Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5651/18 (ZZ "POLJOPRODUKT" Bugojno)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5651/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5651/18, rješavajući apelaciju ZZ "POLJOPRODUKT" Bugojno , na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ZZ "POLJOPRODUKT" Bugojno protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 P 041759 15 Rev od 3. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ZZ "POLJOPRODUKT" Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emina Begić advokat iz Bugojna, podnio je 9. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 041759 15 Rev od 3. jula 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Zenica) da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelant traži da mu tuženi, kao odgovorno lice za obavljanje opasne djelatnosti distribucije električne energije, nadoknadi štetu na izgorjelom objektu (koji je bio pod zakupom firme Farmex) koja je nastala od požara uzrokovanog kratkim spojem na priključku preko krovnog lima od kog iskrenja je došlo do zapaljenja suhog sijena i slame, te požara koji se proširio na cijeli objekat i uzrokovao totalnu štetu. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je vještak elektrostruke u svom nalazu od 27. novembra 2013. godine naveo da nema jasnih pokazatelja da je kvar na el. kablu SKS uzrok požara u objektu te da je elektroinstalacija potpuno disfunkcionalna u pogledu zaštite iste i objekta koji opskrbljuje i tehnički je nepropisno izvedena, pa da ne isključuje da je neka druga sila uzrok požara (vještak je na glavnoj raspravi potvrdio da su završeci zaobljeni i da nema nikakvih oštrina u odnosu na tri kablovska smotka, da su pokidani na istoj dužini, te je ostao kod tvrdnje da se ne radi o prirodnom prekidu kabla). Takođe, navedeno je da je vještak protivpožarne zaštite u svom nalazu konstatovao da kada dođe do kratkog spoja mora doći do iskakanja osigurača, a ako nije adekvatan osigurač onda može doći do kratkog spoja i požara, te je potvrdio da su dva snopa sječena oštrim predmetom u kom slučaju kratki spoj nije uzrok štete. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 173. Zakona o obligacionim odnosima propisana pretpostavljena uzročnost za štetu koja je nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi tokom postupka dokazao da je šteta koja je nastala na apelantovom objektu od posljedica požara nastala presjecanjem kablova dovoda električne struje do objekta, odnosno uticajem nepoznate mehaničke sile (od neke treće osobe ili više sile). Takođe, Vrhovni sud je ukazao da utvrđenje činjenice da osigurač nije iskočio i time prekinuo dotok struje potvrđuje da se ne radi o kratkom spoju. Vrhovni sud je istakao da iako zakon propisuje pretpostavljenu uzročnost za lica koja su vlasnici opasne stvari ili vrše opasnu djelatnost, tuženi je dokazao da distribucija električne energije – struje nije bila uzrok iskričenja i posljedično požara što znači da obavljanje opasne djelatnosti nije bilo uzrok požara. Osim toga, navedeno je da je odredbama člana 177. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se imalac opasne stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije djelovanje nije mogao predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. Shodno tome, istaknuto je da je struja pod naponom opasna stvar, te da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da postoji osnov za oslobođenje od odgovornosti jer je dokazano da je šteta nastala od nepoznate mehaničke sile u koje spadaju viša sila ili radnja treće osobe, a koje tuženi nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. Vrhovni sud je ukazao da prigovor da je u drugoj parnici u vezi istog štetnog događaja, ali sa zakupcem kao tužiteljem protiv istog tuženog, donesena drugačija odluka i da se time različito sudi, nije prigovor koji može uticati na predmetnu odluku, iz razloga što kako i sam apelant navodi da taj postupak još nije okončan. Vrhovni sud je naveo da je apelant mogao predložiti spajanje postupaka u smislu odredaba člana 83. stav 1. Zakona o parničnom postupku čime bi se takve situacije izbjegle. Najzad, istaknuto je da nije osnovan prigovor koji se odnosi na odbijanje provođenja dokaza saslušanjem vještaka građevinske struke, iz razloga što je ostalim dokazima utvrđeno da potraživanje nije osnovano zbog čega nije bilo potrebno vještačenjem utvrđivati visinu štete. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je nesporno da je požar izazvao kratki spoj na distributivnom kablu tuženog i da su paušalni i netačni navodi tuženog da je požar podmetnut i da, u tom pravcu, nisu prezentovani nikakvi dokazi. Apelant navodi da je u drugom postupku koji je vođen radi naknade štete u kojem je tužitelj zakupoprimac Farmex d.o.o. Bugojno tražio naknadu štete koju je pretrpio u istom štetnom događaju, Općinski sud u Travniku donio presudu broj 51 0 Ps 072643 13 Ps od 22. maja 2014. godine (apelant u apelaciji naveo da je ta presuda potvrđena) kojom je tuženi obavezan da nadoknadi štetu Farmex d.o.o. Bugojno, pa tako za isti činjenični i pravni osnov postoje dva različita stava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajuću u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da je u drugom postupku koji je vođen radi naknade štete po istom štetnom događaju i u kojem tuženi obavezan da nadoknadi štetu Farmex d.o.o. Bugojno, te da za isti činjenični i pravni osnov postoje dva različita stava, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima, jasno obrazložio zašto ti navodi ne mogu uticati na drugačije odlučenje tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije dostavio dokaze u prilog svojim tvrdnjama, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može ispitati te apelantove navode. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević