Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-144/17 (JP NIP „Srna“ a.d. Bijeljina)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ponavljanje postupka
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-144/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 144/17, rješavajući apelaciju JP NIP „Srna“ a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP NIP „Srna“ a.d.
Bijeljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 002103 16 Rev od 10. novembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 002103 15 Gž od 23. novembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 002103 14 P 2 od 11. maja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP NIP „Srna“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 002103 16 Rev od 10. novembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 002103 15 Gž od 23. novembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 P 002103 14 P 2 od 11. maja 2015. godine.
2. Apelantov punomoćnik je podneskom od 8. novembra 2018. godine dostavio traženu punomoć za apelantovo zastupanje pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužiteljica Branislavke i Jovane Samardžije (u daljnjem tekstu: tužiteljice ili tužiteljica Branislavka i tužiteljica Jovana) zatraženo je 31. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tužiteljica dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 8. do 16. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Tužiteljice Branislavka i Jovana su kao zakonske nasljednice pravnog prednika 28. januara 1999. godine podnijele tužbu protiv apelanta radi ispunjenja ugovora.
7. Odlučujući u ponovnom postupku, nakon ukidanja prvostepene presude, tužiteljice se nisu pojavile na ročištu zakazanom za 1. novembar 2010. godine, što je bio razlog da Osnovni sud donese Rješenje broj 89 0 P 002103 05 P od 1. novembra 2010. godine kojim se tužba smatra povučenom.
8. Odlučujući o prijedlogu tužiteljice Branislavke za ponavljanje postupka, Okružni sud je donio Rješenje broj 89 0 P 002103 12 Gvl od 14. juna 2013. godine kojim je prijedlog odbijen kao neosnovan.
9. Odlučujući o žalbi tužiteljice Branislavke protiv rješenja iz prethodne tačke ove odluke, vijeće Okružnog suda donijelo je Rješenje broj 89 0 P 002103 13 Gvlž od 2. decembra 2013. godine kojim je žalba uvažena, osporeno rješenje ukinuto i predmet vraćen istom sudu na ponovni postupak. Iz obrazloženja proizlazi da je vijeće Okružnog suda zaključilo da tužiteljica Branislavka osnovano ukazuje da nije bila uredno pozvana na pripremno ročište koje je bilo zakazano za 29. septembar 2010. godine, te da se stoga nisu stekli uslovi za pozivanje tužiteljice na ročište zakazano 1. novembra 2010. godine putem oglasne table, te donošenje rješenja o povlačenju tužbe. Okružni sud je primjenom odredaba člana 235 stav 1 tačka 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu uvažio odlučivši kao u dispozitivu rješenja.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 89 0 P 002103 14 Gvl 2 od 24. marta 2014. godine dozvoljeno je ponavljanje postupka pravosnažno okončanog Rješenjem Osnovnog suda broj 89 0 P 002103 05 P, te je navedeno rješenje ukinuto i spis vraćen tom sudu na nadležno postupanje. Nakon što je razmotrio predmetni spis, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud nepravilno postupio kada je tužiteljicu Branislavku na ročište pozvao putem oglasne table, pa je primjenom člana 263 stav 2 ZPP taj sud odlučio kao u dispozitivu rješenja. Osporene presude
11. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 89 0 P 002103 14 P 2 od 11. maja 2015. godine kojom je apelant obavezan da tužiteljicama na ime neisplaćene zakupnine za stambeni i poslovni prostor u Palama isplati iznos od 127.642,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to tužiteljici Branislavki iznos od 73.821,00 KM, a tužiteljici Jovani iznos od 53.821,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknadi materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 38.591,20 KM, odnosno po 19.295,60 KM svakoj tužiteljici, uz naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
12. Na osnovu provedenih dokaza, koje je taj sud cijenio shodno članu 8 ZPP, Osnovni sud je utvrdio da se tužbeni zahtjev zasniva na ugovoru o zakupu koji je 20. januara 1998. godine, na period do 31. decembra 1998. godine, zaključio tužiteljicin prednik s apelantom, a kojim su regulisani visina zakupnine, način plaćanja, kao i drugi relevantni odnosi, zatim da je apelant napustio predmet zakupa 15. avgusta 1998. godine, ali da nije platio zakupninu, da je u predmetu zakupa ostavio nešto sopstvene opreme i da nije sanirao oštećenja, da je ugovorom dogovoreno da će štetu nastalu upotrebom objekta otkloniti i predmet zakupa predati u stanju u kojem ga je primio, da je ugovor o zakupu raskinut 15. oktobra 1998. godine na apelantov pismeni zahtjev, što je zakupodavac prihvatio uz uslov da se objekat dovede u prijašnje stanje, te da se sporno potraživanje zakupnine odnosi na period od januara do oktobra 1998. godine. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan shodno članu 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) imajući u vidu period na koji se potraživanje odnosi (januar – oktobar 1998. godine) i vrijeme podnošenja tužbe (28. januar 1999. godine), da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, a da je visina potraživanja (iznos zakupnine i materijalna šteta) utvrđena na osnovu vještačenja.
13. U vezi s apelantovim prigovorom kojim osporava odluku kojom je dozvoljeno ponavljanje postupka, posebno u odnosu na tužiteljicu Jovanu koja nije podnijela prijedlog za ponavljanje postupka, pa je u odnosu na nju rješenje o povlačenju tužbe postalo pravosnažno, te da je shodno tome tužiteljica Jovana tek 17. novembra 2014. godine podnijela tužbu zbog čega je nastupila zastara potraživanja, Osnovni sud je prigovor ocijenio neosnovanim. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je taj sud u predmetnom postupku u skladu sa članom 84 ZPP donio rješenje 1. novembra 2010. godine kojim se tužba tužiteljica smatra povučenom jer tužiteljice nisu pristupile na zakazano pripremno ročište tako da je to rješenje postalo pravosnažno, nakon čega je tužiteljica Branislavka podnijela prijedlog za ponavljanje postupka, da je prijedlog usvojen u odnosu na obje tužiteljice jer je ukinuto rješenje o povlačenju tužbe, pa, shodno tome, taj sud nije ovlašćen da drugačije odluči, odnosno da mijenja odluku Okružnog suda, te su stoga neosnovani prigovori u vezi s tim postupkom, a posebno prigovor vezan za zastaru potraživanja u odnosu na tužiteljicu Jovanu.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi u kojoj je, između ostalog, iznesen prigovor vezan za odluku Okružnog suda kojom je dozvoljeno ponavljanje postupka, Okružni sud je donio Presudu broj 89 0 P 002103 15 Gž od 23. novembra 2015. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u svjetlu žalbenih prigovora sve prigovore ocijenio neosnovanim, prihvativši u cijelosti pravne zaključke prvostepenog suda. Prigovor vezan za nezakonite odluke kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka Okružni sud je ocijenio neosnovanim jer je rješenjem dozvoljeno ponavljanje postupka kojim je tužba kojom je povučena tužba ukinuto nakon čega je spis vraćen prvostepenom sudu na nadležno postupanje, što znači da je parnica vraćena u stanje u kojem se nalazila prije nego što su tužiteljice podnijele tužbu.
15. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 89 0 P 002103 16 Rev od 10. novembra 2016. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o isplati zakupnine tako da je dosuđeni iznos snižen na iznos od 119.232,00 KM, od čega obaveza prema tužiteljici Branislavki iznosi 69.616,00 KM, a prema tužiteljici Jovani 49.615,00 KM, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
16. U vezi s apelantovim prigovorom koji se odnosi na odluku kojom je dozvoljeno ponavljanje postupka, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 263 stav 3 ZPP propisano da protiv rješenja kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka nije dozvoljena žalba, pa stoga taj sud nije ovlašćen da preispituje zakonitost odluka nižestepenih sudova kojima je usvojen prijedlog tužiteljice Branislavke za ponavljanje postupka, te dozvoljeno ponavljanje postupka u odnosu na obje tužiteljice. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, prigovor kojim apelant osporava valjanost odluka kojima je dozvoljeno ponavljanje postupka irelevantan jer se radi o rješenju protiv kog žalba nije dozvoljena, pa se ni u revizionom postupku ta rješenja ne mogu ispitivati.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelacijom se tvrdi da su redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek, a posljedično i pravo na imovinu kada su na osnovu proizvoljne primjene procesnih normi odbili da razmatraju žalbene i revizione prigovore koji se odnose na valjanost rješenja donesenog povodom prijedloga za ponavljanje postupka koji je podnijela tužiteljica Branislavka.
18. Apelant posebno ukazuje na stav Vrhovnog suda koji se u svom obrazloženju pozvao na odredbu člana 263 stav 3 ZPP koja mu ne daje ovlašćenje da preispituje zakonitost rješenja kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka jer protiv tog rješenja nije dozvoljena žalba. U vezi s tim, apelant se pozvao na odredbe člana 233 st. (1) i (2) ZPP kojima je, između ostalog, propisano da se, ukoliko posebna žalba protiv rješenja nije dozvoljena, prvostepeno rješenje može osporavati samo u žalbi protiv konačne odluke. Shodno tome, Vrhovni sud je bio u obavezi da otkloni povredu procesnog zakona koji je počinio drugostepeni sud, u smislu člana 221 ZPP, koji suštinski nije ispitao prigovor vezan za nezakonitost odluke kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka, ali umjesto toga Vrhovni sud suprotno zakonskim propisima, kršeći odredbe procesnog zakona, i sam uskraćuje pravo apelantu na pravni lijek u odnosu na veoma važnu procesnu odluku kojom se odlučuje o toku i sudbini parničnog postupka. U tom smislu, apelant iscrpno iznosi prigovore o nezakonitosti rješenja kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka u kontekstu konkretnih razloga vezano za neurednu dostavu, činjenicu da tužiteljica Borislavka nije obavijestila sud o promjeni adrese, suprotno članu 352 ZPP, ali i u kontekstu zastare potraživanje, s obzirom na to da tužiteljica Jovana nije podnijela prijedlog za ponavljanje postupka, te činjenicu da je ista sudija odlučivala o zahtjevu za ponavljanje postupka, ali i o žalbi protiv svog rješenja, da bi potom donijela novu odluku kojom se usvaja prijedlog, što sve navedeno ukazuje na nezakonitost rješenja kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka. Kako je apelantu suštinski bilo uskraćeno pravo da u pravnim lijekovima koje je koristio (žalba i revizija) protiv osporenih presuda ukaže na propust Okružnog suda koji je donio sporno rješenje kojim je dozvolio ponavljanje postupka, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju kako bi se ta nezakonitost otklonila.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, pojasnio da shodno ZPP postoje tri vrste rješenja, i to rješenja protiv kojih je žalba dozvoljena, rješenja protiv kojih žalba nije dozvoljena i rješenja protiv kojih nije dozvoljena posebna žalba, a da rješenje kojim se dozvoljava obnova postupka spada u grupu rješenja protiv kojih izričito žalba nije dozvoljena, te da se, shodno tome, apelant neosnovano poziva na odredbu člana 233 stav 2 ZPP koja ima u vidu rješenja protiv kojih nije dozvoljena „posebna“ žalba. Stoga su prema ocjeni tog suda netačne apelantove tvrdnje da je taj sud trebao da otkloni nezakonitosti do kojih je došlo prilikom usvajanja prijedloga za ponavljanje postupka u predmetnoj parnici. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da je upravo dozvoljavajući ponovni postupak u predmetnoj pravnoj stvari drugostepeni sud otklonio grube povrede odredaba parničnog postupka koje je učinio prvostepeni sud donoseći rješenje kojim se tužba smatra povučenom, pri čemu apelant zaboravlja da tužiteljice nisu bile uredno obaviještene o tom ročištu. Osim toga, rješenje kojim se tužba smatra povučenom nikada nije dostavljeno tužiteljici Jovani, pa u odnosu na nju to rješenje nije ni postalo pravosnažno. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Osnovni sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim jer, prema ocjeni tog suda, pred navedenim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant pozvao predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Punomoćnik tužiteljica je u iscrpnom odgovoru na apelaciju naveo da kod redovnih sudova nije bilo proizvoljnosti, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 84.
Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatraće se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi.
Ako na pripremno ročište ne dođe uredno obaviješten tuženi, ročište će se održati bez njegovog prisustva.
2. Žalba protiv rješenja Član 233.
Protiv rješenja prvostepenog suda dozvoljena je žalba ako u ovom zakonu nije određeno da žalba nije dozvoljena.
Ako ovaj zakon izričito određuje da posebna žalba nije dozvoljena, rješenje prvostepenog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke Član 263.
Nakon što drugostepeni sud donese odluku o prijedlogu, sudu prvog stepena vraća sve spise sa dovoljnim brojem ovjerenih prepisa svoje odluke.
U rješenju kojim se dozvoljava ponavljanje postupka izreći će se da se ukida odluka donijeta u ranijem postupku.
Protiv rješenja drugostepenog suda kojim se usvaja prijedlog za ponavljanje postupka žalba nije dozvoljena.
Žalba protiv rješenja drugostepenog suda kojim se odbija prijedlog za ponavljanje postupka, podnosi se istom sudu koji o žalbi odlučuje u vijeću trojice sudija, a koji nisu učestvovali u donošenju odluke u ranijem postupku. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 0 P 002103 16 Rev od 10. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.
29. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno i da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom ukazuje na nezakonitost rješenja Okružnog suda kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka, te u vezi s tim nemogućnošću da protiv tog rješenja podnese žalbu. U vezi s tim, apelant se poziva na odredbu člana 233 stav 2 ZPP koju smatra primjenjivom u konkretnom slučaju, a koja ostavlja mogućnost da se rješenje „prvostepenog“ suda, ukoliko zakon izričito određuje da posebna žalba nije dozvoljena, može osporavati u žalbi protiv konačne odluke. Ustavni sud, takođe, zapaža da se redovni sudovi u osporenim presudama nisu bavili apelantovim iznesenim prigovorima u vezi sa spornim rješenjem Okružnog suda kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka jer za to nisu imali ovlašćenje, budući da odredba člana 263 stav 3 ZPP propisuje da protiv rješenja drugostepenog suda kojim se usvaja prijedlog za ponavljanje postupka žalba nije dozvoljena. Ustavni sud zapaža i da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju posebno bavio ovim apelacionim prigovorom koji je dodatno pojasnio svoj stav iz osporene presude (vidi tačku 19 odluke).
32. U vezi sa spornim stavom koji pokreće pitanje „prava na žalbu“ kojim se suštinski sugeriše na kršenje prava na pristup sudu, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. g.) zauzeo je stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dozvoljenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka, ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda, pod uslovom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, takođe, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidjeti, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. g.).
33. Dakle, shodno prigovoru kojim apelant tvrdi da mu je nezakonito bilo onemogućeno da u smislu člana 233 stav 2 ZPP (na koji se apelant poziva) u pravnim lijekovima koje je koristio protiv presuda redovnih sudova ospori rješenje Okružnog suda kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka, Ustavni sud zapaža da odredba člana 263 stav 3 ZPP, koju su redovni sudovi imali u vidu, propisuje da protiv rješenja „drugostepenog“ suda kojim se usvaja prijedlog za ponavljanje postupka žalba nije dozvoljena. Ustavni sud smatra da se radi o jasnoj odredbi koja ne ostavlja prostor za različita tumačenja. Potom, Ustavni sud zapaža da odredba člana 233 stav 2 ZPP na koju se apelant poziva glasi: „Ako ovaj zakon izričito određuje da posebna žalba nije dozvoljena, rješenje prvostepenog suda [u konkretnom slučaju radi se o rješenju drugostepenog suda] može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke“. Shodno činjenici da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o rješenju drugostepenog suda i da odredba člana 263 stav 3 ne propisuje „posebnu“ žalbu čini se da odredba člana 233 stav 2 ZPP, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja, kada apelant osporava procesno rješenje Okružnog suda kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka, protiv koga ZPP ne dozvoljava žalbu i kada je to ograničenje propisano ZPP, i to jasnim i preciznim odredbama (član 263 stav 3 ZPP), u takvim okolnostima sporno ograničenje per se nije nespojivo s garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje. Uz to, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku apelantu bilo omogućeno pravo na žalbu i reviziju protiv osporenih presuda, pri čemu apelant apelacijom i ne prigovora da mu je u ponovnom postupku bilo uskraćeno neko procesno pravo da u tom postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom.
34. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su odredbe ZPP dovoljno jasne i precizne, a da je ograničenje u kontekstu prava na žalbu protiv rješenja kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka u okolnostima konkretnog slučaja legitimno i proporcionalno cilju kojem se težilo.
35. Dakle, imajući u vidu citirane odredbe ZPP na koje se apelant pozvao, Ustavni sud u njihovoj primjeni i tumačenju od redovnih sudova, posebno Vrhovnog suda koji je svoj stav dodatno pojasnio u odgovoru na apelaciju, ne uočava ništa što bi uputilo na zaključak da je apelantu u predmetnom postupku bilo uskraćeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
36. Imajući u vidu da apelant kršenje prava na imovinu vezuje za proizvoljnu primjenu ZPP u kontekstu kršenja prava na pristup sudu, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud iz istog razloga smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u segmentu pristupa sudu, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi odbili da ispitaju apelantove prigovore protiv rješenja Okružnog suda kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka kada je odredbom člana 263 stav 3 ZPP jasno propisano da protiv rješenja drugostepenog suda kojim se dozvoljava ponavljanje postupka žalba nije dozvoljena i kada apelantovo pozivanje na odredbu člana 233 stav 2 ZPP u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjivo.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević