude su istaknuti činjenični navodi iz apelantičinog zahtjeva za izvanredno preispitivanje, te su ponovljena činjenična utvrđenja iz prvostupanjske presude, te je Vrhovni sud zaključio da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je potvrdio da je rješenje Ministarstva od 4. svibnja 2011. godine utemeljeno pravilnom primjenom Odluke Povjerenstva od 23. svibnja 2007. godine, te relevantnih odredaba Zakona o provedbi odluka Povjerenstva i Zakona o prostornom planiranju, koje je Vrhovni sud i citirao u obrazloženju svoje presude.
8. Vrhovni sud je odbio kao neutemeljene apelantičine navode da Ministarstvo nije moglo donijeti rješenje o odobrenju građenja od 4. svibnja 2011. godine, „već samo odobrenje za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju (članak 5. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva)“, navodeći da je odredbom članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o provedbi odluka Povjerenstva, kojom je dopunjen i izmijenjen članak 5. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva, određena nadležnost Ministarstva „na prostoru i u granicama nacionalnog spomenika koje su utvrđene odlukom Povjerenstva od 23. svibnja 2007. godine, i to sukladno odredbama Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na razini Federacije BiH“. Vrhovni sud se pozvao i na odredbe članka 5. st. 2. i 3. kojim je propisano da odobrenje iz stavka 1. ovog članka Ministarstvo izdaje na područjima upisanim na Privremenu listu nacionalnih spomenika, a u granicama koje privremenom odlukom utvrdi Povjerenstvo (stavak 2), te se nadležna tijela za odobravanje građenja izvan granica nacionalnih spomenika utvrđenih odlukom Povjerenstva, odnosno izvan granica iz stavka 2. ovog članka, kao i za provedbu mjera zaštite u zaštitnim zonama i područjima koja graniče sa nacionalnim spomenikom utvrđuju kantonalnim zakonima (stavak 3)“. U svezi s tim, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe članka 54. stavak 2. Zakona o prostornom planiranju, potvrdio stav iz osporene presude Kantonalnog suda da Ministarstvo izdaje odobrenje za građenje bez prethodnog izdavanja urbanističke suglasnosti za rehabilitaciju ili sanaciju ratnim djelovanjem oštećenih i porušenih građevina graditeljskog naslijeđa koje kao nacionalne spomenike utvrdi Povjerenstvo. Također, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 9. stavak 3. točka 3. istog zakona propisano „da se prostornim planom Federacije utvrđuju područja od značaja za Federaciju, a naročito objekti i područja graditeljskog ili prirodnog naslijeđa koje kao nacionalne spomenike utvrdi Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika sukladno Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir“, te da je prije izdavanja odobrenja za građenje Ministarstvo dužno strankama u postupku omogućiti uvid u glavni projekt, sukladno odredbama članka 56. stavak 3. Zakona o prostornom planiranju. Vrhovni sud je zaključio da je odredbama Zakona o provedbi odluka Povjerenstva upravo predviđena nadležnost Ministarstva i to „na prostoru u granicama nacionalnog spomenika koje su utvrđene odlukom Povjerenstva”, a u konkretnom slučaju je nepobitno utvrđeno da je to „mjesto i ostaci graditeljske cjeline Ćurčinica džamije sa haremom u Livnu“. Obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je rješenje Ministarstva od 4. svibnja 2011. godine doneseno od nadležnog tijela i sukladno sadržaju Odluke Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika od 23. svibnja 2007. godine.
9. Vrhovni sud je, također, suprotno apelantičinim navodima, zaključio da iz stanja spisa proizlazi da je apelantici kao stranci omogućeno sudjelovanje u postupku, te da joj je, sukladno odredbama članka 56. Zakona o prostornom planiranju, 4. veljače 2010. godine dostavljen javni poziv za uvid u glavni projekt izgradnje Ćurčinice džamije u Livnu, koji je izradio ,,Urbin“ d.o.o. Sarajevo, te da su ovlašteni predstavnici apelantice dali svoje izjašnjenje u svezi s njim, koje je u dijelu primjedaba i prihvatilo Ministarstvo. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je primjenom članka 46. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelantica u suštini smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U svezi s tim, apelantica je istaknula da je rješenje o odobrenju građenja od 4. svibnja 2011. godine donijelo nenadležno tijelo, navodeći da Ministarstvo, sukladno odredbama članka 5. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva, „izdaje odobrenja za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnih spomenika u granicama nacionalnog spomenika koje su utvrđene Odlukom Povjerenstva“. Međutim, kako dalje apelantica navodi, „u konkretnom slučaju se radi o izgradnji novog, a ne o rehabilitaciji predmetnog objekta, koji je mogao biti izgrađen samo u istim dimenzijama i obliku i služiti samo kao sakralni objekt“. Također, apelantuca je istakla da u predmetnom postupku apelantici kao stranci u postupku nije dana mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su navodi iz apelacije već bili predmetom ispitivanja i ocjene prilikom odlučivanja o zahtjevu za izvanredno preispitivanje podnesenom protiv drugostupanjske presude, te da ostaje pri obrazloženju i razlozima danim u svojoj presudi.
12. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantičinih ustavnih prava na koje se apelantica poziva, te predlaže da se odbije apelacija kao neutemeljena.
13. Ministarstvo smatra da su apelantičini navodi o kršenju ustavnih prava neutemeljeni i da je rješenje od 4. svibnja 2011. godine kojim je dano odobrenje za građenje predmetne džamije pravilno i zakonito, te da su sudovi o tome dali detaljna obrazloženja u svojim odlukama. Također, ocijenilo je neutemeljenim apelantičine navode da u postupku nisu pravilno primijenjene odredbe članka 31. Zakona o građenju Federacije BiH, kojim je propisano da je za izdavanje predmetnog rješenja nadležna „Općinska služba Livno“, budući da je navedeni zakon stavljen izvan snage stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o građenju („Službene novine Federacije BiH“ broj 34/07). Također, navedeno je da je nadležnost Ministarstva za postupanje po predmetnom zahtjevu, osim odredaba Zakona o provedbi odluka Povjerenstva, utvrđena i odredbama članka 54. stavak 2. Zakona o prostornom planiranju.
14. Investitor je naveo da osporenim presudama nisu prekršena ustavna prava na koja se apelantica poziva u apelaciji i smatra da je apelacija neutemeljena. S tim u svezi, investitor je naveo da je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 22. do 28. svibnja 2007. godine, donijelo Odluku broj 09-02-657/03-5 od 28. svibnja 2007. godine kojom se „mjesto i ostaci graditeljske cjeline - Ćurčinica džamija sa haremom u Livnu proglašava nacionalnih spomenikom Bosne i Hercegovine“. Također, ističe da se na proglašene nacionalne spomenike primjenjuju mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva. S tim u svezi, investitor se pozvao na odredbe članka 5. Zakona o provedbi odluka kojim je propisano da „Federalno ministarstvo prostornog uređenje izdaje odobrenja za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnih spomenika koje su utvrđene odlukom Povjerenstva“. Imajući u vidu da je Ćurčinica džamija Odlukom Povjerenstvo od 28. svibnja 2007. godine proglašena nacionalnim spomenikom, te da je u tijeku ratnih djejstava u potpunosti uništena, investitor je naveo da u konkretnom slučaju „rehabilitacija nacionalnog spomenika“ podrazumijeva ponovnu izgradnju-rekonstrukciju Ćurčinica džamije. Također, investitor je istaknuo da je davanje dozvole u svezi sa ponovnom izgradnjom, rekonstrukcijom, sanacijom, održavanjem i prezentacijom nacionalnih spomenika u nadležnosti Ministarstva, te da smatra da je rješenje od 4. svibnja 2011. godine, kojim se daje odobrenje za građenje Ćurčinica džamije u Livnu sa pratećim objektima, donijelo nadležno tijelo, sukladno odredbama članka 5. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva. Investitor je nadalje istaknuo da je apelantica u postupku donošenja rješenja Ministarstva od 4. svibnja 2011. godine imala pravo sudjelovati, kao i pravo uvida u projekt kroz objavljivanje poziva strankama na uvid u glavni projekt izgradnje Ćurčinica džamije koji je izradio „Urbing” d.o.o. Sarajevo i apelantica je o njemu dala svoje mišljenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/02, 8/02, 27/02, 6/04 i 51/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3.
Nacionalni spomenici uživaju najviši stupanj pravne zaštite utvrđene posebnim zakonima u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Članak 4.
Svatko, a posebice nadležna tijela Federacije, kantona i gradske i općinske službe suzdržat će se od bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalne spomenike ili dovesti u pitanje njihovu zaštitu i rehabilitaciju.
Članak 5.
Odobrenja za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnih spomenika izdaje Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša (u daljem tekstu: Ministarstvo).
Članak 7.
Iznimno od odredbe članka 6. za potpuno uništene nacionalne spomenike za koje ne postoji dokumentacija, Povjerenstvo može utvrditi kriterije na temelju kojih će se izdati odobrenje.
16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH:
Članak 1.
U Zakonu o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/02, 8/02, 27/02 i 6/04) u članku 5. iza riječi "spomenika" dodaju se riječi: "na prostoru u granicama nacionalnog spomenika koje su utvrđene odlukom Povjerenstva", riječi: "i okoliša" brišu se, a riječi: "Zakona o građenju ("Službene novine Federacije BiH", br. 55/02)" zamjenjuju se riječima: "Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na razini Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/06 - u daljnjem tekstu: Zakon)“.
17. Zakon o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na razini Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/06, 72/07, 32/08, 4/10, 13/10 i 45/10) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 53.
Građenju građevine može se pristupiti samo na temelju izdanog odobrenja za građenje.
[…] Odobrenje za građenje izdaje se za građenje građevine u cjelini.
Članak 54.
Ministarstvo izdaje odobrenje za građenje bez prethodnog izdavanja urbanističke suglasnosti za rehabilitaciju, ili sanaciju ratnim djelovanjem oštećenih i porušenih građevina graditeljskog naslijeđa, koje kao nacionalne spomenike utvrdi Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika sukladno Aneksu 8.
Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, ili se one nalaze na privremenoj listi nacionalnih spomenika.
Članak 56.
(3) Prije izdavanja odobrenja za građenje Ministarstvo je dužno strankama u postupku omogućiti uvid u glavni projekt.
[…] Članak 57.
Ministarstvo je dužno donijeti rješenje najkasnije u roku od 30 dana od dana dostave urednog zahtjeva za izdavanje odobrenja za građenje.
[…]
VI. Dopustivost
18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 013004 14 Uvp 2 od 15. prosinca 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. veljače 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. travnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državna tijela i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, te da je ishod upravnog postupka okončanog pobijanom presudom Vrhovnog suda imao odlučujući značaj za apelantičina građanska prava, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
26. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, iznimno, upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnostima na koje je apelantica ukazala.
28. Dovodeći navedene stavove u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u svezi sa apelantičinim zahtjevom za preispitivanje sudske odluke, naveo jasne i argumentirane razloge zašto nije bilo zakonske osnove da se udovolji apelantičinom zahtjevu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ponovio činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku po zahtjevu investitora i u postupku upravnog spora, te s tim u svezi naveo sadržaj relevantnih odredaba čl. 2, 3, 5. i 7. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva i odredaba čl. 53. do 58. Zakona o prostornom planiranju i pritom izveo zaključak da je osporena presuda Kantonalnog suda pravilna i zakonita, jer je u pogledu zahtjeva investitora pravilno primijenjeno materijalno pravo. U tom kontekstu Vrhovni sud je imao u vidu i ponovio ključne činjenice utvrđene u postupku, i to da su mjesto i ostaci graditeljske cjeline Ćurčinica džamije proglašeni nacionalnim spomenicima Odlukom Povjerenstva od 23. svibnja 2007. godine, te da je navedenom odlukom dopuštena izgradnja objekta džamije u suvremenom arhitektonskom obliku, uz interpoliranje novih sadržaja i pod uvjetima kojim se vrši očuvanje nacionalnog spomenika u njegovom povijesnom značaju, te, s tim u svezi, izveo i zaključak da je rješenje Ministarstva od 4. svibnja 2011. godine, sukladno odredbama članka 5. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva u svezi sa člankom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o provedbi odluka Povjerenstva, donijelo stvarno nadležno tijelo.
29. U svezi s apelacijskim navodima kojima apelantica ističe da apelantici nije omogućeno sudjelovanje u postupku, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B. V. protiv Nizozemske u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Europski sud za ljudska prava, Dombo B. V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. svibnja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, točka 24, U 95/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 24, AP 544/03 od 29. rujna 2004. godine , točka 21). U svezi s tim, te istaknutim apelantičinim prigovorima, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je Ministarstvo svojim aktom broj UPI/03-23-2-302/09 od 10. prosinca 2010. godine obavijestilo apelanticu kao stranku u postupku da je po zahtjevu investitora pokrenut predmetni postupak, da je apelantica aktivno sudjelovala u postupku, te da su uvažene apelantičine primjedbe da se pri izgadnji džamije visina minareta uskladi sa urbanističko-tehničkim uvjetima iz urbanističke suglasnosti. Također, proizlazi da je apelantici, sukladno odredbama članka 56. Zakona o prostornom planiranju, putem javnog poziva omogućeno da se očituje na glavni projekt izgradnje Ćurčinica džamije, te je u prilog svom izjašnjenju dostavila primjedbe koje su u tom dijelu i usvojene. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantičini navodi da joj nije dana mogućnost sudjelovanja u postupku.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pažljivo razmotrio apelantičine navode, te da je primjenom relevantnih odredaba Zakona o provedbi odluka Povjerenstva i Zakona o prostornom planiranju odbio apelantičin zahtjev za preispitivanje, da je dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje i da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. Ustavni sud zapaža da apelantica, zapravo, u apelaciji ponavlja navode koje je isticala i u upravnom postupku, kao i u zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, te da je Vrhovni suda u svojoj presudi, kao konačnoj odluci u predmetnoj pravnoj stvari, dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na koju je apelantica neosnovano ukazala.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi
32. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istaknula u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost na koju je apelantica neutemeljeno ukazala.
34. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje tog prava dovodi u svezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević