Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-364/17 (A. M., M. M. i R. M.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-364/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 364/17, rješavajući apelaciju Anđelka Milisavića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelka Milisavića, Mire Milisavića i Ranka Milisavića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 044610 16 Gž 2 od 9. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anđelko Milisavić, Miro Milisavić i Ranko Milisavić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke podnijeli su 26. januara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0P 044610 16 Gž 2 od 9. decembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Mileta Milisavića, Ilije Milisavića, Miljke Knežević i Mlađe Đurić (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena ili tuženi), zatraženo je 17. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 31. decembra 2018. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti su 30. juna 1999. godine podnijeli tužbu protiv tuženih radi predaje u posjed parcele broj k.č. 2215/3 i 2216/2, upisane u list nepokretnosti broj 539 k.o. Rađići.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 044610 15 P 4 od 12. jula 2016. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata tako što su prvotuženi i drugotuženi obavezani da apelantima predaju u posjed nekretnine, pobliže označene kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), sve prema skici lica mjesta koju je sačinio vještak Zoran Gavrić od 23. jula 2014. godine, u roku od 30 dana od dana donošenja ove odluke. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na trećetuženu i četvrtotuženu. Dalje, prvotuženi i drugotuženi su obavezani da apelantima na ime troškova postupka isplate iznos od 12.568,90 KM u roku od 30 dana od dana donošenja ove odluke, dok su apelanti obavezani da trećetuženoj i četvrtotuženoj na ime troškova postupka isplate iznos od 1.360,00 KM.
7. Osnovni sud je, ocjenjujući izvedene dokaze pobliže navedene na strani 2. obrazloženja presude, a čiji sadržaj je prezentovao na str. od 2 do 5, zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata djelimično osnovan i to u odnosu na prvotuženog i drugotuženog. Naime, Osnovni sud je ocjenom sprovedenih dokaza, između ostalih uvidom u Ugovor o kupoprodaji od 27. septembra 1965. godine, utvrdio da je pravni prednik apelanata Mlađen Milisavić (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata) kao kupac sa pravnim prednikom tuženih Svetinom Milisavićem (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih) kao prodavcem zaključio kupoprodajni ugovor kojim je pravni prednik apelanata kupio nekretnine, pobliže označene kao u obrazloženju presude, površine 31.200 m2, za kupoprodajnu cijenu od 300.000,00 dinara, koji je ovjeren kod Opštinskog suda u Kotor Varoši. Prednik apelanata je izvršio polaganje predmetnog ugovora kod Opštinskog suda u Kotor Varoši na temelju čega je Zemljišnoknjižno odjeljenje tog suda 19. novembra 1965. godine donijelo rješenje kojim je predniku apelanata dozvoljeno polaganje isprava (kupoprodajnog ugovora) radi sticanja prava svojine na nekretninama koje su bile predmet navedenog ugovora, upisanim u p.l. broj 137. k.o. Rađići. Dalje, taj sud je utvrdio da je prednik apelanata umro 25. decembra 1987. godine, nakon čega su u ostavinskom postupku Rješenjem o nasljeđivanju broj O 1463/90 od 7. juna 1991. godine za njegove nasljednike „na nekretninama upisanim u p.l. broj 243 k.o. Rađići“ proglašeni apelanti, svaki sa po 1/3 dijela. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Mladena Simanovića utvrđeno je da je parcela oznake k.č. broj 31/84, koja je bila predmet kupoprodaje, u katastarskom operatu prvo bila cijepana na dvije parcele 31-84/2 i 31-84/1, potom, 1969. godine, na još jednu parcelu 31-84/3, da su parcele 31-84/2 i 31-84/3 upisane na ime pravnog prednika tuženih, a parcela 31-84/1 na pravnog prednika apelanata. Iz nalaza vještaka geodetske struke Zorana Gavrića proizilazi da je stavljen van snage raniji katastarski operat i popisni katastar, da je na snazi novi premjer i da se navedene parcele odnose na parcele novog premjera, označene kao k.č. br. 2215/3 i 2216/2 k.o. Rađići, koje nekretnine su bile prvo u posjedu prednika tuženih Mihajla Milisavića, a prema iskazu prvotuženog i drugotuženog, oni drže u posjedu sporne nekretnine, označene kao k.č. br. 2215/3 i 2216/2 k.o. Radići, tako što ovo zemljište uređuju i kose travu.
8. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li apelantima pripada pravo na spornim nekretninama, odnosno da li apelanti imaju pravo na predaju u posjed tih nekretnina od tuženih. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 126 Zakona o stvarnim pravima propisano da svaki vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini one nalaze, te da je, u smislu odredbe člana 127 citiranog zakona, dužan da dokaže svojinu stvari i da se predmetna stvar nalazi u državini tuženog. Istaknuto je da je na isti način svojinska zaštita predajom stvari u posjed bila propisana i članom 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Osnovni sud je istakao da su apelanti tokom postupka dokazali da su zakonski nasljednici svog pravnog prednika (Mlađena Milisavića), koji je sa prednikom tuženih (Svetinom Milisavićem) imao zaključen ugovor o kupovini sporne nekretnine (parcela oznake 31-84). Naime, Osnovni sud je utvrdio da je Opštinski sud u Kotor Varoši donio rješenje kojim se dozvoljava polaganje ove isprave [ugovora o kupoprodaji], „da je parcela koja je bila predmet kupoprodaje imala nekoliko promjena - cijepanje na parcele 31-84/1, 31-84/2 i 31-84/3 i da pomenute parcele danas nose oznaku k.č. broj […] iz lista nepokretnosti 539 k.o. Rađići“. Nadalje je navedeno da Osnovni sud nalazi da je prednik apelanata na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora sa prednikom tuženih i polaganjem predmetne isprave u zemljišnoknjižnom uredu stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama - zemljištu s obzirom na to da u vrijeme kupoprodaje na području Opštine Kotor Varoš nije bilo zemljišnih knjiga, jer su one uništene tokom II svjetskog rata. Osnovni sud je zaključio da se apelanti „smrću prednika […] imaju smatrati vlasnicima stvari u smislu odredbe člana 36 [ZOSPO], odnosno člana 23 Zakona o stvarnim pravima“ i da su aktivno legitimisani da traže predaju u posjed predmetnih nekretnina. S obzirom na to da je taj sud tokom postupka utvrdio da su sporne nekretnine bile predmet kupoprodaje između prednika parničnih stranaka i da je prednik apelanata stekao pravo svojine, a da se one nalaze u posjedu prvotuženog i drugotuženog, taj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan u odnosu na prvotuženog i drugotuženog, pa ih je Osnovni sud pozivom na odredbu člana 126 Zakona o stvarnim pravima obavezao da apelantima predaju u posjed sporne nekretnine. Takođe, pošto apelanti tokom ovog postupka nisu dokazali, odnosno pošto iz izvedenih dokaza ne proizilazi drugačije, da su ostali tuženi u posjedu predmetnih nekretnina, a što je obaveza apelanata kao tužilaca, shodno odredbi člana 127 Zakona o stvarnim pravima, to je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na trećetuženu i četvrtotuženu. S obzirom na odluku o tužbenom zahtjevu, taj sud je obavezao prvotuženog i drugotuženog da apelantima na ime troškova postupka isplate iznos od 12. 568,90 KM. Takođe, Osnovni sud je obavezao apelante da trećetuženoj i četvrtotuženoj isplate na ime troškova postupka iznos od 1.360,00 KM.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 044610 16 Gž 2 od 9. decembra 2016. godine žalba prvotuženog i drugotuženog je uvažena i presuda Osnovnog suda od 12. jula 2016. godine preinačena u dijelu odluke o glavnoj stvari (stav 1. izreke prvostepene presude), tako što je zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženog i drugotuženog odbijen, te je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka u odnosu na njih, tako što su apelanti obavezani da ovim tuženim na ime ukupnih troškova parničnog postupka isplate iznos od 5.044,37 KM, dok je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen. Istom presudom žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim su apelanti obavezani na naknadu troškova postupka (stav 4 izreke prvostepene presude). Isto tako, odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastavljanje žalbe, takse na žalbu u iznosu od 1.237,00 KM.
10. Okružni sud je, ispitujući presudu prvostepenog suda u granicama žalbenih navoda apelanata, prvotuženog i drugotuženog, zaključio da je predmet tužbenog zahtjeva apelanata da se tuženi obavežu da im predaju u posjed sporne parcele (k.č. broj 2215/3 i k.č. broj 2216/2). U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 20 ZOSPO propisan način sticanja prava svojine, a da je odredbom člana 33 tog zakona propisano da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Navedeno je da, prema činjeničnim navodima tužbe, proizilazi da apelanti tužbeni zahtjev temelje „na tvrdnji da su pravo svojine na predmetnim nekretninama stekli nasljeđem iza svog prednika, oca Milisavić Mađena“, a da je njihov pravni prednik pravo svojine stekao na osnovu kupoprodajnog ugovora. Istaknuto je da iz kupoprodajnog ugovora koji su 27. septembra 1965. godine zaključili pravni prednik apelanata kao kupac i pravni prednik tuženih kao prodavac proizilazi da je prednik apelanata kupio ¼ nekretnina, pobliže označenih kao k.č. broj 31/83/1, površine 21.700 m2, i k.č. broj 31/84, površine 9.500 m2, za kupoprodajnu cijenu od 300.000,00 dinara, koji je ovjeren kod Opštinskog suda u Kotor Varoši pod brojem Ov:621/65 od 27. septembra 1965. godine, ali koji nije sproveden kroz zemljišnoknjižnu, niti katastarsku evidenciju. Prema nalazu vještaka Mladena Simanovića od 22. maja 2000. godine, sporne nekretnine su, prema popisnom katastru iz 1953. godine, bile upisane kao dio k.č. broj 31/84, koja je dalje cijepana na dvije parcele - k.č. broj 31/84-1, površine 500 m2, upisana na prednika apelanata, dok su parcele broj 31/84-2, površine 4.800 m2, i 31/84- 3, površine od 4.200 m2, upisane na prednika tuženih Mihajla Milisavića, a koje stanje je ostalo nepromijenjeno sve do smrti prednika tuženih 1991. godine, pa dalje. Sud je, zatim, prezentovao sadržaj vještaka geodetske struke, te istakao da iz svega navedenog, po ocjeni tog suda, proizilazi da apelanti nisu dokazali da je na osnovu pravnog posla - kupoprodajnog ugovora od 27. septembra 1965. godine njihov pravni prednik stekao pravo svojine na spornim nekretninama čiju predaju traže u posjed predmetnom tužbom, niti je predmetni ugovor sproveden kroz zemljišnoknjižnu, niti katastarsku evidenciju. U vezi s tim je navedeno da iz rješenja o nasljeđivanju prednika apelanata od 7. juna 1991. godine proizilazi da su apelanti proglašeni nasljednicima sa po 1/3 dijela na nekretninama upisanim u p.l. broj 243 k.o. Rađići „u kojem p.l. nije upisano sporno zemljište“. U tom kontekstu je istaknuto da je članom 35 ZOSPO-a propisano da se pravo svojine na stvari stiče nasljeđivanjem u trenutku otvaranja nasljeđa. Istaknuto je da u tom ostavinskom postupku iza prednika apelanata „u ostavinsku masu nisu ušle predmetne nekretnine, pa [apelanti] nisu ni mogli steći pravo svojine na ovim nekretninama nasljeđivanjem iza svog pravnog prednika“. Takođe je istaknuto da predmetne nekretnine nisu bile predmet raspravljanja ni u ostavinskom postupku iza prednika tuženih. Navedeno je da se predmetne nekretnine, prema nalazima vještaka geodetske struke, „od 1953. godine vode na pokojnom Milisavić (Jovo) Đuri, a od 1969. godine na predniku tuženih Milisavić (Đuro) Mihajlu, a prema podacima novog premjera, vode se na Milisavić (Đuro) Mihajlu sa 1/1 dijela u p.l. broj 137/00 i p.l. broj 539/0“. Iz navedenog, kako je obrazložio Okružni sud, proizilazi da apelanti nisu dokazali da su stekli pravo svojine na predmetnim nekretninama ni na jedan od načina propisanih zakonom (član 20 ZOSPO), pa im stoga ne pripada ni pravo da zahtijevaju predaju u posjed ovih nekretnina od tuženih na šta, po ocjeni tog suda, tuženi žalbom osnovano ukazuju. U vezi s tim, taj sud je, takođe, ukazao da je odredbom člana 37 ZOSPO-a propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari (stav 1). Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pošto apelanti nisu dokazali da su vlasnici spornih nekretnina, to im, u smislu prethodne zakonske odredbe, ne pripada ni pravo da od tuženih, kao posjednika, traže njihovu predaju u posjed. Okružni sud je, takođe, ukazao da tuženi žalbom osnovano ukazuju da je pogrešno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 23 Zakona o stvarnim pravima zbog toga što predmetne nekretnine nisu ušle u ostavinsku masu prednika apelanata, te ih samim tim apelanti nisu ni mogli steći nasljeđem u času ostvarivanja nasljedstva iza njihovog prednika, pa je i ovaj žalbeni navod tuženih Okružni sud ocijenio osnovanim, odnosno zaključak prvostepenog suda pogrešnim. Navedeno je da je članom 2 Zakona o nasljeđivanju propisano da se mogu nasljeđivati stvari i prava koji pripadaju pojedincima. Pošto u vrijeme smrti prednika apelanata (Mlađena Milisavića), 25. decembra 1987. godine, sporno zemljište nije bilo upisano kao njegova svojina, to ono nije ni ušlo u njegovu zaostavštinu, pa apelanti momentom otvaranja nasljeđa, u smislu odredbe člana 36 ZOSPO-a, nisu mogli steći pravo svojine na ovom zemljištu na što, po ocjeni Okružnog suda, tuženi žalbom osnovano ukazuju. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da apelanti u konkretnom slučaju izvedenim dokazima nisu dokazali da su na jedan od načina propisanih zakonom, u smislu odredbe člana 20 ZOSPO-a, stekli pravo svojine na predmetnim nekretninama, te im stoga, po ocjeni tog suda, ne pripada pravo da traže predaju u posjed ovih nekretnina, odnosno parcela označenih u izreci presude, koje su formirane na način što je vještak geodetske struke od parcela označenih kao k.č. br. 2215/1 i 22/16, koje su upisane u I.n. broj 539 k.o. Rađići na imenu prednika tuženih Mihajla Milisavića, formirao parcele k.č. br. 2215/3 i 2216/2 ukupne površine 2.227 m2. S obzirom na to Okružni sud je naveo da je uz pravilnu primjenu materijalnog prava (član 37 ZOSPO-a) zahtjev apelanata valjalo odbiti kao neosnovan. Stoga, taj sud je, imajući u vidu navedeno, žalbe prvotuženog i drugotuženog uvažio i prvostepenu presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari u odnosu na ove tužene preinačio na način kao u presudi ovog suda primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP.
11. Pošto je preinačio odluku protiv koje je izjavljen pravni lijek na način što je zahtjev apelanata odbijen u odnosu na prvotuženog i drugotuženog, Okružni sud je dalje, u skladu sa ovlašćenjima iz člana 397 stav 2 ZPP, odlučio o troškovima postupka u odnosu na ove tužene. Takođe, s obzirom na to da apelanti nisu uspjeli sa podnesenom žalbom, odbijen je njihov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.237,00 KM i takse na žalbu primjenom odredbe člana 397 stav 1 u vezi sa članom 386 stav 1 ZPP, dok je odluka prvostepenog suda ostala neizmijenjena u odnosu na stav 2 izreke presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrde da se osporena odluka temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza. Takođe, smatraju da je sporni odnos nastao u vrijeme kada je na snazi bio ZOSPO, te da se u konkretnom slučaju imala primijeniti odredba člana 37 ZOSPO-a. Apelanti tvrde da su dokazali da su predmet ostavinskog postupka bile sporne nekretnine koje su naslijedili od svog prednika. Takođe, tvrde da im je nezakonitim postupanjem drugostepenog suda povrijeđeno i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbija kao neosnovana.
14. Tuženi u odgovoru na apelaciju ističu da smatraju da je apelacija neosnovana i predlažu da se kao takva i odbije.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80, na osnovu člana 12 Ustavnog zakona preuzet kao zakon Republike Srpske) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Pravo svojine na stvar stiče se nasleđivanjem u trenutku otvaranja nasleđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drukčije određeno.
16. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03“) relevantne odredbe glase: Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 36.
Pravo svojine na stvar stiče se nasleđivanjem u trenutku otvaranja nasleđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drukčije određeno.
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
17. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) relevantne odredbe glase:
Član 23.
Sticanje svojine (1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. (2) Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.
(3) Pravo svojine na osnovu zakona stiče se ispunjavanjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije zakonom drugačije određeno, sticanjem svojine na osnovu zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je sticalac znao da postoje ili je to morao znati. (4) Odlukom suda ili drugoga organa stiče se svojina u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom. Sticanjem prava svojine, odlukom suda ili drugog organa ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, koja su određena odlukom ili zakonom, te onih koja po prirodi stvari ne mogu dalje postojati.
(5) Nasljednik stiče svojinu naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drugačije određeno. Sticanjem prava svojine nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koja je to određeno posebnim zakonom ili koja po prirodi stvari ne mogu dalje da postoje.
VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 044610 16 Gž 2 od 9. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 3. januara 2017. godine a apelacija je podnesena 26. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja prava svojine i prava posjeda na spornim nekretninama, dakle, radi se o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanata, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije u okolnostima konkretnog predmeta primjenjivi.
26. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje svode na navode da je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno izvršio ocjenu dokaza, te da je proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, odredbe ZOSPO-a i Zakona o nasljeđivanju, jer smatraju da su u ostavinskom postupku stekli sporne nekretnine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je ocjena dokaza, te primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
28. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6 stav 1 Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da sprovede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan da ispituje jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59 i 61, Serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).
29. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao prvotuženog i drugotuženog da apelantima predaju u posjed sporne nekretnine. Ustavni sud zapaža da je taj Osnovni sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su navedene nekretnine bile predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog između pravnog prednika apelanata i tuženog ovjerenog kod Opštinskog suda u Kotor Varoši 27. septembra 1965. godine, ali koji nije sproveden kroz zemljišnoknjižnu, niti katastarsku evidenciju. Dalje, taj sud je utvrdio da je prednik apelanata zaključenjem navedenog ugovora i polaganjem isprava kod zemljišnoknjižnog ureda stekao pravo svojine na spornim nekretninama, te da se njegovom smrću apelanti imaju smatrati vlasnicima tih nekretnina u smislu člana 36 ZOSPO-a, kojom odredbom je propisano da „pravo svojine na stvar stiče se nasleđivanjem u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drukčije određeno“, kao i člana 23 Zakona o stvarnim pravima, kojom odredbom je, takođe, propisano da „pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom“.
30. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, za razliku od prvostepenog suda, Okružni sud svojom odlukom kao konačnom odlukom u predmetnom postupku usvojio žalbu prvotuženog i drugotuženog, tako što je tužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed spornih nekretnina odbio. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud ocjenom izvedenih dokaza, posebno ocjenjujući nalaze vještaka geodetske struke, utvrdio da sporne nekretnine nisu bile predmet ugovora o kupoprodaji zaključenog između prednika apelanata i prednika tuženog, niti su one bile predmet ostavinskog postupka iza smrti prednika apelanata, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su one bile u posjedu prednika tuženih a potom u posjedu prvotuženog i drugotuženog. Prema tome, taj sud je ocijenio da, u smislu odredbe člana 20 ZOSPO-a, apelanti nisu dokazali da su na jedan od načina propisanih zakonom stekli pravo svojine na spornim nekretninama, jer su one prvobitno bile upisane na predniku tuženih (Mihajlu Milisaviću) a potom u posjedu tuženih (prvotuženog i drugotuženog), pa apelanti i prema odredbi člana 2 Zakona o nasljeđivanju sporne nekretnine nisu ni mogli naslijediti od svog pravnog prednika, jer one nisu ni bile predmet ostavinskog postupka.
31. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrdio Osnovni sud, na osnovu dokaza izvedenih pred tim sudom, primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu i, u konačnici, zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Ustavni sud podsjeća da navedena odredba ZPP daje ovlašćenje drugostepenom sudu da presudom preinači prvostepenu presudu „ako utvrdi da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo“. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje da apelanti nisu ispunili niti jedan od uslova propisanih odredbom člana 20 ZOSPO-a za sticanje prava svojine na predmetnom zemljištu. Ovo zbog toga što apelanti nisu dokazali da je njihov pravni prednik stekao pravo svojine na spornim nekretninama, niti da su predmetne nekretnine bile predmet ostavinskog postupka iza smrti njihovog pravnog prednika, već da su one, prema obrazloženju Okružnog suda utemeljenog na nalazima sudskih vještaka, bile u kontinuiranom posjedu (od 1953. godine) tuženih, odnosno njihovog pravnog prednika. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud smatra da u obrazloženju Okružnog suda nema ništa što bi ukazivalo da je taj sud na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te proizvoljne ocjene dokaza proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke zapravo razmotrio sva pitanja koja apelanti problematizuju u apelaciji, te dao eksplicitna obrazloženja zašto oni, u okolnostima konkretnog slučaja, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a koja Ustavni sud ne smatra arbitrarnim, niti u njima nalazi elemente proizvoljnosti koji bi, u smislu navedenih stavova Ustavnog i Evropskog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda. Zbog toga, Ustavni sud navode apelanata smatra neosnovanim.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. U vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu posebno obrazložili u čemu se sastoji navodna povreda tog prava, ali iz navoda apelacije proizilazi da se ti navodi suštinski odnose na iste navode koje su istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza ili proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada je Okružni sud za svoju odluku dao jasne i logične razloge.
44. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenih prava zasnivaju na istim razlozima na kojima su zasnovali navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom dijelu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević