Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-295/17 (M. B.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Član 3. P broj 7 uz EK – naknada za pogrešnu presudu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-295/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 295/17, rješavajući apelacije Muriza Brkića i Avdije Selimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Muriza Brkića i Avdije Selimovića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 008145 16 Kž od 15. novembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 008145 16 K od 14. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muriz Brkić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Sokoca, kojeg zastupaju Sead Topčić i Melina Hukić, advokati iz Zenice, podnio je 20. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 008145 16 Kž od 15. novembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 008145 16 K od 14. juna 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 295/17.

2. Avdija Selimović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Olova, kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokat iz Zenice, podnio je 26. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje je osporio prvoapelant, dakle Presude Vrhovnog suda broj 04 0 K 008145 16 Kž od 15. novembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda broj 04 0 K 008145 16 K od 14. juna 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 333/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 295/17 i AP 333/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 295/15.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 13. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 17. do 28. decembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 008145 16 K od 14. juna 2016. godine prvoapelant i drugoapelant (u daljnjem tekstu Ustavni sud će koristiti i izraz apelanti) su proglašeni krivim zato što su u vrijeme, na način i pod okolnostima (pobliže opisano u izreci presude) usmrtili Arnelu Đogić (u daljnjem tekstu: oštećena) na okrutan način, čime su počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), slijedom čega su, primjenom navedenog člana zakona, te člana 43. stav 2. i člana 49. KZFBiH, osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od po 40 godina.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno naveo da su apelanti 10. maja 2016. godine pred sudijom za prethodno saslušanje ovog suda u cijelosti priznali izvršenje krivičnog djela za koje se terete, a da je taj sud 8. juna 2016. godine u smislu člana 245. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) razmotrio izjave apelanata o priznanju krivice. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se prilikom razmatranja izjava o priznanju krivice uvjerio da su apelanti priznanje krivice dali dobrovoljno, svjesno i da razumiju posljedice priznanja krivice, te da se uvjerio da su apelanti shvatili da se izjavom o priznanju krivice odriču prava na suđenje, da mogu biti obavezani da plate imovinsko-pravni zahtjev, kao i troškove krivičnog postupka. Pored toga, apelanti su izjavili da su imali dovoljno vremena da razmisle o priznanju krivičnog djela, da su o tome razgovarali sa svojim braniocima, da su pregledali kompletnu dokaznu građu, te da na nju nemaju nikakvu primjedbu. Zatim je Kantonalni sud ukazao na dokaze (pobliže opisane u obrazloženju presude na str. 4-13) kojima se potvrđuje priznanje apelanata.

9. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je vještačenje oba apelanta izvršio tim vještaka neuropsihijatara i psihologa. Timsko vještačenje izvršili su prof. dr. Abdulah Kučukalić, prof. dr. Alma Bravo-Mehmedbašić i mr. Senadin Fadilpašić. U nalazu i mišljenju od 17. marta 2016. godine konstatirano je da drugoapelant ne boluje od trajne duševne bolesti, niti od privremenog duševnog poremećaja, niti postoje znaci poremećaja ličnosti. Intelektualne sposobnosti su u granicama skromnog prosjeka. Kao reakcija na situaciju u kojoj se aktuelno nalazi, kod drugoapelanta su registrirani znaci blažeg porasta depresivnih i ankcionih reakcija. Nadalje su vještaci konstatirali da je drugoapelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv. Kantonalni sud je također ukazao da je iz nalaza i mišljenja tima vještaka od 17. marta 2016. godine za prvoapelanta u pogledu njegove uračunljivosti utvrđeno identično stanje kao i kod drugoapelanta.

10. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da dokazi, koje je u istrazi pribavilo Tužilaštvo, te koji su prihvaćeni na ročištu za razmatranje priznanja, u potpunosti potvrđuju priznanja apelanata. Njihovo priznanje potvrđeno je materijalnim dokazima koji su pribavljeni tokom uviđajnih radnji, te izvršenim vještačenjima. Da je oštećena ubijena na način kao što je to navedeno u činjeničnom dijelu presude, te u priznanju apelanata, Kantonalni sud je naveo da je navedeno potvrđeno sudsko-medicinskim vještačenjem, a što se uklapa u sve pronađene tragove, odnosno predmete koji su pronađeni na licu mjesta, a koji su pripadali oštećenom licu. Da je oštećena ubijena na okrutan način zaključuje se iz sudsko-medicinskog vještačenja. Zapisnik o uviđaju potvrđuje mjesto izvršenja krivičnog djela. Da su se apelanti nakon izvršenja krivičnog djela veselili u ugostiteljskom objektu „San Remo“, te činili radnje koje su opisane u izreci ove presude, potvrđeno je videozapisom, a i svjedocima koji su u istrazi saslušani na te okolnosti. Dakle, Kantonalni sud je istakao da su priznanja apelanata u cijelosti potvrđena dokazima koji su pribavljeni u istrazi, te koji su prihvaćeni na ročištu za razmatranje priznanja. Dokazna građa u potpunosti potvrđuje da su oni predmetno krivično djelo počinili u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je to opisano u izreci presude.

11. Prilikom donošenja odluke o kazni, Kantonalni sud je naveo da će se kaznom zatvora od najmanje 10 godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniti onaj ko drugoga usmrti na okrutan ili podmukao način. Za najteže oblike teških krivičnih djela, počinjenih s umišljajem, može se propisati kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 do 45 godina (član 43. b. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama KZFBiH, „Službene novine FBiH“ broj 42/10 od 21. jula 2010. godine). S obzirom na objektivni kriterij, ubistvo na okrutan način postojat će u slučaju kada se prilikom lišenja života žrtvi nanose bolovi i patnje koje, po svom intenzitetu ili vremenskom trajanju i drugim elementima, znatno nadilaze intenzitet bolova i patnji koje, po pravilu, postoje gotovo kod svakog lišenja života. Uz postojanje objektivnih elemenata okrutnosti, potrebno je da je izvršilac bio svjestan da uslijed njegovih radnji mogu nastupiti bolovi i patnje većeg intenziteta i da to hoće ili da pristaje na to. Subjektivni element okrutnosti ispoljava se u bezosjećajnosti izvršioca prema bolovima i patnjama žrtve, a ponekad i uživanju u bolovima i patnjama, zadovoljstvu što žrtva pati i slično. U smislu navedenog, Kantonalni sud je istakao da se iz neuropsihijatrijskog vještačenja apelanata vidi da njihova uračunljivost nije dovedena u pitanje, a da se iz njihovog ponašanja, priznanja, te dokaza koji potvrđuju priznanje zaključuje da su se apelanti dogovorili da zajedno usmrte oštećenu, da su imali namjeru da je ubiju na okrutan način, te da su htjeli zabranjenu posljedicu.

12. Nadalje je Kantonalni sud ukazao da su apelanti prilikom izvršenja krivičnog djela ispoljili hladnokrvnost, bezosjećajnost, brutalnost, toliku agresivnost i mržnju, što djelo čini izuzetno teškim. Apelanti su planirali izvršenje krivičnog djela, a nakon izvršenog krivičnog djela su slavili u ugostiteljskom objektu „San Remo“. Dakle, Kantonalni sud je naveo da su apelanti predmetno krivično djelo uradili na izuzetno okrutan način, a bez ijednog racionalnog razloga. Ubili su na jedan užasan način mladu i bespomoćnu djevojku i uništili su život osobi pred kojom je tek trebala biti budućnost. Oštećena je umirala pod najtežim mogućim okolnostima, a njena smrt stvorila je ogromnu tragediju za porodicu, koja je u velikoj boli i tuzi, te žaljenju zbog smrti kćerke i sestre. Osim porodice, Kantonalni sud je naveo da je šokirana kompletna zajednica u Olovu, dok su uznemireni ne samo građani Olova, već i širom Bosne i Hercegovine.

13. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je od olakšavajućih okolnosti na strani apelanata cijenio samo njihova priznanja, koja se moraju uzeti u obzir kao olakšavajuća okolnost, jer se postupak vodio u skladu sa članom 245. ZKPFBiH, te bi se eliminiranjem priznanja kao olakšavajuće okolnosti izgubio smisao provođenja postupka prema naprijed navedenoj zakonskoj odredbi. Prilikom donošenja odluke o kazni, Kantonalni sud je naveo da je cijenio težinu počinjenog krivičnog djela, način izvršenja djela, kao i nastalu posljedicu. Pored toga, cijenjen je i stepen krivične odgovornosti apelanata. Dakle, Kantonalni sud je naveo da na jednoj strani postoji priznanje apelanata, koje se treba uzeti u obzir kao olakšavajuća okolnost, a na drugoj sve naprijed pobrojane okolnosti koje daju težinu izvršenog krivičnog djela. Analizirajući okolnosti konkretnog slučaja, Kantonalni sud je naveo da je kazna dugotrajnog zatvora od po 40 godina za apelante odgovarajuća krivično-pravna sankcija za počinjeno krivično djelo, kojom se postiže kako opća tako i specijalna prevencija, a shodno članu 7. KZFBiH. Prilikom odmjeravanja kazne dugotrajnog zatvora, Kantonalni sud je istakao da nije pravio razliku u kazni zatvora prema apelantima, bez obzira što je prvoapelant najvećim dijelom djelovao prema oštećenoj, a da je drugoapelant idejni tvorac kompletnog događaja. Dakle, radnje koje su preduzimali apelanti u konkretnom predmetu su izjednačene prirode, zbog čega su oba apelanta osuđena na jednake kazne zatvora.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 008145 16 Kž od 15. novembra 2016. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanata i potvrđena prvostepena presuda.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je prijedlog (branioca prvoapelanta) za isključenje javnosti ocijenjen neosnovanim i kao takav procesnim rješenjem vijeća odbijen. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je prilikom odlučivanja o opravdanosti navedenog prijedloga prvenstveno pošao od odredbe člana 250. ZKPFBiH u kojoj je na izričit način određeno kada i zbog kojih zaštićenih vrijednosti je opravdano odstupiti od općeg načela javnosti u sudskim postupcima. Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da je isključenje javnosti izuzetak i da je odstupanje od načela javnosti opravdano samo onda kada ta javnost može štetiti nekom pretežitijem interesu čiju zaštitu u konkretnom krivičnom postupku treba osigurati. Lična sigurnost apelanata, te navodni pritisak oštećenih i javnosti, na što se u prijedlogu pozvao branilac prvoapelanta, nisu okolnosti zbog kojih bi, u smislu prethodno navedene zakonske odredbe, javnost sa sjednice vijeća trebala biti isključena. Upravo suprotno stavu branioca prvoapelanta, Vrhovni sud je istakao da dosljedna primjena načela javnosti osigurava objektivno postupanje suda u krivičnom postupku i daje legitimitet donesenim odlukama, kao i da je javnost rasprave pred sudom garantirana članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Nadalje je Vrhovni sud, u odnosu na žalbene navode koji se tiču visine izrečene kazne, ukazao da branioci apelanata smatraju da su one prestrogo odmjerene, te da sve olakšavajuće okolnosti koje stoje na strani apelanata nisu cijenjene ili nisu cijenjene u dovoljnoj mjeri, da su pojedine otežavajuće okolnosti dva puta vrednovane ili se kao takve uopće nisu mogle vrednovati, da se priznanju apelanata morao dati veći značaj jer je izreka prvostepene presude identična njihovoj odbrani i sadrži detalje koje su samo apelanti mogli znati i ispričati. Zatim, da se ispoljavanje hladnokrvnosti, bezosjećajnosti, brutalnosti, agresivnosti i mržnje kod izvršenja djela nije moglo cijeniti kao otežavajuća okolnost, a što se istovjetno zaključuje i kada je u pitanju ponašanje apelanata nakon što je djelo počinjeno. Vrhovni sud je također ukazao i na žalbeni prigovor da je prvostepeni sud prilikom izricanja kazne drugoapelantu morao cijeniti njegov raniji život i za olakšavajuću okolnost uzeti to što on do sada nije osuđivan. Iste razloge, zbog visine izrečene kazne, u žalbi iznosi i branilac prvoapelanta. Pored isticanja da su elementi bića krivičnog djela za koje je njegov branjenik proglašen krivim neopravdano ocijenjeni otežavajućim okolnostima (čime je povrijeđena zabrana dvostrukog vrednovanja), te da se kao olakšavajuća okolnost navodi samo priznanje apelanata da su djelo počinili, žalbom ovog branioca je dodatno ukazano da stepen uračunljivosti i vinosti kod apelanata nije isti i da je to trebalo doći do izražaja prilikom odmjeravanja kazne budući da je drugoapelant isplanirao krivično djelo, namamio oštećenu u vozilo i zatim rukovodio egzekucijom i u njoj učestvovao, odnosno da je imao „vlast“ nad djelom, a da prvoapelant nije imao upornost koju je sve vrijeme pokazivao prvoapelant, te da je ovako visoka kazna apelantima izrečena zbog neviđenog pritiska javnosti i porodice oštećene na sud.

17. S obzirom na navedene žalbene prigovore branilaca apelanata, Vrhovni sud je naveo da oni nisu osnovani. Iako su branioci apelanata u podnesenim žalbama dijelom opravdano ukazali da je prvostepeni sud prilikom izricanja kazni kao otežavajuće okolnosti cijenio i one koje ulaze u strukturu počinjenog krivičnog djela (brutalnost i bezosjećajnost), te da su na taj način one dvostruko vrednovane, Vrhovni sud je istakao da ovaj propust prvostepenog suda nema onaj značaj koji mu pridaju branioci (apelanata). Ostale okolnosti, koje su, prema stavu branilaca apelanata, također dvostruko vrednovane prilikom odlučivanja o kaznama imaju opći karakter (hladnokrvnost, agresivnost i mržnja) i mogu se vezati za bilo koje krivično djelo zavisno od njegovog načina počinjenja. Vrhovni sud je ujedno ukazao da treba naglasiti da je, bez obzira na prethodno navedenu grešku prvostepenog suda učinjenu pri ocjeni otežavajućih okolnosti vezanih za elemente krivičnog djela, apelantima za počinjeno krivično djelo, čije izvršenje su priznali, izrečena kazna zatvora koja je u svemu adekvatna stepenu njihove krivice i težini počinjenog djela. Istovjetno se zaključuje i u odnosu na žalbeni prigovor kojim su branioci apelanata ukazali na to da na strani njihovih branjenika prilikom izbora vrste i visine kazne, koja im se imala izreći za počinjeno djelo, u obzir nije uzeta činjenica da do sada nisu kažnjavani. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da ova okolnost ima određeni značaj za ocjenu osobe (ličnosti) apelanata, ali se ne radi o tako bitnoj okolnosti koja bi (čak i s prethodnom manjkavošću) mogla opravdati izricanje vremenski kraće kazne od one koja im je već izrečena. Vrhovni sud je također naveo da odluku o kazni u pitanje nisu doveli ni žalbeni navodi branioca drugoapelanta prema kojima je prvostepeni sud ponašanje apelanata nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela neopravdano ocijenio kao otežavajuću okolnost. Naime, apelanti su počinjenje krivičnog djela, za koje su prvostepenom presudom proglašeni krivim, priznali u ranoj fazi predmetnog krivičnog postupka. Prvostepeni sud je ovu okolnost prilikom izricanja kazni apelantima pravilno vrednovao, pa stoga nisu prihvatljivi suprotni žalbeni prigovori njihovih branilaca. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je za krivično djelo ubistva (iz člana 166. stav 2. tačka a) u vezi sa članom 31. KZFBiH) zakonom zaprijećena kazna zatvora od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Dakle, maksimalna kazna koja se apelantima za počinjeno djelo može izreći je kazna dugotrajnog zatvora od četrdeset i pet godina, pa su stoga branioci apelanata u podnesenim žalbama očigledno precijenili značaj priznanja koje su dali njihovi branjenici. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju apelantima izrečene kazne dugotrajnog zatvora od po 40 godina, što u svemu zadovoljava zakonom propisanu svrhu kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH. Ovako izrečenom kaznom u dovoljnoj mjeri je izražena društvena osuda učinjenog djela, te ona treba ostvariti i preventivni utjecaj na apelante u smislu njihovog preodgoja i odvratiti ih od budućeg kriminalnog ponašanja. Izrečena kazna, također, ima i zadatak da druge potencijalne počinioce demotivira i odvrati od činjenja krivičnih djela, te konačno da utječe na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinilaca.

18. Zatim je Vrhovni sud ukazao da su neprihvatljivi i žalbeni navodi branioca prvoapelanta da stepen uračunljivosti i vinosti kod optuženih nije isti i da je prvostepeni sud to trebao cijeniti prilikom odmjeravanja kazne. Ovim prigovorom je suštinski ukazano na potrebu preciznijeg individualiziranja kazne, odnosno na to da je prvoapelant za počinjeno krivično djelo trebao biti blaže kažnjen od drugoapelanta. Prvoapelantu je, prema stavu njegovog branioca, trebala biti izrečena blaža kazna jer je počinjenje krivičnog djela isplanirao drugoapelant. Branilac prvoapelanta je u žalbi, također, istakao da je kriminalna djelatnost drugoapelanta u počinjenju krivičnog djela bila dominantna, da je taj apelant namamio oštećenu u vozilo i zatim rukovodio njenom egzekucijom i u njoj učestvovao, da je on cijelo vrijeme imao „vlast“ nad djelom i pokazivao upornost usmjerenu u pravcu njegovog dovršenja, te da na strani prvoapelanta takvih karakteristika nije bilo. S obzirom na navedene argumente žalbe, Vrhovni sud je istakao da se radi o žalbenim prigovorima koji svoje utemeljenje nemaju u realnom stanju spisa predmeta. Kada je u pitanju uračunljivost apelanata, iz dokaza preuzetih nakon priznanja krivice, prvenstveno se misli na nalaz i mišljenje tima vještaka koji su proveli psihijatrijsko vještačenje, proizlazi da su oba apelanta u vrijeme izvršenja djela mogli shvatiti njegov značaj i upravljati svojim postupcima, odnosno da su predmetno krivično djelo počinili u uračunljivom stanju. Dakle, Vrhovni sud je naveo da u pogledu uračunljivosti kod apelanata nisu nađene nikakve razlike. Ovo bez obzira na činjenicu što su rezultati provedenog psihološkog testiranja prvoapelanta kod njega ukazali na „mogući odraz izvjesne misaone konfuzije i slabog uvida u vlastito ponašanje i karakteristike ličnosti s obzirom na nizak primarni nivo općih sposobnosti“. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da je očigledno da nađeni psihički profil prvoapelanta kod vještaka nije ostavio bilo kakvu dilemu u pogledu ocjene je li kod njega, tempore criminis, bila sačuvana mogućnost shvaćanja djela koje čini i mogućnost upravljanja vlastitim postupcima. Stoga je Vrhovni sud istakao da je u svemu neprihvatljiv i žalbeni prigovor branioca prvoapelanta da je njegovom branjeniku prvostepeni sud trebao izreći blažu kaznu od one koja je izrečena drugoapelantu jer njihova vinost nije identična. Krivično djelo za koje su apelanti proglašeni krivim može se počiniti samo s umišljajem – direktnim ili eventualnim. U konkretnom slučaju oba apelanta su bila svjesna da žrtvi nanose bolove i patnje većeg intenziteta i upravo to su preduzetim radnjama htjeli postići. Pri tome su pokazali potpunu bezosjećajnost prema bolovima i patnji koju su oštećenoj nanosili. Apelanti su, dakle, krivičnopravne radnje za koje su proglašeni krivim počinili s direktnim umišljajem. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je u datim okolnostima prvostepeni sud opravdano našao da se između apelanata u pogledu kazne (koja im se ima izreći za počinjeno krivično djelo) ne može praviti razlika i da im treba izreći identične zatvorske kazne. Pri tome je prvostepeni sud uzeo u obzir činjenicu da je drugoapelant nosilac ideje o djelu, a da je prvoapelant tu ideju u pretežnom dijelu realizirao. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da zaista nisu prihvatljivi navodi iz žalbe branioca prvoapelanta kojima je ukazivano na bitno drugačiju ulogu ovog apelanta u odnosu na ulogu drugoapelanta.

IV.Apelacija a)Navodi prvoapelanta (AP 295/17)

19. Prvoapelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, prije svega na općenit način ukazuje na povredu prava na odbranu, pretpostavku nevinosti i zabrane „zaključivanja po analogiji“. Naime, prvoapelant, prije svega, ističe da je tokom trajanja prvostepenog i drugostepenog postupka javnost vršila pritisak na sud kako u sredstvima javnog informiranja tako i u sudnici tokom suđenja, što je znatno utjecalo na prvostepeni i drugostepeni sud prilikom donošenja odluke o kazni. U prilog ovoj tvrdnji apelant je priložio fotokopiju novinskog članka iz dnevnih novina „Dnevni avaz“ od 15. juna 2016. godine u kojem je javnost obaviještena o izrečenim kaznama apelantima i (negativnom) ponašanju prisutnih u sudnici prema apelantima nakon izricanja kazni. Prvoapelant, također, ukazuje da je Vrhovni sud u drugostepenoj osporenoj odluci neosnovano odbio žalbeni prijedlog odbrane za isključenje javnosti, što je, prema apelantovom shvaćanju, utjecalo da navedena presuda bude donesena pod pritiskom javnosti. Zatim, prvoapelant navodi da Vrhovni sud minimizira žalbene navode o zabrani dvostrukog vrednovanja pojedinih otežavajućih okolnosti (brutalnost i bezosjećajnost), na kojima je zasnovana osporena prvostepena presuda. U vezi s tim je, prema prvoapelantovom mišljenju, neodrživ, s aspekta poštovanja njegovog prava na fer i pošteno suđenje, zaključak drugostepenog suda da propusti prvostepenog suda u tom aspektu nemaju značaj „koji mu se od strane branilaca pridaje“. Također navodi da su mu prilikom odmjeravanja kazne zatvora uzete u obzir uglavnom sve otežavajuće okolnosti, dok je od olakšavajućih okolnosti cijenjeno samo njegovo priznanje, a da uopće nije cijenjeno njegovo držanje tokom istrage, zatim njegov neporočan život, ranija neosuđivanost, stepen krivične odgovornosti u odnosu na drugoapelanta, kao i da je krivično djelo učinio u stanju alkoholiziranosti. Slijedom navedenog, prvoapelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke i da sam riješi pitanje postojanja povreda na fer i pošteno suđenje. b)Navodi drugoapelanta (AP 333/17)

20. Drugoapelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije zato što Kantonalni sud prilikom odmjeravanja kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve olakšavajuće okolnosti koje su se našle na njegovoj strani, a pojedine okolnosti koje su cijenjene su dva puta vrednovane, dok neke od njih nisu mogle da budu cijenjene kao otežavajuće okolnosti. Nadalje, drugoapelant ističe da se navodi redovnih sudova o ispoljavanju hladnokrvnosti, bezosjećajnosti, brutalnosti, agresivnosti i mržnje kod izvršenja djela nisu mogli cijeniti kao otežavajuće okolnosti, što se istovjetno zaključuje i kada je u pitanju ponašanje apelanata nakon što je djelo počinjeno. Pored toga, ukazuje da je sud prilikom izricanja kazne morao cijeniti njegov raniji život i kao olakšavajuću okolnost uzeti u obzir to što on do sada nije osuđivan. Stoga, propuštanje suda da cijeni okolnosti koje se odnose na drugoapelantov raniji život, odnosno činjenicu da on nije do sada kažnjavan, u jednu ruku stvara pravnu nesigurnost, naročito imajući u vidu da se prema sudskoj praksi u Bosni i Hercegovini ove okolnosti po pravilu uvijek uzimaju kao olakšavajuće okolnosti. Slijedom navedenog, drugoapelant ističe da su u konkretnom slučaju redovni sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe zakona, odnosno da je primjena zakona bila proizvoljna jer je drugoapelant strože – drakonski kažnjen. Imajući u vidu navedeno, drugoapelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, te utvrdi povredu prava na pravično suđenje i ukine osporene odluke.

c)Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da su u osporenoj odluci tog suda navedeni razlozi zbog čega se prigovori branilaca apelanata nisu osnovani. Posebno je ukazano da se prigovori prvoapelanta ponavljaju u njegovoj apelaciji, te je Vrhovni sud ukazao na stavove koje je ranije već iznio u svojoj presudi kako u pogledu potrebe isključenja javnosti tako i opravdanosti visine kazne zatvora koja im je prethodno izrečena osporenom prvostepenom presudom Kantonalnog suda.

22. Kantonalni sud je naveo da prilikom donošenja osporene prvostepene presude tog suda nije počinjena nijedna bitna povreda postupka, te je odmjeravanje krivično-pravne sankcije izvršeno pravilnom primjenom člana 49. KZFBiH (opća pravila odmjeravanja kazni). Prilikom izricanja kazne zatvora u konkretnom slučaju, sud je uzeo u obzir sve okolnosti na strani apelanata, kao i način, težinu i posljedicu počinjenog krivičnog djela. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se prilikom izricanja krivično-pravne sankcije rukovodio isključivo navedenim okolnostima, te da javnost nije imala nikakav utjecaj na visinu izrečenih kazni, kao i da je pravilnost odluke o kazni potvrdio i Vrhovni sud drugostepenom osporenom odlukom. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetne apelacije odbiju kao neosnovane.

23. Federalno tužilaštvo je navelo da, nasuprot navodima apelanata, u postupku pred Vrhovnim sudom nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje kako u pogledu prijedloga prvoapelanta za isključenje javnosti u konkretnom slučaju tako i odnosu na odluku o kazni koja je izrečena apelantima i pored utvrđenja propusta prvostepenog suda koji je kao otežavajuće okolnosti na strani apelanata cijenio i one koje ulaze u strukturu bića krivičnog djela, ali da je u okolnostima konkretnog predmeta izrečena kazna zatvora adekvatna stepenu krivice apelanata i težini počinjenog krivičnog djela i kao takva u svemu zadovoljava zakonom propisanu svrhu kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH. Stoga je Federalno tužilaštvo istaklo da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih odluka, te da takva obrazloženja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Slijedom navedenog, predloženo je da se predmetne apelacije odbace kao prima facie neosnovane, odnosno da se odbiju zbog nepostojanja povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

24. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su osporene odluke donesene zakonito uz puno poštovanje odredbi Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Svrha krivičnopravnih sankcija Svrha krivičnopravnih sankcija jeste:

a) preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne učine krivična djela;

b) sprečavanje učinitelja da učini krivična djela i podsticanje njegovog preodgoja.

Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 42.

Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;

c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Član 43b. stav 1.

Kazna dugotrajnog zatvora (1) Za najteže oblike teških krivičnih djela počinjenih s umišljajem može se propisati kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 do 45 godina.

Član 49. stav 1.

Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

Član 166. stav 2. tačka a) Ubistvo (2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:

a) ko drugog usmrti na okrutan ili podmukao način;

26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 245.

Razmatranje izjave o priznanju krivice (1) Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje sud provjerava:

a) da li je do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem,

b) da li je optuženi upozoren i da li je razumio da se izjavom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje,

c) da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog,

d) da li je optuženi upoznat i da li je razumio moguće posljedice vezane uz imovinsko-pravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom,

e) da li je optuženi upoznat sa odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka i sa pravom da bude oslobođen naknade u slučaju iz člana 202. stav (4) ovog Zakona.

Član 250.

Isključenje javnosti Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka i branioca, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cijeli glavni pretres ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne bezbjednosti ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, ličnog i intimnog života optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 008145 16 Kž od 15. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, u predmetu broj AP 295/17 navedenu konačnu odluku prvoapelantov pravni zastupnik je primio 24. novembra 2016. godine, dok je apelacija podnesena 20. januara 2017. godine. Nadalje, u predmetu broj AP 333/17 drugoapelant je navedenu konačnu odluku primio 28. novembra 2016. godine, dok je apelacija podnesena 26. januara 2017. godine. Dakle, nesporno je da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojih apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije, dok prvoapelant ukazuje i na povredu prava iz čl. 2-4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim, te osuđeni na kaznu zatvora. Međutim, u postupku pred Ustavnim sudom apelanti su isključivo osporili odluku o kazni koja im je izrečena, a ne odluku o krivici. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1. Evropske konvencije garantira određena prava u odnosu na „odlučivanje o ... bilo kojoj krivičnoj optužbi ...”, te da je jasno da u krivičnim predmetima navedeni član pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne (vidi, na primjer presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Eckle protiv Njemačke od 15. jula 1982. godine, serija A, broj 51, str. 34-35, st. 76-77 i T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999. godine, broj predstavke 24724/94, stav 108. i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). Dakle, nesporno je da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Budući da su u pogledu izrečenih kazni zatvora apelanti osporili način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV).

36. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, broj predstavke 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

37. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u dijelu odluke o kazni u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.

38. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da su apelanti u predmetnom krivičnom postupku priznali krivicu za učinjeno krivično djelo (ubistva) koje im je stavljeno na teret, te da je na tu okolnost prvostepeni sud izveo dokaze s ciljem utvrđenja da se radi o istinitom, potpunom i dobrovoljnom priznanju u smislu člana 245. ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da oba apelanta primarno smatraju da redovni sudovi u ovoj krivično-pravnoj stvari nisu, prilikom odlučivanja o visini kazne, u dovoljnoj mjeri cijenili njihovo priznanje u korelaciji s ostalim olakšavajućim okolnostima na njihovoj strani, kao i da su pogrešno cijenili određene okolnosti kao otežavajuće. Ujedno, radi se o navodima koji su apelanti prethodno isticali tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka.

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelanti predmetno krivično djelo izvršili u stanju uračunljivosti, a što je utvrđeno medicinskim vještačenjem koje je izvršio tim vještaka, kao i da u pogledu njihove uračunljivosti nisu nađene nikakve razlike. Nadalje su redovni sudovi utvrdili da su apelanti predmetno krivično djelo učinili s direktnim umišljajem, te da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o njihovim bitno drugačijim ulogama koje su imali u (sa)izvršenju predmetnog krivičnog djela za koje su osuđeni. Pri tome, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Vrhovni sud ukazao na djelimičnu opravdanost žalbenih prigovora koji su se odnosili na propuste koje je učinio prvostepeni sud dvostrukim vrednovanjem pojedinih otežavajućih okolnosti (brutalnost i bezosjećajnost u izvršenju krivičnog djela) na strani apelanata prilikom izricanja kazni, a koje okolnosti ulaze u strukturu krivičnog djela za koje su osuđeni. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, navedeni propust prvostepenog suda nije utjecao na to da je izrečena kazna apelantima adekvatna stepenu njihove krivice i težini počinjenog krivičnog djela. Pri tome, iz obrazloženja konačno osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim žalbene prigovore da ostale okolnosti – hladnokrvnost, agresivnost i mržnja, koje su apelanti manifestirali prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, ne ulaze, kako to smatraju apelanti, u strukturu počinjenog krivičnog djela budući da, prema ocjeni Vrhovnog suda, navedene okolnosti imaju opći karakter i mogu se smatrati otežavajućim u kontekstu bilo kojeg krivičnog djela, uključujući i krivično djelo ubistva. Ovakav stav Vrhovnog suda se, prema ocjeni Ustavnog suda, ne čini proizvoljnim.

40. Nadalje, suprotno navodima prvoapelanata, prema ocjeni Ustavnog suda, činjenica da je apelantima izrečena identična visina kazna (dugotrajnog) zatvora ne znači per se da su redovni sudovi na taj način doveli u pitanje individualizaciju kazne u konkretnom slučaju, niti da je došlo do zaključivanja po analogiji. Naime, iz obrazloženja konačno osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud u vezi sa žalbenim prigovorima (koji su se ticali visine kazne koju je prvostepeni sud izrekao apelantima) zauzeo stav da su okolnosti koje su utvrđene u vezi sa samim krivičnim djelom, a posebno načinom njegovog izvršenja i držanjem apelanata nakon samog izvršenja krivičnog djela, kao i stepenom krivične odgovornosti apelanata i posljedicama prouzrokovanim izvršenjem krivičnog djela, bile preovlađujuće i determinirajuće u okolnostima konkretnog predmeta kod donošenja odluke o kazni. Saglasno takvom stavu, zaključeno je da prvenstveno samo priznanje apelanata, zajedno sa svim ostalim olakšavajućim okolnostima na njihovoj strani, ne predstavljaju okolnosti koje bi mogle u konkretnom slučaju opravdati izricanje vremenski kraće kazne od one koju je izrekao prvostepeni sud u kontekstu ostvarivanja svrhe kažnjavanja u smislu čl. 7. i 42. KZBiH. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je apelantima izrečena kazna u granicama zakonskog minimuma i maksimuma (u smislu člana 166. stav 2. tačka a. KZFBiH), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primjenom relevantnih materijalno-procesnih normi vrednovali priznanje apelanata kao olakšavajuću okolnost i ostale otežavajuće okolnosti u konkretnom slučaju na strani apelanata prilikom donošenja odluke o kazni apelantima u konkretnom slučaju.

41. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant u okviru svojih apelacionih navoda istakao da mu je predmetnom postupku, odnosno osporenim odlukama prekršeno pravo na presumpciju nevinosti. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je presumpcija nevinosti upisana u stavu 2. člana 6. Evropske konvencije i jedan je od elemenata pravičnog krivičnog suđenja koje se traži u stavu 1. (vidi predmete Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, stav 56. i Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, stav 35). U svom relevantnom aspektu cilj člana 6. stav 2. je spriječiti podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a date su u bliskoj vezi s postupkom (vidi predmete Khuzhin i drugi protiv Rusije, broj predstavke 13470/02, presuda od 23. oktobra 2008. godine, stav 93. i Matijašević protiv Srbije, broj predstavke 23037/04, stav 45, ESLJP 2006-X). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje od strane samoga suda mišljenja da je lice „optuženo za krivično djelo“ krivo prije nego što mu je to dokazano prema zakonu (vidi predmet Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62), ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičeni kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od strane nadležne sudske vlasti (vidi gore citirani predmet Allenet de Ribemont, § 41. i predmete Daktaras protiv Litve, broj predstavke 42095/98, st. 41-43, ESLJP 2000-X i Butkevičius protiv Litve, broj predstavke 48297/99, stav 49, ECHR 2002-II). Dakle, iz samo jezičkog značenja člana 6. stav 2. Evropske konvencije, kao i iz naprijed citiranih stavova prakse Evropskog suda je evidentno da se navedeno pravo odnosi isključivo na odluku suda kojom se utvrđuje vinost optuženog u krivičnom postupku, a ne na odluku o kazni (vrsta i visina). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim pozivanje prvoapelanta na garancije obuhvaćene članom 6. Evropske konvencije koje se odnose na presumpciju nevinosti, posebno u okolnostima kada su oba apelanta priznala izvršenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, odnosno kada ni u jednoj fazi postupka pred redovnim sudovima, a niti u postupku pred Ustavnim sudom, priznanje njihove krivice nije dovedeno u pitanje.

42. U odnosu na navode prvoapelanta da je publicitet koji je pratio predmetni krivični postupak u bitnom utjecao na visinu izrečenih kazni, Ustavni sud smatra da se ovakvim apelacionim navodima suštinski dovodi u pitanje pristrasnost suda u konkretnom slučaju. Iako je u prilog ovim navodima prvoapelant dostavio samo jednu fotokopiju novinskog članka, Ustavni sud u pogledu tog pravnog pitanja podsjeća da u krajnjem slučaju čak i zlobna medijska kampanja (virulent press campaign) svojim utjecajem na javno mnijenje, a posljedično i na porotnike koji su pozvani da odluče o krivici optuženih, može negativno utjecati na poštenost suđenja (vidi Akay protiv Turske, odluka, 19. februara 2002, broj predstavke 34501/97; Wloch protiv Poljske, odluka od 30. marta 2000. godine, broj predstavke 27785/95 i Priebke protiv Italije, odluka, presuda od 5. aprila 2001. godine, broj predstavke 48799/99). S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je medijsko izvještavanje o aktualnim događajima izraz ostvarivanja slobode izražavanja zajamčene članom 10. Evropske konvencije. Ako suđenje prati zlobna medijska kampanja, odlučujuća neće biti subjektivna bojazan okrivljenika o nedostatku nepristrasnosti koja se zahtijeva od sudova, koliko god ona bila razumljiva, već mogu li se njegovi strahovi objektivno opravdati u konkretnim okolnostima slučaja (vidi, mutatis mutandis, Castillo Algar protiv Španije, presuda od 28. oktobra 1998. godine, stav 45, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII). Ustavni sud, također, ukazuje da domaći sudovi, u kojem djeluju profesionalne sudije, općenito posjeduju zbog svog profesionalnog obrazovanja i iskustva manju podložnost bilo kakvim vanjskim utjecajima (vidi, npr. Craxi protiv Italije, presuda od 5. decembra 2002. godine, broj predstavke 34896/97, stav 104. i Mircea protiv Rumunije, presuda od 29. marta 2007. godine, broj predstavke 41250/02, stav 75). Kako iz stanja spisa predmeta ne proizlazi, niti je prvoapelant, izuzev paušalnih navoda, ukazao na koji način su postupajuće sudije u prvostepenom postupku prilikom odlučivanja o visini kazne, odnosno sudije koje su odlučivale o žalbenim prigovorima koji su se odnosili na odluku prvostepenog suda o visini kazne, bili pod utjecajem javnosti, Ustavni sud ne nalazi postojanje kauzalnosti između javnosti suđenja u konkretnom slučaju i visine izrečenih kazni apelantima na njihovu štetu u svjetlu ugrožavanja prava na nepristrasan sud. U svakom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je prvoapelant imao zakonsku mogućnost (član 40. ZKPFBiH), ukoliko je sumnjao u pristrasnost suda u ovoj krivično-pravnoj stvari, tražiti izuzeće bilo kojeg sudije na obje sudske instance i na taj način dodatno osigurati pravičnost predmetnog krivičnog postupka u cjelini u svjetlu svojih navoda. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvoapelant propustio iskoristiti navedenu zakonsku mogućnost, već je branilac prvoapelanta podnio prijedlog za isključenje javnosti u smislu odredbe člana 250. ZKPFBiH, koji je Vrhovni sud odbio kao neosnovan. Prema ocjeni Ustavnog suda, odlučivanje o navedenom prijedlogu nije od utjecaja na ishod predmetnog krivičnog postupka u dijelu odluke o kazni budući da taj pravni lijek ne predstavlja efektivno pravno sredstvo kojim se osigurava nepristrasnost suda. Ovo iz razloga što iz samog sadržaja navedene zakonske odredbe proizlazi da isključenje javnosti korespondira s interesima državne sigurnosti, čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, ličnog i intimnog života optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka. Pri tome, ni sam prvoapelant u postupku pred Ustavnim sudom u okviru svojih apelacionih navoda nije ponudio objašnjenje ili priložio dokaz na koji način bi i eventualno usvajanje prijedloga njegovog branioca bilo u bitnom odlučujuće kod donošenja odluke o kazni u kontekstu razloga koje propisuje navedena zakonska odredba. Konačno, Ustavni sud podsjeća da javnost rasprave nije apsolutna, ali jeste jedna od osnovnih karakteristika prava na pravično suđenje, te da javna priroda postupka pomaže da se pravičnost suđenja osigura zaštitom učesnika u sporu od svojevoljnih odluka i omogućavanjem da društvo kontrolira način rada pravosuđa. Javna priroda saslušanja služi da osigura da javnost bude blagovremeno i propisno informirana, te da javnost može pratiti pravni proces, što treba doprinijeti osiguravanju povjerenja u rad pravosuđa (vidi, npr. Evropski sud, Olujić protiv Hrvatske, presuda od 5. februara 2009. godine, broj predstavke 22330/05, tač. 71-72).

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi

44. U pogledu navoda prvoapelanta o povredi prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju, kojim je propisano pravo na žalbu u krivičnim stvarima, zatim naknada zbog pogrešne osuđujuće presude, te pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari, Ustavni sud zapaža da ove navode prvoapelant nije obrazložio, ali da se oni suštinski dovode u kontekst povrede prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na povredu navedenih prava smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Ustavni sud zaključio da nema proizvoljnosti u načinu na koji su redovni sudovi u osporenim odlukama odlučili o visini kazne zatvora koja je izrečena apelantima.

46. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava iz čl. 2-4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da se radi o navodima koji se vežu za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-295/17 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio