Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5476/18 (N. D.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 146
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5476/18
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5476/18, rješavajući apelaciju Nermina Drnde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nermina Drnde podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655496 18 Kž 5 od 19. septembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655496 18 Kv 10 od 10. septembra 2018.
godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5.
stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Nermina Drnde podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655496 18 Kž 5 od 19. septembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 655496 18 Kv 10 od 10. septembra 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nermin Drnda (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Edina Rešidović i Aida Beganović-Handanagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 1. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 655496 18 Kž 5 od 19. septembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 655496 18 Kv 10 od 10. septembra 2018. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere „kojom se […] ima odmah pustiti na slobodu“. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP 5476/18.
2. Apelant je posredstvom istih punomoćnika 9. oktobra 2018. godine dopunio apelaciju. Ta dopuna je evidentirana pod brojem AP 5607/18.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o dvije apelacije koje proizlaze iz istog pravnog i činjeničnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5476/18 i AP 5607/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti odluku pod brojem AP 5476/18.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 4. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Svi pozvani su odgovorili na apelaciju.
6. Ustavni sud je potom 11. decembra 2018. godine od Općinskog suda zatražio dodatne informacije, koje je taj sud dostavio 14. decembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Općinski sud (sudija za prethodni postupak) Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 Kpp 28 od 21. februara 2018. godine odredio je apelantu pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, a iz razloga propisanih članom 145. stav 2. i članom 146. stav 1. tačke b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Pritvor je potom Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 KV 4 od 16. marta 2018. godine iz istih razloga produžen za još dva mjeseca.
9. Općinski sud (vanraspravno vijeće) Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 Kv 6 od 16. maja 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 655496 18 Kž 3 od 23. maja 2018. godine, apelantu je produžio pritvor za dva mjeseca, koji je po tom rješenju mogao trajati do 15. jula 2018. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH.
10. Općinski sud (vanraspravno vijeće) Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 Kv 8 od 12. jula 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 655496 18 Kž 4 od 26. jula 2018. godine, usvojio je prijedlog Kantonalnog tužilaštva sadržan u optužnici od 10. jula 2018. godine, pa je na osnovu člana 151. stav 2. KZFBiH, nakon potvrđivanja optužnice kojom se apelant tereti za krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom
31. KZFBiH, apelantu produžio pritvor za dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 12. septembra 2018. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
11. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 KV 9 od 6. septembra 2018. godine odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje mjere pritvora zbog, kako je u prijedlogu navedeno, novih činjenica. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant u prijedlogu naveo da je zbog podizanja optužnice suspendiran s posla, zbog čega je izgubio svojstvo službenog ili odgovornog lica, te stoga ne može ponoviti izvršenje krivičnopravnih radnji, zbog čega ne postoje okolnosti zahtijevane posebnim pritvorskim razlogom iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Istaknuto je da je u prilogu prijedloga za ukidanje pritvora apelant sudu dostavio Rješenje Ministarstva saobraćaja, Direkcije za puteve, broj 04-01-34-1-580 od 24. jula 2018. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o suspenziji od 24. jula 2018. godine) iz kojeg je vidljivo da je apelant suspendiran s posla zbog podizanja optužnice i izrečene mjere pritvora, da suspenzija traje od 16. jula 2018. godine, te da za vrijeme suspenzije apelant prima puni iznos plaće radnog mjesta na koje je raspoređen.
12. Općinski sud je nakon razmatranja prijedloga te izjašnjenja stranaka na održanom ročištu istakao da se po njegovom stavu suspenzijom ne gubi svojstvo uposlenika, niti odgovornog lica, da je suspenzija kao privremena disciplinska mjera u okviru radnopravnog statusa privremenog karaktera, privremeno udaljenje s funkcije, da suspendirani odlukom poslodavca može ponovo biti vraćen na posao, iz čega slijedi da suspenzija ne označava trajni prestanak radnopravnog statusa zaposlenog, pa imajući u vidu utjecaj i radnje za koje se osnovano sumnjiči apelant, prigovor suspenzije ne dovodi u pitanje pravilnost odluke o mjeri pritvora. Općinski sud je napomenuo da je već i ranije Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 KV 4 od 16. marta 2018. godine zauzeo stanovište da se suspenzijom, s obzirom na njen privremeni radnopravni karakter, ne gubi svojstvo odgovornog ili službenog lica i da optuženi može biti vraćen na posao, budući da nije dobio otkaz kao trajni prestanak radnog odnosa i da suspenzijom ne prestaju razlozi koji ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te je spomenuti stav suda potvrđen Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 655496 18 Kž2 od 26. marta 2018. godine, kao i Odlukom Ustavnog suda broj AP 2101/18 od 5. jula 2018. godine.
13. Općinski sud je također istakao da je imao u vidu da je osnovno pravo optuženog lica, predviđeno članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), da svako lice uhapšeno ili pritvoreno u skladu sa stavom 1.
c) ovog člana ima pravo da bude pušteno na slobodu, iz čega se može izvesti zaključak da je sud dužan da razmotri mogućnost da se optuženom eventualno odredi druga mjera u smislu odredbi člana 137. stav 2. ZKPFBiH. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je imao u vidu navedene imperativne norme, te razmotrio mogućnost izricanja drugih mjera iz čl. 140. i 140.a ZKPFBiH, a kako je to predložila i apelantova odbrana. Međutim, svestranom analizom svih navedenih okolnosti, Općinski sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno mjera pritvora prema apelantu, s obzirom na to da mjere iz čl. 140. i 140. a ZKPFBiH nisu adekvatne ni svrsishodne za otklanjanje opasnosti od toga da će apelant dovršiti, odnosno ponoviti krivično djelo, niti bi mjere zabrane bile proporcionalne procesnim ciljevima. Osporena rješenja
14. Općinski sud je u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora donio Rješenje broj 65 0 K 655496 18 Kv 10 od 10. septembra 2018. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju neophodnost trajanja mjere pritvora apelantu zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te je apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca koji po tom rješenju može trajati do 10. novembra 2018. godine ili do druge odluke suda.
15. Općinski sud je naveo okolnosti opisane u uvodnom dijelu ove odluke. Dalje, Općinski sud je naveo da je imao na umu da korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijevaju kontinuirani pritvor, predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
16. Dalje, Općinski sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u spis ocijenio da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantu određena i produžena mjera pritvora. Istaknuto je da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu i dokaza dostavljenih uz potvrđenu optužnicu. Dokazi su pobrojani na str. od 3. do 17. i detaljno analizirani na str. od 17. do 23. rješenja. U tom smislu, Općinski sud je istakao da iz analize dokaza nesumnjivo proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant na način kako je navedeno u potvrđenoj optužnici počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH u vezi sa čl. 55. i 31. KZFBiH.
17. Dalje, Općinski sud je ispitao postojanje uvjeta za produženje mjere pritvora apelantu propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i zaključio da je ispunjen i taj uvjet. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju apelant, kako se osnovano sumnja, u relativno kratkom periodu (od sredine 2016. godine do kraja 2017. godine) kao „najodgovornije lice u pravnom licu Direkciji – vršilac dužnosti direktora i šef Tima za implementaciju projekta ꞌOtpadne vode Sarajevoꞌ u okviru pravnog lica KJKP Vodovod i kanalizacija d.o.o. Sarajevo počinio više istovrsnih krivičnopravnih radnji, u kojima su se stekla obilježja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH“. Apelant je iskazao veliku upornost i koordinaciju prilikom vršenja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret (koja proizlazi iz više navedenih dokumentiranih telefonskih razgovora upotrebom posebnih istražnih radnji, saglasne izjave više svjedoka, materijalnih dokaza i iskaza samog apelanta). Nadalje, apelant je pokazao izrazitu smjelost i drskost (zahtijevajući novac kao nagradu da učini nešto što je u okviru svoje redovne nadležnosti bio dužan učiniti ili da učini nešto što ne bi smio učiniti u okviru funkcije direktora koju obavlja) tako što je više puta zahtijevao i uzimao novac (pet puta) od više predstavnika pravnih lica (četiri pravna lica) za poslove u okviru dvije navedene funkcije koje je obavljao. Sve navedeno, prema mišljenju Općinskog suda, pokazatelj je izražene kriminalne sklonosti apelanta koji je radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi novac primao u svojoj kancelariji i na javnim mjestima svjesno se izlažući riziku, što ukazuje na njegovu istrajnost u namjeri činjenja krivičnih djela. Nadalje, istaknuto je da je apelantov modus operandi za prve četiri tačke optužnice identičan jer apelant u komunikaciji s predstavnicima oštećenih pravnih lica naglašava da će im biti dobro ako budu slušali, da je to njegov sistem rada i sl., što sud upućuje na zaključak da je apelant pribavljanju protivpravne imovinske koristi na način kako je to opisano u činjeničnim navodima optužnice pristupao smišljeno, mirno i staloženo, a što upravo govori o njegovoj odlučnosti u vršenju ovih krivičnih djela, a koja jeste naročita okolnost koju zahtijeva navedeni posebni pritvorski razlog.
18. Općinski sud je istakao da iz navedenih okolnosti jasno proizlazi izražena kriminalna sklonost apelanta koji je radi pribavljanja imovinske koristi tražio i primao novac od pravnih lica s kojima je javno preduzeće, u kojem je on obavljao službenu dužnost, imalo zaključene ugovore, kako bi preduzimao radnje koje bi svakako morao preduzeti, kao što su odobravanje isplata po dostavljenim fakturama, te izražena upornost, spremnost i istrajnost u vršenju krivičnih djela. Prethodno navedeno svakako predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelant mogao ponoviti krivično djelo. Nadalje, kao još jedan argument koji potkrepljuje ovaj zaključak Općinski sud je istakao da se apelant osnovano sumnjiči da je izvršio krivično djelo koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela, te činjenicu da se osnovano sumnja da se predmetna korupcija odvijala u sferi javnih obaveza države (održavanje i gradnja puteva na području Kantona Sarajevo), kao sferi u kojoj nezakonitost direktno pogađa građane i utječe na kvalitet života u urbanoj sredini, a time i društvo u cjelini, a naročito u kontekstu ukupnih društvenih prilika u Bosni i Hercegovini. Uočavajući da je bit korupcije kao procesa narušavanje principa jednakosti građana i urušavanje pravne države i vladavine prava, a imajući u vidu u rješenju ranije date razloge za pritvorske osnove iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, Općinski sud nalazi da je zbog zaštite ovih navedenih društvenih vrijednosti, javnog interesa u ovoj fazi postupka, pritvor apelantu neophodna i srazmjerna mjera.
19. Činjenica da je apelant u kratkom kontinuitetu izvršio veći broj istovrsnih krivičnih pravnih radnji iz kojih proizlaze obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret predstavlja naročitu okolnost iz koje proizlazi opravdana bojazan da će ponoviti krivično djelo. Konačno, Općinski sud je napomenuo da je u konkretnom slučaju ocijenio vremenski kontinuitet, visok stepen spremnosti, upornosti, odlučnosti i istrajnosti kod apelanta u realizaciji nedopuštenih aktivnosti, brojnost krivičnopravnih radnji, vrstu krivičnog djela, te da je uzeo u obzir da je riječ o koruptivnom krivičnom djelu, kao i način na koji je ono počinjeno uz visok stepen koordinacije (što proizlazi iz više navedenih dokumentiranih telefonskih razgovora upotrebom posebnih istražnih radnji, saglasne izjave više svjedoka, materijalnih dokaza i iskaza samog apelanta). Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da sve navedeno u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje prevazilaze redovne okolnosti prilikom izvršenja krivičnog djela, a koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
20. Općinski sud je napomenuo da je ocijenio dužinu dotadašnjeg trajanja pritvora, kao i rokove predviđene u članu 151. stav 2. ZKPFBiH, te je naglasio da pritvor apelantu nakon potvrđivanja optužnice traje dva mjeseca, a da može trajati jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina, iz čega se može izvući zaključak da protek vremena nije razlog zbog kojeg bi se apelantu trebao ukinuti pritvor. Konačno, Općinski sud je naveo da je razmotrio i mogućnost da se apelantu eventualno odredi druga mjera iz člana 140. i člana 140.a ZKPFBiH umjesto pritvora, u smislu odredbi člana 137. stav 2. ZKPFBiH, ali je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, s obzirom na to da mjere iz čl. 140. i 140.a ZKPFBiH nisu adekvatne ni svrsishodne za otklanjanje opasnosti od toga da će apelant dovršiti, odnosno ponoviti krivično djelo.
21. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 Kž 5 od 19. septembra 2018. godine odbio kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca izjavljene protiv prvostepenog rješenja.
22. Prema ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je u obrazloženju osporenog rješenja dao jasne i uvjerljive razloge o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH za koje je optužen, a koje je naveo na stranicama 3-23. navedenog rješenja. Ponovljeno je da osnovana sumnja proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, s obzirom na to da glavni pretres u ovom krivičnom predmetu još nije počeo, pa je prvostepeni sud pravilno utvrdio na osnovu navedenih dokaza da proizlazi osnovana sumnja da je apelant na način opisan u potvrđenoj optužnici počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH.
23. Također, kako je ocijenio Kantonalni sud, Općinski sud je u obrazloženju osporenog rješenja dao jasne i uvjerljive razloge za produženje pritvora apelantu na osnovu posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno postojanja iteracijske opasnosti. Za krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH za koje je potvrđena optužnica protiv apelanta, zaprijećena je kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, čime je ispunjen objektivni uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud u svom rješenju u odnosu na poseban pritvorski razlog vezan za opasnost od ponavljanja krivičnog djela dao u svemu jasne i prihvatljive razloge s kojima je saglasan i Kantonalni sud, te je ponovio razloge koje je naveo Općinski sud u svom rješenju.
24. Također, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je opravdano zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno produženje pritvora apelantu, s obzirom na to da mjere iz čl. 140. i 140.a ZKPFBiH nisu adekvatne ni svrsishodne za otklanjanje opasnosti od toga da će apelant dovršiti, odnosno ponoviti krivično djelo, kada se uzme u obzir izrazito izražen kontinuitet, upornost i odlučnost u preduzimanju protivpravnih radnji.
25. Ustavni sud konstatira da je apelant uz apelaciju broj AP 5607/18 dostavio Dopunsko rješenje Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo broj 04-01-34-1-580-1 od 26. septembra 2018. godine iz kojeg proizlazi da je apelant – državni službenik raspoređen na radnom mjestu direktora Direkcije, prema Rješenju broj 04-01-34-1-580 od 24. jula 2018. godine, „suspendiran s posla zbog podizanja optužnice […]“, te da je tim rješenjem određeno da „suspenzija traje od 16. jula 2018. godine do pravosnažnosti presude.“
26. Ustavni sud konstatira da iz informacije Općinskog suda od 14. decembra 2018. godine proizlazi da je u postupku kontrole pritvora taj sud donio Rješenje broj 65 0 K 655496 18 Kv 11 od 8. novembra 2018. godine kojim je apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca i po tom rješenju može trajati do 8. januara 2019. godine ili do druge odluke suda, te da je Kantonalni sud 20. novembra 2018. godine žalbe apelantovih branilaca odbio Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 Kž 6.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
27. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. (1) i (3) Evropske konvencije, zatim prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ističe da je sud propustio da ocijeni dokaze o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora. U tom kontekstu, apelant ističe da je sud donio osporeno rješenje oslanjajući se na nepostojeće dokaze, da nije imao šta da preispituje, već je samo kopirao svoja ranija rješenja, odnosno da se oslonio na utvrđenja ranijih vijeća u rješenjima od 12. i 26. jula 2018. godine. Štaviše, apelant smatra da su sva dosadašnja rješenja o određivanju i produženju pritvora apelantu donijele iste sudije koje od samog početka imaju već formirano mišljenje o njegovoj krivici, od kojeg očigledno neće ili ne žele odstupiti, iako apsolutno ne postoje uvjeti o daljnjem produženju pritvora. Apelant smatra da je sud postupio krajnje arbitrarno kada je u osporenom rješenju kopirao navode iz svojih ranijih rješenja, tj. iskaze tri imenovana svjedoka koji su „navodni davaoci dara“ apelantu, što ih u materijalnom smislu čini izvršiocima krivičnog djela iz člana 381. KZFBiH, a koji su od glavne tužiteljice dobili imunitet od krivičnog gonjenja. Apelant ističe da mu je sud krajnje arbitrarno produžio pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i da je prilikom odlučivanja propustio da utvrdi adekvatnu individualnu procjenu apelanta. Apelant smatra da je sud morao ocijeniti njegovo „iskreno priznanje“ o izvršenju krivičnog djela u toku istrage u prisustvu branioca; otvorenu saradnju apelanta s tužilaštvom tokom istrage i nakon podizanja optužnice (izrazio je spremnost da svjedoči u svojstvu svjedoka optužbe); da je otklonio štetu po javna sredstva ukazujući gdje se nalazi novac, njegov raniji život, njegove porodične prilike, te prihvatanje izricanja odgovarajućih mjera sigurnosti u skladu sa članom 76. KZFBiH (zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije). Apelant navodi da je sud kao posebne okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano djelo u vidu imalo sljedeće okolnosti: period u kojem su izvršene krivičnopravne radnje, apelantovo svojstvo, brojnost krivičnopravnih radnji, da se radi o krivičnim djelima koja spadaju u grupu koruptivnih krivičnih djela, te način izvršenja krivičnih djela (upornost, koordiniranost, smjelost i drskost u izvršenju krivičnih djela). Međutim, prema apelantovom stavu, period u kojem su izvršene krivičnopravne radnje za koje je apelant optužen je činjenica koja tek treba da se dokaže u toku krivičnog postupka. Apelant posebno naglašava da sud apsolutno zanemaruje činjenicu da je apelant izgubio svojstvo službenog ili odgovornog lica, te da je nakon podizanja optužnice „trajno suspenditan sa pozicije v. d. direktora Direkcije“ i da je u vezi s tim sudu predočio odluku nadležnog organa. Krivičnopravne radnje za koje je apelant optužen mogu eventualno biti ponovljene samo ukoliko izvršilac ima svojstvo službenog ili odgovornog lica. Štaviše, kako apelant tvrdi, sud je potpuno zanemario činjenicu, koja je isticana u žalbi i u kojem pravcu su ponuđeni dokazi, da je na tu poziciju umjesto apelanta već odavno imenovano drugo lice. Sud je zanemario i činjenicu da je sav novac koji je apelant prisvojio oduzet prilikom pretresa i na taj način je osigurano njegovo vraćanje, što u konkretnom slučaju znači da šteta nije ni nastala. Kada su u pitanju okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora po ovom osnovu one moraju biti konkretno određene i naznačene u njihovoj međusobnoj vezi na način da ukazuju na postojanje stvarne iteracijske opasnosti, tako da se postojanje ove opasnosti nikada ne može pretpostavljati. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tj. kada je apelant izgubio službeni položaj, ne mogu biti od značaja kontinuitet djelovanja, upornost i koordinacija, te naročita drskost u izvršenju inkriminiranih radnji za koje je apelant optužen i samo na njima se ne može zasnivati osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio vršiti krivična djela (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava [u daljnjem tekstu: Evropski sud], Šoš protiv Hrvatske, presuda od 1. decembra 2015. godine, st. 95. i 96). U tom kontekstu, apelant je ukazao i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1333/17 (par. 58). Apelant ističe da je sud zaključak o njegovoj iskazanoj upornosti i koordinaciji prilikom vršenja krivičnih djela za koje je optužen krajnje proizvoljno zasnivao na prisluškivanim razgovorima, izjavama svjedoka, materijalnim dokazima i njegovom iskazu. Sve i da se uzme da navedeni dokazi potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je i optužen, a čije dokazivanje tek predstoji na glavnom pretresu, iz rješenja suda nije moguće zaključiti na koji način ovi dokazi ukazuju na opasnost da će apelant ponoviti krivično djelo. Ustavni sud je po apelacijama apelanata optuženih za mnogo teža krivična djela (organizirani kriminal) nalazio da okolnosti poput kontinuiteta u izvršenju krivičnopravnih radnji uz iskazanu upornost i odlučnost radi stjecanja protivpravne imovinske koristi nisu okolnosti koje utječu na vjerovatnost da će apelanti ponoviti krivično djelo i utjecati na daljnji tok krivičnog postupka pozivajući se pritom na praksu Evropskog suda. Apelant naglašava da činjenica da se radi o krivičnom djelu koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela ne može biti ocijenjena kao naročita okolnost koja opravdava postojanje posebnog pritvorskog osnova iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH jer bi onda svi sudovi po automatizmu pritvor određivali svim licima optuženim za sva koruptivna krivična djela. Konačno, apelant naglašava da bilo kakva opasnost, u smislu tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, sve i da postoji, može biti jednostavno otklonjena adekvatnim mjerama zabrane – zabranom obavljanja određenih djelatnosti, koju mjeru nisu razmatrali ni Općinski ni Kantonalni sud. Budući da u konkretnom slučaju činjenice ukazuju na postojanje teških propusta u postupku, prije svega potpune arbitrarnosti u produženju pritvora i apsolutnog propusta suda da razmotri pitanje zakonitosti pritvora koji je apelantu produžen, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se apelant „ima odmah pustiti na slobodu.“
28. Apelant je u dopuni apelacije broj AP 5607/18 ponovio da je sud apsolutno zanemario činjenicu da je izgubio svojstvo službenog ili odgovornog lica. Naime, apelant je ponovio da je nakon podizanja optužnice „trajno suspendiran“ s pozicije v. d. direktora Direkcije i da je u vezi s tim sudu predočio tu odluku. Istakao je da je u međuvremenu nadležno ministarstvo donijelo i Dopunsko rješenje broj 04-01-34-1-580-1 od 26. septembra 2018. godine prema kojem se apelant suspendira s posla „do pravosnažnosti presude.“ Stoga, apelant traži da Ustavni sud prilikom donošenja odluke ocijeni i rješenje od 26. septembra 2018. godine, koje dodatno potvrđuje da je apelant izgubio službeni položaj. Također, apelant je ponovio i zahtjev za donošenje privremene mjere.
II.Odgovor na apelaciju
29. Općinski sud je istakao da je postojanje osnovane sumnje, bez obzira na to što je potvrđena rješenjem o potvrđivanju optužnice, detaljno ocijenio u ovoj fazi postupka, vršeći uvid u dokaze, interpretirajući ih i obrazlažući. Nadalje, vezano za posebni pritvorski razlog iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, Općinski sud je svestrano ocijenio okolnosti predmeta, apelantovu prošlost i karakter, te izveo zaključak da razlozi iz ovog pritvorskog osnova i dalje egzistiraju. Također, Općinski sud je naveo da je ocijenio i dužinu trajanja samog pritvora u fazi nakon potvrđivanja optužnice, te sam razvoj konkretnog krivičnog postupka i zaključio da ne može doći do ukidanja pritvora, a zbog njegove dužine, te da se ista svrha ne može postići blažim mjerama.
30. Kantonalni sud je istakao da je preispitao razloge i obrazloženja na kojim je prvostepeni sud zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje te ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH s kojim se u cjelini saglasio.
31. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u obrazloženju osporenih odluka na detaljan način obrazloženo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da su dati konkretni razlozi kojim se sud rukovodio prilikom utvrđivanja ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
V.Relevantni propisi
32. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 380. stav (1) Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, [...] koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 151. stav (1) i stav (2) tačka b) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
35. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće u principu utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
37. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost
39. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 655496 18 Kž 5 od 19. septembra 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja 19. septembar 2018. godine i datum podnošenja apelacije 1. oktobar 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
44. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
45. Ustavni sud konstatira da se apelant nalazi u pritvoru od 21. februara 2018. godine, koji mu je potom produžavan, te da je po osporenim rješenjima trajao do 10. novembra 2018. godine. Dalje, Ustavni sud navodi da je nakon donošenja osporenih rješenja Općinski sud u postupku kontrole opravdanosti pritvora donio Rješenje broj 65 0 K 655496 18 Kv 11 od 8. novembra 2018. godine kojim je apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca i po tom rješenju može trajati do 8. januara 2019. godine ili do druge odluke suda, te da je Kantonalni sud 20. novembra 2018. godine žalbe apelantovih branilaca odbio Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 Kž 6. Dakle, apelant se u toku istrage nalazio u pritvor od 21. februara do 12. jula 2018. godine, te je taj pritvor produžen i nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, to jest od 12. jula 2018. godine i on može nakon potvrđivanja optužnice, u smislu člana 151. stav 1. i stav 2. tačka b) ZKPFBiH, trajati, prije izricanja prvostepene presude, najduže jednu godinu i šest mjeseci.
46. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom apelacije istog apelanta podnesene protiv ranije donesenih rješenja Općinskog suda i Kantonalnog suda o produženju mjere pritvora odlučivao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3227/18 od 11. septembra 2018. godine, odnosno o apelaciji podnesenoj protiv ranije donesenih rješenja Općinskog suda i Kantonalnog suda o produženju mjere pritvora u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4633/18 od 6. novembra 2018. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je odbio kao neosnovane njihove apelacije u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
47. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su osporena rješenja donesena kao rezultat kršenja relevantnih odredaba ZKPFBiH, što ih čini nezakonitim. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga za produžavanje pritvora, tj. postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 380. stav 1. KZFBiH. Također, apelant ukazuje i na manjkavost obrazloženja u kontekstu postojanja posebnih pritvorskih razloga za produženje mjere pritvora koji su propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH jer redovni sudovi nisu dali jasne i argumentirane razloge za primjenu navedenog pritvorskog razloga. Naročito, apelant ističe da redovni sud nije uzeo u obzir okolnost da je nakon potvrđivanja optužnice „trajno suspendiran“ s posla, a ta suspenzija traje do pravosnažnosti presude u predmetnom postupku. Smatra da su redovni sudovi samo paušalno naveli da su razmotrili mogućnost izricanja blažih mjera od mjere pritvora. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje.
48. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
49. Dalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).
50. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juni 2008. godine s dodatnim referencijama).
51. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja o kontroli mjere pritvora apelantu koja su predočena uz apelaciju proizlazi da se apelantu (koji je imao svojstvo direktora Direkcije) potvrđenom optužnicom stavlja na teret da je radnjama činjenično i pravno opisanim u rješenju počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret potvrđenom optužnicom na osnovu dokaza koji se nalaze u predmetnom spisu, a u koji je taj sud izvršio uvid. Naime, Ustavni sud zapaža da se iz opširnog obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja vidi da zaključak o postojanju osnovane sumnje proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu i dokaza dostavljenih uz potvrđenu optužnicu. Dokazi su pobrojani na str. od 3. do 17. i detaljno analizirani na str. od 17. do 23. rješenja.
52. Naime, u osporenim rješenjima je navedeno da je sud analizom dostavljenih dokaza kako subjektivne prirode (iskaza svjedoka) tako i objektivne prirode (materijalna dokumentacija) zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao prvog i općeg uvjeta za produženje mjere pritvora apelantu. Pri tom, Ustavni sud zapaža da i apelant u svojoj apelaciji navodi da je sud osnovanu sumnju za to krivično djelo utvrdio „samo“ na zapisniku o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog i dva presjeka presretnutih razgovora, koji se odnosi na krivično djelo iz tačke 3. naredbe o provođenju istrage, te da drugih dokaza u spisu nema, a „izvršenje navedenog krivičnog djela apelant je prilikom davanja izjave kod tužioca detaljno opisao i priznao njegovo izvršenje“. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostale konkretne radnje koje mu se stavljaju na teret, kao i da ne postoji osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje mjere pritvora. U tom smislu, Općinski sud je istakao da iz analize dokaza nesumnjivo proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant na način kako se to navodi u potvrđenoj optužnici počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH u vezi sa čl. 55. i 31. KZFBiH. Također, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da sud samo kopira ranija rješenja o postojanju osnovane sumnje ne mogu dovesti do drugačije odluke suda budući da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi da je stav redovnih sudova u tom dijelu proizvoljan. Naime, iz osporenih rješenja proizlazi da je sve dokaze koji se nalaze u predmetnom spisu Općinski sud ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi i u vezi s tim dao valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen.
53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zato što je sud u dva osporena rješenja pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
54. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak da postoje uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U tom smislu, apelant smatra da je sud prilikom odlučivanja propustio da utvrdi adekvatnu individualnu procjenu apelanta. Apelant naročito smatra da mu je rješenjem nadležnog Ministarstva određena suspenzija pa da je tako isključena mogućnost da ponovi krivično djelo za koje se tereti, da ranije nije osuđivan i da se protiv njega ne vodi drugi krivični postupak, a što, prema njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da nije sklon vršenju krivičnih djela. On smatra da u osporenim rješenjima nije ponuđeno ništa što upućuje na zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje bi opravdale produženje pritvora po ovom osnovu.
55. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da opet počini krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991., stav 40, serija A, br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71. 29. oktobar 2009.). Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja“ nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998., stav 102, Izvještaji 1998- VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001. godine).
56. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je radnje koje mu se stavljaju na teret preduzimao u svojstvu službenog lica. Redovni sudovi su kod procjene postojanja ovog razloga za pritvor ocijenili brojnost krivičnopravnih radnji i njihovo preduzimanje u kontinuitetu, odnosno da je apelant osnovano sumnjiv da je u relativno kratkom periodu (od sredine 2016. do kraja 2017. godine) kao vršilac dužnosti direktora Direkcije počinio više istovrsnih krivičnopravnih radnji u kojima su se stekla obilježja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH, te je pokazao veliku upornost i koordinaciju prilikom vršenja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret (koja proizlazi iz više navedenih dokumentiranih telefonskih razgovora upotrebom posebnih istražnih radnji, saglasne izjave više svjedoka, materijalnih dokaza i iskaza samog apelanta). S obzirom na to da je utvrdio da se radi o koruptivnom krivičnom djelu počinjenom uz visok stepen koordinacije s drugim optuženim, Općinski sud je zaključio, što je potvrdio i Kantonalni sud, da sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Slijedom navedenog, proizlazi da su redovni sudovi pri ocjeni postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH sačinili adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi s apelantom, odnosno da u ovoj fazi postupka nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da još uvijek postoje uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
57. Konačno, u vezi s apelacionim navodima da apelant zbog suspenzije ne može ponoviti krivično djelo, Ustavni sud podsjeća da je njegove identične navode Ustavni sud već razmotrio u predmetima br. AP 3227/18 i AP 4633/18 i zaključio da su oni neosnovani (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 3227/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 51. i AP 4633/18 od 6. novembra 2018. godine, tačka 39), pa se umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na ove apelacione navode u cijelosti poziva na stavove iznesene u navedenim odlukama.
58. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da zbog odluke njegovog poslodavca o „trajnoj suspenziji“ s radnog mjesta ne postoji iteracijska opasnost, te da se treba primijeniti stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1333/17 od 22. maja 2017. godine, Ustavni sud ističe da se ne radi o identičnoj situaciji te da se stav iz te odluke ne može primijeniti i na apelanta. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1333/17 u tački 21. utvrđeno: „[...] apelant više nije zaposlen u označenom javnom preduzeću odnosno da je 9. januara 2017. godine odlukom Nadzornog odbora razriješen sa funkcije izvršnog direktora, pa da zbog toga ne postoje naročite okolnosti da će ponoviti ili izvršiti krivično djelo koje mu se stavlja na teret.“ Dalje u toj odluci, Ustavni sud je zaključio, tačka 58: „[...] u okolnostima konkretnog slučaja, tj. kada je apelant izgubio službeni položaj, ne mogu biti od značaja kontinuitet djelovanja, upornost i koordinacija, te naročita drskost u izvršenju inkriminiranih radnji za koje se apelant osnovano sumnjiči i samo na njima se ne može zasnivati osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio sa vršenjem krivičnih djela.“ Ustavni sud zapaža da je, za razliku od tog predmeta, u vrijeme donošenja osporenih rješenja apelant bio suspendiran s posla, bez određenog vremena trajanja te mjere. Ustavni sud ponavlja da je u vezi s tim Općinski sud zaključio da se po njegovom stavu suspenzijom ne gubi svojstvo zaposlenika, niti odgovornog lica, da je suspenzija kao privremena disciplinska mjera u okviru radnopravnog statusa privremenog karaktera, privremeno udaljenje s funkcije, da suspendirani odlukom poslodavca može ponovo biti vraćen na posao, iz čega slijedi da suspenzija ne označava trajni prestanak radnopravnog statusa zaposlenog, pa imajući u vidu utjecaj i radnje za koje se osnovano sumnjiči apelant, prigovor suspenzije ne dovodi u pitanje pravilnost odluke o mjeri pritvora.
59. Općinski sud je napomenuo da je već i ranije Rješenjem broj 65 0 K 655496 18 KV 4 od 16. marta 2018. zauzeo stanovište da se suspenzijom, s obzirom na njen privremeni radnopravni karakter, ne gubi svojstvo odgovornog ili službenog lica i da apelant može biti vraćen na posao, budući da nije dobio otkaz kao trajni prestanak radnog odnosa i da suspenzijom ne prestaju razlozi koji ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Konačno, Općinski sud je u tom smislu ukazao i na ranije usvojen stav suda koji je potvrđen Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 655496 18 Kž2 od 26. marta 2018. godine, kao i Odlukom Ustavnog suda broj AP 2101/18 od 5. jula 2018. godine.
60. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi i da su redovni sudovi, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te imajući u vidu modus izvršenja tog krivičnog djela, zaključili da se izricanjem blažih mjera apelantu ne bi mogla ostvariti ista svrha kao i određivanjem mjere pritvora. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra da su redovni sudovi samo paušalno konstatirali da se mjerama zabrane ne može ostvariti svrha pritvora, tj. otklanjanje opravdane bojazni da će apelant u slučaju da bude pušten na slobodu ponoviti neko od krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
61. Konačno, budući da je apelant u dopuni apelacije tražio da Ustavni sud prilikom donošenja odluke ocijeni i rješenje od 26. septembra 2018. godine kojim je suspendiran s posla „do pravosnažnosti presude“ kao dokaz da je izgubio službeni položaj (u vezi sa tačkom c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH), Ustavni sud zapaža da to rješenje nije bilo doneseno u vrijeme kada je redovni sud donio osporena rješenja, te stoga tu okolnost redovni sud nije ni mogao uzeti u obzir prilikom odlučivanja i eventualno donijeti drugačiju odluku. Naime, u okolnostima konkretnog slučaju Ustavni sud zapaža da je redovni sud u momentu donošenja osporenih rješenja ocijenio sve relevantne okolnosti od odlučujućeg značaja za donošenje odluke, o čemu je dao jasne i dostatne razloge, koje je Ustavni sud ocijenio u prethodnim tačkama ove odluke, te navedena okolnost o apelantovoj suspenziji „do pravosnažnosti presude“ koja se kasnije pojavila nije mogla biti od utjecaja za eventualno drugačije odlučenje redovnog suda, niti može biti od značaja za drugačiju odluku Ustavnog suda.
62. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, te kada su dati relevantni i dovoljni razlozi za zaključak zbog čega svrha pritvora ne bi mogla biti ostvarena određivanjem blažih mjera.
64. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.
65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević