Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3/19 (M. A.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3/19, rješavajući apelaciju M. A., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. A.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 397122 16 Gži od 18. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. A. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Nail Gajević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 397122 16 Gži od 18. jula 2018. godine. Apelantkinja je zatražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se naložiti ZK uredu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da ne vrši prenos vlasništva po Rješenju Općinskog suda broj 65 0 I 397122 13 I od 27. januara 2016. godine kojim je određeno da se izvrši prenos vlasništva na nepokretnostima do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda od 27. januara 2016. godine kojim se, između ostalog, nekretnine (preciznije opisane i označene u izreci rješenja) dosuđuju kupcu E. H. (stav I), apelantkinja je dužna da nepokretnost iz stava I preda u posjed kupcu (stav II), te je naloženo ZK uredu Općinskog suda da izvrši prenos prava vlasništva na nepokretnostima iz stava I rješenja sa apelantkinje na kupca, te da izvrši brisanje prava trećih lica (stav IV).
3. U obrazloženju osporene konačne odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je rješenjem Općinskog suda od 19. decembra 2013. godine, na osnovu izvršne isprave – Presuda Općinskog suda od 8. juna 2007. godine, određeno izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari (zabilježbom izvršenja u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti nekretnina i prodajom nekretnina). Dalje, navedeno je da je nakon održanog trećeg ročišta za prodaju predmetne nepokretnosti i donošenja zaključka o prodaji, Općinski sud primjenom odredaba člana 93. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) donio rješenje o dosudi nekretnine kupcu – tražiocu izvršenja. Kantonalni sud je ukazao da je tražilac izvršenja, u skladu sa odredbama člana 70. stav 1. ZIP, uz prijedlog za izvršenje podnio dokaz da je nepokretnost na kojoj je predloženo izvršenje upisana kao vlasništvo apelantkinje. Takođe, navedeno je da je u skladu sa odredbama člana 72. ZIP tražilac izvršenja, zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi stekao pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti, pa je lice koje je nakon upisane zabilježbe izvršenja steklo određena prava nad tom nepokretnošću dužno trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom. Kantonalni sud je naveo da je odredbama istog člana propisano da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da apelantkinjin žalbeni navod da je na nekretninama na kojima je određeno i provedeno izvršenje treće lice steklo pravo vlasništva nije od uticaja na pravilnost prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je naveo da činjenica da je presudom Općinskog suda broj 65 0 P 490129 15 P od 21. januara 2016. godine utvrđeno da je A. P. stekla pravo vlasništva na dijelu predmetnih nekretnina, ne predstavlja razlog za obustavu postupka i ukidanje provedenih radnji. Naime, ukazano je da je prema odredbama člana 53. stav 5. ZIP uslov za obustavu izvršnog postupka to da je treće lice nakon upućivanja na parnicu, a povodom prigovora trećeg lica, uspjelo sa tužbenim zahtjevom da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, te naloži obustava postupka, što u konkretnom predmetu nije slučaj, zbog čega su neosnovani navodi da su ispunjeni uslovi za obustavu postupka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da nije mogla imati status izvršenika u konkretnom postupku, tj. da nije mogla kao pravni sljednik Z. A (suprug) biti označena kao izvršenik, niti su nekretnine na kojima je upisana kao vlasnik mogle biti predmet izvršenja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose u suštini na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjene odredbe ZIP. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević