Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2595/18 (I. G. i K. P.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2595/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2595/18, rješavajući apelacije Igora Grbića i Kanite Pršeš, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Igor Grbić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 161544 17 Rev od 24. januara 2018. godine i Kanita Pršeš protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 125447 17 Gž 2 od 24. avgusta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2595/18

1. Igor Grbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 161544 17 Rev od 24. januara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (JU „Radnički univerzitet“ Banjaluka) da mu po osnovu članstva i rada u Upravnom odboru na ime naknade isplati iznos od 8.820,00 KM i to iznos od po 245,00 KM mjesečno počev od 1. marta 2010. godine do 31. marta 2013. godine.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant rješenjem Skupštine Grada Banjaluka od 27. septembra 2005. godine imenovan za člana Upravnog odbora tuženog, a rješenjem od 30. aprila 2009. godine ponovo imenovan za člana Upravnog odbora tuženog na period od četiri godine. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 316. stav 4. Zakona o privrednim društvima propisano da članovi upravnog odbora koji nisu u radnom odnosu u društvu izvršavaju svoje dužnosti na osnovu posebno zaključenog ugovora sa društvom kojim se određuje visina naknade za rad, kao i druga pitanja koja se odnose na međusobna prava i obaveze člana i društva. Nadalje, navedeno je da apelant nije bio u radnom odnosu kod tuženog niti je s njim, u vezi sa članstvom u Upravnom odboru, imao posebno zaključen ugovor, ali da nije sporno da je naknada za rad u Upravnom odboru iznosila 245,00 KM na mjesečnom nivou po odluci tuženog od 21. oktobra 2009. godine. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da obim nadležnosti Upravnog odbora, pa time i rada svakog člana odbora, propisan članom

17. Zakona o sistemu javnih službi, obuhvata širok spektar obaveza (donošenje statuta, odlučivanje o poslovanju, donošenje programa rada i vršenje drugih poslova utvrđenih aktom o osnivanju i statutom ustanove), što zahtijeva da svaki član odbora bude aktivno angažovan u pripremi i proučavanju materijala za svaku sjednicu, prisustvovanje sjednici, iznošenje mišljenja i glasanje o tački dnevnog reda. Vrhovni sud je istakao da je tuženi dokazao, a što je apelant priznao u činjeničnim navodima revizije, da je u drugom mandatnom periodu apelant prisustvovao na samo četiri sjednice. Vrhovni sud je ukazao da apelant ne može samo na osnovu činjenice da je imenovan za člana Upravnog odbora tuženog, bez faktičkog rada u izvršavanju prava i dužnosti člana odbora, ostvarivati redovnu mjesečnu naknadu jer bi to bilo suprotno svrsi zbog koje je imenovan u upravni odbor. Vrhovni sud je naveo da apelant nije osporio da je obavještavanje svakog člana odbora za sjednicu vršeno telefonskim pozivanjem, te da je u iskazu kojeg je dao na ročištu održanom 16. septembra 2014. godine naveo „da je na sjednice pozivan telefonskim putem... da je bila praksa da se članovi pozivaju telefonom“, pa je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 306. stav

3. Zakona o privrednim društvima, jer je prihvatao takvo upućivanje poziva za sjednicu ne tražeći da bude posebno pismeno obaviješten.

AP-7223/18

4. Kanita Pršeš (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 125447 17 Rev od 10. jula 2018. godine, kojim je odbačena apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 125447 17 Gž 2 od 24. avgusta 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4713/17 od 20. decembra 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

5. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi („Zrak“ d.d. Sarajevo) isplati iznos od 18.907,10 KM.

6. U obrazloženju osporene konačne odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je apelantkinja odlukom Skupštine društva imenovana za predsjednicu Odbora za reviziju, na osnovu kojeg je 12. maja 2008. godine sa tuženim zaključila Ugovor o angažovanju predsjednika Odbora za reviziju, kao i da tuženi nije apelantkinji izvršio plaćanje naknade ugovorene tačkom IV spomenutog ugovora. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u svojoj odluci obrazložio da apelantkinja nije dokazala da je svoje ugovorne obaveze izvršila, te je primjenom odredaba člana 17. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa čl. 139. i 140. Statuta tuženog usklađenih sa odredbama čl. 285. i 286. Zakona o privrednim društvima odbio tužbeni zahtjev u cijelosti (Prvostepeni sud je naveo da je odredbama čl. 139. i 140. Statuta tuženog propisano da je Odbor za reviziju dužan izvršiti reviziju polugodišnjeg i godišnjeg obračuna i reviziju finansijskog poslovanja dioničkog društva na zahtjev dioničara s najmanje 10% dionica s pravom glasa, i o tome dostaviti izvještaj skupštini i nadzornom odboru, najkasnije osam dana po okončanju revizije, kao i da je ovlašten zahtijevati sazivanje sjednice nadzornog odbora i skupštine kada smatra da su ugroženi interesi dioničara ili utvrdi nepravilnosti u radu predsjednika ili članova nadzornog odbora, direktora ili članova uprave. Takođe je naveo da su navedene odredbe inkorporirane i u Ugovor o angažovanju predsjednika Odbora za reviziju). Kantonalni sud je naveo da je tačkom IV ugovora propisano da se tuženi obavezuje da predsjedniku Odbora za reviziju po izvršenoj reviziji isplati mjesečnu naknadu za rad u iznosu od 80% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine. Takođe, navedeno je da apelantkinja nije dokazala da je izvršavala ugovorom preuzete obaveze u skladu sa tačkom III Ugovora, te odredbama Zakona o privrednim društvima i Statutom društva. Kantonalni sud je ukazao da je apelantkinja potvrdila da Odbor za reviziju nije izradio reviziju tekućeg poslovanja, reviziju polugodišnjeg i godišnjeg obračuna, niti je sazivao sjednice Nadzornog odbora ni Skupštine društva tuženog, iako je na to ovlašten odredbama člana

244. Zakona o privrednim društvima kojima je propisano da da zahtjev za sazivanje skupštine može, između ostalog, podnijeti i Odbor za reviziju i to Nadzornom odboru u pismenoj formi, te da ukoliko Nadzorni odbor u roku od 15 dana ne objavi obavještenje o sazivanju skupštine, podnosilac zahtjeva ovlašten je skupštinu zakazati neposredno. Kantonalni sud je istakao da je, nasuprot apelantkinjin žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantkinja nema pravo zahtijevati isplatu ugovorene naknade za sporni period.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2595/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u predmetnim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim predmetima pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, u predmetu AP-7223/18 apelantkinja se pozvala i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali ove navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozivaju apelanti u predmetnim apelacijama u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2595/18 (I. G. i K. P.) | Sudska praksa | Aktio