Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3680/18 (JKP "KOMRAD" d.o.o. Bihać)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3680/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3680/18, rješavajući apelaciju JKP "KOMRAD" d.o.o. Bihać, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JKP "KOMRAD" d.o.o. Bihać protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 039687 15 Rev od 19. aprila 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JKP "KOMRAD" d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emira Imširević advokat iz Bihaća, podnio je 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 039687 15 Rev od 19. aprila 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju Presudom Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 039687 12 P od 31. januara 2013. godine apelant i JU Zavod za prostorno uređenje Bihać (u daljnjem tekstu: drugotuženi), obavezani su da tužiteljici E.H. solidarno isplate određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i duševne bolove zbog naruženosti, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude naveo da su ovom predmetu u dokaznom postupku na glavnoj raspravi provedeni dokazi po prijedlogu tužiteljice (čitanjem materijalnih isprava, otpusno pismo Službe za ortopediju sa traumatologijom Kantonalne bolnice Bihać, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je i saslušan na glavnoj raspravi, te saslušanjem svjedoka A.H.) kao i dokazi po prijedlogu apelanta i drugotuženog (uvid i čitanje građevinskog dnevnika o zimskom održavanju i građevinskog dnevnika javne higijene, ugovor o zimskom održavanju za sezonu 2010/11 te su u svojstvu svjedoka saslušani I.H. i A.B.), te da je ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica, 2010. godine, prilikom pada na pločnik u pješačkoj zoni zadobila tešku tjelesnu povredu. Prvostepeni sud je, također, naveo da odgovornost tuženih za naknadu štete tužiteljici proizilazi iz odredbe čl. 161. i 170. Odluke o komunalnom redu i čl. 154. stav 1. i 184. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi sa navedenim, prvostepeni sud je ukazao da je članom 184. ZOO propisano da organizacije koje vrše komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od javnog interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu. Također, prvostepeni sud je ukazao da je odredbama člana 161. Odluke o komunalnom redu određeno da se organizacija zimske službe na području općine Bihać vrši na osnovu operativnog Programa zimske službe koji donose pravna lica kojima su povjereni poslovi održavanja regionalnih, lokalnih i nekategorisanih cesta i Zakonom o cestama i Pravilnikom o održavanju javnih cesta Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi sa navedenim, prvostepeni sud je zaključio da je drugotuženi, kojem je povjereno zimsko održavanje gradskih ulica, preuzeo rizik za štete što nastanu zbog propusta u održavanju, pri čemu okolnost što je drugotuženi prenio na drugu organizaciju, tj. apelanta, brigu o njihovom održavanju temeljem zaključenog ugovora o zimskom održavanju za sezonu 2010/2011 godine, ne oslobađa ga od dužnosti da gradske ulice, pa je stoga, pored apelanta, odgovoran za štetu što nastane zbog neispunjenja te dužnosti.

4. Odlučujući o žalbama apelanta i drugotuženog, Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 10 0 P 002312 13 Gž od 27. februara 2015. godine kojom je njihove žalbe djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelanta i drugotuženog obvezao da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove isplate solidarno iznos od 2.000,00 KM umjesto iznosa od 6.240,00 KM, a za pretrpljeni strah iznos od 1.500,00 KM umjesto iznosa od 4.800,00 KM, kao i troškove postupka u iznosu od 1.880,00 KM umjesto u iznosu od 2.686,20 KM, dok je u preostalom dijelu žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

5. Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da iz stanja spisa, tj. provedenih dokaza, te iskaza svjedoka A.H., čiji iskaz je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv i nepristran, proizlazi kao nesporna činjenica da je kritičnog dana ulica po kojoj se kretala tužiteljica, koja se nalazi u pješačkoj zoni, bila zaleđena, što je dovelo do pokliznuća tužiteljice i njenog pada na pločnik, jer nije bila blagovremeno posuta solju ili nekim drugim sredstvom kako bi se spriječilo stvaranje leda. Kantonalni sud je istakao da iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizilazi da apelant i drugotuženi solidarno odgovaraju za štetu prouzrokovanu tužiteljici neblagovremenim posipanjem solju ili drugim sredstvima u zimskim uvjetima šetališta, a u cilju sprječavanja stvaranja leda, odnosno poledice. Nadalje, Kantonalni sud je u pogledu iznosa naknade, a uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha i orijentacione kriterije Vrhovnog suda, zaključio da su vidovi štete koju je dosudio prvostepeni sud previsoki, te da je, toga, žalbu tuženih valjalo djelomično uvažiti i prvostepenu presudu u tom dijelu preinačiti.

6. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu broj 17 0 P 039687 15 Rev od 19. aprila 2018. godine kojom je odbio reviziju.

7. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv apelantov revizioni prigovor da drugostepeni sud nije cijenio razloge iznesene u žalbi, a tiču se ocjene izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda, budući da je drugostepeni sud u žalbenom postupku, u smislu člana 221. i 231. ZPP ispitao zakonitost prvostepene presude u granicama razloga navedenih u žalbi, te je ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja, a što se apelant ne slaže sa zaključcima drugostepenog suda o zakonitosti i pravilnosti prvostepene presude, ne čini pobijanu presudu samo zbog toga nezakonitom. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje i prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2 ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je istakao da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koja kao pravilna prihvata i drugostepeni sud, a za koja je vezan ovaj sud, proizilazi da solidarna odgovornost tuženih za nastalu štetu proizilazi iz odredaba čl. 161. i 170. Odluke o komunalnom redu, te člana 154. stav 1. i 184. ZOO, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelant u reviziji, osim iznesene tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ne dokazuje, ne obrazlaže niti navodi relevantne odredbe materijalnog prava za koje smatra da je drugostepeni sud pogrešno primijenio ili ih nije primijenio, pa se u takvim okolnostima revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava ukazuju kao paušalan, nedokazan, neosnovan i konačno zbog toga i neprihvatljiv za ovaj sud.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje jer su pogrešno cijenili dokaze u njegovom predmetu. Pored toga, apelant smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je primjena materijalnog prava u osporenim odlukama u potpunosti izostala. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su obavezali apelanta na naknadu štete tužiteljici, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pogrešnu ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza, koje su prihvatili Kantonalni i Vrhovni sud, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant ponavlja identične navode u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešne ocjene dokaza koje je ranije isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje je Vrhovni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3680/18 (JKP "KOMRAD" d.o.o. Bihać) | Sudska praksa | Aktio