Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-673/17 (H. H.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Društveno vlasništvo
  • Državno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-673/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 673/17, rješavajući apelaciju Hajre Handžar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hajre Handžar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 013232 16 Gž od 1. decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hajra Handžar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnijela je 17. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 013232 16 Gž od 1. decembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i zainteresiranog lica Hercegovačko-neretvanskog kantona, zastupanog po Kantonalnom javnom pravobranilaštvu kao zakonskom zastupniku (u daljnjem tekstu: zainteresirano lice), zatraženo je 16. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i zainteresirano lice su odgovore na apelaciju dostavili 25. oktobra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica je 1. decembra 2014. godine tužbom pokrenula parnični postupak protiv tužene Revita Plant „Buna“ d.o.o. Buna bb Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva.

6. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Presudom zbog propuštanja broj 58 0 P 157912 14 P od 3. septembra 2015. godine utvrdio je da je tužena pravna sljednica preduzeća „Farma krava“ Buna (stav I izreke). Istom presudom je utvrđeno da je apelantica po osnovu nasljeđa iza umrlog muža isključiva vlasnica nekretnina označenih preciziranim katastarskim oznakama (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), što je tužena kao pravna sljednica preduzeća „Farma krava“ Buna dužna priznati i trpjeti da se ista uknjiži u zemljišnoj knjizi kao isključivi vlasnik predmetnih nekretnina s dijelom 1/1 uz prethodno brisanje suvlasničkog dijela tužene na predmetnim nekretninama, sve u roku od 30 dana.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

7. Apelantica je 17. decembra 2015. godine podnijela prijedlog Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda (u daljnjem tekstu: ZK ured) radi uknjižbe prava vlasništva na osnovu pravomoćne presude zbog propuštanja Općinskog suda od 3. septembra 2015. godine.

8. Rješenjem ZK ureda broj Dn:058-0-DN-15-007 852 od 29. februara 2016. godine na osnovu navedene pravomoćne presude zbog propuštanja dopuštena je uknjižba prava vlasništva na 11/28 dijela predmetnih nekretnina s dotadašnjim pravom raspolaganja preduzeća „Farma krava“ Buna u apelanticinu korist. Istim rješenjem je odlučeno da će se izvršiti brisanje upisa pod rednim brojem 1 u vlasničkom (B) listu i teretnom (C) listu zemljišnoknjižnog uloška broj 1129 k. o. Ortiješ. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da je u zemljišnoknjižnom ulošku broj 1129 k. o. Ortiješ na predmetnim nekretninama upisano pravo raspolaganja u korist preduzeća „Farma krava“ Buna s dijelom 11/28.

9. Zainteresirano lice je 31. marta 2016. godine Kantonalnom sudu podnijelo žalbu protiv navedenog rješenja ZK ureda. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 07 0 Dn 013232 16 Gž od 1. decembra 2016. godine žalbu uvažio i navedeno rješenje ZK ureda preinačio tako što je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalba podnesena iz svih razloga propisanih članom 208. stav l. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa čl. 31. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama i da je predloženo da se pobijano rješenje ukine i naloži brisanje nedozvoljenog upisa u zemljišnim knjigama. U žalbi je istaknuto da za uknjižbu vlasništva na predmetnim nekretninama nisu ispunjene pretpostavke iz člana 3. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama budući da načelo knjižnog prednika dopušta upis u zemljišne knjige samo protiv lica koje je u trenutku podnošenja prijedloga za upis već upisano kao nosilac knjižnog prava. Istaknuto je da tužena nije nosilac knjižnog prava u trenutku upisa, niti se njeno pravno sljedništvo može utvrditi iz dokaza koji se nalaze u zemljišnim knjigama, što spomenutu presudu zbog propuštanja čini manjkavom za upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Naime, između nosioca knjižnog prava u trenutku upisa preduzeća „Farma krava“ Buna i tužene nema pravnog odnosa/posla koji dokazuju vlasništvo ili sljedništvo nad predmetnim nekretninama (koje nisu bile predmet privatizacije i ostale su u državnom vlasništvu). Kantonalni sud je u dokaznom postupku utvrdio da je pravomoćnom presudom zbog propuštanja Općinskog suda od 3. septembra 2015. godine utvrđeno da je tužena pravna sljednica preduzeća „ Farma krava“ Buna, te da je apelantica po osnovu nasljeđa iza umrlog supruga isključiva vlasnica predmetnih nekretnina, a koje pravo joj je tužena kao pravna sljednica preduzeća „Farma krava“ Buna dužna priznati i trpjeti da se ista upiše kao isključivi vlasnik s dijelom 1/1 predmetnih nekretnina, uz prethodno brisanje tužene sa dotadašnjim suvlasničkim dijelom na istim. Dalje je utvrđeno da iz predmetnog zemljišno-knjižnog uloška broj 1129 od 29. januara 2016. godine slijedi da je u A listu (popis nekretnina) na predmetnim nekretninama s dijelom 11/28 upisana država, odnosno društveno vlasništvo. Nadalje je utvrđeno da je u B listu (vlasnički list) na predmetnim nekretninama s dijelom 17/28 upisana apelantica, i to na osnovu pravomoćne Presude Općinskog suda broj 58 0 P 122650 13 P od 20. oktobra 2014. godine, kao i da je izvršena zabilježba da je na osnovu navedene presude odbijen apelanticin zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na dijelu 11/28 predmetnih nekretnina upisanih u A listu kao državno odnosno društveno vlasništvo. Upis navedene zabilježbe izvršen je 10. novembra 2014. godine. Također je utvrđeno da je u C listu (teretni list) na osnovu pravomoćne Presude Višeg suda u Mostaru broj Ps 2515/91 od 22. januara 1992. godine uknjiženo pravo raspolaganja na 11/28 dijela predmetnih nekretnina u korist preduzeća „Farma krava“ Buna. Pored toga, utvrđeno je da je 25. aprila 2013. godine upisana i zabilježba da se pred Općinskim sudom pod brojem 58 0 P 122650 13 P vodi parnični postupak zbog spora na predmetnim nekretninama upisanim u A listu.

11. Kantonalni sud je dalje naveo da je iz akta – izvještaj o predmetu DN 7852/15 utvrđeno da je Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar 12. marta 2015. godine obavijestilo ZK ured da se nalaže tom uredu da, ukoliko primi zahtjev za promjenu upisa vlasništva u zemljišnim knjigama koji se odnosi na poljoprivredno zemljište – prirodno bogatstvo, kao i promjene stvarnih prava na tim nekretninama u državnom vlasništvu, obavijesti nadležnog federalnog javnog pravobranioca radi eventualnog izjašnjenja – saglasnosti za upis promjene u zemljišnoj knjizi. Kantonalno javno pravobranilaštvo, nakon što je obaviješteno od strane ZK ureda o apelanticinom zahtjevu za uknjižbu se 29. februara 2016. godine očitovalo tako što je ukazalo ZK uredu da je dužan paziti na primjenu materijalnog prava, tj. pravilno primijeniti materijalno pravo iz Zakona o zemljišnim knjigama, Zakona o privatizaciji preduzeća i Zakona o poljoprivrednom zemljištu HNK-a jer nekretnine koje su predmet upisa apelantice nisu bile predmet privatizacije i za njih kupac nije mogao steći pravo vlasništva na osnovu sljedništva, pa nije ni mogao biti tužen, tj. nije imao pravni osnov za upis vlasništva na predmetnim nekretninama. Zbog navedenog je predloženo da se odbije apelanticin zahtjev i o tome obavijesti državni pravobranilac kao zakonski zastupnik vlasnika nekretnine. Dalje je utvrđeno da je na dan očitovanja Kantonalnog javnog pravobranilaštva, to jest 29. februara 2016. godine, ZK ured donio pobijano rješenje. Nadalje je utvrđeno da su u potvrdi Agencije za privatizaciju od 4. januara 2008. godine navedene nekretnine koje su ušle u program privatizacije preduzeća APRO „Farma krava“ Buna” d.d. Mostar, a čija je pravna sljednica tužena, ali da tu nisu navedene predmetne nekretnine. Također je utvrđeno da iz potvrde Agencije za privatizaciju od 14. novembra 2014. godine proizlazi da predmetne nekretnine nisu naznačene u programu privatizacije.

12. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je smatrao osnovanim žalbene navode i utvrdio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbe čl. 42. i 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama. Naime, iz navedenog slijedi da tužena nije pravna sljednica preduzeća „Farma krava“ Buna u dijelu koji se odnosi na predmetne nekretnine, pa nisu postojale pretpostavke za upis iz člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama. Zemljišnoknjižni referent, kako je zaključio Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o zahtjevu za upis apelantice u smislu čl. 42. i 43. navedenog zakona bio je dužan provjeriti taj zahtjev i utvrditi postoje li uvjeti za upis prava vlasništva, da li su dokumenti podneseni u pismenoj formi identični sa stanjem u zemljišnim knjigama, te da li, shodno članu 41. stav 1. citiranog zakona, postoji saglasnost onog ko je u vrijeme podnošenja zahtjeva za uknjižbu apelantice bio upisan u zemljišnim knjigama kao nosilac prava vlasništva – a upisana je država, odnosno društveno vlasništvo. Iz navedenog razloga, kako je zaključeno, tužena nije mogla steći pravo raspolaganja na predmetnim nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama kao društveno, odnosno državno vlasništvo.

13. Kantonalni sud je zaključio da je suprotno zakonskim odredbama uknjižba dozvoljena pobijanim rješenjem iako nisu bile ispunjene pretpostavke za to u smislu člana 23. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (pravni osnov za upis navedenog prava, kao i brisanje prava vlasništva ranijeg vlasnika spornih nekretnina, države). Kako prvostepeni sud prilikom donošenja osporavanog rješenja nije pravilno primijenio odredbe Zakona o zemljišnim knjigama, a što je bilo od utjecaja na zakonitost rješenja, Kantonalni sud je žalbu uvažio i pobijano rješenje preinačio primjenom odredbi člana 235. tačka 3. ZPP. Također je zaključeno da na navedenu odluku suda nije bilo od utjecaja ono što je D. A. kao kupac predmetnih nekretnina od apelantice naveo u odgovoru na žalbu jer se taj sud i nije upuštao u pobijanje presude zbog propuštanja Općinskog suda od 3. septembra 2015. godine, već je odluku zasnovao na navedenim razlozima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakla je da je Kantonalni sud pogrešno odlučio kada je odbio njen zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama jer je to apelanticino pravo bilo utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda od 3. septembra 2015. godine koju je sud trebao provesti. Također smatra da nije bilo pravnog osnova za učešće zainteresiranog lica u predmetnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja, te da ostaje pri datom obrazloženju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Zainteresirano lice je u odgovoru na apelaciju istaklo da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu, koje nije bilo predmet privatizacije bivšeg društvenog preduzeća „Farme krava“ Buna, te da pravna sljednica predmetnih nekretnina nije mogla biti tužena (kao kupac), a koja je navedena u presudi zbog propuštanja Općinskog suda od 3. septembra 2015. godine. Naime, tužena je pravnim poslom odnosno kupoprodajom kao načinom stjecanja vlasništva, tj. ugovorom o kupoprodaji predmeta tendera, zaključenim s Agencijom za privatizaciju HNK, kao kupac stekla nekretnine koje su predmet navedenog ugovora. Međutim, predmetne nekretnine (koje su predmet upisa u konkretnom slučaju) nisu bile predmet privatizacije, te na njima tužena kao kupac iz pravnog odnosa s Agencijom za privatizaciju HNK nije mogla steći vlasništvo ni na osnovu sljedništva. Istaknuto je da tužena kao kupac nije sljednica i nije imala valjan pravni osnov za upis vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišne knjige. Nesporno je, kako je navedeno, da u skladu sa članom 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća, poljoprivredno zemljište koje je do tada koristilo preduzeće „Farma krava“ Buna je kao prirodno bogatstvo izuzeto iz postupka privatizacije, te tužena, kao kupac u postupku privatizacije ovog preduzeća, na osnovu navedenog zakona nije mogla steći vlasništvo nad predmetnim nekretninama, pa ni biti pravna sljednica nekretnina/poljoprivrednog zemljišta, koje su na osnovu člana 1. Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva postale državno vlasništvo. Također je istaknuto da su predmetne nekretnine na osnovu Kupoprodajnog ugovora broj Ov: 2867/59 od 8. septembra 1959. godine postale društveno, danas državno vlasništvo (korisnik S.O. Mostar – P.S. Hercegovina Mostar), o čemu je Općinski sud donio Rješenje pos. broj:DN:1876/63 od 20. septembra 1963. godine. Korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta u HNK je regulirano Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, te je na osnovu odredbi tog zakona i Zakona o javnom pravobranilaštvu HNK omogućeno Kantonalnom javnom pravobranilaštvu HNK učešće kao zainteresiranog lica u konkretnom postupku. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o zemljišnim knjigama („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 2.

(2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji.

To mogu biti:

1) isprava koja je osnov za sticanje stvarnog prava;

2) dokument na osnovu kojeg se dokazuje stvarno pravo;

3) ovjerena kopija sudske odluke koja je osnov za upis;

4) neki drugi dokument kojim se potvrđuje stvarno pravo osigurano predbilježbom;

5) dokumenti navedeni u članu 7. ovog zakona;

6) drugi dokumenti potrebni za upis određeni zakonom.

Član 31.

Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu, koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis, koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.

Član 41. stav 1.

(1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.

Član 42.

Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje:

1) da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi, 2) da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, 3) da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona.

Član 43. stav 1.

(1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.

18. U Zakonu o javnom pravobranilaštvu („Službene novine HNK“ br. 8/99, 3/04 i 11/08) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 2.

(2) Javna pravobranilaštva u slučajevima određenim zakonom preduzimaju mjere i koriste pravna sredstva radi pravne zaštite dobara od općeg interesa i imovine u vlasništvu Kantona, odnosno jedinica lokalne samouprave.

19. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) relevantne odredbe glase:

Član 23. stav 2.

(2) Pravnim poslom sticalac prava vlasništva ne može steći to pravo u većem obimu od onog kojeg je imala osoba od koje je to pravo stečeno, osim kad sticanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 013232 16 Gž od 1. decembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 20. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica pobija odluku Kantonalnog suda tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama ističe da je u svojoj praksi zauzeo stav da se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju u postupcima koji se odnose na postupke uknjižbe prava vlasništva bez obzira na osnov stjecanja tog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 4789/10 od 12. februara 2014. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te će stoga Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom postupku zadovoljene garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je osporenom odlukom Kantonalnog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda u konačnici odbijen apelanticin zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na dijelu predmetnih nekretnina. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u žalbenom postupku uvažio žalbu zainteresiranog lica i preinačio prvostepeno rješenje ZK ureda kojim je bila dopuštena uknjižba prava vlasništva apelantice u zemljišnoj knjizi. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci dovoljno jasno i argumentirano obrazložio zaključak da suprotno apelanticinim navodima u konkretnom predmetu nisu ispunjene zakonske pretpostavke za uknjižbu prava apelantice u zemljišnoj knjizi. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoj stav dao jasna obrazloženja pozivajući se na relevantne odredbe zakona, koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, posebno zato što apelantica u apelaciji, osim isticanja navoda koje je navela i u prijedlogu za uknjižbu vlasništva, nije navela nove razloge koje nije imao u vidu Kantonalni sud donoseći osporenu odluku i koji bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za svoj zaključak da nisu ispunjeni uvjeti za upis apelanticinog prava vlasništva dao jasna obrazloženja i razloge pozivajući se pri tome na relevantne odredbe čl. 41, 42. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama, te Zakona o stvarnim pravima, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Kantonalni sud je također obrazložio zašto je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o društvenom odnosno, nakon donošenja Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva, o državnom vlasništvu na predmetnim nekretninama, pri čemu date razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelanticine navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravila postupka kada je dozvolio učešće zainteresiranog lica u tom postupku Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao detaljno obrazloženje za navedeno postupanje imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o poljoprivrednom zemljištu kao prirodnom bogatstvu koje je u državnom vlasništvu. Ustavni sud, također, zapaža da ovlaštenja zainteresiranog lica proizlaze iz Zakona o javnom pravobranilaštvu HNK radi pravne zaštite dobara od općeg interesa i državne imovine. Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci Kantonalni sud detaljno obrazložio na kojim je dokazima utvrđeno činjenično stanje, te da je naveo relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama na kojima je zasnovao osporenu odluku i o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U datim obrazloženjima, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u konačnici za svoju odluku kojom je odbijen apelanticin zahtjev za uknjižbu prava vlasništva dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na apelanticinu štetu.

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-673/17 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio